MONETARNA EKONOMIJA - V j e ž b e -

1. MONETARNA EKONOMIJA - V j e ž b e - Delibašić Milica Milanović Duško

2. 1. Uvod u monetarnu ekonomiju • Pojam monetarna ekonomija se upotrebljava da označi ulogu i značaj novca u privredi. • Predmet proučavanja monetarne ekonomije čine: • monetarni sistem i • monetarna politika. • Monetarna ekonomija izučava: osnovne principe novčane ekonomije, probleme monetarne nestabilnosti i strategije ostvarenja monetarne ravnoteže, monetarni instrumentarijum i monetarno regulisanje. • Monetarni sistem je skup načela, metoda, mera, instrumenata i institucija • kojima se kreira (stvara) i povlači novac i regulišu monetarni tokovi i realni • sektor privrede. • Monetarna politika je skup pravila, propisa, mera i instrumenata kojima seu monetarnoj sferi reguliše nivo, struktura i dinamika novčane mase i kamatnih stopa, kao i cirkulacija novca u prometnim kanalima reprodukcije.Monetarna politika je komponenta ekonomske politike, koja je usmjerena na regulisanje količine novca u opticaju u nacionalnoj ekonomiji. Ona predstavlja primijenjenu naučnu oblast koja se sastoji iz: emisione,kreditne i devizne politike.Usko je povezana sa fiskalnom politikom u sklopu finansijske, odnosno makroekonomske politike.

3. NOVAC I PRIVREDNA AKTIVNOST • Pretvaranje novca u faktore proizvodnje (nabavka resursa), kombi-novanje resursa i njihovo ulaganje u proizvodni proces, iznošenje pro-izvedenih roba i usluga na tržište i njihovo ponovno pretvaranje u novac predstavlja jednu od glavnih povratnih veza u privrednom siste-mu. Pri tome materijalna dobra (robe, usluge i resursi) i novac kruže između subjekata privrednog sistema. • Uprošćeni model na slici u nastavku pokazuje odnose proizvodnje i integralnog tržišta (ukupnost robnog i uslužnog, resursnog i finansij-skog tržišta). • Kružno kretanje ekonomskih dobara i novca odvija se između eko-nomskih subjekata, koji djeluju na tri tržišta, i to: • tržište potrošačkih roba i usluga, • tržište faktora proizvodnje i • finansijsko tržište.

4. Da bi prikazali značaj i ulogu novca u tržišnoj privredi, mnogi autori se služe prikazivanjem raznih oblika šema kružnog kretanja: • ponude i tražnje roba, usluga i faktora proizvodnje, • dohodaka, troškova, transfernih plaćanja, poreza, • investicija, štednje, kapitala i • između raznih subjekata privređivanja. • U svim tim šemama kružnog toka navedenih kate-gorija sadržan je novac.

5. NOVČANI TOKOVI

8. Još uvjek je prisutna kontraverza među ekonomistima kako NOVAC djelje na privredna kretanja, inteziteta takvih dejstava, kao i vremena da se ispolje krajnji efekti djelovanja monetarnog faktora. • MONETARISTIČKO GLEDIŠTE • - Milton Friedman, Karl Brunner, Allan Meltzer • Novac je ona varijabla od koje predudno zavisi pravilno funkcionisanje privrednog mehanizma • - Po njima količina novca je značajan faktor u privredi iz 3 razloga: • Promjene količine novca mogu da izazovu snažne oscilacije u privr. Aktivnosti • Odnos novca prema ostaloj aktivi privrednih subjekata je relativno stabilan i pouzdan (predvidljivi efekti na privredne tokove) • Količina novca je takav agregat koji može da se kontroliše sa odgovarajućom tačnošću mjerama monetarne politike CB • Dva gledišta reformulisane kvantitativne teorije o uticaju novca na tokove privredne aktivnosti: • Efekat novca na proizvodnju • Efekat novca na kamatne stope (efekat likvidnosti, dohodni efekat i efekat očekivanja cijena)

9. KEJNZIJANSKO GLEDIŠTE - Keynes, James Tobin, Robert Clower... • Količina novca se sama prilagođava “potrebama razmjene dobara” • Ekonomski efekti promjene količine novca su nepredvidivi • Umjesto tražnje novca kao želje da se održi određena količina novca u posjedu ekonomskih subjekata, neokejnizajnci u monetarni model uvode želju da se održi određeni obim i struktura imovine. • Ravnoteža postoji ako obim i struktura imovine odgovaraju željama pojedinca u tom pogledu. • Napuštene pretpostavke o perfektnosti tržišta • Relativno dug period izmedju promjena u količini novca i promjeni društvenog proizvoda postoji relativno dugo vremensko zaostajanje

