ISTINA O JUDINOM EVANĐELJU

ISTINA O JUDINOM EVANĐELJU PRIPREMIO: MIHAJLO IVANIŠ VJEROUČITELJ 2009

UVOD • Otkad se u jednim dnevnim novinama pojavio DVD “JUDINO EVANĐELJE”, javnost je pomislila da se radi o nekom epohalnom otkriću, koje će uzdrmati Katoličku crkvu i njena učenja. • Pokušat ću prikazat problematiku i razjasniti kakav bi stav vjernik katolik morao imati prema ovakvim temama. • Prikazat ću gnostičku ideju koja se nalazi u spomenutom evanđelju, te na kraju prikaz autora koji zastupaju ideje New agea i osnovne pojmove New agea. • Kratka legenda pomoći će da se neki pojmovi bolje shvate • Dodatak sa izvornim prijevodom uvest će vjernika u dio zabluda koje se nalaze u tome evanđelju

Osamdesetih godina prošloga stoljeća u egipatskom pijesku pronađeno je “Judino evanđelje”.PAPIRUS (1)koji je bio ispisan KOPTSKIM JEZIKOM(2), trgovci starinama uspjeli su iznijeti iz Egipta i prodati najprije u Ženevi pa onda u New Yorku za oko milijun dolara, dospio je u ruke ženevskom koptologu Rudolfu Kasseru, koji je dotični rukopis preveo i znanstveno obradio te o njemu pretprošle godine izvijestio na međunarodnom kongresu u Parizu.

Radi se o rukopisu iz IV. ili V. st. Ima 31 stranicu, ispisanu na koptskom jeziku. • »Judino evanđelje« je izmišljena priča koja govori o Judi Iškariotskome. Sastavili su je pripadnici ranokršćanske sljedbe, po Kainu nazvani KAINITI. Oni su pripadali gnosticima koji su štovali Kaina, bratoubojicu, i Judu, jer je kako oni vjeruju, Juda po njima omogućio otkupljenje ljudi tako što je izdao Sina Božjega i pospješio spasenje ljudskog roda. Tim svojim je činom osujetio namjere zlih sila, koje su htjele spriječiti Isusovo raspeće i time spriječiti spasenje svih ljudi. • Tako je »Judino evanđelje« htjelo vratiti Judi njegovu pravu ulogu, koju je on po njima imao u povijesti spasenja. • Tu bismo mogli razmišljati o suodnosu ova dva pojma. Na jednoj strani imamo IZDAJA- koja zaslužuje – ništa drugo nego spasenje ljudskog roda. IZDAJA – SPASENJE !

»Judino evanđelje« je gnostički apokrif • »Judino evanđelje« ulazi u ranokršćanske apokrife koji su nastajali od početka II. do kraja IV. st. Crkva ih nije prihvaćala u svoj kanon, to jest u popis svetih i nadahnutih knjiga, jer se u njima često iskrivljivalo evanđeoski opis Isusova lika, Isusovih riječi i djela. Oni kršćani koji su takve spise rado čitali skrivali su ih od crkvenog autoriteta, odatle i njihov naziv »apokrifi« (od grč. apokriptein: skrivati).

Prije 60 godina pronađeno je u Nag Hammadiju,(3) u srednjem Egiptu, 46 takvih spisa; predstavljali su cijelu jednu knjižnicu. Oni su prožeti gnostičkom herezom. Gnoza je u vrijeme kad se kršćanstvo naglo širilo po Rimskome Carstvu bio svjetonazor koji je uvelike privlačio ljude onoga vremena. Gnostici su bili uvjereni da su samo oni obdareni posebnim »znanjem« (grč. gnosis),(4) kojom su bili upućeni spoznati »nebeski« i »zemaljski« svijet, tajne tih svjetova i u svjetlu te spoznaje uspješno živjeti u ovom zemaljskom svijetu.

Isticali su se neprijateljskim odnosom prema tijelu, koje je prema njima vražje djelo i zatvor ljudske duše, iz kojeg se ona želi što prije osloboditi i prispjeti u višu, božansku stvarnost. Prezirali su Božje stvorenje, posebno su prezirali ljudsko tijelo i sve što je s tijelom u vezi, kao spolnost i brak.

