FUNKCIONALIZAM SUVREMENE ORIJENTACIJE

1. FUNKCIONALIZAMSUVREMENE ORIJENTACIJE Osmo predavanje, 30. X. 2013.

2. FUNKCIONALIZAM • Dominantna društvena teorija u američkoj sociologiji u 1940-im i 1950-im. Za razliku od marksizma koji naglašava društveni sukob i promjenu, funkcionalizam naglašava društvenu harmoniju, sklad dijelova i potrebu postizanja i očuvanja harmonije. Začetnik E. Durkheim – društvo kao entitet sui generis, kolektivna svijest • Moderna funkcionalna ideja dijelom proizlazi iz kulturne antropologije, gdje se razvijala u radovima A. Radcliffe-Browna i B. Malinowskog (“svaki tip civilizacije, svaki običaj, materijalni objekt, ideja ili vjerovanje izražava vitalnu funkciju, ispunjava neku dužnost, čini neodvojiv dio djelujuće društvene cjeline”)

3. POLAZIŠTE • Društvo je sustav, skup međupovezanih dijelova koji zajedno oblikuju cjelinu; osnovna jedinica analize je društvo, a dijelovi se shvaćaju kroz njihov odnos prema cjelini (npr. obitelj, religija). Ljudi i ljudske grupe međusobno su ovisni i uvjetovani na isti način kao organi složenog organizma. Kao što svaki organ ljudskog tijela ima svoju funkciju, pa se ostali dijelovi tijela ne smiju buniti protiv npr. želuca tako ni društvene grupe ne smiju ustajati jedne protiv drugih već trebaju živjeti u harmoniji. (Priča o međuovisnosti organa ljudskog tijela – želuca i udova – kojom je Menenije Agripa uvjerio pobunjene plebejce da se sa Svetog brda vrate u Rim). U feudalizmu: jedni se mole (svećenici), drugi brane zemlju (vojnici-plemići), a treći rade (kmetovi) itd.

4. TALCOTT PARSONS (1902-1979) • Rodio se u religioznoj protestantskoj obitelji, otac pastor, studirao na LSE u Londonu 1925. i u Heidelbergu 1927 (doktorirao); 1930. preveo Protestantsku etiku i duh kapitalizma; prof. na Harvardu (1937-73), savjetnik vlade SAD za obnovu privrede i demokracije u Njemačkoj (protivnik Morgenthauova plana), za vrijeme makartizma branio svoje kolege i akademske slobode, pa iako antimarksist sumnjičen za nelojalnost; umro u Münchenu • Djela: Struktura društvene akcije (1937); Društveni sustav (1951); Sustav modernih društava (1971)

5. Teorija društvene akcije • U početku polazio od ideje racionalnog djelovanja pojedinca (u čemu nema ništa individualističko ili utilitarističko); akter je pojedinac ili kolektivitet u akciji, čije je djelovanje usmjereno, regulirano i kontrolirano smislom koji akteri pridaju svom djelovanju. Ciljevi koje sebi postavljaju proizlaze iz sustava kulture, kao i određenje mogućih sredstava i poteškoća u postizanju ciljeva. Svi ti elementi regulirani su normativnim standardima konkretnog društva. Sustav kulture je sustav društvenih vrijednosti koje pojedincu daje smislenost značenja i postupaka te simbolički sustav (religija, jezik, nacionalni osjećaj) s kojim se identificira. Sociologija je “znanost koja pokušava izgraditi jednu analitičku teoriju o sustavima društvene akcije utoliko što ti sustavi mogu biti shvaćeni na osnovi naravi integracije koja počiva na nekim zajedničkim vrijednostima” (Struktura društvene akcije)

6. Hobbes i problem poretka • Što je temelj društvenog poretka i kako se on održava? Parsons se upućuje Hobbesu (1. dio 3. pogl. SDA). Prirodno stanje: strasti i razum, strasti i želje neograničene, razum u njihovoj službi, “rat sviju protiv svih”, strah od smrti stvara temeljnu strast – želju za samoodržanjem – društveni ugovor, suveren; ljudi kao racionalna, proračunata bića vođena vlastitim interesima stvaraju uređeno društvo zbog straha od posljedica kad takvog društva ne bi bilo • Hobbes ne daje dobro objašnjenje poretka: ne strah od posljedica nego predanost zajedničkim vrijednostima može biti temelj poretka; temelj poslovnih transakcija je moralno uvjerenje: stranke sklapaju ugovor koji je vezan sustavom regulatornih, normativnih pravila što proizlaze iz zajedničkih vrijednosti koje utvrđuju što je pravedno, ispravno i primjereno, pa red u ekonomskom sustavu počiva na suglasnosti oko poslovnog morala, iz čega potječu pravila koja definiraju ugovor kao valjan ili nevaljan (nije valjan onaj potpisan pod prisilom ili prijevarom). Poslovni svijet kao i drugi dijelovi društva nužno mora biti moralan svijet. Vrijednosni konsenzus – integrativno načelo društva.

