Uvod u teoriju knji ž evnosti

1. Uvod u teoriju književnosti Književnost --------------------- Znanost o književnosti Znanost o književnosti: - Teorija književnosti - Povijest književnosti - Književna kritika

2. 2. Znanost o književnosti BAVI SE PROUČAVANJEM RAZNIH ASPEKATA KNJIŽEVNOSTI: • Prirode književnosti, • oblika pojavljivanja književnosti u društvu i zajednici, • pitanjima značenja, strukture, povijesti, • pitanjima izricanja vrijednosti književnosti i književne vrijednosti (vrijednosni sud). POVIJEST KNJIŽEVNOSTI: • Svrstavanje književnih činjenica u povijesni niz (dijakronija). KNJIŽEVNA KRITIKA: • Bavi se pojedinačnim djelima o kojima izriče vrijednosni sud u određenom društvenom kontekstu.

3. 3. Što je teorija književnosti? • Jednostavnim rječnikom rečeno, to je ‘sistematski uvid u prirodu književnosti i opis metoda za njezino analiziranje’. • Polazi od pitanja o strukturi i prirodi književnosti. • U središtu se uvijek nalazi književno djelo ili/i nizovi književnih djela. ISKUSTVO KNJIŽEVNOSTI • Iskustvena svijest o susretu s književnim djelom – pragmatična. • Današnje shvaćanje književnosti započinje u 18. stoljeću. • Ideja originalnosti književnog djela prisutna od Romantizma. • Do tada: imitiranje uzora kao uvjet prihvatljivosti i vrijednosti.

4. 4. Proučavanje književnosti • Proučavanje književnosti zasnovano na retorici i poetici. • Razmišljanje da je teško povući crtu između književnosti i proučavanja književnosti. • Riječ je o dvije posebne djelatnosti: jedna predstavlja umjetnost, a druga ‘znanje i učenost’ (Wellek i Waren). • Intelektualna djelatnost kojoj je predmet iracionalan, odnosno ima iracionalne elemente. • Sublimiranje osjećaja i iskustava koja izmiču mogućnosti znanstvenog obuhvaćanja. • Često se posezalo za drugim znanostima uključujući psihologiju, antropologiju, sociologiju i povijest. • U proučavanju književnosti nije mogao vrijediti opći zakon, neovisan o vremenu i prostoru nastanka djela.

5. 5. Priroda književnosti • Književne činjenice se uvijek pojavljuju u jedinstvenom i neponovljivom obliku, • Pitanje mogućnosti obuhvaćanja u sustav i znanstvenog opisa (Znanost: disciplina ljudskog znanja koja metodama istraživanja pokušava opisati i objasniti određeno područje ljudske ili prirodne djelatnosti). • Djela se uvijek pojavljuju u određenom obliku, formi (lirska pjesma, drama, roman). • Oblici su isti ili slični u raznim kulturama i vremenskim razdobljima. • Djelo spada u krug pojedinačnih vrijednosti, ali se ona mogu shvatiti jedino u vezi s nekom shemom vrijednosti. • Djelo se može shvatiti jedino u određenom kulturalnom kontekstu. • Razumijevanje se mijenja ovisno o promjeni diskurzivna okružja.

6. 6. Književnost i prirodne znanosti • Prirodne znanosti bave se činjenicama koje se ponavljaju. • Povijest i druge društvene znanosti bave se činjenicama koje se nižu u jednokratnoj neponovljivosti JONATHAN CULLER • U prirodnim znanostima a) i b) uvijek će proizvesti c) • Život nije takav, kao ni priča koja ga opisuje i služi kao sredstvo obnavljanja i zadržavanja vremena koji je prošlo. • Ne prati se kauzalna logika uzroka i posljedica nego logika priče. • Kod priče ne možemo postaviti pitanje ZAŠTO je a plus b dovelo do c? • Možemo samo postaviti pitanje KAKO. • Vrijednost kao razlika između pojedinačnosti koje se međusobno povezuju kroz određene modalne karakteristike u sustav.

