410 likes | 923 Views
RAZVOJNA OBILJEŽJA ADOLESCENCIJE 2013. ŠTO JE ADOLESCENCIJA?. “Pubertet je djelo prirode, a adolescencija djelo čovjeka.” (Blos, 1962.)
E N D
ŠTO JE ADOLESCENCIJA? “Pubertet je djelo prirode, a adolescencija djelo čovjeka.” (Blos, 1962.) • Adolescencija je razdoblje tranzicije iz djetinjstva u odraslu dob. Započinje pubertetom, ali njezin završetak nije jasno određen i ne postoji neka jasna tjelesna, psihološka ili socijalna promjena koja bi odredila kraj adolescencije i početak odrasle dobi. • Adolescencija nije jednostavni nastavak razvoja koji je započeo u djetinjstvu nju označava stvarni preobražaj iz ovisnosti djetinjstva u relativnu neovisnost odrasle dobi.
PROMJENE KOJE SE ZBIVAJU TIJEKOM ADOLESCENCIJE Utom razdoblju se odvijaju brojne promjene koje možemo grupirati u: • Tjelesne • postiže se krajnja visina, razvijaju se spolni organi, oblikuje se tijelo • Psiho-socijalne • dijete koje je bilo ovisno o odraslima, postaje sve odgovornije i na kraju se osamostaljuje • razvijaju se i mijenjaju odnosi s vršnjacima i osobama suprotnog spola • Kognitivne • razvoj moralnog rezoniranja, razvoj socijalne percepcije, uspostavljanje vrijednosnog sustava
IDENTITET (1) “ ‘Tko si ti?’ – pita gusjenica. Alica odgovori prilično smeteno: ‘Ja …. ja evo baš sad ne znam … dakako, znam tko sam bila kad sam jutros ustala, ali sam se od tada nekoliko puta preobrazila.’ ” L. Carroll “Alica u zemlji čudesa”
IDENTITET (2) • Središnja zadaća adolescencije je razvoj identiteta. • Identitet označava doživljaj vlastitog “ja”, pojma kojeg pojedinac ima o sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju (Petz i sur., 1992., str. 149) • Zadaće adolescenata su da razviju koherentnu sliku osobnog identiteta, pozitivno samopoštovanje, nezavisnost i socijalnu odgovornost, da uživaju u radu i da su u stanju donositi zrele odluke. Većina adolescenata u tome uspijeva.
KOGNITIVNE PROMJENE(1) • Tijekom adolescencije, djeca počinju razmišljati apstraktno i logično rješavati probleme. Takvo apstraktno mišljenje se kod većine, ali ne svih adolescenata razvija do 15 godine. • U usporedbi s djecom, adolescenti bolje razumiju razloge svojeg postupanja, mogu bolje suosjećati s drugima, imaju razvijeniji osjećaj osobne odgovornosti (krivnje) i socijalne nepravde (moralna zrelost).
KOGNITIVNE PROMJENE(2) • Moralno rezoniranje je povezano s moralnim akcijama. I jedno i drugo ovisi o apstraktnom procjenjivanju. Pri tome adolescenti razmišljaju o moralnim dilemama na post-konvencionalni način. Oni temelje svoje moralne prosudbe na svojim osobnim vrijednostima i standardima, ne na socijalnim konvencijama ili uvjeravanju autoriteta. • Adolescenti smatraju da su važniji i neobičniji više nego što zaista jesu. Kao da se nalaze na pozornici, a publika pažljivo motri njihov svaki postupak i riječ. To se zove adolescentnim egocentrizmom. On je rezultat povećanog kognitivnog i socijalnog razumijevanja pri čemu je značajno da adolescent ne misli samo iz svoje perspektive, već je svjestan i perspektive drugih.
PSIHO-SOCIJALNE PROMJENE (1) • Svi adolescenti prolaze kroz uspone i padove svog raspoloženja i osjećaja prema samima sebi. Neki adolescenti prolaze kroz značajne krize pune “oluja” i stresa, a neki relativno jednostavno prijeđu iz adolescencije u odraslu dob. • Rano razdoblje adolescencije, od 11 do 16 godina, je razdoblje u kojem je fizički i psihički pritisak intenzivan, kada su sukobi u obitelji najžešći i kad je adolescentov osjećaj nesretnosti i sumnje u samog sebe akutan. • U kasnijem razdoblju adolescencije, ćudljivost, razdražljivost i samo-svjesnost su smanjeni, a potraga za osobnim identitetom je pojačana, kao staro pitanje značajno za ličnost koje se ponovno pojavljuje na površini i mora biti dovedeno u red s osjećajem sebe koji se pojavljuje. Potrebno je vrijeme da adolescent razriješi krizu identiteta te da pronađe potrebne uloge, stavove, socijalne veze i profesionalnu orijentaciju.
