Sokrat

1. Sokrat

2. Tko je Sokrat? Obad koji podbada umrtvljenog atenskog konja… Djeluje u vremenu presudnih društvenih promjena: • vodi se dugotrajan i iscrpljujući rat između Atene i Sparte • stara moralna uvjerenja uzmiču pred novim učenjima sofista • društvene i političke proturječnosti nastoji izgladiti etičkim idealima Svojim osebujnim ponašanjem i stalnim razgovorima, sugovornika dovodi do (ludila) samospoznaje vlastitog neznanja, pa stiče mnoge neprijatelje • kritizira atensko demokratsko društvo u kojem grad vode državnici izabraniždrijebom, a ne oni koji posjeduju znanje - zamjera se vlasti Mladi ga obožavaju i slijede... Krivca za nedaće koje snalaze atensko društvo nakon sloma u Peloponeskom ratu Atenjani nalaze u Sokratu. Tužba: • kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država a što uvodi i druga nova božanstva; • kriv je jer kvari mladež! Tužbu formalno podnose: • pjesnik Melet – predstavnik kulture – elite • kožar Anit – predstavnik “industrije”, kapitala • glavni inicijator optužbe Likon – političar

3. Sa kozmosa na čovjeka • Sokrat je, za razliku od svojih prethodnika filozofa, pogled sa kozmosa svrnuo na čovjeka • tako postaje autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike • Govor - razgovor smatra odličnijim te nije ništa pisao: Knjiga  ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. • Glavni izvori za Sokrata: • KsenofontovŽivot Sokratov, • AristofanoveOblakinje, • Aristotelova djela • Platonovi dijalozi

4. početak i kraj • Sokrat je rođen  470.g. • Umro 399.g. pne., od otrova (kukuta) što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti, jer je osuđen za bezboštvo i kvarenje atenske mladeži.

5. filozofija na trgu • Sokrat djeluje u vrijeme procvata Atene ali i neposredno pred početak Peloponeskih ratova sukob između Delskog saveza (predvođenog Atenom) i Peloponeskog saveza (predvođenog Spartom). Trajao je 27 godina i zahvatio je skoro cijeli antički svijet. Završio je pobjedom Sparte. U Ateni je mnogo različitih učitelja: • na cijeni je vještina govorništva pa makar govor bio isprazan (eristika) • Neki učitelji uočavaju praktičnu vrijednost znanja - podučavaju za novac (narodni učitelji – sofisti). Sokratu gradski trgovi postaju pozornica djelovanja: • sugovornici su mu svi koji naiđu ali su mu najdraži oni koji misle da sve znaju - sofisti • djeluje javno i besplatno

6. SUKOB SA SOFISTIMA • Sofisti su bili uvjereni da znaju sve i da mogu o svemu govoriti. A zapravo: svoje su neznanje  skrivali kićenim govorom (eristika) i općenitim tvrdnjama. • Nije im bilo stalo do istine već su se, naprotiv, hvalili time kako slabije razloge mogu učiniti jačim (pro et contra) - spoznajni relativizam. • Spoznajni relativizam, vodi u etički skepticizam. • Sokrat je bio praktični filozof. Nije filozofirao zatvoren u sobi ili nekoj školi, vrtu već na trgu. • Pronicljivi i razotkrivajući dijalog s umišljenim veličinama sviđa se mladima koji ga oduševljeni slijede. • Dolazi u sukob, kako sa sofistima, tako i sa građanima Atene. • na kraju će ga to doći glave.

7. p(r)okazivanje Sokrat pokazuje da ne znaju ni oni koji tvrde da znaju: • U dijalogu sa sofistom zahtjeva kratke i jasne odgovore, izbjegava kićen govor a dobro promišljenim pitanjima vodi Sofistu u smjeru kojem želi. • Standardni sofistički stav je da se i o istoj stvari mišljenja ljudi razlikuju i da do spoznaje istine nije moguće doći. Sve je ralativno! • Sokrat tvrdi da unatoč tome što se mišljenja više ljudi o istoj stvari razlikuju, ipak postoji neki minimum slaganja, nešto oko čega se svi, moraju složiti. • Da bi se došlo do toga treba razgovarati i kroz razgovor otkriti što je to. • Sokrat želi oboriti sofistički relativizam i pokazati da postoji nešto stalno i opće vrijedno svim ljudima.

