Realpolitika SSSR-a

1. Realpolitika SSSR-a

2. Ciljevi Staljinove spoljne politike ličili su Hitlerovims tim što je on svoju ideologiju smatrao otjelotvorenjem istorijske istine. • Staljin je radio na ostvarenju sovjetskih nacionalnih interesa vodeći realpolitiku. • Za Staljina nije postojao ideološki sukob sa nacistima već opšti sukoba sa kapitalističkim državama u koje su spadale i Francuska i Britanija. • U komunističkoj svijesti ustupci su mogli da se čine samo zbog objektivne realnosti, nikad zbog ubjedljivosti diplomata sa kojima se pregovara. Diplomatija je, zato, bila dio procesa pomoću koga je trebalo srušiti postojeći poredak, putem miroljubive koegzistencie ili oružanim sukobom.

3. Osnove Staljinove strategije dvadesetih godina • Sovjetska strategija 1927. bila je slična Lenjinovoj: odložiti rat sa kapitalističkim zemljama dok one same počnu međusobno da ratuju. Suština takve politike bio je Ugovor iz Rapala iz 1922. i Ugovor o neutralnosti sa Njemačkom iz 1926. koji je 1931. obnovljen. • Staljinova politika bila je orijentisana samo na Sovjetski Savez, i ako su interesi zemlje to zahtijevali, približavanje jednoj ili drugoj državi koja nije težila da naruši mir, bez oklijevanja je prihvatao. • Opredjeljenje za kolektivnu bezbjednost i ideološka zaslijepljenost zapadnih zemalja sprječavali su ih da shvate suštinu Staljinove realpolitike

4. Promjene u načinu ostvarivanja ciljeva Staljinove politike • Početkom 20-ih godina XX v. komunističke partije su težile da parališu rad parlamenata evropskih država, glasajući zajedno sa antidemokratama uključujući i fašiste. • Princip rada je promijenjen na VII kongresu Kominterne 1935.orijentacijom na osnivanju jedinstvenog fronta miroljubivih snaga, protiv Hitlera. • Predstavnik nove politike bio je Maksim Litvinov, komesar za spoljne poslove, akter uključivanja SSSR-a u Ligu naroda, pristalica kolektivne bezbjednosti.

5. Nepovjerenje između Sovjetskog Saveza i zapada • Iako je Staljin potpisao sporazume sa Francuskom 1935. i Čehoslovačkom 1936. Francuska nije prihvatila pregovore o vojnoj saradnji. • Odbijanje pregovora Sovjeti su tumačili kao poziv Hitleru da napadne SSSR. • Pomoć Čehoslovačkoj SSSR je uslovio francuskim ispunjavanjem obaveza prema toj zemlji. • Zapadne zemlje su se zalagale za kolektivnu bezbjednost vjerujući da će Staljin prihvatiti i pravnu i etičku doktrinu kolektivne bezbjednosti.

6. Razlozi sovjetskog nezadovoljstva • Sovjetske granice sa Poljskom bile su nametnute silom, Rumunija je pripojila Besarabiju koju su Sovjeti smatrali svojom teritorijom. • Kolektivna bezbjednost nije bila moguća u Istočnoj Evropi, jer sovjetsku pomoć nijesu željele potencijalne njemačke žrtve. • Uvrijeme Minhenske konferencije, SSSR-u su bile na raspolaganju ove mogućnosti: da zahtijeva prolazak sovjetskih snaga kroz Rumuniju i Poljsku, da sačeka ishod sukoba na zapadu i dau Srednjoj Evropi ponovo zaposjedne teritorije koje su poslije revolucije pripale Poljskoj i Rumuniji. • Nije bila vjerovatna varijanta da SSSR štiti kolektivnu bezbjednost.

7. Uticaj konferencije u Minhenu na politiku SSSR • Minhenska konferencija je uticala na promjenu politike. Pošto je Poljska bila sljedeća njemačka meta, SSSR nije želio sukob na sovjetskoj granici, niti borbu protiv nje pa je četvrta podjela Poljske bila jedina alternativa. • U pogledu mogućnosti nagodbe sa Njemačkom Staljin nije imao dilema, zastupajući tezu da ne postoji razlika između zapadnih demokratskih zemalja i fašističkih diktatura, što je oslobađalo SSSR obaveza prema kolektivnoj bezbjednosti. • SSSR nije vidio razloga da se na osnovu ideologije opredjeljuje između različitih kapitalističkih zemalja.

8. Sovjetsko-britanska politika u vrijeme okupacije Čehoslovačke • Prije okupacije Čehoslovačke, 10. marta 1939. na XVIII kongresu, Staljin je objavio sovjetsku neutralnost i mogućnost da naklonost Moskve proda onom ko više da. • Vodeći politiku popuštanja Velika Britanija se suočila sa izborom: da njen pristup počiva na sistemu kolektivne bezbjednosti ili na savezništvima. • Britanija se opredijelila za kolektivnu bezbjednost i 17. marta poslala note Grčkoj, Jugoslaviji, Francuskoj, Turskoj, Poljskoj i Sovjetskom Savezu, da bi utvrdila njihov stav prema prijetnji Rumuniji, konačno nudeći teritorijalne garancije za cijelu Istočnu Evropu.