10. TEORIJE VRIJEDNOSTI NOVCA • Tri su osnovne teorije: • METALISTIČKA- Novac ima svoju unutrašnju, materijalnu vrijednost. Vrijednost novca potiče od vrijednosti supstance iz koje se sastoji (iz koj je izgrađen) • Metali su “novac od prirode”, svi metali mogu služiti kao novac, mada se zlatu i srebru daje prioritet. • Osnova prometne vrijednosti novca je sama prometna vrijednost metala kao robe sadržane u novcu. • Vrijednost papirnog novca temelji se na vrijednosti metalnog- preko mogućnosti njegove potpune zamjene za metalni. • Papirni novac ne može biti “pravi novac” • Dva oblika Metalističke teorije: klasični i savremeni metalizam • Novčana teorija- emisija novčanica se morala striktno vezati za zlatno pokriće. Ukoliko je došlo do odliva zlata trebalo je smanjiti opticaj banknota, dolazi do pada cijena, vrijednost novca se povećava , što dovodi do priliva zlata u zemlju. • Obrnuta je situacija kada dođe do priliva zlata u zemlju i porasta novačanoh+g opticaja. • Ova monetarna teorija je danas definitivno napuštena

11. TEORIJE VRIJEDNOSTI NOVCA • 2) NOMINALISTIČKA TEORIJA- Vrijednost novca ne potiče od njegove materijalne supstance , več od njegove nominalne vrijednosti, OD DRŽAVE ODREĐENE VRIJEDNOSTI. • Novac je tvorevina zakona! • Novac svako u prometu prima samo zato što iza njega stoji autoritet države, a ne zbog njegove unutrašnje vrijednosti. • Novac je svaka stvar (metal, pa i papir) koji država svojim autoritetom proglasi za zakonsko sredtvo plaćanja . • Slabosti teorije: • Novac se posmatra isključivo kao čisto apstraktna računska jedinica , potpuno odvojena od stvarne prirode i geneze nastanka novca. • Ne uviđa se da je novac po svom porjeklu roba • 3) BANKARSKA TEORIJA NOVCA- Nastala pod uticajem nominalističke teorije • Povečanje ili smanjnje opticaja banknota ne zavisi od emisione banke, već od stvarnih potreba privrede za sredstvima plaćanja. • Ukoliko se poveča promet roba, treba da se odgovarajuće poveća novčani opticaj i obrnuto.

12. KARAKTERISTIKE I GENEZA SAVREMENOG NOVCA Monetarna teorija ima pred sobom jedan od najsloženijih i istovremeno najvažnijih zadataka – da objasni evoluciju i prirodu savremenog novca, posebno njegove novije i savršenije oblike i djelovanja u privredi. Savremeni razvoj novca ne završava na papirnom i sitnom kovanom novcu. Savremeni novac je potraživanje. Gotov novac je potraživanje na banku, dok je depozitni novac potra-živanje od depozitne banke. Banka nije ustanova koja samo prikuplja i pozajmljuje novac. Ona je postala “fabrika novca i kredita”. Osnova depozitnog novca je kredit poslovnih banaka. Savremeni novac je, uglavnom poprimio oblik depozitnog novca , a to je potraživanje od bankarskog sektora svih drugih subjekata, vlasnika ...

13. POJAMIZNAČAJNOVCA • Novacjespecifičnaroba(dobro) kojaimafunkcijuopštegekvivalentarazmjene svihdrugihroba (dobara). On se definišeprekonjegovihosnovnihfunkcijakojeobavljauekonomskojstvarnosti: • dobro (roba) kojetrajnovršiuloguopštegekvivalenta, • (posrednika) u razmjenidobara i • sredstvo za utvrđivanje relativne vrijednosti drugih dobara. • NOVAC se u literaturi tumači kao: • Roba koja trajno vrši ulogu opšteg ekvivalenta; • ”Jezik” tržišta; • Posebna roba koja služi kao posrednik u razmjeni svih drugih • roba; • Sredstvo za utvrđivanje relativne vrijednosti drugih roba; • Društvena konvencija; • Sredstvo razmjene (obrta) i standardni predmet koji služi za • razmjenu stvari i usluga

14. U istoriji robne razmjene kao naturalni (robni) novac dugo vremena su se pojavljivale druge robe: stoka, krzna, oruđa za lov, čaj, duvan, korali, drago kamenje, i sl. (R-R) Prost oblik: X robe A= Y robe B Proširen oblik (neka dobra se više cijene u razmjeni): X robe A= Y robe B, Z robe C, V robe D (izdvaja se roba A) Kasnije su plemeniti metali (posebno zlato) preuzeli ulogu opšteg ekvivalenta razmjene i postali specifična novčana roba. Od metala se počeo kovati metalni novac (zlatnici i srebrnjaci). Savremeni novacobuhvata, pored gotovine (papirni i metalni novac) i depozitni novac(potraživanja na tekućim, žiro i drugim računima banaka), koji se čekovima, mjenicama i drugim hartijama od vrijednosti može prenositi ili zamijeniti za gotov novac.