PSIHO-SOCIJALNE PROMJENE (2) • Adolescenti se suočavaju sa zadatkom postizanja autonomije od obitelji bez da se od nje odvoje tako daleko da budu izolirani, depresivni, krivi ili gnjevni. Oni testiraju granice svojih roditelja i spremni su na borbu kad roditelji pokušavaju kontrolirati njihovo ponašanje. Sukobi između adolescenata i njihovih roditelja se zbivaju u svakoj obitelji, ali u pravilu nestaju kako se adolescenti približavaju 18. godini. • Roditelji i tijekom adolescencije imaju značajan utjecaj na mlade. Količina emocionalne podrške koju pružaju utječe na to kako će uspješno njihova djeca adolescenti razriješiti krizu identiteta. • Adolescenti provode mnogo vremena s prijateljima. Štoviše, u tom razdoblju postaju bliski s prijateljima više nego s roditeljima. Kako teže razvoju svog identiteta i testiraju vrijednosti svojih roditelja u odnosu na vrijednosti prijatelja, obraćaju se vršnjacima i roditeljima za različite stvari. U dobi od 19 godina, većina adolescenata se manje konformira i s roditeljima i prijateljima te postaje nezavisnija.
PSIHO-SOCIJALNE PROMJENE (3) • Mali broj adolescenata su počinitelji težih kaznenih djela. U pravilu se radi o onima koji imaju ozbiljne poteškoće, koje su posljedica destruktivnih i nasilnih obrazaca komunikacije u obitelji i nedosljednog ili nedovoljnog roditeljskog vođenja. • Dio adolescenata u situacijama kad im se rješavanje problema čini nemoguće i kad im je sve beznadno pokušava samoubojstvo. Pokušaji samoubojstva su visoko povezani s depresijom adolescenata koja često prolazi nezamijećeno. • Iako promjene raspoloženja u adolescenciji mogu biti dramatične, u cjelini većina tinejdžera iskazuje da je općenito zadovoljno i sretno te ima dobro samopouzdanje.
ADOLESCENTSKE KRIZE (1) “Želim biti sam svoj i jedinstven, negirajući kriterije vrednovanja i sve norme odraslih u čiji svijet želim ravnopravno ući i biti uvažavan od tih istih odraslih.” (Erikson, 1976.)
ADOLESCENTSKE KRIZE (2) Uz razvoj identiteta blisko je vezan pojam adolescentske krize. • Osnovni preduvjet koji mora biti zadovoljen da bi mlada osoba bila u stanju preuzeti na sebe odgovornosti “odraslih” je uspješno rješenje konflikata koje sa sobom donose procesi individualizacije i separacije. • Tijekom adolescencije javlja se niz normativnih kriza, normalnih faza pojačanih sukoba koje karakteriziraju visoki potencijal rasta. • Kriza donosi obilje energetskih potencijala koji omogućava da se napravi novi korak i prošire granice ličnosti. • Krize izazivaju na eksperimentiranje, iskušavanje novih mogućnosti i uloga. No roditelji i stručnjaci suočavaju se s dilemom kada intervenirati, a kada jednostavno čekati da kriza prođe.
ADOLESCENTSKE KRIZE (3) • Uspješno snalaženje u kasnijim socijalnim ulogama ovisi o uspješnosti procesa razvoja osobnog identiteta. • Ukoliko su djetetovi modeli identifikacije neodgovarajući u smislu prevelikih ili premalih zahtjeva koje stavljaju pred dijete, previše rigidni, previše popustljivi ili previše zaštićujući, oni otežavaju proces stvaranja identiteta. • Značajan aspekt razvoja identiteta je stjecanje svjesnog uvida i kritičkog odnosa prema vlastitim sposobnostima, željama i mogućnostima.