9. Konferencija u Bukureštu i Čemberlenova inicijativa • Nakon inicijative Londona SSSR je predložio da se održi konferencija u Bukureštu na koju bi došle sve zemlje kojima se Velika Britanija obratila. • Konferencija nije održana jer bi time bio uspostavljen princip po kome bi SSSR učestvovao u odbrani zemalja koje su se Moskve plašile koliko i Berlina. Druga varijanta je bila kompromis sa Njemačkom. • Nevil Čemberlen je 20. marta predložio: izjavu o namjeramaprema kojoj bi se Velika Britanija, Poljska i Sovjetski Savez međusobno konsultovali o preduzimanju mjera u slučaju da bilo koja evropska država bude ugrožena. • Prijedlog je podsjećao na oživljavanje Trojnog sporazuma kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata ali je Poljska je odbila zajedničku akciju sa SSSR-om.

10. Čemberlenova inicijativa i položaj Britanije • Davanjem britanskih garancija Poljskoj SSSR je gubio podsticaj da učestvuje u zajedničkoj odbrani jer je Britanija bila obavezna da uđe u rat prije nego što Staljin donese bilo kakvu odluku. • U slučaju sklapanja pakta između Britanije i SSSR Staljin bi sigurno tražio dio plijena zbog pružanja pomoći Poljacima; odnosno zahtjev za pomjeranje sovjetske granice na zapad, ka "Kerzonovoj liniji". • Čemberlenova inicijativa se pretvorila u davanje mirnodopske garancije Velike Britanije Evropi, koju je odbijala da dâ još od potpisivanja Versajskog ugovora. • Čemberlen je 30. marta 1939. dao unilateralnu garanciju Poljskoj. Osim odvraćanja od napada garancijom je trebalo da se učini pokušaj stvaranja kolektivne bezbjednosti, pa su unilateralne garancije date Grčkoj i Rumuniji.

11. Reakcija SSSR-a na britanske garancije • U Velikoj Britaniji su računali da će davanje garancija značiti Staljinovo uključivanje u njihovu strategiju. • Velika Britanija je garantovala sve granice sovjetskih evropskih susjeda, izuzev baltičkih država, i time sovjetske ambicije umanjila isto koliko i njemačke. • Unilateralne britanske garancije predstavljale su poklon Staljinu. On je bio siguran da će u slučaju da Hitler krene na istok, Velika Britanija ući u rat mnogo prije nego što njegove trupe stignu do sovjetskih granica. • Britanska garancija Poljskoj bila je zasnovana na četiri pogrešne pretpostavke: a) da je Poljska značajna vojna sila, značajnija od SSSR; b) da su Francuska i Velika Britanija zajedno dovoljno jake da poraze Njemačku bez pomoći saveznika, c) da je SSSR zainteresovan za održavanje postojećeg stanja u Istočnoj Evropi, i d) da su ideološke razlike izmedju Njemačke i SSSR-a nepremostive i da će se Sovjeti prije ili poslije uključiti u antihitlerovsku koaliciiju.

12. Staljin i stanje u Istočnoj Evropi • Staljin nije imao interesa za očuvanje postojećeg stanja u Istočnoj Evropi. • Britanske garancije Poljskoj omogućile su Staljinu da se okrene Hitleru. • To mu je olakšalo neshvatanje njegove strategije od strane zapadnih zemalja, tj. stava da SSSR uvijek bude posljednja velika sila koja će se opredijeliti i imati odriješene ruke za cjenkanje. • Davanjem garancija Poljskoj Staljin je mogao da bude siguran da će se Velika Britanija boriti za njegovu zapadnu granicu, i da će rat započeti 1000 kilometara dalje na njemačko-poljskoj granici.

13. Dileme u Staljinovoj diplomatiji • Unilateralne britanske garancije predstavljale su poklon Staljinu ali je s druge strane samo Hitler mogao da mu ponudi željene teritorijalne ustupke. • Pred Staljinom su preostala dva problema. Morao je da se uvjeri da li je britanska garancija Poljskoj čvrsta, a zatim da li njemačka opcija zaista postoji. • Velika Britanija je namjeravala da očuva postojeće stanje u Istočnoj Evropi a Staljin je želio da sruši Versajski poredak. • Velika Britanija je SSSR-u ponudila unilateralnu deklaraciju po kojoj će Sovjeti pomoći svakom susjedu koji bude pružio otpor agresiji.