Kršćanski su se pisci II. i III. st. snažno odupirali gnostičkom svjetonazoru i upozoravali na njegovu opasnost. Taj svjetonazor ugrožavao je i nauk o Kristu: prema gnosticima Božja se Riječ utjelovila u »prividnom« a ne u istinskom fizičkom tijelu.

Tko je bio Juda Iškariotski? • Najstariji »povijesni« izvor o Judi još uvijek su evanđelja, i to posebno prva tri evanđelja koja su po sadržaju međusobno vrlo slična (»sinoptička evanđelja«). Dakako, evanđelja nisu znanstveno-kritički povijesni izvori, nego su odraz propovijedanja prvih kršćana o Isusu i njegovu nauku. Ti su opisi prožeti iznad svega vjerom u Isusa. Oni nisu puki povijesni zapisi, nego nešto više: zapisi koji su izraz vjere Isusovih učenika i dubokom su vjerom prožeti. I s pravom možemo reći, da tko je mogao Isusa poznavati bolje od apostola ? Naravno da oni koji su s njim živjeli, razmišljali, putovali i prvi počeli naviještati poruku Spasenja svim narodima.

Juda je očigledno u evanđeoskim predajama dobio stanovitu »patinu«, naslage kao odraz određenoga vremena i mentaliteta ljudi. Morali bismo najprije skinuti s tih biblijskih opisa tu patinu da bismo doprli do povijesne točnosti, što nije uvijek lako. Kad pomno čitamo evanđeoski prikaz Judine izdaje, stječemo dojam da je već od samog početka u središtu pozornosti bio Juda kao paradigma,(5) kao lik koji je doživio dramu koju može doživjeti svatko tko je postao po krštenju Isusovim učenikom. U evanđeljima nije u središtu pozornosti povijesni događaj, nego tumačenje toga povijesnog događaja.

»Judino evanđelje« fiktivna je priča o Judi Iškariotskome, koju su sastavili pripadnici ranokršćanske sljedbe, po Kainu nazvani Kainiti • Vremenskim slijedom najstarije je Markovo evanđelje. Marko ga je napisao oko 65. godine u Rimu. Matej i Luka pisali su svoja evanđelja kasnije, Matej oko 75. a Luka oko 85. godine. Matej je opisujući Judu slijedio uglavnom Marka (od pet izvješća o Judi četiri su zajednička s Markovim izvješćem). Markova i Matejeva izvješća o Judi plod su povijesnih predaja o Judi koje su prevladavale u kršćanskim zajednicama, u kojima su dotična evanđelja nastala (Rim, Jeruzalem, Antiohija, Damask). Marko npr. uopće ne spominje Judino samoubojstvo, koje je Matej opisao. Matej je to teološki zapisao tumačeći Judino pokajanje (Mt 27, 3) kao neprihvaćeni čin od članova Velikog vijeća: »Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!« (27, 4).

Što je drugo Judi, po Mateju, preostalo nego da se objesi? Sličan je prizor pokajanja Matej pokazao na Petru. Međutim, Petar je nakon svoga pokajanja naišao na pozitivni stav u samilosnom Isusovu pogledu, pa je poslije toga postao čak Isusovim namjesnikom. Prema Mateju, u Judi je ocrtana sudbina jednih a u Petru sudbina drugih vjernika. Judino samoubojstvo ne spominje nijedan drugi evanđelist.

Luka u svome evanđelju pokušava na svoj način protumačiti Judino djelo kao svjesnu, proračunatu »predaju« Isusa. Međutim, Luka je »predao« Isusa napastovan đavlom a ne svojim vlastitim instinktom: »A Sotona uđe u Judu... On ode i ugovori s glavarima svećeničkim i zapovjednicima kako da im ga preda...« (Lk 22, 3). Na neki način Luka pokušava Judu ispričati za izdaju stalno rabeći grčki glagol »paradidonai«, što znači »predati« a ne naprosto »izdati«. U Djelima apostolskim on ne spominje Judinu smrt kao samoubojstvo nego kao nesretni slučaj, očigledno kao kaznu za čin izdaje: stropoštao se na svojoj njivi i raspukao se po sredini (Dj 1, 18).