ADOLESCENTSKE KRIZE (4) • Osnovni rizik u ovom razvojnom razdoblju je neuspješno uspostavljanje i održavanje unutarnje psihičke ravnoteže između mlade osobe i njegovog okruženja. • Neizvjesnost, poljuljano samopouzdanje, izmijenjena slika o sebi pojačavaju anksioznost mlade osobe koja može odabrati da na ove “izazove” odgovori društveno neprihvatljivim ponašanjem. Neodobravanje ili sankcioniranje takvog ponašanja od strane “odraslih autoriteta” ugrozit će već poljuljano samopouzdanje mlade osobe. Ukoliko se takav obrazac dovoljno često i intenzivno ponavlja, mlada će osoba potražiti podršku drugdje, najvjerojatnije među vršnjacima koji su u “sličnoj nevolji”, što može rezultirati novim “krizama”. I tako nastaje začarani krug.
MOGUĆI ISHODI RAZVOJA IDENTITETA DA RJEŠAVANJE KRIZE NE
ADOLESCENTI I RODITELJI (1) • Samo djeca koja ne slušaju roditelje mogu postati bolja od svojih roditelja. • Ako riješite sve probleme svoje djece, oni neće imati drugih problema osim VAS. • Tko voli svoje dijete ne može imati srca da ga odgaja. Zato nemojte odgajati svoju djecu, živite s njima.
ADOLESCENTI I RODITELJI (2) • Da bi odrastao i potom s roditeljima izgradio zrele odnose, adolescent se mora od njih odvojiti, mora ih napustiti. Proces odvajanja je bolan i složen za obje strane i često praćen sukobima. Roditelji mogu poticati ili otežavati procese odvajanja. Pretjerivanja ni u jednom smjeru nisu poželjna jer su i prerano i prekasno odvajanje štetni za razvoj mlade osobe. • Tijekom adolescencije roditelji su još uvijek oni o kojima u velikoj mjeri ovisi zadovoljavanje adolescentovih potreba. Iako djetetovim sazrijevanjem broj njegovih značajnih drugih počinje rasti, odnos s roditeljima još je uvijek najduže i najvažnije adolescentovo životno iskustvo. • Roditeljski utjecaji na dijete očituju se putem različitih poruka kojima roditelj zapravo govori o vlastitom doživljaju svog djeteta. Poruke su sadržane u cjelokupnom roditeljskom ponašanju, odnosno stilu roditeljstva.
ADOLESCENTI I RODITELJI (3) • Mudar roditelj zna da su i neuspjesi i promašaji nezaobilazni, da se na njima stječu dragocjena iskustva i zato će svojim odgojem poručiti djetetu da može računati na sigurnost roditeljske luke. • Kad je riječ o sukobima između djece i roditelja, treba napomenuti da snaga tih sukoba ništa ne govori o kasnijim odnosima. Dapače, štetniji su odnosi u kojima se sukobi potiskuju i na različite načine zaglađuju. • Iako su u adolescenciji sukobi roditelja i djece česti, oni su u pravilu usmjereni na relativno beznačajna pitanja. Većina adolescenata ima slične vrijednosti i stavove svojim roditeljima u najznačajnijim područjima života.
UGROŽENI RAZVOJ ADOLESCENATA U OBITELJI (1) • Često roditeljsko ponašanje u borbi za moć je i posramljivanje adolescenata. Posramljivanje je srž zlostavljanja. Sam po sebi osjećaj srama ima funkciju da štiti autentični identitet čuvajući granice osobe. Međutim kad je ovaj osjećaj eksploatiran od strane roditelja, tada je djetetov identitet u opasnosti. • S vremenom dijete počne gledati na sebe očima svojih roditelja te počinje doživljavati sebe kao osobu vrijednu prezira i srama osobu koja u svemu što radi uočava vlastite greške i ima vrlo nisku razinu samopoštovanja.
UGROŽENI RAZVOJ ADOLESCENATA U OBITELJI (2) Emocionalno zlostavljana djece u odnosu na onu koja su prihvaćena od svojih roditelja su sklonija sljedećem: • neprijateljskom i agresivnom ponašanju • imaju problema u tome kako se nositi s neprijateljskim i agresivnim ponašanjem • ovisna su ili “defenzivno neovisna” s obzirom na razinu odbijanja od roditelja • imaju narušen smisao za samo-procjenu • emocionalno su nestabilna • nesposobna su da emocionalno adekvatno reagiraju • općenito imaju negativan pogled na svijet
ODNOSI S RODITELJIMA I POREMEĆAJI U PONAŠANJU ADOLESCENATA • Adolescencija je vrijeme u kojem povezanost s roditeljima slabi uz pobunu protiv vrijednosti obitelji i društva. • Ukoliko je proces socijalizacije bio manjkav i ukoliko čvrsta veza između roditelja i djece nije nikad bila uspostavljena adolescentova potreba za samostalnošću se razvija mimo potrebnog okvira unutarnjih kočnica (inhibicije). • Hormonalne promjene i povećana tjelesna snaga mogu dovesti do eksplozije nasilja i asocijalnog ponašanja. • Tako se često izražava djetinjstvo puno frustracija i emocionalnog uskraćivanja. • Lakomislenost i prkos postaju dio osobnih normi potkrijepljenih ponašanjem vršnjačke sub-kulture. • Povećana nezavisnost, umjesto da dovede do veće odgovornosti i samopouzdanja, dovodi do agresivnosti i destrukcije.
