PONAŠANJE UČENIKA I NJIHOVA POJAVNOST U ŠKOLSKOM OKRUŽENJU

1. PONAŠANJE UČENIKA I NJIHOVA POJAVNOST U ŠKOLSKOM OKRUŽENJU

2. Prostor ljudskog ponašanja još se uvijek smatra nedovoljno istraženim i objašnjenim. Ponašanje je produkt interakcije individue i okruženja. Govoreći o ponašanju teško se može zaključivati bez osvrtanja na poremećaje koji se u ponašanju javljaju. U novije se vrijeme, kako samom ponašanju, tako i njegovim poremećajima pristupa sveobuhvatno, pa se može reći da je to zajednički naziv za sve one pojave biološke, psihološke i sociološke podloge koje pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost, te neugodno ili štetno na druge pojedince, društvene grupe i organizacije (npr. obitelj, školu, zajednicu).

3. Odrastanjem djece, njihovo izlaganje višestrukim sustavima postaje veće, a etiologija poremećaja u ponašanju zamršenija. Uz ključnu ulogu obitelji u razvoju, škola postaje glavno socijalizacijsko okruženje, a jača i utjecaj vršnjačke grupe. Važna obilježja za osnovnoškolsku djecu i mlade uključuju akademski i socijalni razvoj, odnose sa članovima obitelji i vršnjacima i sposobnost odgovarajućeg ponašanja u različitim okruženjima. Mnoga istraživanja pokazuju kako je npr. školski neuspjeh u ranijoj dobi jedan od prethodnika pojave antisocijalnog ponašanja u adolescenciji. Smisao istraživanja ponašanja u školskoj sredini je u otkrivanju različitih načina na koje rizična ponašanja postaju sve ozbiljnija, te ponekad prelaze u ozbiljne poremećaje u ponašanju.

4. POREMEĆAJI U PONAŠANJU I RIZIČNA PONAŠANJA DJECE I MLADIH U ŠKOLSKOM OKRUŽENJU Koller-Trbović, Žižak i Bašić: “Poremećaji u ponašanju su sva ona ponašanja koja na neki način ometaju samog pojedinca, tj. dijete ili mladog čovjeka u redovitom funkcioniranju, te mogu biti štetna i opasna po samog pojedinca i/ili njegovo okruženje.” Postoji niz različitih termina ovog pojma, a najčešći su poremećaji u ponašanju, neprihvatljivo ponašanje te rizično ponašanje. Neki oblici ponašanja teže se mogu direktno svrstati u određenu kategoriju, posebno kod podjele na eksternalizirane i internalizirane poremećaje u ponašanju (npr. teškoće u učenju i neuspjeh u školi koji mogu predstavljati direktnu ili indirektnu posljedicu ovih ponašanja ili pak njihov uzrok).

5. Lahey, Miller, Gordon i Riley sumirali su 34 epidemiološke studije prevalencije poremećaja u ponašanju u općoj populaciji djece između 4 i 18 godina u SAD-u i drugim zemljama. Istraživanja su se temeljila na informacijama koje su davala djeca, roditelji i učitelji u odnosu na dijagnostičke kategorije po DSM-IV: ODD (opozicijski poremećaji), CD (poremećaji ophođenja), i ADHD (poremećaji pažnje i hiperaktivnost). Za dječake i djevojčice zajedno pronađene su sljedeće srednje vrijednosti: ODD = 3.2%, CD = 2.0% i ADHD = 2.0%. Na koji način sama ponašanja u školi mogu predstavljati rizik ili zaštitu za razvoj poremećaja u ponašanju, vidljivo je iz brojnih studija koje su se u počecima oslanjale na jedno ponašanje (npr. agresivno ponašanje) kao mogući prediktor kasnijih poremećaja u ponašanju, a u kasnijim istraživanjima se ponašanja promatraju kao opercionalni dio ostvarivanja uspješnih odnosa (npr. u školi, s vršnjacima, nastavnicima, roditeljima).

