dokazno pravo u krivičnom postupku POSTUPAK DOKAZIVANJA Rev. 1.3.

1. dokazno pravo u krivičnom postupkuPOSTUPAK DOKAZIVANJA Rev. 1.3. Univerzitet u Sarajevu Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Doc.dr. sc. Haris Halilović

2. Univerzitet u Sarajevu Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Doc. dr. sc. Haris Halilović Tel. +387 33 561 275 E – mail: hhalilovic@fknbih.edu

3. 1. Dokazivanje – određenje i odnos spram utvrđivanja činjenica vlastitim opažanjem • Upotrebu dokaza u krivičnom postupku radi utvrđivanja činjenica nazivamo dokazivanjem. [1] Navedeno se može smatrati najjednostavnijim ali istodobno i najpotpunijim odgovorom na pitanje «Šta je to dokazivanje?».U osnovi dokazivanje podrazumijeva posredno utvrđivanje činjenica u postupku. [1]Bayer, V.: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga I, Uvod u teoriju kaznenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 1995 , str. 177.

4. S druge strane činjenice se u krivičnom postupku mogu utvrđivati i neposredno vlastitim opažanjem tijela postupka (putem procesnih radnji: uviđaja, rekonstrukcije događaja, pretresa stana, prostorija i osoba, prepoznavanjem osoba i predmeta, te suočenjem). [2] [2]Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga Institucije, Zagreb, 2003. str. 326.

5. Utvrditi činjenice znači uvjeriti se u njihovo postojanje ili nepostojanje, a pitanje načina na koji će se sud uvjeriti u postojanje ili nepostojanje činjenica je središnje pitanje krivičnog, zapravo i svakog drugog sudskog postupka. [3] [3] Ibidem, str. 318.

6. 2. Svrha dokazivanja u krivičnom postupku Svrha dokazivanja u krivičnom postupku jeste spoznavanje materijalno i procesno pravno relevantnih činjenica, na temelju kojih će onda sud samostalno ili u vezi sa činjeničnim utvrđenjima koja su rezultat njegova vlastitog opažanja, donijeti ispravnu odluku.

7. 3. Predmet dokazivanja • Kao predmet dokazivanja (lat. thema probandi) u krivičnom postupku mogu se pojaviti sve one činjenice koje se u istom postupku imaju i utvrditi. To su dakle materijalno i procesno pravno relevantne činjenice, činjenice indicije, te pomoćne činjenice. Tako npr. prema članu 187. st. 1-3. Zakonika o krivičnom postupku Republike Italije predmet dokaza su činjenice koje se odnose na optužbu, kažnjivost i na utvrđivanje kazne ili sigurnosne mjere. Također predmet dokaza su i činjenice o kojima ovisi primjena procesnih odredbi, a u slučaju da je uspostavljena građanska stranka, predmet dokaza su i činjenice koje se odnose na građansku odgovornost proisteklu iz krivičnog djela. Talijanski kazneni postupak, redakcija Berislav Pavišić, predgovor Gaetano Insolera, uvod, Glauco Giostra, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Biblioteka Zavoda za kaznene znanosti mošćenice, Rijeka, 2002., str. 99.

8. 4. Teret dokazivanja • Teret dokazivanja (lat. onus probandi) ili dužnost da se u postupku dokaže ono što se i tvrdi ovisno o tome o kakvom je tipu krivičnog postupka riječ leži ili samo na tužitelju ili i na tužitelju i na sudu.

9. U čisto optužnom ili akuzatorskom postupku teret dokazivanja leži na tužitelju (lat. actore incubit probatio). 4 • Jedno od glavnih obilježja inkvizitorskog postupka je da teret dokazivanja leži na sudu. 4 . Vidi Sijerčić-Čolić, H.: Krivično procesno pravo, Knjiga I, Krivičnoprocesni subjekti i krivičnoprocesne radnje, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 263.

10. U savremenom krivičnom postupku mješovitog tipa u kome je zahtjev za kontradiktornošću postupka djelimično ograničen u korist traženja materijalne istine, princip podjele tereta dokazivanja zamjenjen je načelom tzv. sudske odgovornosti za nastupanje dokaza.5 • 5. Tako, Grubač, M.: Krivično procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd 2006., str. 252.