14. Staljinov kontraprijedlog • Staljin je 17. aprila ponudio drugi prijedlog: savez SSSR-a, Francuske i Velike Britanije i vojni sporazum koji bi bio garancija za sve zemlje Evrope. • Staljin je znao da taj prijedlog neće biti prihvaćen od istočnih zemlja, i zato jer su pregovori o detaljnom vojnom sporazumu zahtijevali više vremena. • Konačno, Velika Britanija je 15 godina uskraćivala savez Francuskoj, da bi ga sada sklopila sa zemljom koju nije ni malo cijenila. • Vječislav Molotov, koji je zamijenio Litvinova zahtijevao je da sve zemlje duž zapadne sovjetske granice od obje strane budu podjedinačno navedene i insistirao da se izraz „agresija” proširi na "indirektnu agresiju“. To je značilo neograničeno pravo miješanja u unutrašnje stvari svojih evropskih susjeda.

15. Popuštanje Londona i zaokret u Sovjeta prema Njemačkoj • Britanski lideri pristali su na savez koji bi ispunio Staljinove uslove i 23. juladogovoren je nacrt ugovora koji je odgovarao objema stranama. • Staljin se potom okrenuo Hitleru ne postavljajući rokove. Pošto je već imao jedno rješenje, Staljinu se nije žurilo kao Hitleru. • Hitler mu je 26. jula diskretno dao znak da bi Poljsku napao prije jesenjih kiša i da do 1. septembra mora da zna šta Staljin sprema. • Molotov je sredinom avgusta primio njemačkog ambasadora Šulenberga, sa njemačkom ponudom: pritisak na Japance da ne bi ugrožavali Sibir; sporazum o nenapadanju, pakt u vezi sa baltičkim državama; pogodbe u vezi sa Poljskom. Hitler je bio spreman da popusti u svim ovim pitanjima.

16. Pregovori Ribentrop-Molotov • Hitler je u Moskvu poslao svoga ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa. Rusi su njegov dolazak iskoristili da se sačini tajni protokol u vezi sa teritorijalnim pitanjima. • Staljin je u razgovorima sa Ribentropom u Moskvi 23. avgusta 1939. pokazao malo interesovanja za pakt o nenapadanju, a još manje za izjave o prijateljstvu. • Interesovala ga je podjela Istočne Evrope, pa je Ribentrop predložio podjelu Poljske, duž granica iz 1914. pri čemu bi Varšava ostala na njemačkoj strani. • Za Baltik, Ribentrop je predložio da Finska i Estonija uđu u sovjetsku sferu uticaja, Litvanija bi pripala Njemačkoj, a Letonija bi bila podijeljena. • Ribentrop je potom pristao na Staljinov zahtjev za cijelom Letonijom kao i da se Rumuniji oduzme Besarabija.

17. Značaj sovjetsko-njemačkog pakta • Pakt nije bio posljedica britanskih diplomatskih grešaka. Sprječavanje Njemačke da pregazi male zemlje nije imalo smisla ako bi tu mogućnost dobio SSSR. • Britansko rukovodstvo je moglo da postavi crtu na sovjetskoj, a ne na poljskoj granici, i time popravi pregovarački položaj u odnosu na SSSRi obezbijedi podstrek SSSR-a za zaštitu Poljske. • Zapadne sile su imale razuman i etički i politički cilj - zaustavljanje Hitlera, ali su vojni i politički planeri bili u kontradikciji, postojala je politika, ali ne i strategija. • Poljska nije mogla da se brani sa francuskom vojskom iza Mažino linije, i sovjetskim trupama unutar sovjetskih granica. Staljin je Hitlera oslobodio straha od rata na dva fronta iako je to kasnije opšti rat učinilo neizbježnim.

18. Značaj pakta za odnose SSSR i Njemačke • Hiler i Staljin su bili ideološki neprijatelji, a zajednički interesi su privremeno mogli da nadvladaju ideološke razlike. Kada je 1941. pakt prekinut izbio je rat. • Njemačka vojska je pregazila Poljsku, što su francuske snage posmatrale iza Mažino linije. Francuzi su još jednom prihvatili svršeni čin i rat lišen osnovne strategije. • Njemačka nije imala razloga da napada Mažino liniju, kada je put kroz Belgiju bio otvoren, a nije bilo ni istočnog fronta. • Nepunih 30 dana od potpisivanja Pakta Staljin je predložio sporazumo zamjeni poljske teritorije od Varšave do „Kerzonove linije“ koja je po tajnom protokolu trebalo da pripadne SSSR-u za Litvaniju koja je trebalo da pripadne Njemačkoj. • Cilj je bio stvaranje tampon zone oko Lenjingrada, i to je prihvaćeno.