15. NOVČANICA (BANKNOTA) Predstavlja svaki oblik novca (surogat novca) koji se pojavljuje u obliku papirne cedulje bez obzira na nastanak, ekonomsko značenje i pravnu normu. Surogati novca su zamjenici novca koji kao vrijednosni papiri (mjenice. čekovi i sl.) sadrže pravo koje imalac tog papira ima na određenu količinu punovrijednog novca (zlata, srebra...) Nastaje postepeno kao rezultat saznanja da nominalna vrijednsost novca u prometu ne mora odgovarati stvarnoj. Javlja se kao rezultat neelastičnosti novčanog opticaja i nemogućnosti njegovog širenja prema potrebama sve veće proizvodnje i prometa (posebno zlata u ulozi novčane robe) Novčanice nemaju nikakvu unutrašnju vrijednost U početku su glasile na određeni iznos zlata, što im je davalo vrijednost (zamjenjivale su punovrijedni novac)

16. Vremenom se utvrdilo da vlasnici konvertuju banknote u zlato, a da dio zlata ostaje “neiskorišćene rezerva” . Na osnovu toga banke u opticaj puštaju veće količine banknota od deponovanog zlata , a da se pri tome i dalje ne dovodi u pitanje mogućnost konverzije banknota u zlato (banknota više nije potpuni surogat zlata). Dugogodišnje iskustvo i povjerenje koje se formiralo u odnosu na surogate novca (mjenica, ček i sl.) dovelo je do toga da banke počinju izavati mjenice na sebe. Kombinacijom mjenice bankei čeka razvila se NOVČANICA ili BANKNOTA , što predtsvlja novu etapu u razvoju novca. Kada država ukida čak i djelimičnu konvertibilnost banknota u zlato, banknota dobija utvrđen kurs , te postaje zakonsko sredstvo plaćnja i prometa. Banknota se pretvara u papirni novac – novac sa zakonski utvrđenim kursom.

17. PAPRNI NOVAC I ČISTO PAPIRNO VAŽENJE - Kao papirna valuta se smatra valuta kod koje je iz prometa istisnut metalni (zlatni) novac, te kao zakonsko sredstvo plaćanja ustanovljen nekonvertibilni papirni novac. - Ukidanjem mogućnosti konverzije banknota prestaje biti obveznica - Kako prestaje obaveza konverzije novačanice u zlato, novačanice u prometu postaju čisti papirni novac – zbog čega se ovo važenje i naziva PAPIRNO VAŽENJE ili SISTEM SLOBODNE VALUTE. - Pravo emisije novca se prenosi isključivo na CENTRALNU BANKU, pa ona postaje isključiva emisiona banka pod kontrolom države. - Osnovno obilježje papirne valute jeste da je to relativno bezvrijedan papir koji se mora u prometu primati u neograničenim količinama jer ga je država proglasila definitivni zakonskim sredstvom prometa i plaćanja i pošto monopol izdavanja ima država odnosno CB. - Vrijednost papirnog novca zavisi od pokrića ROBAMA a ne ZLATOM!

18. SAVREMENI DEPOZITNI (BANKARSKI) NOVAC • Razvija se iz funkcije novca kao platežnog sredstva • U osnovi je to kreditni novac, koji uglavnom nastaje odobravanjem kredita na račun korisnika • Savremeni novac je potraživanje • Gotov novac je potraživanje za banku( to je nekada bila određena količina zlata), dok je depozitni novac potraživanje od depozitne banke • Depozitnim novcem se stvara još veća mogućnost proširenja novčanog volumena • Banke postaju stvaraoci novca • Ograničenja od strane CB u vidu neophodne likvidnosti (svaki iznos kredita mora biti “pokriven” određenim procentom gotovine u blagajni ili gotovinom na žiro računu kod CB. • Ukoliko se kreditni (depozitni) novac manje transformiše u gotov novac, povećava se kreditni potencijal banke • Osnov a iz koje banke daju kredite su depoziti ekonomskih subjekata kod banke ( potraživanja prema banci) i obaveze banke prema deponentima, kao i krediti CB poslovnim bankam