11. Krivični postupak u Bosni i Hercegovini karakterizira teret dokazivanja na strani tužitelja pri čemu nije zanemariva niti uloga koju u pogledu pitanja koji će se dokazi izvesti imaju optuženi, njegov branitelj i sud.

12. 5. Stadiji dokazivanja • Postupak dokazivanja je okviru savremenog krivičnog postupka podijeljen u tri stadija i to: 1. Nastupanje dokaza; 2. Izvođenje dokaza; i 3. Ocjena dokaza.

13. Svaki od navedenih stadija, uokviren je u onaj dio krivičnog postupka čije je temeljno obilježje postupak pred sudom, dakle glavni pretres, odnosno glavnu raspravu (eng. trial).

14. Prema tome, dokazni je postupak sa svim svojim stadijima smješten u okvire glavne rasprave uz napomenu kako pojedini stadiji dokazivanja mogu biti provedeni i prije nastupanja glavne rasprave (npr. pojedini se dokazi mogu izvesti i cijeniti još u toku istrage) ali moraju biti ponovno izvedeni i na glavnoj raspravi.

15. U tom smislu možemo govoriti o dokaznom postupku kao centralnom dijelu glavne rasprave. Na pitanje zašto je tako, dat ćemo jednostavan odgovor, zbog toga što sud presudu može donijeti samo na temelju dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi i samo na temelju činjenica koje su iznesene opet na glavnoj raspravi.

16. Radi se zapravo o zahtjevu za neposrednim izvođenjem dokaza koji omogućava i njihovu neposrednu ocjenu od strane tijela ovlaštenog za to. Navedeno je i jedno od temeljnih načela savremenog krivičnog postupanja.

17. Treba napomenuti kako postoje i stanoviti izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza na glavnoj raspravi na način da se npr. zapisnici o iskazima datim u istrazi pročitaju i koriste kao dokaz na glavnoj raspravi.

18. U tom je smislu odredba člana 273. stav 1. ZKP BiH prema kojoj su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, u kojem se slučaju osobi može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Također i stav 2. prema kojem izuzetno od stava 1. zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

19. 5.1. Nastupanje dokaza 6 • Jedno od temeljnih prava stranaka u postupku jeste predlaganje dokaza za koje smatraju da će potkrijepiti njihove tvrdnje. 6. Navedeni termin koristi Grubač, M. u svom udžbeniku «Krivično procesno pravo» i smatrali smo ga najadekvatnijim pored termina prihvatanje dokaza i još nekih, za označavanje onog dijela dokaznog postupka u okviru kojeg se donosi odluka o tome koji će dokazi biti izvedeni.

20. Ipak, činjenica da je neka od stranaka u postupku predložila izvođenje određenih dokaza ne znači da će ti dokazi biti i izvedeni na glavnoj raspravi. Naime, navedeno je pravo ograničeno određenim formalnim pravilima koja ne dopuštaju izvođenje određenih dokaza.

21. Također pomenuto pravo stranaka može biti ograničeno i odlukom suda da ne prihvati izvođenje određenih dokaza ukoliko oni nisu od značaja za utvrđivanje činjenica u postupku.

22. Nastupanje dokaza je prema tome odluka da se jedan dokaz izvede u postupku koja pripada isključivo sudu, dok sama inicijativa da dokaz u postupku nastupi može biti pokrenuta kako od strane suda, tako i od stranaka kojima ovo pravo pripada tokom cijelog postupka.7 7. Vidi Grubač, M., 2006., str. 251.

23. Slična rješenja prihvata i naš Zakon o krivičnom postupku. Tako u okviru krivičnog postupka Bosne i Hercegovine dokaze u postupku mogu predlagati prvenstveno stranke, kao i branitelj, te sud. Također, hoće li se izvođenje određenog dokaza i prihvatiti u postupku nije stvar isključivo odluke suda.

24. Pravo stranaka i suda u krivičnom postupku da predlažu nove dokaze i iznose nove činjenice nije ograničeno nikakvim rokovima. Isto znači da stranke, odnosno sud mogu predlagati, odnosno iznositi nove činjenice i nove dokaze (lat. beneficium novorum) ne samo do okončanja postupka pravomoćnom presudom, već i kasnije u postupku po vanrednom pravnom lijeku.