7. Pojam društva i njegovih funkcija • Društvo kao normativna struktura: vrijednosti (koncepcije poželjnog društva kojih se pridržavaju članovi društva, temelj socijalne kohezije), norme(primjena temeljnih vrijednosti na posebne uvjete funkcionalno diferenciranih grupa ili podsustava, specifični izraz vrijednosti koji definira prava i obveze primjenjiva na pojedine zajednice i individualne uloge), zajednice (određuju obrasce koje zahtijeva djelovanje u posebnoj situaciji; državna uprava, poduzeće, škola ili obitelj), individualne uloge (normativna očekivanja/zahtjevi prema pojedincima kao članovima zajednica; predvidivo ponašanje). Društveni sustav tako je prožet zajedničkim vrijednostima • Funkcija – doprinos dijelova cjelini, održanju sustava i njegova postojanja; funkcija obitelji – osigurati kontinuitet društva reprodukcijom i socijalizacijom novih članova, funkcija religije – integrirati društveni sustav učvršćivanjem zajedničkih vrijednosti

8. Funkcionalni imperativi (preduvjeti) • Funkcionalni imperativi društvenih sustava su osnovne potrebe ili nužni uvjeti postojanja društva (AGIL shema): 1. Adaptacija (Adaptation) – potreba za preživljavanjem na račun okoline; kontrola nad okolinom; ekonomija 2. Postizanje ciljeva (Goal attainment) – potreba za određivanja ciljeva prema kojima se usmjeravaju aktivnosti društva; politički sustav 3. Integracija (Integration) – potreba osiguravanja cjelovitosti funkcioniranja sastavnih dijelova povezivanjem u neproturječnu cjelinu; odnosi se na regulaciju konflikata, koordinacija i međusobno usuglašavanje dijelova; pravni sustav 4. Održanje obrazaca ponašanja (Latent pattern maintenance) – održanje osnovnih obrazaca vrijednosti institucionaliziranih u društvu; obitelj, obrazovni sustav, religija

9. Društvena ravnoteža i promjena • Društvena ravnoteža – stabilnost sustava, institucionalizacija vrijednosti i ponašanje strukturirano pomoću njih; ravnoteža se održava socijalizacijom (prenošenjem vrijednosti s jedne generacije na drugu i njihovim internaliziranjem u pojedincima; obitelj i obrazovni sustav) i društvenom kontrolom (obeshrabrivanje devijantnosti) • Nijedan sustav nije u potpunoj, savršenoj ravnoteži ali teži tom stanju; društvena promjena kao “pokretna ravnoteža”: promjena u nekom sustavu (npr. sustavu adaptacije) izaziva poremećaj u cjelini društvenog sustava, pa drugi sustavi teže ravnoteži – “kad je poremećaj uveden u uravnoteženi sustav, doći će do reakcije na taj poremećaj, koja će pokušati ponovno uspostaviti ravnotežu u sustavu”

10. Evolucija društava • Društvena promjena je proces “društvene evolucije” od jednostavnih do složenih oblika društva. Promjena u adaptaciji je glavna snaga društvene evolucije. Povijest društva je uvećanje “općeg adaptivnog kapaciteta” društva. Međutim, na dugi rok kulturalne promjene – promjene u vrijednostima određuju “najšire obrasce promjene” • Primitivna društva – nizak stupanj diferencijacije svih elemenata sustava, jedinstven kolektivitet, pojedinac je potpuno uklopljen u čvrstu zajednicu i zaštićen srodničkim vezama, krvne i bračne veze, askriptivnost • Prijelazno društvo – arhajska (umijeće pisanja i kozmogonijska religija) i razvojna faza (puna pismenost viših staleža, institucionalizacija religije s profesionalnim svećenstvom i utvrđenim ceremonijama, racionalizacija prava, povećanje specijalizacije) • Moderno industrijsko društvo – diferencijacija i specijalizacija, tehnološki razvoj. Nastanak moderne države, pravnog i upravnog sustava. Generalizacija vrijednosti; univerzalizam, osobni interes, usmjerenost postignuću.