19. Novac kod banaka se dijeli na: • PRIMARNI (emitije ga CENTRALNA BANKA) • SEKUNDARNI NOVAC (DEPOZITI) • Banke u sistemu kreditiranja stvaraju dodatne sekundarne i/ili izvedene depozite , znatno iznad stvarnih depozita , pa usled koncentracije novca u bankama dolazi do udvostručavanja ili utrostručavanja istih depozitnih sredstava. • Ukupni depoziti se djele na: • STVARNE • IZVEDENE • Regulisanje novčanog opticaja se vrši kroz kreditnu politiku, a preko politike regulisanja kratkoročnih bankarskih kredita u privredi • Efektivni novac stvoren od strane CB ostaje osnova depozitnog novca, na njemu se razvija i preko njega se poništava

20. Novac se u savremenoj tržišnoj privredi može posmatrati sa • međunarodnog, • domaćeg, • mikroekonomskog i • makroekonomskog aspekta. • S mikroekonomskog aspekta uloga novca je prisutna kod troškova, cijena, plaćanja između tržišnih subjekata, raspodjele, kreditiranja itd. • U sferi makroekonomije novac je značajan za inflaciju, ekonomski rast, platni bilans, budžetski deficit, stabilnost cijena, zaposlenost, itd. • FUNKCIJE NOVCA • Većina ekonomista smatra da novac predstavljaju (definišu) njegove funkcije. Izdvajaju se tri funkcije novca: • sredstvo razmjene (obrta), • obračunsko sredstvo (mjera vrijednosti) i • sredstvo štednje (čuvanja vrijednosti).

21. FUNKCIJENOVCA sredstvo razmjene (obrta) Sredstvo štednje obračunsko sredstvo (mjera vrijednosti)

22. Najvažnija funkcija novca je njegova uloga sredstva razmjene. Novac se pojavljuje kao posrednik pri razmjeni roba i usluga, i to kao platežno sredstvo. S pojavom platežne funkcije novca pojavila se mogućnost koriš-ćenja novca van sfere robnog prometa, što je doprinijelo stvaranju kreditnog novca. Novac u obračunskoj funkciji služi samo ako je stabilan, tj. ako ga nije obezvrijedila inflacija. Funkcija novca kao mjere vrijednostidirektno je povezana s njegovom funkcijom sredstva razmjene, jer se izražavanjem raznih robnih vrijednosti u novcu omogućuje proces razmjene. Funkcija novca kao sredstva za čuvanje vrijednosti(akumulacije) pove-zana je s čuvanjem imovine u novcu i sa štednjom, radi kupovina u buduć-nosti. Treba imati u vidu da u uslovima inflacije (obezvređivanja novca) nije racionalno koristiti ovu novčanu funkciju. Zlato se ranije pojavljivalo u funkciji svjetskog novca, jer ga je lako prodati na berzama, gdje ima svoju cijenu (tzv. kotaciju). Pored zlata, funkciju svjetskog novca vrše i stabilne i konvertibilne svjetske valute, koje se upo-trebljavaju onda kada se međunarodna trgovina ne može završiti prebijanjem robnih dugovanja i potraživanja (kada postoji negativni saldo platnog bi-lansa).

23. OSOBINE NOVCA 1. PRENOSIVOST- morabitipogodanzanošenjepriobavljanjukupovinenarazličitimlokacijama, 2. TRAJNOST- u fizičkomsmislu nije neštoštomožeda se pokvariilipropadne, 3.DJELJIVOST- da se možepodelitinajednakedeloveradikupo-vine manjihjedinicailivraćanjakusura, 4.STANDARDIZOVANOST-jednakkvalitetnovčanihjedinica, nesmiju se fizičkirazlikovati i 5. PREPOZNATLJIVOST- lakoprepoznatljivda bi se tačnoznaloda se radi o novcu a ne imovinimanjevrednosti

24. KOLIČINSKA TEORIJA NOVCA Količinska teorija novca objašnjava odnos između relativne vrijednosti roba i kupovne moći novca, tj. odnos između količine novca i nivoa (rasta) cijena. Pošto količini novca koja je upotrijebljena za razne kupovine na tržištu odgovara zbir cijena prodatih roba, teoretičari su došli do tzv. jednačine razmjene, koja izgleda ovako: M x V = p x Q, Parametri u navedenoj jednačini su kako slijedi: M = prosječna količina novca u opticaju u toku godine, V= srednji broj obrta novca, p = zbir prodajnih cijena pojedinih roba kupljenih u datom periodu i Q = ukupna kupljena količina roba u toku godine. Navedena formula pokazuje da je količina novca u opticaju, pomnožena s brojem obrta u aktima kupovine i prodaje, jednaka ukupnoj količini novca potrošenog u toku godine. Pošto jednačina razmjene predstavlja ravnotežu lijeve i desne strane, ona se najčešće prikazuje u obliku vage. Na jednoj strani se nalaze novac i njegov obrt, a na drugoj su robe i njihove cijene.