25. 5.2. Izvođenje dokaza • Izvođenje dokaza je onaj stadij dokazivanja u okviru kojeg se vrši «sadržajna prezentacija» dokaza, a poradi neposrednog čulnog zapažanja subjekata postupka, pri čemu sadržaj izvođenja svakog pojedinog dokaza ovisi o njegovoj prirodi.

26. Ukoliko se radi o ispravama one će se pročitati. Ukoliko se radi o iskazu svjedoka, onda će se svjedok kao dokazno sredstvo ispitati na način kako je to utvrđeno posebnim odredbama ZKP BiH o ispitivanju svjedoka itd.

27. Redoslijed izvođenja dokaza utvrđen je u članu 261. stav 2. ZKP BiH koji propisuje da će se dokazi na glavnoj raspravi ukoliko sudac ili vijeće u interesu pravde ne odrede drugačije izvesti slijedećim redom:

28. 1. Dokazi optužbe; 2. Dokazi odbrane; 3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika); 4. Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika);

29. 5.Dokazi čije je izvođenje naredio sudac, odnosno vijeće; i 6.Svi dokazi relevantni za izricanje krivičnopravne sankcije. • Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje

30. 5.3. Ocjena dokaza Iako sud nije jedini subjekat koji izvodi pojedine dokaze, niti je subjekat od čije volje načelno ovisi koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, on, a u kontekstu dokaznog postupka ipak ima odlučujuću ulogu jer je subjekat koji će izvršiti ocjenu vrijednosti dokaza koji su predloženi i izvedeni od strane stranaka.

31. Ocjena dokaza je i konačni stadij dokazivanja, odnosno dokaznog postupka na kojem se treba temeljiti i odluka o dokazanosti ili nedokazanosti određenih pravno relevantnih činjenica čije je postojanje, odnosno nepostojanje bilo i predmetom dokazivanja.

32. 5.3.1. Zakonska (formalna) ocjena dokaza • Formalna ili zakonska ocjena dokaza kako joj i sam naziv kazuje je takav oblik ocjene dokaza koji podrazumijeva da je zakonom unaprijed određeno pod kojim uvjetima se određena činjenica ima smatrati dokazanom i kolika je dokazna snaga svakog pojedinog dokaza. Ovaj vid dokazne ocjene karakterizirao je inkvizitorski krivični postupak, a zadržao se i do danas u pogledu utvrđivanja stanovitih činjenica u krivičnom postupku.

33. Historijat krivičnog postupanja poznaje tzv. pozitivnu i negativnu formalnu ocjenu dokaza. Specifičnost pozitivne formalne ocjene ogledala se u zahtjevu da sud donese osuđujuću presudu kod postojanja zakonom predviđenih dokaza, ne dopuštajući oslobađanje optuženog od optužbe, za razliku od negativne koja nije dozvoljavala osudu u slučaju nepostojanja potrebnih dokaza koji su također bili određeni u zakonu.7 7. Višinski, A.J., 1948., str. 55.

34. U sistemu formalne dokazne ocjene središnje mjesto je zauzimalo priznanje optuženog (koje se u to doba smatralo kraljicom dokaza lat. regina probationum) koje se dobivalo stavljanjem optuženog na muke, pri čemu se samo mučenje nazivalo „pripremom mučenja“ (fra. question preparatoire) što je u to vrijeme predstavljalo univerzalan način provođenja istrage.

35. 5.3.2. Slobodna ocjena dokaza • Slobodna ocjena dokaza je takav vid ocjene u okviru kojeg sud cijeni dokaze u skladu sa svojim slobodnim uvjerenjem, ne i u skladu sa uvjetima koje u pogledu dokazne vrijednosti svakog pojedinog dokaza određuje zakon, u smislu da jedan dokaz ima veći značaj u odnosu na neki drugi dokaz ili da određeni dokaz treba da bude upravo tako ocjenjen i sl.

36. Načelo slobodne ocjene dokaza znači prema tome, da sud ocjenjuje izvedene dokaze u skladu sa svojom logičkom i psihološkom analizom, pri čemu nije vezan za zakonska pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza.8 8. Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 92.

