ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM

1. ŽUDNJA ZA ŽIVOTOM IRVING STONE

2. Ljudski postupci nalikuju crtanju. Perspektiva se potpuno mijenja prema tome s koje strane pogledate. Međutim, to me ovisi o predmetu, nego o čovjeku koji gleda. (184)

3. Što je više slikao to ga je manje zanimalo sve ostalo, a što se više oslobađao ostalih stvari to su njegove oči sve brže hvatale slikovitost života. Umjetnost (stvaralaštvo) zahtijeva neprekidan rad, rad usprkos svemu i neprekidno promatranje. (194)

4. Ta je žena proživljavala iznenadnu metamorfozu. Njena kosa, koja je bila pepeljasta, postala je plava. Usne su joj bile tanke i ispucale, a sada su usnice bile pune i crvene. Koža, prije suha i tek što se nije naborala, postala je meka, gipka i topla. Oči kao da su joj porasle, grudi nabujale. Glas joj je dobio novi prizvuk, a korak postao čvrst, odlučan. Ljubav je otvorila neke čudne izvore u njenoj nutrini i ona se neprekidno kupala u tom eliksiru ljubavi. (218)

5. Vincent je bio sretan što ga Margot voli. Ona ga nikada nije promatrala kritičkim pogledom. Sve što je on radio smatrala je ispravnim. Nije mu govorila da je njegovo ponašanje neotesano, glas hrapav, crte lica grube. Nikada ga nije osuđivala zato što ne zarađuje novac, niti mu je predlagala da radi ma što drugo osim slikanja. Ona nije ništa pitala, sve je prihvaćala. Vincent bijaše takav kakav jest i ona ga je takvog voljela. (219)

6. MARGOT Živjela je sa svojom obitelji četrdeset godina, a Vincenta poznaje samo nekoliko mjeseci. Mrzila je sestre jer je znala da su joj upropastile život, ali mržnja je jedan od najnejasnijih oblika ljubavi i ponekad razvija jak osjećaj dužnosti. (227)

7. MARGOT • Zašto ne prekineš s njima i ne postaneš svoj gospodar? • Lako je to reći. Ti si jak; ti se možeš boriti protiv svakoga, no meni je četrdeseta... Rođena sam u Nueneu... nikada nisam bila dalje od Eindhovena. Zar ne shvaćaš, dragi, da ja nikada u životu nisam prekinula ni s čim i ni sa kim? ....... Kada bih znala da me voliš onoliko koliko ja volim tebe ustala bih protiv cijelog svijeta. Ali to tebi znači tako malo... a njima tako mnogo. • Varaš se Margot, ja te volim. • Ona mu stavi prst na usta. – Ne, dragi, ti bi želio da me voliš... ali me ne voliš. No nemoj se zbog toga osjećati krivim. Ja želim da budem ona koja više voli. (229)

8. Vincent je srknuo piće i promatrao Lautrecovih dvadeset i sedam skica djevojaka iz montmartreovske javne kuće. Na licima tih djevojaka odražavali su se bijeda i patnja, neosjetljiva senzualnost, životinjska razuzdanost i duhovno mrtvilo. (8253)

9. Teo je imao osjetljivu dušu, blago ponašanje i živio je otmjenim životom. Bio je veliki izbirljivac – u odijevanju, pokućstvu, kod kuće i na poslu. U nejmu je bilo samo malo Vincentiove snage i vitalnosti. (255) Soba se htjela rasprsnuti od galame. Svi prisutni bili su snažne ličnosti, strastveni sebeljupci i vatreni ikonoklasti. Theo ih je nazivao monomanima. Voljeli su se svađati, boriti, kleti, braniti svoje teorije, a sve su ostalo proklinjali. Glasovi su im bili jaki i grubi, a na svijetu bijaše bezbroj stvari koje su mrzili. I dvorana dvadeset puta veća od Theove sobe bila je premalena da obuhvati dinamičnu snagu tih borbenih, glasnih slikara. (292)

10. Nikada niste bili potpuno normalni. No, nijedan umjetnik zapravo i nije potpuno normalan; da jest, ne bi bio umjetnik. Normalni ljudi ne stvaraju umjetnička djela. Oni jedu, spavaju, rade svoj redovni posao i umiru. Vi ste preosjetljivi prema životu i prirodi i zato ih možete tumačiti nama ostalima. Preosjetljivost s vremenom uništi svakog umjetnika. (359)