25. PRIKAZ JEDNAČINE RAZMJENE

26. Fisher je dopuniosvojuformulurazmjene, takošto je nalijevojstranidodaoračunovodstvenuknjigu, kojasimbolizujezbirnovča-nihsredstavanačekovnimračunimabanaka: MV + M'V' =  p x Q = P x T + M’

27. Kvantitativna teorija novca smatra da novac nema svoju unut-rašnju vrijednost, nego je stiče u procesu razmjene, zavisno od količine novca u opticaju. U skladu s tim, vrijednost novca je obrnuto proporcionalna njegovoj količini, a cijene su direktno pro-porcionalne masi novca u opticaju. To znači da je nivo cijena veći što je više novca u opticaju, i obratno. Pigu je za određivanje količine novca u opticaju M uveo tzv. pokazatelj likvidnosti k (odnos između nominalnog dohotka i novča-nih štednih uloga) i predložio formulu koja je dobila naziv ”kembridž-ska jednačina”:M = k x Y x P, gdje je Y = društveni proizvod u fizičkom izrazu u jedinici vremena, a P = apsolutni nivo cijena proiz-vedene robe. Pošto se k i Y mogu smatrati fiksiranim veličinama, može se zaključiti da promjene nominalne količine novca M izazivaju promjene apsolutnog nivoa cijena. Imajući u vidu da proizvod Y x P predstavlja dio nacionalnog dohotka koji se čuva u likvidnom obliku, predstavnici kembridžske škole su došli do zaključka da je jednakost između količine novca u opticaju i likvidnog dijela nacionalnog doho-tka neophodan uslov ravnoteže između ponude (emicije) i tražnje novca.

28. Dijeleći u prvobitnoj Fisherovoj jednačini lijevu i desnu stranu sa V (brzina obrta novca), a imajući u vidu da je približno Q = Y, dobija se formula, koja se od Piguove formule razlikuje samo po koeficijentu. To ima logičan smisao, pošto je veličina V obratno proporcionalna veličini k , jer ako pojedinci manje štede (nizak k) onda je za ostvarenje istog obima robnih transakcija neophodno povećati brzinu obrta novca (visok V). J. M. Keynes je predložio dopunjenu varijantu ”kembridžske jednači-ne”, uvođenjem stope obaveznih bankarskih rezervi (required reser-ves):N = P (K + r x K')  gdje je N = novčana masa kao zbir papirnog novca i drugih sredstava plaćanja, P = cijena jedinice potrošnje (indeks troškova života), K i K' ekvivalenti količine jedinica potrošnje koji ljudi čuvaju u gotovini i bankarskim depozitima (deposits), r = stopa obaveznih bankarskih rezervi.

29. PONUDA I TRAŽNJANOVCA Premamišljenjupredstavnikaneoklasičneškole, ukupnaponudanovcaje funkcijanivoanovčanogdohotka (P x Y), koja je egzogenofiksiranaveličina, jer se formiraautonomno, nezavi-snoodtražnjenovca. Ne ulazeći u ispravnostnavedeneformulacije, mnogiautoriuslovno (pojednostavljeno) polazeodpretpostavkedazvaničnanovčano-kreditnapolitikatežistabilnom (fiksiranom) nivouukup-nihnovčanihrezervi, nezavisnoodpromjenakamatnestope. Na tajnačinkrivaponudenovcaimaizgledvertikalnelinije. Kvantitativnateorijanovcapredstavljajednuodteorijanov-čanetražnje. Izformule slijedizaključakdatražnjanovcazavisiodtri faktora:

30. Apsolutnog nivoa cijena (price level),pri čemu visok nivo cijena zahtijeva veću količinu novca); • Nivoa realnog obima proizvodnje (porast obima proizvodnje utiče na rast dohotka, a posljedično raste potrebna količina novca) i • Brzine obrta novca (velocity of money) što znači da svi faktori, a posebno kamatna stopa, koji utiču na brzinu obrta utiču i na novčanu tražnju). • Polazeći od navedenih zaključaka, može se grafički konstruisati zavis-nost tražnje novca od nivoa cijena i količine novcau opticaju, koja određuje nagib krive novčane tražnje). • Na slici je predstavljena navedena zavisnost, koja pokazuje da tražnja za novcem raste s porastom cijena (i obratno). • Tački E, u kojoj se uspostavlja se ravnoteža između ponude i tražnje novca, odgovara na apcisi količina novca u opticaju Me, a na ordinati nivo cijena Pe.

