OBJAVA BOGA: BOG PRILAZI ČOVJEKU; SVETO PISMO (KKC 36-141)

1. OBJAVA BOGA: BOG PRILAZI ČOVJEKU; SVETO PISMO (KKC 36-141) Prof. dr. sc. I. Karlić, OFM Conv.

2. HIMAN „GODINE VJERE“ Vjerujem, GospodineHodimo puni iščekivanja,nesigurni u noći.Susrećeš nas u Došašću povijesti, Sin si Svevišnjega.Credo, Domine! Vjerujem, Gospodine!Sa svetima koji među nama hode, Gospodine, molimo te:Umnoži nam vjeru! Hodimo slabi i izgubljeni,bez kruha svagdanjega.Hraniš nas božićnim svjetlom,naša si jutarnja zvijezda.Credo, Domine! Vjerujem, Gospodine!S Marijom, prvom vjernicom,Gospodine, molimo te:Umnoži nam vjeru!

3. Svjetske religije tvrde: utemeljene su na objavi Objava Odgovori na pitanja koja on čovjek sâm ne može “dokučiti” U teoriji spoznaje, “prosvjetljenje” ili objavu čovjek ima onda, kada odjednom svekoliku stvarnost vidi drugačijim očima. Riječ objava dolazi od latinskogrevelatio (revelare) što znači razotkrivanje, micanje vela s nečega što je bilo skriveno. U religioznom smisluobjava označava manifestaciju Boga, njegovih odluka i nauma koji su bili sakriveni ljudskom razumu. Ono što je posebno obilježava jest njezinsadržaj: objava u religioznom smislu utemeljuje odnos čovjeka s “višom instancijom”.

4. Religiozna objava postoji tamo gdje se ljudskom biću manifestira transcendentalna stvarnost, te tako čovjek može na sve to gledati “drugačijim očima” – vjerom Bog se objavio čovjeku, otkrio se čovjeku u povijesti, događajima i riječima govorio je čovjeku, htio je objaviti ljudima sebe, svoje biće i svoju stvarnost, svoje naume ljubavi prema ljudima. Bog koji se objavljuje poziva da mu se na objavu odgovori - vjerom.

5. Božje priopćavanje samoga sebe Božja objava ili samoočitovanje čovjeku nije nikakva nužnost u Bogu, radi se o slobodnoj Božjoj inicijativi, odnosno radi se o nezasluženom (vrhunaravnom) Božjem daru (milost). Pod objavom valja razumjeti slobodno Božje priopćavanje samoga sebe, odnosno Božju prisutnost i Božje djelovanje. Objava je nadnaravna činjenica (Bog se objavljuje), ali i povijesna činjenica, jer Bog se objavljuje u povijesti. Božje samoočitovanje (priopćavanje, sebedarje) čovjeku: Bog kao apsolutno otajstvo/tajna osobno se dariva čovjeku kao osobnombiću. Kod tog darivanja (objavljivanja) Bog ostaje Bogom, a čovjek čovjekom.

6. SVRHA OBJAVE “Ovom objavom nevidljivi Bog, u svojoj velikoj ljubavi, zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli (privede).”

7. ANTROPOLOŠKI VID OBJAVE Da bismo razumjeli Sveto pismo ispravno, treba uzeti u obzir dva smisla Svetoga pisma: doslovni i duhovni. „Fundamentalističko“ tumačenje svakog odlomka u Pismu kao doslovnoga, povijesnog događaja treba izbjegavati. Treba, naravno, izbjeći pogreške onih koji interpretiraju biblijske pripovijesti kao čisto mitološke, jer Biblija nije mit. Zapisana objava jest božanska, ali ona ima u sebi također i ljudski aspekt: navješćuje se ljudima, ljudi je prenose i sudjeluju u njezinu formuliranju i tumačenju. Vjera je odgovor kojega čovjek daje Bogu objavitelju. Naravno, da bi čovjek, mogao Bogu odgovoriti vjerom, treba Božju milost i pomoć Duha Svetoga.

8. Objava u Svetom Pismu • Božja inicijativa – Bog je onaj koji traži čovjeka • Objava Boga ima progresivno obilježje i pedagogiju • Unutarnja dosljednost i povezanost objave • Radi se o objavi koja kao naslovnike ima osobe • Usmjerenje i pregnuće prema budućnosti

9. Objava je "registrirana" u Bibliji Gledajući izbliza ovu Knjigu, otkriva se da je ona ne samo sveta knjiga, ne samo knjiga zapovijedi i moralnih normi, ne samo knjiga mističnog uzdignuća, nego je ona i povijesna knjiga, tj. u njoj su zabilježeni mnogi povijesni događaji, čije pravo značenje i misterij tumače i pojašnjavaju riječi koje ona donosi.

