ROMANTIZAM

1. ROMANTIZAM Schelling,HEGEL ...zagonetni put vodi prema unutra...

2. Romantizamosjećaj, mašta, doživljaj, čežnja... Romantizamje posljednja velika kulturna epoha u Europi. Počeo je na samom kraju 18. stoljeća i trajao do sredine prošlog. No, nakon 1850. godine više nema smisla govoriti o »epohama« koje bi obuhvatile pjesništvo, filozofiju, umjetnost, znanost i glazbu… • Počeo je u Njemačkoj, kao reakcija na jednostrano obožavanje razuma iz doba prosvjetiteljstva. • Nove su krilatice bile: »osjećaj«, »mašta«, »doživljaj« i "čežnja«… • Mnogi su se romantičari smatrali Kantovim nasljednicima jer je on ukazao je na ogromnu važnost našeg »ja« za spoznaju. Sada je pojedinac dobio »slobodne ruke« da samostalno protumači život. Romantičari su ovo iskorištavali u gotovo bezgraničnom »obožavanju ega«. To je dovelo do isticanja umjetničkog. • Jedan od njih bio je i Beethoven. U njegovoj glazbi susrećemo osobu koja izražava svoje osjećaje i čežnju. U tom je pogledu Beethoven bio »slobodni« umjetnik - za razliku od baroknih majstora, na primjer Bachai Händela, koji su svoja djela komponirali Bogu u čast, obično prema strogim pravilima. Kant je pridonio veliku važnosti značenju umjetnosti za ljudsku spoznaju. U svojoj estetici istražio je što se događa kad nas zadivi nešto lijepo, primjerice u kakvu umjetničkom djelu. Kad se prepuštamo umjetničkom djelu, bez drugih interesa osim do samog umjetničkog doživljaja, približavamo se doživljaju »das Ding an sich«. • Umjetnik nam predaje nešto što filozofi ne mogu izraziti. Romantičari misle da nas samo umjetnost može približiti »neizrecivom«. Neki čak idu dotle da umjetnika uspoređuju s Bogom zato što umjetnik stvara svoju zbilju baš kao što je Bog stvorio svijet.

3. Romantičari i hipijevci Čežnja za nečim dalekim i nedosežnim tipična je za romantičare. Čeznuli su za prošlim vremenima, za srednjim vijekom koji su vrlo cijenili (za razliku od prosvjetiteljstva), za dalekim kulturama - Orijentom i njegovom mistikom… • Tipični »romantičari« bili su mladići: mnogi su bili studenti, iako sa studijima nije baš išlo bogznakako. Imali su izrazito »antiburžoaske« životne stavove; policiju i gazdarice obično su nazivali malograđanima« ili jednostavno »neprijateljem«. • Romantičarski pokret mogao bi se nazvati prvom europskom pobunom mladeži. Postoji puno sličnosti između romantičara i 150 godina mlađe hipi-kulture. Cvijeće i duga kosa, nabijanje po gitari i izležavanje… • Mnogi su romantičari umrli mladi, posebno od tuberkuloze. Neki su počinili samoubojstvo... • Nedostižnu ljubav predstavio je već Goethe u romanu Patnje mladoga Werthera, objavljenom 1774. g., Knjižica završava time da se mladi Werther ubija jer ne može dobiti onu koju voli...

4. Schelling 1775. - 1854. Najutjecajniji romantični filozof bio je Schelling. On je pokušao izbrisati razliku između »duha« i »materije«. • Cijela priroda - dakle, ljudska duša i fizička zbilja - izraz je jednog Boga, ili svjetskog duha. • Priroda je vidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda. Posvuda se u prirodi može naslutiti stvaralački duh. • Također je rekao da je materija drijemajuća inteligencija. • Schelling je u prirodi vidio »svjetski duh«, ali je taj isti »svjetski duh« vidio i u ljudskoj svijesti. Zato su zapravo priroda i čovjekova svijest izraz jednog te istog. • Čovjek, dakle, može tragati za »svjetskim duhom« i u prirodi i u vlastitoj svijesti. Čovjek u sebi nosi cijeli svemir a tajnu svijeta najbolje može doživjeti tako da zakorači u sebe. Mnogi su romantičari stopili filozofiju, prirodna istraživanja i pjesništvo u višu cjelinu. Sjediti u svojoj sobici pišući nadahnute pjesme, ili proučavati život cvijeća i sastav kamenja - zapravo su dvije strane iste stvari. Jer, priroda nije mrtav mehanizam, ona je jedan živ »svjetski duh«. • Schelling u prirodi vidi razvoj od zemlje i kamena do ljudske svijesti. Ustvrdio je postupne prijelaze iz beživotne prirode u sve savršenije oblike života. • Romantični pogled na prirodu je prožet idejom da je priroda organizam, to jest cjelina koja neprestano razvija svoje urođene mogućnosti. Priroda je kao cvijet koji rastvara svoje lišće i latice. Ili, kao pjesnik koji rastvara svoje stihove. • Ovaj oblik romantizma nazivamo i univerzalnim romantizmom. Čine ga romantičari zaokupljeni prirodom, svjetskom dušom i umjetničkim genijem… • Drugi oblik je takozvani nacionalni romantizam. On je procvao malo kasnije. Njih je prije svega je zanimala narodna povijest, narodni jezik i folklor uopće. Jer, smatralo se, da je i narod, baš kao priroda i povijest, organizam koji razvija svoje urođene mogućnosti.