8. Sokratova metoda U potrazi za onim stalnim i opće vrijednim (za definicijama) razvija vlastitu praktičnu metodu, oblik razgovora - dijalektičku metodu. Sokrat nije bio logičar a njegova metoda bila je čisto praktične naravi (tek ju je Aristotel kasnije izrazio logičkim terminima – indukcija). Znam da ništa ne znam! Početno polazište njegove metode je u priznanju vlastitog neznanja - nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Sokrat naime za sebe tvrdi da ništa ne zna, no ne i da se ništa ne može znati. Sugovornika pušta da govori, da mu objasni. Stalno ga propitkuje i takvim načinom razotkriva “znalca” koliko je to znanje površno, mutno i krivo. Cilj mu je porušiti kule krivih i mutnih znanja a potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, kako ga definira Sokrat, nije laka stvar, pa je prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju.

9. Put do prave spoznaje

10. ironija i majeutika Ironija: Sokrat traži (provocira) od onih koji misle da znaju - da ga pouče. On šuti i pušta drugog da govori, no čim dobije definiciju, neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenja. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i pitanja i opet pitanja… Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije laka stvar i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da, zapravo, ne zna. Majeutika (maieutika ili porodiljska vještina za zadaću ima ˝porađanje istine˝) • Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. No da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu a koja će uči u definiciju, koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj  stvari za čime on i traga. • Svoju bi potragu zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući na taj način sve nestalno i promjenjivo. Tako bi se  polako približavao pojmu, i dolazio u posjed sve točnijeg  određenja stvari. Opasan posao: Ukazujući na neznanje svojih sugovornika i slušača stekao mnogo neprijatelja, i to posebice među uglednijim Atenjanima. To će ga neprijateljstvo 399. godine stajati i života.

11. elenktički (pobijajući) postupak • Sokrat pitanjima protresa prividno znanje drugoga, dok ovaj sam ne dođe do točke na kojoj uviđa da ne zna. • Bezizlaznost (aporija)što time nastaje, je točka preokreta od koje kroz razgovor može početi traženje istinskog uvida. • Pri tomu se u postupku ističe napredak od pojedinačnoga k općemu. Ovaj dijalektički postupak će Aristotel u svojoj logici nazvati indukcijom.

12. etički intelektualizam Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest. Sokrat je uvjeren da  jednom kada netko spozna što je to dobro, on više neće činiti zlo. Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje. • Znati što je dobro i činiti dobro znači poistovjetiti znanje i vrlinu. • To nazivamo etičkim intelektualizmom Onaj tko čini zlo, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Osvrt: Svi smo iz iskustva svjesni da iako znamo što je dobro ipak činimo zlo.. Znanje o kojem Sokrat govori je istinsko osobno uvjerenje da je nešto dobro. A nitko neće biti protiv vlastitoga dobra.

13. unutarnji glas - Sokratov Demon Sokrat ima povjerenje u Logos – unutarnji glas čija zakonitost u razumnu razgovoru dovodi do pravog uvida. • neću se pokoravati ničemu različitom od mene nego Logosu koji mi se u promišljanjima pokazuje najboljim. Znanje što ga Sokrat traži jest praktičnoznanje, tj. razlikovanje dobrog od lošeg - spoznaja dobra i zla • do te se spoznaje dolazi kritičkim samoispitivanjem. Osvrt Taj Sokratov Demon, Logos je zapravo glas savjesti, najintimnije središte čovjeka.

14. Vrlina i kako je steći? Učenjem! Cilj je čovjeka postići sreću. U uvećavanju vlastite sreće ne smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. • Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝ Ključna je umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. • Prepuštanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste. • Um mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, vodeći se načelom umjerenosti. Zaključak • vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; • vrlina se onda očito može učiti. Stjecanjem znanja (poučavanjem) sposobniji smo djelovati kreposno – jer spoznajemo sve više što je zapravo dobro. Osvrt? • Nije li Sokrat ipak malo naivan?

15. zadaća • svaki će učenik pročitati Platonov tekst Obrana Sokratova. • tekst se nalazi i na školskoj web stranici

16. Pitanja za ponavljanje • Što znači “antropološki zaokret” kod Sokrata • Sofistika i njen značaj • Što je cilj Sokratovih rasprava – dijaloga • Spoznajni relativizam i posljedice za etiku • Dijalog, ironija, majeutika • Etički intelektualizam • Vrlina i znanje • Što u čovjekumora upravljati životom i kojim načelom treba težiti uvećanju svoje sreće?