Liberalizam i komunitarizam I.

1. Liberalizam i komunitarizamI.

2. Što je prvotno, pojedinac ili zajednica? • Tko služi kome ili tko ima obveze prema kome? • Tko je važniji, pojedinac ili zajednica.

3. Napetost između pojedinca i zajednice u isto je vrijeme i napetost između slobode i sigurnosti.   • sloboda i sigurnost obrnuto su proporcionalni: više slobode znači manje sigurnosti i obrnuto. • Jedan veliki dio naših životnih odluka predstavlja u stvari izbor između slobode i sigurnosti.

4. Hoću li živjeti s roditeljima do tridesete ili ću naći makar privremeni posao i otići u podstanare? • Hoću li prihvatiti posao sa sigurnom plaćom i raditi što mi drugi nalože, ili ću pokušati sam, onako kako mislim da treba? • Hoću li radije živjeti u autoritarnoj državi koja jamči radno mjesto, zdravstveno osiguranje i mirovinu, ili u državi u kojoj me nitko ništa neće pitati, pa čak ni to imam li krov nad glavom i tanjur juhe za sutra?

5. Hoću li radije živjeti u autoritarnoj državi koja jamči radno mjesto, zdravstveno osiguranje i mirovinu, ili u državi u kojoj me nitko ništa neće pitati, pa čak ni to imam li krov nad glavom i tanjur juhe za sutra?

6. Liberalizam Za liberalnu političku filozofiju temeljna i najviša vrijednost su pojedinac i njegova sloboda. • Negativna sloboda • Poztivna sloboda

7. Negativna sloboda, odsutnost vanjske prepreke nečijem djelovanju, odnosno sloboda od neke zabrane ili prisile. rezultira "praznim, nereguliranim prostorom" i sastoji se od svih onih stvari koje smijem činiti, a da me nitko ne zaustavi ili kazni.

8. Pozitivna sloboda se pak može poistovjetiti s autonomijom, ona je slobodaza djelovanje u skladu s mojom vlastitom voljom koja se ostvaruje u prostoru ispražnjenom od zabrana i prisile.

9. Liberali drže da je ljudska zajednica rezultat dobrovoljnog udruživanja međusobno posve neovisnih pojedinaca. Jednom kad je ljudska zajednica uspostavljena, a uspostavljena je radi zaštite pojedinaca, za liberalne teoretičare ključno pitanje postaje kako organizirati zajednicu koja pojedincima omogućava najveću moguću slobodu.

10. John Stuart Mill: Dok je u prirodnome stanju najvažniji problem bio kako zaštititi pojedinca od drugih pojedinaca, sada je najvažniji problem kako zaštititi slobodu pojedinca oddržave, … … tj. kako ograničiti moć države, e da bi se u najvećoj mogućoj mjeri proširio prostor individualne slobode. John Stuart Mill (

11. Država se ne smije miješati u život pojedinca, osim kako bi ga spriječila da nanese štetu drugim pojedincima. Sloboda pojedinca ograničena je jedino slobodom drugih pojedinca. To načelo ujedno utemeljuje osobnu slobodu izbora: svaki pojedinac ima pravo živjeti kako želi i pokušati ostvariti osobnu sreću na vlastiti način

12. Neophodne su i političke slobode i prava bez kojih nema demokracije: • aktivno i pasivno pravo glasa, • sloboda govora, odnosno izražavanja mišljenja, • sloboda mirnog okupljanja • slobode udruživanja.

13. Živi kako želiš i pusti druge da žive kako žele. Taj credo podrazumijeva minimalnu obvezu prema drugim pojedincima i prema državi. Moja je jedina obveza prema drugima da ih pustim na miru, njihova je jedina obveza prema meni da me puste na miru. .

14. Jedina obveza države prema meni je da mi omogući da slobodno živim, moja je jedina obveza prema državi da poštujem njezine zakone koji mi omogućavaju da slobodno živim Otvoreno a ne zatvoreno društvo

15. U zatvorenim je društvima sve određeno: karte su već odavno podijeljene, pravila čvrsta, nepromjenjiva i poznata, svatko ima svoje unaprijed određeno mjesto i zacrtanu životnu putanju. U takvome je društvu sve posve sigurno i izvjesno, a pojedincima najčešće nije prepušteno čak ni da biraju dužinu kose ili nogometni klub za koji će navijati.