32. Ako se opšti nivo cijena smanji (u odnosu na ravnotežni nivo pe na nivo p1, smanjuje se i nivo tražnje, pa se stvara višak ponude novca nad tražnjom novca (svjetlije osijenčeno polje), što dovodi do obezvre-đivanja novca. Da bi se ravnoteža na tržištu novca ponovo uspostavila, zbog fiksirane ponude novca Sm, potrebno je da dođe do rasta opšteg nivoa cijena, koji lančano izaziva povećanje tražnje novca. Ako se opšti nivo cijena poveća (u odnosu na ravnotežni nivo pena nivo p2, dolazi do povećanja nivoa tražnje novca, tako da ona premašuje ponudu novca (tamnije osijenčeno polje), što dovodi do precijenjenog novca. Vraćanje u ravnotežni položaj zahtijeva smanjivanje opšteg nivoa cijena i novčane tražnje. Navedeno rezonovanje je pojednostavljeno, apstraktno i apsolutizuje stihijnost tržišnog mehanizma kao automatskog regulatora ravnoteže na tržištu (u ovom slučaju novca).

33. Keynesijanskateorijanovca je uvelanoveaspekte u objašnjenjunov-čanetražnje. U svomkapitalnomradu ”Opštateorijazaposlenosti, ka-mate inovca”, J. M. Keynes objašnjava motive gubljenja (”curenja”- leakeges) novcaizopticaja, kojidovodi do smanjenjaplatežnospo-sobnetražnje, štokočirazvojproizvodnje. • Kao osnovneuzrokeštednje u novčanom (likvidnom) obliku on navodi tri fundamentalnapsihološkafaktora (motiva): • transakcioni, • spekulativnii • predostrožni. • Transakcionimotivštednjezasnovan je naplaniranjuposlovakojitrebadaomogućeočuvanjenovčanogdohotkanadatomnivou, jerodnjegovevisinezavisistrukturapotrošnje. Svakidodatnidolardohotkapovećavapotrošnju, koja je, premaKeynesovommišljenju, manjaod tog dolara, inaziva se graničnasklonost ka potrošnji.Spekulativnimotivštednjeimaključniznačaj, jer u uslovimaneizvjesnostiirizikanafinansijskomtražnjazanovcemzavisioddohotkakojidonoseobligacije (bonds), akcije (stocks) idrugivrijednosnipapiri(securities).

34. Pojedinci spekulativno razmišljaju da kamatna stopa (interest rates) može biti veća od očekivane, pa ne ulažu ušteđevinu u kupovinu har-tija od vrijednosti, jer povećanje kamatne stope dovodi do smanjenja njihove vrijednosti, tj. kursa hartija od vrijednosti, koji direktno pro-porcionalno zavisi od dohotka koji one donose (dividenda od akcija, kamata od obligacija), a obrnuto proporcionalno od kamatne stope na štedne uloge. Motiv predostrožnosti je povezan s rizikom eventualnog gubitka od ulaganja u vrijednosne papire, koji može nastupiti u slučaju povećanja kamatne stope, pa pojedinci razmišljaju da je bolje čuvati novac bez dohotka, nego stvarati gubitak. Ovaj motiv je veoma blizu spekulativnom. Na taj način, Keynes je uveo u ekonomsku nauku pitanje izbora optimalne strukture aktiva (assets) pojedinaca (učešće novčanih sredstava i učešće hartija od vrijednosti), odnosno pojam sklonost ka likvidnosti (propensity to liquidity). Ukupna novčana tražnja M određuje se, prema mišljenju Keynesa, prema sljedećoj formuli: M = M1 + M2 = L1 ( Y ) + L2 ( r ) gdje je M1 = transakciona tražnja (gotovina), M2 = spekulativna tražnja, Y = nacionalni dohodak, r = kamatna stopa, a L1i L2 su f-je likvidnosti

35. Savremeni monetaristi su, na čelu s nobelovcem M. Fried-manom, zanemarili makroekonomski nivo novčane tražnje (direktne državne investicije i budžetske rashode), i stavili akcenat na mikroekonomski nivo (ponašanje tržišnih subje-kata). Tek poslije dobijanja rezultata na mikroekonomskom nivou oni im pridavaju makroekonomski značaj. Monetaristi posmatraju novac kao odlučujući faktor repro-dukcije.Smatraju da nestručno državno regulisanje novčano-reditne oblasti može dovesti do ekonomske krize. Da bi se to spriječilo, potrebno je sniziti stope rasta novčane mase, ograni-čiti ekonomsku funkciju države i državne rasho-de. Na bazi analize obimne statističke građe nobelovac M. Fri-edman (1976) je predložio formulu za izračunavanje novčane mase M : M x V = P x y, gdje je V = brzina obrta dohotka, P = nivo cijena, a y = stopa realnog dohotka.