37. Savremeni pogled na ocjenu dokaza u krivičnom postupku ukazuje na dva oblika u okviru kojih je moguće ocjenjivati dokaze i to kao pravo suda da prema svom slobodnom uvjerenju ocijeni dokaze u konkretnom krivičnom postupku, pri čemu nije dužan obrazložiti razloge svoga ubjeđenja u dokazanost ili nedokazanost činjenica koje su se utvrđivale, za razliku od pravnih sistema gdje postoji obaveza suda da nakon donošenja odluke, razloge za donošenje iste i obrazloži.

38. 6. Izuzeci od slobodne ocjene dokaza prema odredbama ZKP BiH: 1. Član 10. st. 1-3. u skladu s kojima je zabranjeno od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu, potom da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona o krivičnom postupku, te konačno da sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju prethodno pomenutih dokaza tzv. plodovi otrovne voćke.

39. 2. Član 78. stav 6. prema kojem ukoliko nisu ispoštovane odredbe Zakona o pravima osumnjičenog, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka; 3. Član 109. stav 4. u skladu s kojim nije dopušteno prema osumnjičenom, odnosno optuženom ili svjedoku primijeniti medicinsku intervenciju ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza;

40. 4. Član 86. stav 5. temeljem kojeg oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno – na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka;

41. 5.Član 109. stav 5. ukoliko je postupljeno protivno odredbama Zakona o provođenju tjelesnog pregleda i drugih radnji, na tako pribavljenim dokazima se ne može temeljiti sudska odluka;

42. 6. Član 264. stav 1. u postupku se ne mogu koristiti kao dokazi činjenice koje se odnose na ranije seksualno ponašanje oštećene strane i njene seksualne predispozicije;

43. 7. Član 121. prema kojem u slučaju da su posebne istražne radnje poduzete bez naredbe suca za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na tako pribavljenim podacima ili dokazima ne može temeljiti svoju odluku;

44. 8. Član 264. stav 3. u slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog;

45. 9. Član 103. stav 1. pregled i obdukcija leša poduzet će se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja da se ne radi o prirodnoj smrti, a ukoliko je leš već zakopan, odredit će se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije;

46. 10. Član 107. stav 1. prema kojem ukoliko postoji sumnja o trovanju, sumnjive materije koje su nađene u lešu ili na drugom mjestu će se uputiti na vještačenje ustanovi ili državnom organu koji vrše toksikološka ispitivanja;

47. 11.Član 110. stav 1. prema kojem u slučaju sumnje da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog, ili da je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio krivično djelo uslijed ovisnosti od alkohola ili opojnih droga, ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban učestvovati u postupku, odredit će se psihijatrijsko vještačenje;

48. 12. Član 327. stav 2. prema kojem u slučaju da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača ili je do presude došlo uslijed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne radnje mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. U slučaju da se postupak protiv navedenih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili zato što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, pomenute se činjenice mogu utvrditi i drugim dokazima;

49. 13. Član 328. stav 2. u skladu s kojim ukoliko je presuda kojom se optužba odbija donesena uslijed odustanka tužitelja od optužbe, a dokaže se da je do odustanka došlo uslijed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužitelja, mora se pravomoćnom presudom dokazati da je tužitelj oglašen krivim za odnosna krivična djela. I ovdje kao i u prethodnom slučaju vrijedi da ukoliko se postupak protiv tužitelja ne može provesti uslijed njegove smrti ili zato što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, navedene se činjenice mogu utvrditi i drugim dokazima.

50. Literatura: • Bayer, V.: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga I, Uvod u teoriju kaznenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 1995. • Damaška, M.: Dokazno pravo u kaznenom postupku, oris novih tendencija, Zagreb, 2001. • Grubiša, M.: Činjenično stanje u krivičnom postupku, Informator Zagreb, 1980. • Grubač, M.: Krivično procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta Union, Beograd 2006. • Halilović, H.: Predmeti i tragovi kao izvor saznanja o odlučnim činjenicama u krivičnom postupku, Sarajevo, 2010. • Ilić, M.: Krivično procesno pravo, priredila dr. Hajrija Sijerčić-Čolić, COLPI, Sarajevo, 2001., • Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga Institucije, Zagreb, 2003. • Modly, D., Korajlić, N.: Kriminalistički rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2002. • Sijerčić-Čolić, H.: Krivično procesno pravo, Knjiga I, Krivičnoprocesni subjekti i krivičnoprocesne radnje, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008.