16. Otvorena društva polaze od posve suprotne pretpostavke: gotovo sve su opcije principijelno otvorene i prepuštene osobnim odlukama. One, dakako, mogu biti jednako loše koliko i dobre: sloboda, naime, uvijek uključuje neizvjesnost i rizik. Time što smo prepušteni sebi, prepušteni smo i vlastitoj odgovornosti za vlastiti život.

17. Komunitarizam Zajednica ima neku vrstu prioriteta u odnosu na pojedince. Jedan od komunitarističkih prigovora liberalizmu jest da je predodžba o slobodnim i nezavisnim pojedincima koji stupaju u zajednicu čisti mit. Amitai Etzioni (1929.) američki sociolog, utemeljitelj suvremenog komunitarizma

18. Etzioni: pojedinci ne nastaju u nekom socijalnom vakuumu, prostoru ispražnjenom od drugih ljudi i odnosa prema njima, već,… …pojedinci su uvijek uklopljeni u društvu i da je jedan dio onoga što oni kao pojedinci jesu rezultat djelovanja društva.

19. Pripadnost određenim zajednicama, posebno onima u koje nismo stupili svojim izborom, već rođenjem (porodica, nacija itd.), dio je našeg identiteta. • Povrh svega toga, prava koja su neophodna za integritet pojedinca, svoju aktualnost dobivaju jedino unutar zajednice.

20. U svakom hijerarhijski strukturiranom društvu u nekom se trenutku postavi pitanje zašto su karte podijeljene baš tako. Dakako, to pitanje u načelu ne postavljaju oni s vrha piramide, već oni s njezinoga dna. Platonov odgovor: korisna laž.

21. Korisna laž: Fenički mit, koji kaže da se ljudi rađaju s različitim prirodnim sposobnostima: jednima su bogovi pri rođenju primiješali zlato, drugima srebro, a trećima željezo i mjed. S obzirom na te urođene sposobnosti, pojedinci bivaju uvršteni u pojedini stalež: time biva određeno njihovo trajno mjesto u društvu.

22. Korisna laž uvjerava članove zajednice da je opravdana postojeća struktura društva, tj. postojeći poredak. Ako su bogovi htjeli da se rodimo s različitim prirodnim sposobnostima, onda je jednako tako prirodno da zauzimamo različita mjesta u društvu. Cilj je korisne laži jestvaranje uvjerenja da je poredak opravdan, legitiman.

23. Za Platona je korisna laž korisna za cijelu zajednicu. Zajednica može opstati jedino ako svaki njezin član prihvati svoje mjesto i ulogu u društvu. To da svatko radi svoj posao, da proizvođači proizvode, čuvari čuvaju, a vladari vladaju, u isto je vrijeme i najtemeljnija i najviša kvaliteta zajednice - pravednost.

24. Zajednica je organizam u kojem je svaki organ podčinjen cjelini i čija je vrijednost isključivo funkcionalna. država preuzima na sebe odgoj svojih građana i određuje što je prihvatljivo, a što nije. Time se, naime, oblikuje pojedince tako da ih se može uklopiti u socijalni organizam.

25. Preraspodjela dobara Sva moderna društva u određenoj mjeri preraspodjeljuju imetak pojedinaca financirajući iz poreznoga novca neka javna dobra. Tako se, primjerice, financira besplatno školstvo ili zdravstvo. Naime, kada bi se obrazovanje plaćalo, tada si to nemali broj ljudi sasvim sigurno ne bi mogao priuštiti.

26. Stoga država porezima financira javno školstvo, i to na taj način da oni koji imaju novca plaćaju obrazovanje ne samo sebi, već i onima koji ga inače ne bi mogli platiti. Također se preraspodjelom financiraju naknade za siromašne ili nezaposlene, financijska pomoć osobama koje se zbog nekog hendikepa ne mogu same pobrinuti za sebe itd.

27. Preraspodjela dobara i liberalizam Klasični liberalizam nije sklon redistribuciji imetka. redistribucija je mehanizam kojim se jednima uzima da bi se drugima dalo, čime država ograničava individualno pravo vlasništva, odnosno ograničava pojedince da sa svojim imetkom čine što žele.

28. Pojedinci u društvu su sudionici neke vrste natjecanja, organizirane utrke na čijem cilju natjecatelje čeka određena, ograničena količina dobara. Natjecatelji po prirodi, kao što to već biva u životu, imaju različite sposobnosti: jedni su izrazito mišićavi i spretni, drugi trapavi i spori, jedni pucaju od zdravlja, drugi su boležljivi, jedni su izdrživljivi, drugi onemoćali, dok treći od rođenja šepaju.