36. Pored toga, on je utvrdio da postoji stabilna funkcija traž-nje novca, koja je rezultat upoređivanja koristi koje imaju eko-nomski subjekati od novčanih zaliha, i dohotka koje im dono-se alternativne upotrebe novca (aktive). Monetaristi su pred-ložili znatno veći izbor alternative upotrebe novca od Key-nesa (novac ili hartije od vrijednosti). Friedmanova funkcija tražnje novca obuhvata:MD = P x f (rb, re, p, h, Y, u) gdje je: MD = = planirana tražnja na nminalnu novčanu štednju, P = apsolutni nivo cijena, rb = kamatra stopa na obligacije, Re = tržišna stopa dohotka na akcije, P = stopa promjene nivoa cijena u %, h = učešće ”fizičke” komponente nacionalnog dohotka, Y = nacionalni dohodak u stalnim cijenama, u = ostali faktori koji utiču na tražnju novca. Značajan je zaključak monetarista da ponuda novca ima egzogen karakter, tj. određena je silama koje djeluju izvan ekonom-skog sistema (misli se na državu i vladu, koje autonomno štampaju i emituju novac).

37. BRZINAOPTICAJANOVCA Efekatkojinovčanamasaima u privredizavisiodkoličinenovca u opti-cajuibrzine opticaja.Fišerova formulaM ×V = P ×Q, gdje je: M – novčanamasa, V – brzinaopticajanovca, Q – količina robe iusluga i P – cena, znači da brzinaopticajanovcamultiplikujeefekte date koli-činenovca u privredi. P ×Q je društveniproizvodpotekućimcenama. Ako se novčanamasaikoličinane mijenjajupromenabrzineopticajanovcaćeimatiisteposljedicekaodajedošlo do promenenovčanemase, tj. mijenja se nivo cijena. Brzina opticaja novca pokazuje koliko puta jedna novčana jedinica učestvuje uobavljanju definisanih transakcija u određenom vre-menskom periodu. Brzinaopticaja novca uzima dve ekstremne vrednosti. Prva je kada je V=0 i tada segovori o tezaurisanom novcu(novac u funkciji bla-ga). Druga ekstre-mnavrijednost je kada V→∞ i to se indentifikuje sa situacijom u kojoj se razmjenaodvija u vidu trampe.

38. Proces kreiranja primarnog novca naziva se primarnom emisijom i onpredstavlja monopolsko pravo Centralne Banke. Proces kreiranja novčane masenaziva se primarnom emisijom i taj proces sprovode poslovne banke. Primarni novac se definiše kao zbir obaveza Centralne Banke prema nebankarskom sektoru i poslovnim bankama. B = G + R, gdje je: B – primarni novac (M0) R – rezerve depozitnih institucija G – gotovina. PRIMARNINOVAC (MONETARNABAZA)

39. U analizi primarnog novca koriste se dvije metode: • - metod „upotrebe”, koji polazi od pasive bilansa Centralne Banke i upućuje na strukturu (gotovina i depoziti) ili raspored primarnog novca i • - metod „kreiranja”, koji polazi od aktive bilansa Centralne Banke i ukazuje na tokove kreiranja primarnog novca. • Osnovni tokovi formiranja primarnog novca su: • operacije na otvorenom tržištu, • krediti Centralne Banke poslovnim bankama, • kreditiranje neposrednih komitenata Centralne Banke i • devizne transakcije Centralne Banke

40. Primarni novac (engl. primary money, reserve money, monetary base, high powered money) je novac centralne banke, koji ona stvara svojim aktivnim operacijama; kreditima bankama i državi, otkupom ili na temelju zaloga određenih vrijednosnih papira i drugim vrstama plas-mana, koji ujedno predstavljaju tokove kreiranja primarnog novca ili kanale primarne emisije. Iskazuje se u pasivi bilansa centralne banke, gdje su vidljivi oblici gotov novac i depozitni novac i vlasnici tog novca stanovništvo, država, banke koji ga u svojim bilancama iskazuju u aktivi. Na primarnom novcu banke temelje svoju kreditnu aktivnost i druge plasmane pa se zato i naziva novčana (monetarna) baza, na koju nado-građuju svoju (“sekundarnu”) emisiju novca kreirajući tako (“sekun-darni”) svoj, tj. bankovni (depozitni, knjižni, žiralni) novac. Emisija bankovnog novca zavisi, pored ostalog od iznosa primarnog novca, zato što banka na zahtjev vlasnika mora depozitni novac ispla-titi u novcu centralne banke koji u tom slučaju ima ulogu rezervnog novca najviše kupovne snage.