7. 7. Književna metodologija DVIJE KRAJNOSTI: • Pokušaj primjene metoda prirodnih znanosti na proučavanje povijesnih nizova (prikupljanje činjenica i ustanovljavanje općih zakonitosti) – pozitivizam. • Intuicijsko proučavanje bez utvrđivanja vrijednosti međusobnog suodnošenja i proučavanja sustava zajedničkog većem broju pojedinačnih djela. METODOLOŠKE KONVENCIJE: • Jezik kao zajedničko sredstvo sporazumijevanja, • Konvencija forme (oblika) književnog izražavanja. • Zajednička kulturalna vrijednost (kulturni kontekst) kao konvencija. • Pojedinačno se bitno razlikuje od posebnog i jedinstvenog. • Pojedinačno: poziv na interakciju i komunikaciju, ne neponovljivost.

8. 8. Pozicija znanosti o književnosti • Znanost o književnosti (ZOK) u sredini između imanencije i pozitivističke metode. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI: • Usustavlja i niže djela u povijesnom nizu. • Smješta djela unutar diskurzivnog okvira nacionalne književnosti. • Crpi iz drugih disciplina, ali je uvijek uokvirena književnim djelom i njihovim nizovima kao granicama istraživačkog područja. KNJIŽEVNA KRITIKA: • Djelo promatra kao suvremeno i pojedinačno, sinkronijski odnos. • Ozbiljna kritika uvažava činjenicu da je djelo dio tradicije (dijakronije) i da je uvjetovano suvremenim djelima (sinkronijom). KRITIKA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI bitno su ovisni o TEORIJI KNJIŽEVNOSTI.

9. 9. Podrijetlo teorije književnosti • Teorija: sistemski uvid u prirodu književnosti i opis metoda za njezino analiziranje. • Podrijetlo iz antičkih disciplina, retorike i poetike te hermenautike. POETIKA: • Opis sustava i ukazivanje na zakonitosti književnog stvaranja, • Opis književnih rodova i vrsta (do 18 stoljeća i propis). RETORIKA: • Disciplina koja se bavi figurama i tropima, slikovnim jezikom. • Izučava govorne figure poput metafore, metonimije i ironije. HERMENAUTIKA: • Bavi se ‘traženjem’ značenja tekstova i za razliku od poetike ne misli da je značenje u tekstu ‘dato’. • Potječe od proučavanja Biblije, a kasnije se razvija kao interpetacija književnih tekstova.

10. 10. Pozicioniranje teorije književnosti TEORIJA KAO SAMOSTALNA DISCIPLINA • Dolazi iz filologije, filološkog proučavanja jezika. • Mnoge spoznaje dijeli s teorijom jezika, a neke s filozofijom. • Postojanje vlastite terminologije – stručnog metajezika POVIJEST TEORIJE KNJIŽEVNOSTI • Razvila se pedesetih i šezdesetih prošlog stojeća ‘interdisciplinarizacijom’ nekoliko filozofskih i jezičnih disciplina. • To su: fenomenologija, filozofija jezika, formalizam i strukturalizam. TEORIJA KAO ZNANOST: • Vlastito područje istraživanja unutar stvarnosti (književnost) • Specifičan stručni jezik (metajezik teorije književnosti) • Metode.

11. 11. Osnovne teorijske postavke • Proučavanje književnosti kao samostalna disciplina – 19 st. • Grčka – poetika, Rim – retorika. • Terminologija iz Grčke (poetika kao znanost o književnim rodovima i vrstama) i Rima (retorika kao umjeće govorništva). • Prvi element teorijskog mišljenja: žanr, forma pojavljivanja. • ‘Književna vrsta i njezina društvena uvjetovanost i funkcija – najbitniji zadaci ZOK. • Književna vrsta – razlikuje književno djelo od neknjiževnog. • Nakon poetike, retorike, hermenautike i fenomenologije, naslanjanje na teoriju jezika Ferdinanda de Saussurea. • Književno djelo kao struktura, strukturalizam kao okvirni metodološki sustav. • Djelo više nije ‘organizam’ nego struktura, a dijelovi nisu isključivo podređeni cjelini.