5. HEGEL... što je umno, to je zbiljsko... Georg Wilhelm Friedrich Hegelbio je pravo dijete romantizma. • Hegel je sjedinio i razvio gotovo sve misli nastale među romantičarima. Međutim, bio je također oštar kritičar Schellingove filozofije. • Schelling i drugi romantičari smatrali su da se najdublja osnova zbilje nalazi u onome što su zvali svjetskim duhom. Hegel također koristi izraz svjetski duh, ali mu daje novo značenje. Pod »svjetskim duhom« ili »svjetskim umom«, razumijeva sveukupnost ljudskog izraza. Jer, samo čovjek ima duh. U tom smislu govori, primjerice, o napredovanju »svjetskog duha« kroz povijest. Ali on tu govori o ljudskom životu, ljudskim mislima i ljudskoj kulturi. • Kant je poricao da čovjek može jasno spoznati najskriveniju tajnu prirode - das Ding an sich. Istina je nedostižna. Hegel smatra da je spoznaja istine moguća. Uvjet za to je identitet svijesti i svijeta. Subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, tj. prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. • Hegel je rekao: »Istina je subjektivna.« Time poriče postojanje istine iznad ili izvan ljudskog razuma. Sva je spoznaja ljudska spoznaja. Tako je filozofiju spustio natrag na zemlju? • Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logikaje tako Hegelu isto što i ontologija. Mišljenje su i bitak istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje.

6. Filozofija je metoda Ono što zovemo Hegelovom filozofijom, prije svega je metodapomoću koje se može razumjeti povijesni tok. Zato se gotovo i ne može govoriti o Hegelu a da se ne govori o ljudskoj povijesti. Hegelova filozofija ne ući nas ništa o »najskrivenijoj prirodi života«, ali nas može naučiti plodonosnom razmišljanju. Prije Hegela svi filozofski sustavi pokušavaju ustanoviti vječna mjerila koja određuju što čovjek može znati o svijetu. To vrijedi za Descartesa, Spinozu, Humea i Kanta. Svaki je od njih nastojao istražiti što je osnova ljudske spoznaje. • No, svi su govorili o bezvremenskimpretpostavkama čovjekova znanja o svijetu. Hegel misli da je to nemoguće. • Osnova ljudske spoznaje mijenja se iz naraštaja u naraštaj, te da zbog toga nema vječnih istina ni bezvremenskog uma. Jedina čvrsta točka koje se filozofija može uhvatiti jest povijest. Ne postoje nikakva mjerila izvan samog povijesnog procesa koja bi odredila što je »najistinitije« ili »najrazumnije«. • Pogrešno je izvlačiti različite misli iz antike, srednjeg vijeka, renesanse ili prosvjetiteljstva, pa tvrditi da su jedne krive, a druge točne. Zbog toga se ne može reći da je Platon pogriješio, a Aristotel imao pravo, da je Hume pogriješio, a da su Kant ili Schelling bili u pravu. To je nepovijesni način mišljenja. Ne može se odvojiti nekog filozofa, ili misao uopće, od povijesnih okolnosti tog filozofa ili te misli.

7. povijesni razvoj ipak ide naprijedtri stupnja spoznaje: teza, antiteza – sinteza Budući da stalno dolazi nešto novo, razum je progresivan. To znači da se ljudska spoznaja neprestano proširuje, i tako napreduje. • Onda je možda Kantova filozofija ipak pravilnija od Platonove? • Da, »svjetski duh« se razvio i proširio od Platona do Kanta. Ta prošla su dobra dva tisućljeća. Ali i Kantove se misli moraju preraditi, njegov »razum« također mora postati predmetom kritike sljedećeg naraštaja. • Hegel smatra da se »svjetski duh« razvija prema sve većoj svijesti o samom sebi. Kao što se rijeka širi - što je bliže moru, to se više širi svijesti o samome sebi. • Povijest nam govori da »svjetski duh« polako dolazi k svijesti o sebi. Svijet je oduvijek postojao, ali kroz ljudsku kulturu i razvoj, »svjetski duh« postaje sve svjesniji svoje osobitosti. • Tvrdio je da je to povijesna činjenica. Svatko tko proučava povijest vidi da se čovječanstvo kreće u susret sve većoj »samospoznaji« i »samorazvoju«. Studij povijesti pokazuje kretanje čovječanstva u pravcu sve veće racionalnostii slobode. Unatoč svim svojim zavojima, skretanjima… - povijesni razvoj ipak ide naprijed. Kažemo da povijest nadmašuje samu sebe, da je svrhovita. Svaka se nova misao temelji na misli iznesenih prije nje. Čim je jedna misao iznijeta, suprotstavlja joj se neka nova.Tako nastaje sukob dvaju suprotnih načina mišljenja. • Međutim, taj se sukob prekida iznošenjem treće misli, koja u sebi zadržava ono najbolje iz obaju stavova. Ovo Hegel naziva dijalektičkimrazvojem. • Ta tri stupnja spoznaje također zove tezom, antitezom i sintezom.