Prema Luki, Isusova je muka Božji boj protiv »vlasti Tmina« (Lk 22, 53). U tu borbu između vlasti Svjetla i vlasti Tmina Juda je upleten kao Sotonino sredstvo. Luka tumači Judino djelo kao djelo Sotone, kojemu je svaki vjernik izložen. Svatko može doživjeti to da postane Sotonino sredstvo, ako ne surađuje s Božjom milošću. Juda, dakle, postaje paradigma, kao što to postaje i Baraba. Kršćanin se stalno treba ispitivati nije li i on u opasnosti da doživi sličnu sudbinu kakvu je doživio Juda, sudbinu izdaje ili sudbinu mučeništva.

Juda je osoba kao što smo svi mi. U Judi se nešto dogodilo, što je teško razjasniti, zbog čega se odlučio izdati Isusa. Prema nekima, Juda se razočarao nad Isusom što nije ostvario njegove snove o političkoj borbi protiv rimskih vlasti. Možda su posrijedi bili i neki drugi razlozi, ne znamo. Svakako, teško je u ovom slučaju doći do čiste povijesne istine o Judi. U evanđeljima Juda nije opširnije opisan. On je uživao Isusovo povjerenje: u ime Isusove skupine brinuo se za novac, za materijalne potrebe i slično. Nikada nećemo saznati, što je točno razmišljao Juda kada je izdao Isusa. Što mu je bilo na srcu, koje su mu tada bile misli, kako se poslije osjećao itd.

Judin lik kakav je ocrtan u ranokršćanskoj predaji više naliči na neki teološki kompendij, na katehetsko-pedagošku paradigmu, nego na historijski lik. Sliku kakvu nam je Marko ostavio u svom evanđelju Matej je, kao i Luka nakon njega, zasjenio tamnim crtama, a još ga je crnje oslikao Ivan u svom evanđelju. On naziva Judu u svom evanđelju »sinom propasti« i drži ga za čovjeka koji u Isusa ne vjeruje (Iv 6, 64). Međutim, isti Juda prati Isusa na njegovu putu do »uzvišenja« u njegovoj smrti na križu. Na posljednjoj večeri Isus Judi daje zalogaj koji je prethodno umočio u zdjeli (Iv 13, 26). Poslije tog zalogaja uđe u nj Sotona. Isus mu dometne: »Što činiš, čini brzo!« (13, 27).

Getsemanski vrt, mjesto gdje se Isus znojio krvavim znojem i molio Oca da ga mimoiđe kalež patnje • Kako je moglo doći do takvih opisa Jude? Onomu koji dobro poznaje novozavjetni biblijski okvir, to nije čudno. Zadaća kanonskih evanđelja nije bila u prvome redu da dadnu egzaktan opis povijesnog Jude, pa da su i znala za točan Judin povijesni životopis. Različite legende o njegovu svršetku pokazuju kako se Judin lik polako gubio u mračnom svijetu. Evanđeliste je zanimao Juda iz drugih i drukčijih razloga. Zanimao ih je prije svega zato što su pomoću njega mogli bolje odgovoriti na često postavljeno pitanje Isusove muke i smrti: Zašto je Isus morao tako svršiti svoj zemaljski život kako ga je završio? Zašto je on morao umrijeti na križu?

I na kraju, u vrijeme kad su kršćani postali umorni i k tomu prestrašeni pred strašnim progonstvima, Juda je bio više neki tip, nego povijesni lik. U svakom se kršćaninu skrivao neki takav Juda; svatko je mogao u svakom trenutku, zbog umora, nevjere i ugroze po svoj život izdati Isusa. • Iz tog razloga je možda lik Jude toliko danas popularan. U nekoj životnoj krizi, u duhovnoj borbi, kada čovjek ispituje razumski i milosno svoju vjeru, kao da želi otkriti kako je to, prije 2000. godina upravo uradio Juda. S jedne strane toliko voljeti Isusa, a zatim ga poljupcem izdati. To je bilo Judino iskustvo duhovnog hoda, ali nažalost, ne i rasta.