6. Rana angažiranost u ponašanjima koja predstavljaju rizik za pojavu poremećaja u ponašanju mogu biti spriječena ili onemogućena usmjeravanjem na razvijanje povezanosti sa školom u smislu ostvarivanja pozitivnih odnosa u školi. Povezanost ranog pojavljivanja eksternaliziranog ponašanja i kasnijih poremećaja u ponašanju, antisocijalnog ponašanja i zloupotrebe sredstava ovisnosti događa se zbog reakcije okoline na takvo “problematično” ponašanje. Djeca koja pokazuju određene poremećaje u smislu eksternaliziranih ponašanja primaju više negativnih povratnih informacija i od učitelja i od vršnjaka od ostale djece, te kod njih postoji rizičnost za različite negativne stilove života i slabije zdravlje.

7. NEKI OBLICI RIZIČNIH PONAŠANJA U ŠKOLI Rani problemi s adaptacijom na školu mogu imati različite izvore: teško prijašnje životno iskustvo, negativan stav prema školi i obrazovanju, nesposobnost suočavanja sa školskim zahtjevima i dr. Problemi adaptacije dolaze u različitim oblicima ponašanja: neprijateljska, agresivna, nesuradljiva, strašljiva, povučena ponašanja. Rani problemi takvih ponašanja dijele 2 zajednička obilježja: 1. sprječavaju učenje i osobni razvoj djece 2. osiromašuju obrazovne prilike učenika te onemogućavaju napore koje škola ulaže u svoju obrazovnu funkciju.

8. Akademskineuspjeh je rezultat složenih, međusobno povezanih čimbenika, odnosi se na loše ocjene u školi i uglavnom se mjeri standardiziranim testovima. Školski neuspjeh je subjektivna procjena vlastitog neuspjeha, kako na akademskom, tako i na osobnom planu. Mnogi autori spominju povezanost niskog samopoštovanja i školskog neuspjeha, te neke reakcije na neuspjeh: 1. Agresivan stav – mržnja prema školi, nastavnicima i predmetima; 2. Rezignacija – smanjenje ambicija, pasivnost i apatičnost 3. Povlačenje u sebe – bježanje u sanjarenje 4. Regresija – infantilni oblici ponašanja. Povlačenje u sebe predstavlja manifestaciju rizičnog ponašanja, način skrivanja školskog neuspjeha kao problema do trenutka nemogućnosti njegova svladavanja.

9. Napuštanje škole je proces na koji utječe niz socijalnih, političkih i ekonomskih čimbenika, rezultat je razvojne povijesti pojedinca (npr. rano obiteljsko iskustvo, obiteljsko okruženje, individualne karakteristike), obrazovnih iskustava (npr. trajni doživljaj vlastitog neuspjeha) i trenutnih okolnosti (npr. pomoć obitelji, zasnivanje vlastite obitelji). Iako svi učenici ne pokazuju iste razvojne faze, napredovanje ozbiljnih akademskih teškoća (problemi povezani s učenjem) često prolazi četiri faze: rani akademski problemi, ponavljanje razreda, prebacivanje u posebne programe, te napuštanje škole ili završavanje škole s niskom razinom akademskog postignuća.

10. Nasilje u školi odnosi se, kako na vršnjačko zastrašivanje, tako i na različite oblike nasilnog ponašanja prema odraslima u školi, ali i prema imovini. Agresivno i nasilno ponašanje dovodi do socijalne izolacije od strane vršnjaka, ali i učitelja. Učitelji će rjeđe agresivnoj djeci pružati potporu što se vjerojatno povezuje s lošim akademskim uspjehom i lošim socijalnim vezama s vršnjacima. Osim navedenih oblika ponašanja ili funkcioniranja djece u školskom okruženju sve su prisutniji i problemi vezani za zlouporabu sredstava ovisnosti (droga, alkohola…).

11. RIZICI I ZAŠTITE ZA RAZVOJ POREMEĆAJA U PONAŠANJU DJECE I MLADIH POVEZANI SA ŠKOLOM Djeca u školu dolaze s određenim predispozicijama, temperamentima i ponašanjima koji se označavaju kao ulazne karakteristike koje mogu djelovati kao rizični čimbenici, ali i kao zaštitni mehanizmi. Korištenjem uspješnih tehnika i metoda rada u školi, kod djece se potrebe u učenju često zadovoljavaju rutinski, no postoje djeca koja su u riziku za školski neuspjeh prvenstveno zbog čimbenika okolinskog stresa, kroničnog školskog neuspjeha, zlostavljanja i zanemarivanja.