29. Oni koji stignu na cilj prvi, uzet će najviše, dok će posljednjima ostati mrvice ili, jednostavno, ništa. Budući da je to posljedica prirodnih razlika u ljudskim sposobnostima država se tu ne smije miješati. Njezin je jedini posao da pripazi na dvije stvari: da svi krenu s iste startne pozicije i da trče pod istim uvjetima, te da se svi pridržavaju istih pravila poštene igre, odnosno da nitko nikome ne podmeće nogu.

30. Tako će se država minimalno miješati u živote pojedinaca i njihove odnose … što će dovesti do najveće moguće slobode za sve članove društva. I doista, takvo će društvo biti slobodno. No, je li to dovoljno da bi ono bilo i dobro?

31. Libertarijanizam Temeljne vrijednosti ljudskoga društva su osobne slobode i pravo na stjecanje i posjedovanje vlasništva. Zagovaranje jednakosti u ljudskim i političkim pravima i slobodama. No jednakost koju libertarijanizam sklon poduprijeti, ne dopire do socijalne jednakosti.

32. Socijalna jednakost, koja se još naziva i jednakost životnih mogućnosti, znači da svaka osoba treba imati jednake šanse da uspije u životu, neovisno o svom socijalnom položaju ili imovinskom stanju. To može značiti: Prvo: socijalni položaj i imovinsko stanje pojedinca u pojedinim slučajevima (pri upisu na fakultet, pri zapošljavanju, napredovanju u karijeri ili pri kandidaturi za javne službe) se ne smiju uzimati u obzir.

33. Drugo: jednakost mogućnosti znači izjednačavanje u startnim pozicijama, stoga država mora uzeti u obzir razlike u socijalnome položaju i imovinskome statusu te omogućiti da se startne pozicije onih koji su se rođenjem zatekli u nepovoljnim socijalnim okolnostima izjednače sa startnim pozicijama onih koji su imali više sreće.

34. Filozofi koji zagovaraju jednakost životnih mogućnosti drže da sloboda još uvijek nije dovoljna da bi se društvo moglo smatrati dobrim. Po njihovu sudu, nedostaje još nešto: pravednost. Suum quique tribuere: svakomu što mu pripada. U Justinijanovim Institucijama ta ista definicija glasi: "Pravednost je postojana i trajna volja da se svakomu prizna pravo koje mu pripada."

35. Korektivnapravednost određuje što nekomu pripada u smislu kazne, Distributivnupravednost određuje što nekomu pripada u smislu dobara i obveza. Platon: kriterij po kojem pojedincima pripada određeno mjesto u društvu, a time i određena uloga o zajednici, je njihova prirodna sposobnost.

36. John Rawls: pravednost je najvažnija vrlina društva, kao što je istinitost najvažnija vrlina nekoga sustava znanja. Kao što sustav znanja, ako nije istinit, jednostavno nije dobar, tako to nije ni ljudska zajednica, ako nije pravedna. John Rawls (1921-2002) američki političar i filozof

37. Jedna od Rawlsovih polaznih točaka je zaštita individualnih prava i sloboda, a jedan od aspekata pravednosti, kako je on definira, njihova je jednaka distribucija. No, za razliku od klasičnih liberala, a posebice libertarijanaca, Rawls drži da društvo ne može biti dobro ako nije i pravedno. Stoga je određeno ograničavanje individualnih sloboda opravdano, ako to pravednost zahtijeva.

38. Interesi pojedinaca u društvu jednim su dijelom zajednički, a drugim dijelom sukobljeni. Njihov je zajednički interes društvena suradnja, jer od nje svi imaju koristi. Svaki pojedinac, živeći u društvu, živi bolje nego što bi mogao izvan njega. No, onoga trenutka kada se različita dobra koja su rezultat te društvene suradnje trebaju raspodijeliti, dolazi do sukoba interesa: svatko, naime, želi za sebe čim više.

39. Dobra o kojima je ovdje riječ, nisu samo materijalna, već uključuju i pravâ, slobode, sigurnost itd. Da bi se ta dobra raspodijelila na pravedan način, raspodjela mora počivati na određenim načelima koja neće jedne stavljati u bolji, a druge u lošiji položaj. No, kako doći do načela oko kojih će se svi složiti?

