360 likes | 836 Views
Sveti Ante Padovanski. Kada je tog ljetnog dana 1195. Don Martino vidio svog malog, netom rođenog sina Fernanda u svom domu u Lisabonu, sigurno nije ni pomišljao da će to dijete jednoga dana biti štovano kao svetac imena Antonio!.
E N D
Sveti Ante Padovanski
Kada je tog ljetnog dana 1195. Don Martino vidio svog malog, netom rođenog sina Fernanda u svom domu u Lisabonu, sigurno nije ni pomišljao da će to dijete jednoga dana biti štovano kao svetac imena Antonio!
Dječak je rastao. Obrazovan je kao i sva plemićka djeca koja su trebala postati vitezovi: učio je jahati i služiti se oružjem. Uz to ga je majka učila o Isusu i da pomaže siromašnima.
Studirao je u školi Lisabonske katedrale. Puno vremena posvetio je obrazovanju kako bi bolje upoznao Boga i pomogao i drugim ljudima da ga upoznaju. U njemu se, malo pomalo, rodila želja da se posveti Gospodinu.
A njegovi su roditelji željeli da Fernando postane vitez, cijenjen i slavan. Ipak, poštivali su njegovu želju i dopustili da sa 15 godina uđe u samostan novaka augustinaca u Lisabonu.
Stari njegovi prijatelji često su dolazili k njemu u samostan kako bi s njim razgovarali. To je ometalo njegov samostanski život. Nije mogao učiti ni moliti koliko je htio. Zato je zamolio poglavara da ga pošalje daleko od rodnog grada.
Tako je otišao u Coimbru, studentski grad, u kojem su augustinci imali samostan sa velikom, bogato opremljenom knjižnicom. Fernando je puno čitao, a najdraža knjiga bila mu je Biblija.
U Coimbri je ostvario svoj san: postao je svećenik. Uz to je bio zadužen za gostinjsku sobu u samostanu. Primao je sve posjetitelje samostana, i tako dobio priliku hraniti siromašne i gladne i tješiti žalosne.
Jednoga dana petorica redovnika zatražila su smještaj u samostanu. To su bili “braća prosjaci” tj. franjevci - na putu za Maroko. Išli su naviještati o Isusu ljudima koji nisu za Njega čuli.
Nakon nekog vremena jedan brod se vratio iz Maroka s tijelima petorice franjevaca: ubijeni su jer su naviještali Evanđelje. Fernando se sjećao njihova boravka u svom samostanu i njihovog entuzijazma. Želio je i on otići i govoriti o Isusu onima koji ga ne poznaju.
Poglavar se nije odmah složio, ali poslije je Fernandu dopustio da napusti augustince kako bi postao franjevac. Među “braćom prosjacima” Fernando mijenja ime: od sada nadalje zove se Antonio tj. Antun.
Sa ostalim franjevcima krenuo je u Maroko, ali se putem razbolio pa je krenuo natrag prema Portugalu.
Brod kojim se vraćao zahvatila je oluja, pa je bio prisiljen pristati na Siciliji. Fernanda - Antuna prihvatili su franjevci. Liječili su ga i on je ozdravio.
Nakon nekog vremena, brojni franjevci okupljaju se na susretu u Asisiju, oko Franje, onoga koji je okupio braću prosjake i koji se naziva “Siromašak”. Tamo odlazi i Antonio, i susreće se s Franjom.
Ali kada su se redovnici vraćali svatko u svoj samostan, on nije imao kamo otići. Što mu je Gospodin namijenio?
Nakon susreta sa sv. Franjom, Antun je upućen u izolaciju, zajedno sa ostalom braćom, gdje je obavljao razne poslove: prao posuđe, skupljao smeće… Nitko oko njega nije znao da je veoma obrazovan.
Jednoga dana se u obližnjem gradu Forliu održavala proslava u kojoj je Antun sudjelovao sa braćom franjevcima. Nenadano se nije pojavio jedan propovjednik, i tražili su Antuna da ga zamijeni. Neki su ga sažalijevali jer su mislili da se neće dobro snaći. Ali on je sve iznenadio rječitošću. Njegove riječi potresle su skup.
Od toga dana Antun je pozivan na sve talijanske ulice da propovijeda. Ljudi su trčali da ga čuju. A on ih je sa svoje strane slušao, hrabrio, tješio… Bio je prijatelj siromašnih. O njemu su govorili kao o “Božjem čovjeku”.
Nakon nekog vremena tražen je da propovijeda u Francuskoj, čak i u gradovima koja su sjedišta Sveučilišta, da bi ispravio pogrešne ideje tog doba.
Godine 1227.vratio se u Italiju i smjestio u Padovi, jer je međuvremenu postao odgovoran za franjevce sjeverne Italije.
Puno je putovao, puno hodao, puno propovijedao… a to je bilo iscrpljujuće i pogubno za njegovo narušeno zdravlje.
Jedan njegov prijatelj, grof Tiso, 1231.ga poziva da se odmori na jednom od njegovih posjeda.
Na imanju je rastao veliki orah. Među njegovim granama Antun je uživao u samoći i osvježenju za vrijeme vrućih ljetnih dana. Na tom drvetu moli, piše, radi…
Puno je razmišljao o Isusu, koji se rodio kao mi, i bio dijete…I tada mu se dijete Isus ukazao. Antonio ga uzima u ruke, grli ga. I to se ponovilo mnogo puta.
Ali Antunovo zdravlje se nije popravilo, još se i pogoršalo do te mjere da se vratio u Padovu. Bio je 13. lipanj 1231. godine.
Za vrijeme puta morali su se zaustaviti da bi ga odnijeli u samostan, jer mu je bilo sve lošije. I tamo je umro, nakon što je uzviknuo radosno:”Vidim svog Gospodina!”
Pokopan je u Padovi. Narod je plakao, jer ga je jako volio. A mladići su vikali po ulicama: “Svetac, naš svetac je umro!”.
Nakon samo godinu dana Papa ga je proglasio svetim. Antunje postao zaštitnik Portugala, ali ga poznaju i vole u diljem svijeta. U mnogim crkvama stoji njegov kip sa Djetetom Isusom i bijelim ljiljanom. Rijeke hodočasnika dolaze iz cijelog svijeta moliti nad njegovim grobom u bazilici u Padovi. http://www.nadbiskupija-split.com/katehetskiprema www.micromediaunistal.it