10. Iskustvo objave u Starom zavjetu • Objava Boga u Sv. pismu prostire se kroz gotovo 2 000 godina, od Abrahama • (oko 1850. g.) do Isusa Krista (do smrti posljednjeg apostola) • Stari zavjet pokazuje jednu konstantu: on čvrsto ustraje u vjeri u jednog Boga • U Starom zavjetu objavljuje se izraelskom narodu preko raznih povijesnih događaja • Objava je započela onog trena kad je Bog „progovorio“ čovjeku njegovim jezikom • Cijeli starozavjetni govor o Bogu svodi se, zapravo, na povijesni susret dviju strana jednog saveza: Jahve i Izraela.

11. Božje ime: Jahve (JHVH) “Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj, ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom - Jahve.” formula samopredstavljanja Ono predstavlja osobu, kazuje tko i što ta osoba jest, definira je; poznavajući nečije ime, znalo se tko je dotična osoba, njezina snaga i uloga. Poznavatelj Božjega imena bio je na neki način „opunomoćenik” Božji, mogao ga je zazivati, moliti mu se, biti na neki način s njim u zajedništvu. To sveto ime Božje u kasnijem židovstvu (od III. st. pr. Kr.), Izraelac ne smije ni izgovoriti (jer bi prekršio drugu zapovijed) te se služi izrazom Adonaj (Gospodin).

12. “Bivstvujući, onaj koji jest” (za razliku od drugih, poganskih „bogova“ koji su “nebivstvujući”, ništavni) JHVH = “Ja sam koji jesam”, „Ja jesam i bit ću tu“, „Ja jesam prisutan“. Za hrvatsku jezičnu praksu možemo reći da se “možda najprimjerenije smisao Božjeg imena izražava izrazom ‘Prisutni’.Prisutan dolazi od prijedloga ‘pri’ + ‘son’ (stari particip prezenta ‘biti’), što bi značilo ‘koji jest pri nečemu ili nekomu’. On je tu - On je prisutan Jahve = Prijatelj U svemu tome objavljivanju Bog i dalje (i uvijek) ostaje misteriozan. On se objavljuje, čak i svoje ime, ali ostaje ipak nedohvatljiv i transcendentan.

13. Progresivne „etape“ Božje objave u Starom zavjetu Božju objavu valja shvatiti ne kao nešto mehaničko i statičko, nego je treba uzeti kao bitno dinamičku, upravo jer se događa tijekom povijesti (spasenja); nije uvijek potpuna, nego progresivno napreduje, usavršava se i ide prema punini.

14. 1. Doba patrijarha (Post 12-50) Na početku nailazimo na osobni susret s Bogom od kojeg započinje jedan poseban odnos između Boga i čovjeka. Teško je točno odrediti narav tih Božjih manifestacija; moglo bi ih se smatrati kao “unutarnja viđenja”. 2. Oslobodenje i Savez (Knjiga Izlaska, Knjiga Brojeva) Izrael je postao “pravim” narodom za vrijeme Mojsija, kada se događa oslobođenje iz Egipta, sklapanje saveza na Sinaju, putovanje kroz pustinju i zaposjedanje obećane zemlje. 3. Zakon (Knjiga ponovljenog zakona) Dolazi do jačeg proživljavanja riječi Božje. Zapovijed biva popraćena povijesnim sjećanjima, obećanjima, prijetnjama, koje imaju za cilj potaknuti na ljubav i poštivanje prema Zakonu, odnosno prema Bogu.

15. 4. Profetizam (prorocke knjige) Bog govori preko jednog čovjeka. Mojsije se smatra prototipom proroka. Kada se danas rabi izraz prorok, obično se pomisli na nekoga koji je sličan vraču (u religioznom smislu). Riječ prorok (nabi) izvorno znači “onaj koji navješćuje”, “onaj koji govori” 5. Povijesne i Mudrosne knjige Povijesna literatura (Još, 1-2 Kr, 1-2 Ljet, 1-2 Mak itd.) Mudrosna literatura (usp. Job, Izr, Prop, Mudr, Sir) 6. Apokalipticka književnost U II. st. pr. Kr. oblikuje se i ova vrsta književnosti koja “snovima i viđenjima” govori o objavi budućih događaja

16. Vaznost Staroga Zavjeta za krscanstvo Božja objava je jedan jedinstveni proces koji se ne manifestira na isti način u pojedinim povijesnim razdobljima, a svoj vrhunac ima u Isusu Kristu. Sve što je prethodilo njegovu dolasku otkriva se kao priprava koja upućuju na Isusa Krista. Iz svega ovoga slijedi da kršćani Stari zavjet trebaju prihvaćati. Stari zavjet priprema i najavljuje dolazak Isusa Krista i njegova mesijanskog kraljevstva. Osim toga, Novi zavjet je i ispunjenje Starog zavjeta. Činjenica koja ujedinjuje Stari zavjet i Novi zavjet je događaj Isusa Krista.