19. Odnos SSSR-a prema baltičkim republikama • Tokomrata u Poljskoj Staljin je baltičkim republikama predložio vojni savez uz pravo da na njihovoj teritoriji uspostavi vojne baze. • S obzirom da im Zapad nije pružio pomoć, te zemlje nijesu imale alternativu. • Tri nedjelje po izbijanju II svjetskog rata 17. septembra 1939. Crvena armija je zauzela dio Poljske koji joj je po Protokolu pripao. • Nakom toga na red je došla Finska, koja je pored otpora podlegla Crvenoj armiji. Francuska i Velika Britanija pokušale su da iskoriste rusko-finski rat za pomoć Finskoj. Usred rata sa Njemačkom one su se veoma približile ratu sa SSSR-om.

20. Njemačka ofanziva • Maja 1940. njemačka vojska je prošla sredinom Belgije, a ne po desnom krilu fronta. Sve je zaprepastila brzina kojom je pregažena Francuska, već krajem juna. • Padom Francuske, Hitleru su na raspolaganju stajale alternative: da porazi Veliku Britaniju i sa njom sklopi mir; da pokuša da osvoji SSSR a onda sve svoje snage usmjeri u napad da uništi Veliku Britaniju. • Hitler je u ljeto 1941. ispitivao mogućnost kompromisnog mira s Britanijom, zahtijevajući od nje da vrati predratne njemačke kolonije i prestane sa uplitanjem u događaje na kontinentu. • Za uzvrat bio je spreman da pruži garancije Velikoj Britaniji ili da uništi britansko vazduhoplovstvo.

21. Greške u njemačkoj strategiji • Defanzivna strategija u nastavku rata bila je najbolja varijanta za Hitlera. Velika Britanija nije bila jaka da sama napadne Njemačku, a za Ameriku je bilo skoro nemoguće da uđe u rat. • Staljin je za ideju o intervenciji uvijek nalazio razlog da je odloži. • Da se ne bi desilo prepuštanje inicijative, što se kosilo sa Hitlerovom prirodom, on je u julu 1940. naredio izradu planova za napad na SSSR. • Poraz SSSR-a omogućio bi da Japan svoje snage usmjeri na SAD. Velika Britanija bi bila izolovana i bez američke pomoći ne bi mogla da ratuje.

22. Politika SSSR -a za vrijeme njemačke ofanzive • Dok je Hitler zauzimao Francusku, Staljin je ultimativno od Rumunije tražio Besarabiju i sjevernu Bukovinu, mada mu je samo Besarabija bila obećana na osnovu tajnog protokola sa Njemačkom. • Istog mjeseca juna 1940. SSSR-u su priključene baltičke države. • Staljin je povratio gotovo sve teritorije koje je Rusija izgubila na kraju Prvog svjetskog rata, istovremeno isporučujući sirovine neophodne Hitleru. • Februara 1940. prije pada Francuske, potpisan je trgovački sporazum po kome je SSSR vršio isporuke sirovina Njemačkoj. SSSR je dobijao ugalj i industrijske proizvode.

23. Potpisivanje Trojnog pakta i pozicija SSSR-a • Potpisivanjem Trojnog pata 27. septembra 1940. Njemačka, Italija i Japan su se obavezale da uđu u rat protiv bilo koje zemlje koja bi prišla na stranu Britanije. • Hitlerov cilj je bio da navede Staljina da napadne Veliku Britaniju, ali je Pakt isključivao bilo kakve odnose potpisnica sa SSSR-om. • Iako Pakt nije predviđao članstvo SSSR-a u Moskvi su prihvatili inicijativu o održavanju kontakata sa Njemačkom, koji su imali takav cilj. • Radi toga je sovjetska delegacija sa Molotovom 12. novembru 1940. vodila razgovore u Berlin. Molotov je pregovarao sa Riberntropom, a imao je i susrete sa Hitlerom.

24. Pregovori sovjetske delegacije u Berlinu • Molotov nije znao za Staljinovu dilemu da li da doprinose njemačkoj pobjedi i brige da ako Njemačka pobijedi bez njegove pomoći SSSR može izostatati iz diobe plijena. • Molotov je bio suočen sa ultimatumom jer je znao da će Hitler ako mu se Staljin ne pridruži napasti Sovjetski Savez. • Ribentrop je podsticao Molotova da Rusija pristupi paktu Njemačke, Italije i Japana i da na veoma širokoj osnovi podijele sfere uticaja. • Rusiji je nuđen izlaz na more - u Persijskom zalivu. Izražavajući spremnost da stupi u vojni pakt, Molotov se branio potrebom preciznog navođenja uticajnih sfera što je zahtijevalo dalje susrete. Na sastanku Hitler je Molotovu predložio da se Njemačka i SSSR sporazumiju o podjeli svijeta.