12. 12. Osnovne teorijske postavke II • Dijelovi strukture dobivaju opće značajke koje se razlikuju od značajki dijelova koji su međusobno oblikovani unutar jedne strukture. • Međusobno se zahvaljujući tome mogu uspoređivati pojedini romani, ili se može pratiti razvoj književne vrste kroz povijest. • S obzirom na činjenicu da struktura nije samo zbir pojedinosti mogu se proučavati pojedini elementi strukture u odnosu na druge elemente u drugim književnim djelima – INTERTEKSTUALNOST. • Na strukturalizam se nadovezuju: semiotika (znanost o znakovima) i teorija komunikacije. • Ove su discipline šire teorijski zamišljene od književnosti, a književna teorija se zbog te širine počinje baviti i znakovima druge vrste. • Zato je u mnogim sredinama danas prisutno da se ova znanstena disciplina zove samo TEORIJA, posebno u anglosaksonskoj.

13. 13. Problematika autora • Pjesnik je kroz povijest poštovan kao individualna pojava, a zanemarivano je njegovo mjesto u povijesnom vremenu i njegova društvena uvjetovanost. • Tri intencije književnog procesa komunikacije: • Intencija autora, • Intencija teksta, • Intencija recipijenta (primatelja poruke, čitatelja). • U vrijeme usmene književnosti: izravni kontakt čitatelja i autora. • Medij knjige: komplikacija situacije. • Za proučavanje pisca vrijede zakonitosti povijesne znanosti. • ZOK za pručavanje pisca nije stvorila odgovarajući znanstvein pojam.

14. 14. Problematika čitatelja, jezika i vrste • Do 20. stoljeća naglasak se stavljao na djelo i autora. • Pojavom djela kao tržišne robe – raste važnost čitatelja. • Čitatelj posjeduje ‘horizont očekivanja i njegovim aktiviranjem ističu se određene karakteristike djela. • Čitatelj je povijesno determiniran. JEZIK • Uvijek uobličen u okviru književne strukture nadane u određenoj književnoj vrsti. • Antika je smatrala da su vrste prirodne i stalne, a danas znamo da su one povijesno uvjetovane. • Ideološki označene potrebe za određenim oblicima komunikacije • Konstanta: naracija (pripovijedanje). Mijenjale su se vrste ali je potreba za pričom preživjela

15. 15. Razumijevanje književnog djela • Recepcija djela omogućena zahvaljujući književnoj komunikaciji. • Komunikacija kao dio semiotike: znanosti o znakovima. • Znakovi se prenose komunikacijom, a za njihovo prenošenje uspostavlja se kod unutar kojeg je komunikacija moguća. • Pošiljalac poruke kodira informaciju (autor, pisac) • Primatelj poruke dekodira informaciju (čitatelj, recipijent). PITANJE: • Kako će književni stručnjak pouzdano dekodirati informaciju? • Hermenautika: razumijevanje se ne podrazumijeva, već je svrha proučavanja razumijevanje teksta i pronalaženje značenja unutar slojeva strukture. • Komunikacijski kanal: ne samo knjiga nego i novi mediji, film, televizija, reklama, plakat, povijesno narativno.

16. 16. Granice i metode proučavanja • Unatoč nevjerojatne širine područje znanosti o književnosti ostalo je omeđeno dvjema značajkama: • Književno djelo i njegova autonomija, • Svijest utemeljena na povijesnoj uvjetovanosti (djelo je dijelom ljudske povijesti, njezin oblikovatelj i izvor informacija). METODE PROUČAVANJA • Sustav: paradigma pojedine znanosti (Thomas Kuhn). • Niz znanstvenih pravila koje se primjenjuju na određeno predmetno područje ZOK-a. • Uvijek treba imati u vidu neponovljivu umjetničku strukturu djela i njezin odnos prema drugim djelima. • Recepcija književnih djela kulturno je uvjetovana i predstavlja kolektivan čin određen čitavim sustavom društvenih zadatosti.