41. Radi regulisanja monetarne baze poslovnih banaka centralna banka različitim instrumentima povlači od banaka primarni novac (obvezne rezerve, blagajnički zapisi i sl.). To znači da količina primarnog novca bankarskog sistema zavisi od tokova priliva (npr. kredita od centralne banke) i od tokova odliva (porast obaveznih rezervi i sl., isplate stanovništvu u gotovu novcu). Obim primarnog novca zavisi od konkretnih prilika od zemlje do zemlje, ali se pod tim pojmom uopšteno podrazumijeva gotov novac u opticaju (novčanice i kovani novac) ili ukupna sredstva banaka transf-eribilna na račun kod centralne banke u domaćoj valuti. Primarni novac ili monetarna baza predstavlja ukupan iznos likvidnih obaveza CB prema sektoru poslovnih banaka, sektoru stanovništva i ostalim nebankarskim sektorima koji imaju depozite po viđenju kod CB.

42. Primarni novac nalazi se u pasivi kao obaveza centralno bankarskog sistema, a u aktivi monetarnih finansijskih institucija i nemonetarnih subjekata. Primarni novac je karika između monetarne politike centralne banke i novčane mase kao indikatora likvidnosti u makro-sistemu.Direktnim regulisanjem obima primarnog novca centralna banka indirektno reguliše i obim novčane mase. • Postoje tri toka formiranja primarnog novca: • kreditiranje poslovne banke, koje obavlja centralna banka • kreditiranje neposrednih komitenata centralne banke, • posebno države i • stvaranje i povlačenje primarnog novca po liniji deviznih transakcija centralne banke.

43. Novčanamasapredstavljaukupnostgotovogidepozitnognovca, kojisemožedirektnokoristitikaosredstvoplaćanja. Smatraseda štedniulozinepripadajunovčanojmasisvedoksenepretvoreusredstvazadirektnoplaćanje. Zarazlikuodnovčanemase, primarninovacobuhvata, poredgoto-vognovca, sredstvana žiroračunimabanakaisredstvaobaveznihre-zervi. Uobičajeno je da se novčana masa prema stepenu likvidnosti dijeli na tzv. novčane agregateM1, M2, M3 i M4Novčani agregat M1obuhvata potpuno likvidna novčana sredstva nebankarskih subjekata. To su nov-čana sredstva koja se bez odlaganja mogu koristiti za plaćanje obaveza: gotovina i transakcioni bankarski depoziti. Novčani agregat M2 obuhvata novčanu masu M1 i tzv. kvazi novac(štedni ulozi po viđenju, oročeni štedni ulozi, depoziti po kreditima, kratkoročne hartije od vrijednosti nebankarskog sektora i devizni računi po viđenju i oročeni). Kvazi novac se može pretvoriti u gotov novac poslije određene procedure, kojom se gubi dio dohotka od ugovorene kamate. NOVČANAMASAINOVČANIAGREGATI

44. Novčaniagregatii netodomaćaaktiva

46. Novčani surogati zamjenjuju novac u prometu i doprinose sma-njenju količine novca u opticaju. Ček, mjenica i banknota se nazivaju novčani surogati. Čekje pismeni nalog koji fizičko ili pravno lice upućuje banci u kojoj drži deponovan novac, kojim se nalaže isplata naznačenog novčanog iznosa njegovom donosiocu. Mjenica je pismena obaveza dužnika da će u određenom roku isplatiti povjeriocu naznačeni iznos novca. Mjenica može da se prenosi (indosira) na drugo lice, sve do trenutka dospijeća njene naplate. Banknote su nekad bile u upotrebi kao vrijednosni papiri ili bančine mjenice, koje su glasile na donosioca. Bile su zamjenjive za novac ili su same služile kao zakonsko sredstvo plaćanja. Banknotaje danasnovča-nica, tj.papirni novac i predstavlja jedan od glavnih elemenata današ-njeg financijskog sistema. NOVČANI SUROGATI

47. Ček

48. Mjenica (Promissory note)

49. Banknota (novčanica)

50. INFLACIJA Inflacija je obezvređivanje novca, pad njegove kupovne moći, koje se otvoreno manifestuje povećanjem cijena, a indirektno deficitima roba na tržištu, ”bježanjem od novca”, padom kvaliteta proizvoda i usluga i sl.Radi se o višku količine novca u opticaju, koja nema pokriće u robnim fondovima. Smatra se da postoji korisna inflacija (rast cijena do 10%), galopirajuća inflacija (dvocifreni procentualni rast cijena) i hiperinflacija (mjesečni rast cijena preko 50%, a godišnji dostiže i preko 1000%). Negativne posljediceinflacije su višestruke: smanjuje radnu moti-vaciju, onemogućuje normalno poslovanje i izračunavanje rezultata, remeti kriterijume za odlučivanje, izaziva raslojavanje stanovništva i širenje sive ekonomije, sužava mogućnosti akumulacije, smanjuje štednju, smanjuje realne dohotke i potrošnju većine stanovništva, obescjenjuje ušteđevinu, smanjuje motivaciju za kvalitetnom proizvodnjom, pogoršava kvalitet života.