11. FUNKCIONALIZAM I STRATIFIKACIJA • Kingsley Davis i Wilbert Moore: Neka načela stratifikacije Društvo kao organizam s određenim temeljnim potrebama (funkcijama) koje se moraju zadovoljiti ukoliko ono želi opstati; stratifikacija se zasniva na konsenzusu članova društva oko zajedničkih vrijednosti i na motiviranju ljudi da igraju različite uloge koje su potrebne radi ispunjavanja temeljnih funkcija (funkcionalnih imperativa) društva. • Ljudske potrebe i želje su neograničene, a sposobnosti različite. Društvo mora odrediti i propisati različite ciljeve za različite pojedince i grupe, stvoriti sustav koji potiče najsposobnije da rade najvažnije poslove. Time potiče natjecanje i uspješnost; kad bi jednako nagrađivalo sve poslove, društvo bi bilo inertno i neuspješno. Društvo mora rasporediti svoje članove na različite položaje i potaknuti ih da izvrše dužnost na tim položajima.

12. Nužnost stratifikacije • Društvo mora motivirati pojedince da žele popuniti određene društvene položaje, te da žele izvršavati dužnosti. Potrebne su naknade koje su poticajne i različito raspoređene prema položajima. Funkcionalno važniji položaji zahtijevaju posebne vještine, a broj pojedinaca koji imaju sposobnosti nužne za stjecanje tih vještina je ograničen; glavni zadatak stratifikacije je spojiti najsposobnije ljude s funkcionalno najvažnijim položajima. Prava i povlastice različitih položaja moraju biti nejednaki, pa svako društvo mora biti stratificirano. • Društvena nejednakost je nesvjesno razvijeno sredstvo pomoću kojeg se osigurava da najvažnije položaje obavljaju najkvalificiranije osobe. Zato svako društvo, jednostavno ili složeno, mora razlikovati ljude s obzirom na prestiž i ugled, i zbog toga mora imati određenu količinu institucionalizirane nejednakosti. Najveću nagradu i najviši rang imaju položaji koji su 1. od najveće važnosti za društvo, i 2. koji zahtijevaju najveće uvježbavanje i talent.

13. … i slabosti funkcionalizma • Davis-Mooreovo razmatranje zasniva se na ideji da je produktivno društvo meritokracija – sustav socijalne stratifikacije utemeljen na osobnoj zasluzi (sposobnosti i naprezanju). Takva društva daju nagrade kako bi razvili talente i ohrabrili naprezanja svakoga. U težnji prema meritokraciji neko društvo potiče jednakost mogućnosti a odobrava nejednakost nagrada. Takva bi društva trebala imati veliku socijalnu mobilnost – pojedinci se kreću uzlazno i silazno unutar društvenog sustava ovisno o svojim postignućima. • Je li baš tako? Što funkcionalizam ne objašnjava? 1. Ne objašnjava disfunkcionalnost stratifikacije – na društvene položaje ne dolaze najbolji niti stratifikacija potiče socijalnu mobilnost. 2. Slabo objašnjava stratifikaciju temeljenu na nasljednom statusu – na mjesto kralja ne dolazi najbolji, niti je nagrada za funkciju razmjerna zaslugama. 3. Ne objašnjava nisku intergeneracijsku mobilnost u zapadnim društvima. Konzervativizam funkcionalizma

14. ROBERT K. (KING) MERTON (1910-2003) • Doktorirao na Harvardu 1936 (“Socijalna struktura i anomija”). Prof. na Columbiji (1941-79); Nacionalna medalja za znanost 1994 (sociologija znanosti); otac nobelovca Roberta C. (Coxa) Mertona • DJELA: Društvena teorija i društvena struktura (1949), Na ramenima divova (1965), Sociologija znanosti (1973) • Teorije srednjeg dometa – premošćivanje jaza između teorijskog i empirijskog istraživanja • Teorija anomije i devijantno ponašanje • Sociologija znanosti. Normativna struktura znanosti: Univerzalizam, Komunizam (komunalnost), Nepristranost i Organizirani skepticizam Matejev efekt – “tko ima – dat će mu se” (“Jer svakome tko ima dat će se još pa će obilovati, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima.”, Matej 25:29); Fenomen “41. stolice”; “samoispunjavajuće proročanstvo” itd

15. Funkcije i disfunkcije • Funkcije imaju i disfunkcije: negativne posljedice nekog fenomena ili popratne pojave čije efekte nismo željeli, planirali ili predvidjeli. Birokratska organizacija: njezina obilježja (Weber) jamče funkcionalnost (poštivanje pravila, hijerarhija, neosobnost) ali striktno poštovanje rezultira disfunkcijama: 1. Poštivanje pravila vodi nesnalaženju u novim nereguliranim situacijama, jer ne mogu inovirati, mijenjati, ne smiju improvizirati; birokratska organizacija nefleksibilna i neinovativna 2. Hijerarhijska delegacija nadležnosti nužna za efikasnost, ali delegacija vodi “izmještanju ciljeva”, pa umjesto vanjskog cilja zbog kojeg postoji, stvarni cilj postaje poštivanje pravila i kad je to neproduktivno, puko poštovanje ceremonija i rituala važnije od učinka 3. Neosobnost važna, ali vodi do napetosti i sukoba prema strankama i okolini, umjesto objektivnosti vlada bešćutnost