ZAKLJUČAK • Iz prikazanog smo vidjeli da nema mjesta nikakvom senzacionalizmu, mjesta nekakvim “tajnim učenjima” ili “spoznajama”. “Judino evanđelje”, nije kanonsko, ono je napisano ali u prvoj zajednici vjernika nije bilo čitano, niti su s njim apostoli i vjernici rasli. Možemo reći nije sraslo s Prvom Crkvom. Zato je i napušteno od vjernika, vjerujemo snagom Duha Svetoga, koji je već onda čuvao ono što sada imamo u krilu Crkve, kanonska evanđelja. Sačuvano da bi i sadašnji naraštaj vjernika i onih koji će to postati znao pravu istinu o našem Gospodinu Isusu Kristu.

U današnje vrijeme slobodno bismo mogli reći da je sa svim New ageovskim parolama i ova gnostička ideja “ Judina evanđelja”, kod nekih ljudi današnjice zaživjela. Jer sve te ideje samoostvarenja, samoispunjenja, stvaranja univerzalne religije samo su trenutačni hit, koji katolik mora znati prepoznati ali ga nikako prihvatiti. To se pogotovo vidi kod ljudi koji se hvale svojim katoličanstvom a upućeni su u yogu, neki redovno odlaze na tretmane bioenergije, a neki su čak i reiky majstori ! Drugi će pak reći, što nikako nemožemo odobriti, i Juda je izdao Isusa ali je prije bio s njim pa se vjerojatno spasio. Dobiva se dojam da svi pisci koji u svojim dijelim napadaju Crkvu, njeno Učenje, njenu Tradiciju, zapravo “moderni Jude” *.

Koji koriste nesnalažljivost čitatelja, njegovu privremenu zbunjenost te ga žele nahraniti novim idejama, zapravo, isto sličnim gnostičkim, o jednom tajnom znanju koje je nekada davno postojalo a sada ga se može ponovo dobiti, odbacujući sve autoritete i da samo oni koji to čitaju dobiju mogućnost spasenja. Zato moramo uvijek upozoriti da vjera nije slijepa, nego traži razum. I naravno na kraju, uvijek lijepo upozoriti što je krivo učenje a što ispravno imajući uvijek na pameti, prvo životni primjer i svjedočenje pa tek onda navještaj.

LEGENDA • (1) PAPIRUS -Je materijal za pisanje, prenošenje poruka i pohranjivanje znanja sličan današnjem papiru. Oko 2000. godine pr. Kr. pronašli su ga Egipćani. Izradivao se od samonikle močvarne biljke iz doline Nila - trske latinskoga naziva ciperus papyrus. • (2) KOPTSKI JEZIK - jedini član egipatske porodice jezika, porijeklom od staroegipatskog, kojim su se služili Kopti, potomci starih Egipćana koji nisu htjeli prihvatiti muslimansku vjeru arapskih osvajača. Koptski jezik imao je šest dijalekata, koji negdje do 16. stoljeća, nestaju jedan za drugim prodorom muslimanskih Arapa, koji su im nametnuli arapski jezik. Koptski se pisao prilagođenim grčkim alfabetom, a najpoznatiji su prijevodi Ivanova evanđelja i Djela apostolskih napisana na asjutskom dijalektu. Od šest koptskih dijalekta četiri su se govorila u Gornjem a dva u Donjem Egiptu. Danas je bohairski dijalekt, liturgijski jezik egipatskihkršćana monofizita. • Koptski jezik potekao je iz starog egipatskog jezika te se, prilikom izučavanja, na temelju njega mogao rekonstruirati stoljećima zaboravljen jezik hijeroglifskih spomenika.