25. Staljinovi uslovi za pristupanje trojnom paktu • Dilema Staljina nije bila mala. Hitler mu je nudio partnerstvo u nanošenju poraza Velikoj Britaniji. Međutim, SSSR bi se našao usamljen nasuprot svojim partnerima iz Trojnog pakta koji su bili saveznici u paktu protiv Kominterne. • Staljin je postavio uslove za pristupanje i to: povlačenje njemačkih trupa iz Finske i davanje odriješenih ruku SSSR-u u toj zemlji; pristupanje Bugarske vojnom savezu sa SSSR-om kao i stacioniranje vojnih baza u Bugarskoj, Turskoj uključujući i Dardanele, slobodu strateškog djelovanja na Balkanu i Dardanelima. • Oblasti južno od Batumija i Bakua trebalo je da budu priznate za sovjetsku uticajnu sferu proširenu i na Iran i Persijski zaliv, dok je Japana trebalo da se odrekne planova u vezi sa eksploatacijom rudnog blaga na Sahalinu.

26. Odluka o napadu na SSSR • Hitlerovo kolebanje da li da SSSR napadne prije nego što porazi Britaniju, razriješili su Molotovljeva posjeta i Staljinov prijedlog uslova o pristupanju Trojnom paktu. Osim što su blokirali njemačko širenje na Istok, Staljin nije nudio ništa za uzvrat. • Staljin je pogrešno očekivao da Hitler neće početi rat protiv Rusije prije nego što okonča rat na Zapadu. • Odluku o ratu protiv Rusije očekivao je 1942. Sem toga pretpostavljao je da će Hitler postaviti dodatne zahtjeve prije napada na Sovjetski Savez. • Nikakvo Staljinovo manevrisanje nije moglo da spasi SSSR od njemačkog napada.

27. Pakt o nenapadanju sa Japanom • Pakt SSSR-a sa Japanom je zaključen 13. aprila 1941. • Raniji pakt sa Hitlerom SSSR-u je donio predah od dvije godine, a sporazum o nenapadanju sa Japanom omogućio mu je da sve snage sa Dalekog istoka ubaci u bitku za Moskvu, koja je preokrenula ishod rata. • Sporazum je osigurao istočnu granicu Rusije i ojačao pregovaračku poziciju u Evropi, a postavljao je i pitanje da li Njemačka treba da ulazi u rat sa SSSR kako bi osigurala Japanu leđa za rat sa Sjedinjenim državama.

28. Rusko-njemački pregovori i Jugoslavija • Aprila 1941. Staljin je vodio pregovore o prijateljstvu i nenapadanju sa Jugoslavijom u trenutku kada je Njemačka tražila pravo prolaza za napad na Grčku. • Sovjetski-jugoslovenski sporazum potpisan je par dana prije nego što su njemačke trupe prešle jugoslovensku granicu. Staljinove pogrešne procjene o napadu Njemačke • Staljin je 1941.bio ubijeđen da će napad Njemačke moći da odloži. Preuzimanje položaja predsjednika vlade 6. maja 1941. tumači se kao pokušaj da izbjegne rat sa Njemačkom. • Priznavanjem marionetskih režima Njemačke priznata su njena osvajanja.

29. Da bi izbjegao povod za napad sovjetske vojne jedinice nijesu stavljene u stanje povišene borbene gotovosti, a zabranjeno je i otvaranje vatre na njemačke povrede vazdušnog prostora. • Nakon što je Njemačka objavila rat Molotov je saopštio Šulembergu da je SSSR spreman da sve trupe povuče sa granica da bi Njemačku uvjerio u dobre namjere. • Ulazeći u rat na dva fronta 22. juna 1941. godine njemački vrh je po drugi put u jednoj generaciji učinio nešto što je prevazilazilo njemačke sposobnosti. Kada je decembra 1941. i Amerika ušla u rat 70 miliona Njemaca zaratilo je protiv 700 miliona neprijatelja.

30. AMERIČKI POVRATAK NA SVJETSKU POLITIČKU SCENU

31. Povratak SAD na međunarodnu pozornicu • Prije 1940.Kongres je izglasao tri zakona o neutralnosti od 1935. i 1937.Takođe je odobrio američku pomoć Velikoj Britaniji u cilju sprječavanja uplitanja u rat. • Japanski napad na Perl Harbor bio je događaj na osnovu koga je Ruzvelt uspio da izolacionistički nastrojen američki narod, koji evropske sukobe nije smatrao značajnim za bezbjednost Amerike, uvede u rat. • Novo angažovanje SAD za razliku od prethodnog, u Prvom svjetskom ratu, bio je prvi korak ka trajnom prisustvu na međunarodnoj sceni. • Angažovanje SAD tokom rata održalo je savezništvo i uobličilo multilateralne institucije koje međunarodna zajednica do danas koristi.

32. Frenklin Delano Ruzvelt u američkoj istoriji • Ruzvelt je prema ocjenama istoričara, jedan od predsjednika koji je uz Abrahama Linkolna načinio najznačajnije promjene u američkoj istoriji. • Pošto je obnovio nadu u zemlju koju je velika kriza poljuljala, Ruzvelt je na sebe preuzeo obavezu da brani demokratiju širom svijeta. • Amerikanci su i dalje gajili misao o sebi, svojoj jedinstvenosti, misiji Amerike kao stožera slobode, moralne superiornosti i demokratičnosti spoljne politike, značaju otvorene diplomatije i značaju međunarodnog konsenzusa oličenog u Ligi naroda, nasuprot evropskoj ravnoteži. • Odbačena je i sopstvena doktrina o kolektivnoj bezbjednosti. Odredbe Versajskog ugovora tumačene su kao osvetničke, a reparacije kao kontraproduktivne.