40. Naime, ono što možemo očekivati jest da će se svaka osoba zalagati za ona načela distribucije koja bi njoj najviše pogodovala. Da bi razriješio taj problem, Rawls uvodi koncept koji naziva veo neznanja. Treba odabrati ona načela distribucije oko kojih bi se svi složili kada bi ih birali pod velom neznanja, odnosno kada bi zaboravili kakve su njihove prirodne sposobnosti, koja je njihova trenutačna pozicija u društvu i koji su njihovi posebni interesi.

41. Tek ako svi pojedinci apstrahiraju od svojih posebnih karakteristika i interesa, moći će se na pravedan način doći do načela distribucije. (Sjetite se, nešto je slično htio Kant svojim načelom poopćivosti maksime djelovanja.) U takvoj hipotetskoj situaciji svojevrsne djelomične amnezije, drži Rawls, pojedinci bi se usuglasili oko dva načela pravednosti.

42. Prema prvome načelu, načelu slobode, svaki pojedinac ima jednako pravo na najveću moguću slobodu koja je spojiva s jednakom slobodom za ostale. Ovdje Rawls ima na umu aktivno i pasivno pravo glasa, slobodu govora i slobodu mišljenja, pravo vlasništva itd. Drugim riječima, u pravednome društvu svi moraju imati jednaka prava.

43. Prema drugome načelu, načelu razlike, društvene i ekonomske nejednakosti opravdane su… ako proizlaze iz pozicija u društvu koje su otvorene za sve (svima dostupne pod jednakim uvjetima)… i ako njihova nejednaka distribucija ide u korist onih koji imaju najmanje pogodnosti.

44. Načelo slobode i načelo razlike zajedno čine općenitije načelo pravednosti koje glasi: "Sva primarna društvena dobra – sloboda i životne mogućnosti, prihod i bogatstvo, osnove samopoštovanja – treba distribuirati jednako, osim ako je nejednaka distribucija bilo kojega od tih dobara u korist onih s najmanje pogodnosti."

45. Rawlsova logika pravednosti posve je suprotna od Platonove i zahtijeva da se uravnoteže nejednakosti do kojih je došlo rođenjem i koje su stoga "nezaslužene". Nitko nije zaslužan ako se rodio u imućnoj i obrazovanoj obitelji ili s velikim prirodnim sposobnostima, jednako kao što nitko nije kriv ako je dijete siromašnih i neobrazovanih, ili pak malih prirodnih sposobnosti.

46. Libertarijanac R. Nozick : svatko treba posve slobodno raspolagati onim imetkom koji je stekao na dopušten način. Država iz poreznoga novca ne treba financirti obrazovanje i zdravstvo, pa čak ni zaštitu pojedinaca. Robert Nozick (1938-2002) američki filozof, zastupnik libertarijanizma

47. Svaka državna preraspodjela dobara, dakle postupak kojim se uzima jednima da bi se dalo drugima, posve je neprihvatljiva, jer je u izravnom sukobu s osobnim slobodama, priječeći pojedincima da slobodno raspolažu svojim imetkom. Nozick zagovara ultraminimalnu državu. Ona se još manje miješa u odnose među pojedincima od minimalne, tzv. "noćobdijske" države klasičnoga liberalizma (koja bdije noću da građane ne bi netko okrao ili ubio).

48. Minimalna država pruža zaštitu pojedincima poreznim novcem: dakle, zaštitu dobivaju svi, pa i oni koji je inače ne bi mogli platiti. Za razliku od toga, ultraminimalna država naplaćuje zaštitu od građana, pa zaštitu dobivaju samo oni koji je mogu platiti, jednako kao što plaćaju usluge krojaču ili automehaničaru. Ključni Nozickov argument: redistribucija dobara dovodi do toga da se (imućnije) pojedince tretira kao sredstvo za postizanje ciljeva onih drugih.

49. Problem pripadnosti Konzervativni komunitarizam drži da je pripadnost pojedinaca zajednicama poput nacije ili domovine jedan od ključnih momenata njihovog identiteta. Drugačije rečeno, oni su to što jesu između ostaloga i upravo zato što pripadaju nekoj naciji ili domovini. To, u isto vrijeme, znači da svaki pojedinac prema svojoj naciji ili domovini ima neke posebne obveze, obveze koje nema prema drugim, tuđim nacijama, domovinama i njihovim pripadnicima.

50. Te su obveze sadržane u terminu patriotizam, koji uključuje domoljublje (ljubav prema domovini) i rodoljublje (ljubav prema naciji).