Nag Hammadi • (3)

(4) GNOZA -Pod pojmom gnoza moderna istraživanja shvaćaju posebni oblik spoznaje kojemu su predmet božanska otajstva i koja je dostupna samo za skupinu izabranih. U ovom obliku je se može pronaći u raznim religioznim i filozofskim strujama raspršenim u prostoru i vremenu. - GNOSTICIZAM - Razlikuje se od gnoze. A radi se o religioznom pokretu koji je nastao u 1. st., o čemu postoji vrlo opsežna izravna (Nag Hammadi) i neizravna (hereziolozi) dokumentacija, posebno tijekom 2. st., razdoblju njegova cvata. Gnostička gnoza je jedan oblik religiozne spoznaje kojemu je predmet čovjekova istinska stvarnost, a prvenstveno su se zanimali kako protumačiti prisutnost zla u svijetu, ljudsko stanje i mogućnost spasenja. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je po sebi u stanju spasiti onoga tko je primi. Redovito se gnostička pouka (didaskalia), kojom se potencijalni član inicira u zajednicu, temelji na predaji određenog mita kojemu je cilj odgovoriti na egzistencijalna pitanja vlastita svakom gnostiku: «tko smo, što smo postali; gdje smo, gdje smo pali; kamo smjeramo, odakle smo očišćeni; što je rođenje, što je preporođenje»

(5) PARADIGMA- iz starogrčkog παράδειγμα parádeigma, sastavljeno od παρὰ parà „pored“ i δεικνύµι deiknymi „pokazati“, „učini razumljivim“; pluralparadigme označava primjer, uzor, uzorak , ocrtavanje,ili predrasudu. • Pojam se koristi u jezikoslovlju i znanosti za opisivanje različitih koncepta. • U znanosti o znanosti koncept paradigme sustavno je uveo filozofThomas Kuhn, posebice u svezi s razvojem znanstvene misli u knjizi "Struktura znanstvenih revolucija".

* Spomenut ću samo neke autore, “proroke” Novog doba da kada se susretnemo s nekim od tih djela, znamo kamo ona pripadaju. • Paulo COELHO • James REDFIELD • Joanne K. ROWLING • Neale D. WALSCH • Gerda JOHST • Lyssa ROYAL

POJMOVI NEW AGEA • Neki od ključnih pojmova kojim “operiraju”, pisci New agea: • Crkva Novog doba, svjesna bića, anđeli-intuicija-inspiracija, protiv dogmi i predrasuda, alkemija, astralna bića, strah od braka kao institucije,reanimacija gnosticizma alkemija i kršćanstvo, Sotona i pakao, magijska inicijacija djece (postoji knjiga za manju djecu “Kako postati vještica” !), priručnici vještičarstva, crkva i vještice, nema pakla, povratak okultizmu, astralna invazija, reinkarnacija, astrologija, ujedinjenje religija, duhovni vodiči i iscjeljitelji,vizija raja na zemlji, kult NLO-a, proces uzdignuća.

DODATAK SA PRIJEVODIMA • SLIKA 1

(Tekst 1) • Ovdje piše: »Ovo su skrivene riječi što ih je živući Isus izgovorio, a Blizanac Juda Toma zapisao. On je rekao: “Tko god pronađe značenje ovih riječi neće iskusiti smrt”.«Riječ je, dakle, o tipičnom gnostičkom učenju koje je obavijeno tajnom, a samo oni koji posjeduju posebnu spoznaju mogu tu tajnu razotkriti. Evo, ponovo dolazimo da je samo “nekima” dano da spoznaju istinu a drugi žive u neznanju i zabludi. Možemo reći neki su predestinirani, predodređeni za uvid u potpunu istinu.

SLIKA2

(Tekst 2) • Šimun Petar im reče: “Neka Marija ode od nas, jer žena nije dostojna života.” Isus kaza: “Gle, ja ću je privući kako bih od nje načinio muškarca, kako bi i ona postala živući muški duh sličan vama. Ja vam kažem: Svaka žena koja postane muškarcem ući će u kraljevstvo nebesko.”«Ovaj tekst Judinog evanđelja, koji je sada postao jako popularan, tipičan je primjer jednog gnostičkog spisa.

SLIKA3: Jedna od stranica Judina evanđelja (Izvor: National Geographic)

www.kuvb.org

ISTINA O JUDINOM EVANĐELJU