16. Manifesne i latentne funkcije • Manifesne (otvorene) funkcije – one objektivne posljedice koje pridonose prilagođavanju sustava i koje su namjeravane i prepoznate od sudionika sustava. Latentne (skrivene) funkcije – one objektivne funkcije koje nisu ni prepoznate ni namjeravane od sudionika sustava (obrazovanje); 3 tipa: one koje su funkcionalne za sustav, pa su latentne funkcije; one koje su disfunkcionalne za sustav, pa su latentne disfunkcije (npr. prohibicija); one koje su irelevantne za sustav, ne utječu ni funkcionalno ni disfunkcionalno, imaju nefunkcionalne posljedice • Primjer rituala izazivanja kiše Hopi Indijanaca; na razini manifesnih funkcija to izgleda kao praznovjerje primitivnog naroda, ali na razini latentnih funkcija taj ceremonijal ima nenamjeravane ali društveno bitne posljedice, prije svega u jačanju kohezije grupe okupljanjem članova i njihovih sudjelovanjem u zajedničkim aktivnostima, što može biti odlučujuće u uvjetima krize izazvane sušom i dr.

17. NEOFUNKCIONALIZAM • Funkcionalizam vrlo sofisticirana i apstraktna teorija s novim i novim pojmovima koja često nije razumljiva ni studentima sociologije • Funkcionalizam naglašava harmoniju i konsenzus, pa ima problem objasniti društvene promjene, a kritičari mu pripisuju konzervativizam, obranu postojećeg • Funkcionalizam naglašava ulogu vrijednosti a time slaganja, a previđa postojanje društvenih sukoba, tj. materijalne interese • Otud je moderni funkcionalizam, ili neofunkcionalizam kako ga naziva Jeffry Alexander, usvojio mnoge od tih primjedbi i ostao glavni oslonac moderne sociologije

18. Niklas Luhman (1927-1998) • Pravnik, državni službenik, Parsonsov student na Harvardu, od 1968. prof. sociologije u Bielefeldu; strukturalni funkcionalizam, ideja o samotvorbi sustava. Razlikuje tri sustava čija autonomija počiva na različitim načelima: 1. živi sustavi koji se samoorganiziraju, oslanjajući se na principe života, 2. psihički sustavi koji svojom samotvorbom upravljaju sviješću, 3. socijalni sustavi koji evoluiraju zahvaljujući komunikaciji • Socijalni sustavi su samotvorbeni jer zatvoreni u sebe imaju sposobnost proizvesti vlastitu strukturu. Neki podsustavi (politički, ekonomski, religijski) posjeduju vlastito sredstvo komunikacije (vlast, novac, vjera) koje funkcionira zahvaljujući binarnom kodu (legalno/ilegalno kod vlasti, platiti/ne platiti kod novca). Svaki podsustav zato može promatrati sebe i svoju okolinu te poboljšavati svoje funkcioniranje.

19. Poboljšanje pretpostavlja smanjivanje kompleksnosti, jer kompleksnost znači da sustav nije sposoban optimalno rasporediti elemente koji ga čine (totalna kompleksnost = totalni kaos). Sredstvo smanjivanja je informacija komunikacijskog medija koja daje uvid u izbor najefikasnijih modusa za organizaciju sustava (novac omogućuje koordinaciju proizvodnih napora radi materijalnog blagostanja za što je odgovoran ekonomski sustav) • Smanjivanje složenosti odnosi se i na okolinu društva. Kako bi se prilagodila sve složenijoj okolini, suvremena društva funkcionalnim diferenciranjem umnožavaju podsustave (politika, ekonomija, znanost, umjetnost, religija). I upravni podsustav se osamostaljuje u odnosu na ostatak društva jer koncentracijom tehničko-znanstvenih sredstava za reguliranje i obradu informacija stječe monopol nad mišljenjem o granicama vlastita djelovanja.

20. DRUGE SUVREMENE ORIJENTACIJE • Kritička teorija društva • Strukturalizam; strukturacionizam • Individualističke analize: metodološki individualizam, utilitarizam, teorija racionalnog izbora • Mikrosociološki pristupi: simbolički interakcionizam, etnometodologija

21. Postmoderne teorije • Industrijska i postindustrijska društva, moderna i postmoderna društva • Lyotard – kraj velikih priča • Baudrillard – simulacija i zbilja • Castells – informacijsko doba