8. Što je pravilno?Ono što preživi! Hegelova dijalektika ne odnosi se samo na povijest. • Kad nešto raspravljamo, mi također mislimo dijalektički. Pokušavamo ući u trag nedostacima nekog mišljenja. • Hegel je to zvao negativnim mišljenjem. • No, kad pronađemo nedostatke nekog mišljenja, zadržavamo ono što vrijedi. • No, usred neke rasprave, nije uvijek lako utvrditi što je razumno. Na povijesti je da pokaže što je krivo, a što pravilno. Što je »umno«, to je »zbiljsko«. Ono što preživi je dakle pravilno. • Ili obrnuto: pravilno je ono što preživi. • Povijest će pokazati da puno onoga što danas doživljavamo kao normalno neće izdržati povijesni sud. Npr. odnos prema ženi kroz povijest, odnos prema ropstvu, odnos prema kažnjavaju (sakaćenja, smrtne kazne), odnos prema prirodi, odnos prema ljudskom tijelu, odnos prema autoritetu, moda, … • Mnogi stavovi prošlih vremena su nam danas neprihvatljivi a mnogi su i smiješni, ali ih u kontekstu ondašnjih događaja možemo razumjeti – ako bi se našli u onom vremenu i mi bismo ih smatrali ispravnima.

9. sukob je i u našoj glavi • Logički ili filozofski gledano, često i među dvama pojmovima postoji dijalektički sukob. • Razmišljam li o pojmu bitak, neizostavno bih morao uvesti suprotan pojam, naime nebitak. Ne možeš misliti o tome da postojiš, a da odmah ne pomisliš da nećeš postojati zauvijek. • Sukob između bitka i nebitka ukida se pojmom bivanje. Jer, kad nešto biva, znači da na neki način i jest i nije. • Hegelov je razum, dakle, dinamičan razum. Budući da je zbilja prožeta sukobima, opis te zbilje također mora biti pun sukoba. • Kada se dijalektički sukob tako zaoštri, zaoštri do neizdržljivosti - nastupa promjena. • Dijalektički sukob može izazvati spontano djelo koje vodi iznenadnoj promjeni.

10. svjetski duh Razum se prije svega ukazuje u jeziku. • Jezik je nešto u što ulazimo rođenjem. Kao što pojedinac rođenjem ulazi u jezik, tako ulazi i u svoje povijesne okolnosti. Nitko se prema tim okolnostima ne odnosi »slobodno«. Tko ne nađe svoje mjesto u državi, nepovijesno je biće. Prema Hegelu, država je nešto »više« od pojedinog građanina. Štoviše, ona je nešto više od zbroja svih građana. Prema Hegelu se čovjek ne može »ispisati« iz društva. Oni koji na društvo u kojem žive samo sliježu ramenima, i žele »naći same sebe«, izgledaju kao lude. • Prema Hegelu, pojedinac ne »nalazi sama sebe«, nego svjetski duh. »Svjetski duh« vraća se sebi samom u tri koraka, u tri koraka dobiva svijest o sebi: • Najprije se »svjetski duh« osvješćuje u pojedincu. Hegel to zove subjektivnim duhom. • Viši stupanj svijesti postiže u obitelji, društvu i državi. To Hegel naziva objektivnim duhom, jer se taj duh pokazuje u međuljudskim odnosima. • A posljednji stupanj je... najviši oblik samospoznaje u apsolutnom duhu. Apsolutni duh su umjetnost, religija i filozofija. • Među njima filozofija je najviši oblik duha, jer svjetski duh u filozofiji razmatra svoju djelatnost u povijesti. Dakle, svjetski duh tek u filozofiji susreće sama sebe. • Može se reći da je filozofija zrcalo svjetskog duha.

11. Pitanja • Romantizam • Svjetski duh – Schiller • Svjetski duh – Hegel • Hegel – povijesni način razmišljanja