33. Brisanje razlika između izolacionista i internacionalista • Razočaranost ratom okončanim 1918. izbrisala je razlike između internacionalista i izolacionista. • Internacionalisti nijesu vidjeli američki interes u održavanju lošeg poslijeratnog ustrojstva. Ravnoteža snaga nije imala podršku. • Internacionalizam se poistovjećivao sa članstvom u Ligi naroda, a ne sa učešćem u međunarodnoj politici. • Izolacionisti su napadali Ligu naroda jer je ugrožavala Monroovu doktrinu.

34. Monroova doktrina bila je nespojiva sa kolektivnom bezbjednošću koja je podrazumijevala uključivanje Lige naroda u sporove na zapadnoj hemisferi. • Izolacionizam je takođe bio nespojiv sa sistemom kolektivne bezbjednosti jer je obavezivao Ameriku da se uključi u sporove izvan zapadne hemisfere. • Podržali su konferencije o razoružanju pošto oružje izaziva rat, a smanjenje naoružanja doprinosi miru. • Zalagali su se za opšte principe o mirnom rješavanju sporova, bez upotrebe sile kao što je to predviđao Brijan - Kelogov pakt. • Na Pomorskoj konferenciji u Vašingtonu 1922-1923. određene su granice razvoja ratne mornarice za: SAD, Veliku Britaniju i Japan. SAD-u je odobrena gradnja ratne mornarice koja bi bila jednaka britanskoj, a Japanu 3/5 od veličine američke. SAD su dobile novu ulogu dominantne sile na Pacifiku, koju su dijelile sa Japanom, a Velika Britanija je dobila drugorazredni značaj.

35. Ugovor četiri sile • Englesko-japanski sporazum iz 1902. (Lansdaun) zamijenio je Ugovor četiri sile sklopljen između Japana, SAD, Velike Britanije i Francuske koji je predviđao rješavanje sporova mirnim putem (1921. godine). • Otvoreno je pitanje da li bi, ako jedna od potpisnica Ugovora četiri sile prekrši njegove odredbe, druge preuzele akciju protiv nje. • Ugovor četiri velike sile nije predviđao nikakvu ratnu obavezu, savezništvo, niti pisanu obavezu za uključivanje u odbranu. • Amerika ni pod kakvim okolnostima nije željela da učestvuje u mjerama prinude. Američki Senat usvojio je dodatne klauzule da SAD neće biti obavezne da u slučaju agresije primjenjuju vojnu silu. Ugovor nije bio ničim obezbijeđen.

36. SAD i Brijan-Kelogov pakt • Kelog-Brijanovim paktom 62 države su odbacile (osudile) rat kao način vođenja nacionalne politike, ali su odbijale da garantuju mehanizam za njegovu primjenu. • Pristalice Lige naroda su dokazivale da je rat stavljen izvan zakona. • Sam državni sekretar Kelog u jednom obraćanju Senatu je istakao da se poštovanje Pakta nikada neće nametati silom. • Pakt nije sadržao ni definiciju agresije, a Senat je smatrao da sporazum ne ograničava pravo na samoodbranu, ili Monroovu doktrinu, niti da stvara bilo kakvu obavezu za pružanje pomoći žrtvama agresije.

37. SAD i sistem kolektivne bezbjednosti • SAD su odbacivale savezništva i ispoljavale sumnje u efikasnost Lige naroda, tako da se sistem iz Versaja mogao čuvati jedino „snagom javnog mijenja“. • I Kelogov nasljednik Henri Stimson kao najbolje sredstvo protiv agresije nudio je Kelog-Brijanov pakt, koji će podržati snaga javnog mijenja. • Za SAD evropski sporovi su bili nejasni. Kao ostrvska sila, ona nije morala da dovodi u pitanje vlastitu bezbjednost.

38. Razlike između američkog i brtanskog izolacionizma • Britanska “sjajna“ izolacija iz XIX vijeka i američki izolacionizam iz XX vijeka su se razlikovali iako su u oba slučaja države bile po strani u odnosu na probleme Evrope. • Britanska bezbjednost zavisila je od ravnoteže snaga i ona je nastojala da tu ravnotežu brani tradicionalnim metodama evropske diplomatije. • Nasuprot tome Amerika nije prihvatala ravnotežu i evropski način vođenja diplomatije. Amerika se jednostavno nije angažovala ili je to činila za opštu stvar. • Evropske zemlje, a naročito Francuska, nijesu prihvatale američke ideje o kolektivnoj bezbjednosti i međunarodnoj arbitraži, kao ni pravne definicije rata i mira, a Velika Britanija, nije imala iskustva u vođenju politike na toj osnovi.