17. OBJAVA U NovoM ZavjetU U Isusu Kristu imamo puninu Božje objave, vrhunac objave ljubavi Očeve prema čovjeku, ispunjenje Božjih obećanja i središte cijele povijesti spasenja. Zakon i Proroci (tj. Stari zavjet) upravljeni su prema njemu i u njemu nalaze svoje ispunjenje. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima. Konačno, u ove dane progovorio nam je u Sinu.“(Hebr 1,1-2)

18. POSTANAK EVANĐELJA Tri etape njihova sastavljanja, odnosno nastajanja Evanđelja: a) Isusovo propovijedanje pred učenicima b) Propovijedanje apostola: oni su prenosili i tumačili Isusovo navješćivanje i djela u svjetlu vjere u njegovo uskrsnuće i u svjetlu događaja silaska Duha Svetoga. c) Sastavljanje Evanđelja Kršćanstvo je objavljena religija (vjera) koja svoj temelj ima u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Evanđelja nisu napisana odmah nakon Duhova, nego nekoliko desetljeća poslije. U ta prva vremena vrlo vjerojatno nitko od njih nije ništa zapisivao, osim možda kakve kratke bilješke o Isusovim riječima i djelima. Gotovo svega su se sjećali te im i nije bilo potrebno pisati, niti su ih smatrali važnim Isusovi učenici nisu bili novinari, povjesničari ili kroničari koji bi odmah sjeli i bilježili detalje iz Isusova života, nego su bili prije svega Isusovi svjedoci.

19. SVETO PISMO (BIBLIJA)(73 kanonske knjige) Starozavjetni kanon (46 knjiga): 1. Povijesne knjige (21 knjiga) 2. Mudrosne knjige (7 knjiga) 3. Proročke knjige (18 knjiga) • Novozavjetne svete knjige (27 knjiga) Katolička crkva dijeli na: • Evanđelja(4) koja govore o onome što je Isus govorio, učio i činio. • Poslanice sv. Pavla(corpusPaulinum: 13 i Poslanica Hebrejima) • Ostali spisi(Djela apostolska, 7 katoličkih poslanica, Otkrivenje)

20. Zašto su baš ove knjige nadahnute i svete, kanonske, a neke druge nisu? Crkva, vođena i pomognuta Duhom Svetim, razabrala je koje su knjige kanonske, kao takve ih proglasila i prihvatila. Mada u Novom zavjetu, čini se, ima aluzija na izgubljene knjige. 1. Može li se nadahnuta ili kanonska knjiga (ili njezin dio) izgubiti? 2. Kada bi se našla neka nadahnuta knjiga, bi li se mogao povecati kanon?

21. Postoje neke knjige koje svojim naslovom i sadržajem ostavljaju dojam da su svete i nadahnute, ali se ne nalaze u kanonu. Tu se radi o posebnoj vrsti spisa koji se nazivaju apokrifi Za naglasiti je još kako su dogmatska učenja Crkve, primjerice članci Vjerovanja, nepromjenjivi jer prikazuju sadržaj objave primljene od Boga. Međutim, ove dogme omogućuju određeni razvoj i istraživanje zbog dubljeg razumijevanja vjere, ili zbog novih problema koji se javljaju u pojedinim kulturama i epohama, a koji zahtijevaju odgovor od strane Crkve u skladu s Božjom riječi. Novozavjetnih (kršćanskih) apokrifa ima oko stotinu. Po formi i sadržaju slični su svetim knjigama. Među njima nalazimo: apokrifna evanđelja (Jakovljevo, Tomino, Nikodemovo, itd.), apokrifna Djela apostolska (Petrova, Ivanova, Pavlova, Andrijina), apokrifne poslanice (Isusovo pismo Abgaru, Pavlova poslanica Laodičanima, filozofu Seneki, i dr.) i apokrifne apokalipse (Petrova, Pavlova, Tomina, BD Marije). Novozavjetni apokrifi nastali su između I.-V. st. Mnogi od tih apokrifa čak su pripisivani apostolima, ali sigurno je da im oni nisu autori. Naime, u tim apokrifima mnogi pravovjerni pisci nastojali su popuniti praznine u životu Isusa i Marije, tj. pokušali su (uzimajući iz vlastite mašte) opisivati onaj dio Isusova i Marijina života kojeg se ne susreće u Evanđeljima.