12. Neke od značajki uspješnih učenika: sposobnost odgađanja nagrade, održavanje kontrole nad osjećajima, pozitivan način gledanja na stvari. Brojne studije spominju važnost kvalitetnog predškolskog iskustva u funkciji zaštitnog mehanizma, kako radi dobrih ulaznih značajki, tako i u cilju povećanja roditeljske uključenosti i sudjelovanja. U okvirima školskog okruženja djeca i mladi razvijaju koncept otpornosti koji pretpostavlja da postoje neke karakteristike koje ih čine otpornima na rizik s kojim se suočavaju, a to su: široko polje socijalnih vještina, pozitivne interakcije s vršnjacima, visok stupanj osjetljivosti, inteligencija, empatija, smisao za humor, vještine rješavanja problema. Djecu iz neskladnih i neuspješnih obitelji češće će karakterizirati obilježja otpornosti ukoliko pohađaju školu koja ima dobru reputaciju i pažljive učitelje.

13. U procesu podupiranja zdravog razvoja djece i mladih u školskom okruženju i prevencije poremećaja u ponašanju postoje tri karakteristike: 1. proces je dugotrajan i razvojan 2. proces u obzir uzima djecu s njihovim snagama, a ne s nedostacima 3. proces njeguje zaštitne procese mijenjanjem sustava, struktura i vjerovanja unutar škola i zajednica. Proučavanje školskog okruženja u funkciji razvijanja otpornosti dovelo je do identificiranja glavnih područja potencijalnih intervencija u smjeru prevencije poremećaja u ponašanju koja uključuju politiku, školu, razred i zajednicu, a podržavaju jedan ili više od sljedećih zaštitnih procesa. 1. Smanjivanje negativnih posljedica smanjivanjem rizika ili djetetove izloženosti riziku. 2. Smanjivanje negativne lančane reakcije obzirom na izloženost riziku. 3. Uspostavljanje i održavanje samopoštovanja i osjećaja uspješnosti. 4. Otvaranje prilika.

14. Projekt “Sveobuhvatan trening za jačanje otpornosti učenika” sugerira pet strategija prema kojima škole mogu biti organizirane u smjeru prevencije poremećaja u ponašanju. 1. Škole bi trebale preko svojih djelatnika nuditi prilike učenicima za razvijanje odnosa s brižnom odraslom osobom. 2. Škole koje su postavljene na načelima specijalne kompetentnosti i akademskih vještina, djeci omogućavaju iskustvo uspjeha. 3. Škole bi trebale nuditi učenicima prilike za smisleno uključivanje u školski život i u zajednicu u obliku odgovornih uloga. 4. Škole bi trebale identificirati službe podrške iz zajednice i surađivati s njima. 5. Škole ne bi trebale štetiti, odnosno trebale bi osigurati da škola svojom strukturom, očekivanjima, vođenjem ne dodaje nove rizike za razvoj onima s kojima se učenici već suočavaju.

15. Koliko su spomenuti problemi vezani za rizična ponašanja i poremećaje u ponašanju u školi važni, svjedoči i činjenica da su Vlada Republike Hrvatske i Vijeće za djecu prepoznali i u Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005. godine uvrstili utvrđivanje obveze i načina praćenja, te osposobljavanje djelatnika za prevenciju nasilja nad djecom, nasilnih ponašanja djece i ostalih socijalno neprihvatljivih i rizičnih ponašanja sa svrhom povećanja sigurnosti i smanjivanjem rizika u odgojno-obrazovnom i društvenom okruženju, te smanjivanjem navedenih pojava. Posebna pažnja u spomenutom dokumentu posvećena je potrebi za osiguranjem interdisciplinarnih stručnih timova u školama, zatim razvijanju modela škole usmjerene na učenika i edukaciji sadašnjih i budućih djelatnika u sustavu prosvjete kao i učenika za prihvaćanje različitosti i stjecanje životno potrebnih vještina.