39. Značaj neučešća SAD u sistemu kolektivne bezbjednosti • Odbijanje SAD da se posveti očuvanju Versajskog poretka bilo je karakteristično za krize koje su se javljale tridesetih godina. • Za japansku okupaciju Mandžurije 1931.SAD su kao kaznenu mjeru odbile da priznaju teritorijalne promjene izvršene silom. • Ruzvelt je ponavljao izolacionističke stavove pozivajući se na Keloga i obavezu da ni jedna zemlja neće svojim vojnim snagama stupiti na teritoriju druge. • Za eventualno kršenje obaveza osuda javnog mnjenja bila je jedino raspoloživo sredstvo.

40. Stav SAD prema razoružanju • Sa istekom važnosti Pomorskog ugovora (1933) SAD su predložile da se njegov sadržaj proširi kako bi bila predviđena mogućnost uništenja ofanzivnog oružia. • Shodno Brijan-Kelogovom paktu zagovarana je obaveza po kojoj nijedna zemlja neće dozvoliti svojim vojnim snagama da stupe na teritoriju druge. • Preispitivanjem I svjetskog rata jedan senatski odbor je objavio izvještaj Džeralda Naja -_Put u rat prema kome su za ulazak SAD u rat optuženi američki proizvođači oružja. • Kongres je između 1935. i 1937. izglasao 3 zakona o neutralnosti koji su branili davanje kredita ili bilo kakve druge finansijske pomoći zaraćenim zemljama i nametali enbargo na oružje svim stranama. • Dok su se u Evropi uveliko pripremali za rat Amerika je ukinula razliku između agresora i žrtve

41. Promjena Ruzveltovih političkih stava • Poslije pobjede naizborima 1936. Ruzvelt je promijenio politiku. Početak je predstavljao „karantinski govor“ koji je održao 5. oktobra 1937. u Čikagu. U njemu je podržao zapadne zemlje i prvi put upozorio Ameriku na približavanje opasnosti. • Ponovna vojna agresija Japana na Kinu, kao i proglašenje osovine Berlin-Rim uticali su da njegova zabrinutost dobije globalne razmjere. • Ruzvelt je mogao da oscilira između tri način mišljenja koja su preovladavala u Americi: podrške svim miroljubivim zemljama, podrške pod uslovom da se SAD ne uključuju u rat, i većinskog stava koji je podržavao Zakone o neutralnosti.

42. Sukob sa izolacionističkim raspoloženjem u zemlji • U zemlji je vladalo snažno izolacionističko raspoloženje. • Januara 1938. Predstavnički dom zamalo je usvojio amandman po kome bi za objavu rata, izuzev u slučaju invazije na SAD, bio potreban referendum. • SAD nijesu reagovale na pripajanje Austrije Njemačkoj, a tokom Minhenske konferencije Ruzvelt je izjavio da se Amerika neće uključiti u front protiv Hitlera. • Minhenska konferencija je podstakla Ruzvelta da svrsta Ameriku uz evropske zemlje, najprije politički, a onda i materijalno.

43. Izmjene u vojnoj strategiji • Šest nedjelja poslije Minhenskog sporazuma, podržavajući razoružanje, Ruzvelt se založio za jačanje američke odbrane. • U oktobru 1938. britanskom ministru vazduhoplovstva predložio je zaobilaženjeZakona o neutralnosti otvaranjem britanskih i francuskih pogona za proizvodnju aviona u Kanadi. • Istovremeno je nagovijestio Čemberlenu da bi u slučaju rata sa Hitlerom Britanija imala iza sebe američke industrijske resurse. • U izvještaju o stanju nacije 1939. Ruzvelt je kao zemlje agresore naveo Italiju, Njemačku i Japan, a okupaciju Praga i agresiju na manje zemlje označio kao pitanje američke bezbjednosti. U govoru u Panameričkoj uniji iznio je da interesi bezbjednosti SAD ne mogu da budu ograničeni Monroovom doktrinom.

44. Poruka Hitleru i Musoliniju • Aprila 1939. Ruzvelt je u poruci Hitleru i Musoliniju, koju su oni ismijali, zatražio da u periodu od narednih 10 godina neće napasti 31 navedenu zemlju. • Slične garancije zatražio je od tih zemalja u pogledu Njemačke i Italije i ponudio konferenciju o razoružanju. • U govoru u Rajhstagu, Hitler se rugao Ruzveltovoj poruci, a zatim je od zemalja sa spiska, zatražio da mu odgovore da li se zaista osjećaju ugroženim. • Ruzvelt je ipak postigao svoj cilj jer je, tražeći od Hitlera i Musolinija garancije, njih obilježio kao agresore pred američkim narodom. Da bi američko javno mnjenje podržalo demokratske zemlje, Ruzveltu je bilo potrebno da to pitanje pokrene kao borbu nevinih žrtava od zlog agresora, a ne kao problem ravnoteže.

45. Nastanak nove startegije • Psihološke promjene koje je izazvao Ruzvelt je uspioda pretoči u strategiju. • Aprila 1939. on je predložio vojnu saradnju SAD sa Velikom Britanijom. Potpisanim sporazumom britanskoj Kraljevskoj mornarici je omogućio da sve svoje snage koncentriše na Atlantik, dok su SAD svoju flotu premjestile na Pacifik. • SAD su preuzele odbranu britanskih posjeda u Aziji od napada Japana. • Kada su poslije napada na Poljsku Velika Britanija i Francuska3. septembra 1939. objavile Njemačkoj rat, Ruzvelt se pozvao na Zakone o neutralnosti i istovremeno preuzeo mjere da ih izmijeni, kako bi Velika Britanija i Francuska mogle da kupuju američko oružje. Prilikom prva tri glasanja njegov prijedlog nije prošao na Kongresu.Ruzveltov prijedlog o Četvrtom zakonu o neutralnosti Kongresje usvojio 21. septembra 1939.

46. Stav prema ratnom angažovanju SAD • Američki političari su dugo vjerovali da se od njih samo traži materijalna pomoć. Vladalo je uvjerenje da će Francuska vojska iza Mažino linije, koju je iz pozadine štitila Kraljevska mornarica, moći da porazi Hitlera. • Februara 1940. Ruzvelt je poslao u Evropu državnog podsekretara Velsa, da ispita mogućnost sklapanja mira, što je Daladje ocijenio kao pokušaj da se kompromisnim mirom Njemačkoj omogući kontrola nad Srednjom Evropom. • Ruzvelt je Velsovom misijom želio da američkom narodu pokaže svoje opredjeljenje za mir. Velsova misija je prekinuta kada je Njemačka napala Norvešku u aprilu 1940.

47. Napuštanje neutralnosti • SAD su napustile neutralnost 10. juna 1940. kada je Francuska padala u ruke nacističkih okupatora. Ruzvelt je tada jasno stao na stranu Britanije. • U govoru u Šarlotsvilu u Virdžiniji, osudio je Musolinija, čije su snage toga dana napale Francusku i objavio američku riješenost da pruži pomoć svakoj zemlji koja se odupre njemačkoj agresiji. • Ruzveltov govor predstavljao je prekretnicu. Mogućnost poraza Velike Britanije, za svakog američkog predsjednika značila je gubitak bitne komponente koju je za bezbjednost zapadne hemisfere imala britanska Kraljevska mornarica. • Očekivanje da će SAD postati britanski saveznik bila su jedan od najvažnijih činilaca za Čerčilovu odluku da Britanija nastavi da se sama bori.

48. Početak gradnje ratna strategija Ruzvelta. • Poslije pada Francuske Ruzvelt je snažnije isticao opasnost ugrožavanja američke bezbjednosti. • Za Ruzvelta je Atlantik imao isti značaj kao Lamanš za britanske državnike. Podnoseći izvještaj o stanju nacije 6. januara 1941. američku bezbjednost direktno je povezao sa opstankom britanske Kraljevske mornarice. • Da bi pomogao Britaniji, Ruzvelt je u septembru 1940. dao 50 zastarjelih razarača u zamjenu da ona Americi ustupi baze na osam britanskih posjeda - od Njufaundlenda do Južne Amerike.

49. Unutrašnje pripreme za rat • Ruzvelt je povećao američki budžet za odbranu i uspio da Kongres 1940. uvede mirnodopsku regrutaciju. Regrutacija je ponovo uvedena 1941. sa jednim glasom više. • Ukinute su odredbe Četvrtog zakona o neutralnosti po kome je ratni materijal mogao da se kupuje samo za gotov novac, i donesen je Zakon o zajmu i najmu, koji je predsjedniku davao diskreciono pravo da pozajmi, iznajmi, proda ili trampi, pod uslovima koje je smatrao odgovarajućim, bilo šta što je potrebno za odbranu SAD. • Državni sekretar Hal objašnjavao je zakon time da bi bez američke pomoći Velika Britanija pala, a kontrola nad Atlantikom prešla u neprijateljske ruke. To je značilo bi Amerika uspjela da izbjegne učešće u ratu samo ako bi Velika Britanija bila sposobna da sama savlada Hitlera.

50. Otpočinjanje izrade planova za američki ulazak u rat • Britanski i američki načelnici generalštabova, sastali su se radi dogovora o potrebnim sredstvima i radi izrada planova za trenutak kada se SAD uključe u rat, mada datum ulaska nije bio utvrđen. • Nacistički zločini su sve više poništavali razliku između borbe za američke vrijednosti i borbe za odbranu američke bezbjednosti. • U januaru 1941. Ruzvelt je američke ciljeve formulisao kao četiri slobode: slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu od siromaštva, slobodu od straha.