Istraživanja socijalnih interakcija i razumijevanja nastanka i održavanja rizičnog i društveno neprihvatljivog ponašanja Dva puta nastanka DNP (1) mehanizma prisile koji se odvija u okviru obiteljskih interakcija, (2) „treninga“ devijantnosti • Oba mehanizma u sebi uključuju interakciju i određeni slijed ponašanja osoba u interakciji. Svako sljedeće ponašanje može djelovati kao potkrepljenje ili kazna za prethodno ponašanje, te tako povećati ili smanjiti vjerojatnost da se prethodno ponašanje ponovi u budućnosti. • Ovi mehanizmi su važni i za razumijevanje razvoja društveno neprihvatljivog ponašanja, te imaju različitu važnost za razvoj takvog ponašanja u skupinama mladih koji se razlikuju po dobi prvog javljanja takvog ponašanja. Šincek, D. (2007). Doprinos teorije prisile razumijevanju delinkventnog ponašanja mladih. Ljetopis socijalnog rada. 14 (1), 119-141.
4. Korak Dijete se prestaje suprostavljati 1. korak Majka grdi dijete i traži da odmah napiše zadaću. 2. korak Dijete se suprotstavlja majci (svađa se, plače, vrišti) 3. Korak Majka razgovorom nastoji smiriti situaciju Dijete nema domaću zadaću. Negativno potkrepljenje – vjerojatnije da će se dijete suprotstavljati Negativno potkrepljenje – vjerojatnije da će majka popustiti Kazna - Manje je vjerojatno da će majka grditi dijete Kratkoročne posljedice Dijete prestaje pisati domaće zadaće. Dugoročne posljedice Slika 1. Četiri koraka mehanizma prisile
Mehanizam prisile (1) • „Protunapadi“ djeteta su jednako efikasni i za djecu sklonu rizičnim ponašanjima i za djecu koja se ne ponašaju rizično. Naime, djeca na majčin zahtjev mogu reagirati agresivno ili prosocijalno (npr. dosjetkom, pregovaranjem o vremenu ili načinu izvršavanja zahtjeva). • Rizična i nerizična djeca razlikuju se po posljedicama djetetove prosocijalne reakcije u usporedbi s posljedicama agresivnih reakcija. Nerizičnoj djeci više se isplatilo ponašati prosocijalno nego agresivno, dok za rizičnu djecu vrijedi suprotno.
Mehanizam prisile (2) • Važnost razumijevanja ovog mehanizma je u spoznaji kako roditeljsko ponašanje dovodi do određenih ponašanja djeteta, ali i u prepoznavanju povratnog djelovanja djetetovog ponašanja na ponašanje roditelja. Ovaj je mehanizam istakao činitelje rizika povezane s roditeljskim ponašanjem, osobito s “discipliniranjem” odnosno odgojnim postupcima. • Intervencije osmišljene na temelju poznavanja mehanizma prisile su usmjerene na pozitivno potkrepljivanje prosocijalnog ponašanja djeteta i sustavno kažnjavanje agresivnog djetetovog ponašanja.
„Trening“ devijantnosti • Za razliku od odnosa s roditeljima i braćom i sestrama, odnos s vršnjacima je obilježen time da dijete može birati vršnjake s kojima će se družiti. • Mogućnost izbora određuje veću važnost pozitivnog potkrepljenja u „treningu“ devijantnosti. Dijete odnose s članovima obitelji ne može izbjeći. Stoga će u obiteljskim odnosima biti prisutni i pozitivno i negativno potkrepljenje i kažnjavanje. Kako djeca mogu birati vršnjake s kojim će se družiti, birat će one vršnjake koji ih nagrađuju, a izbjegavat će vršnjake čija ponašanja na njih djeluju kažnjavajuće. • Prema toj hipotezi mladi rizičnog ponašanja biraju za prijatelje druge mlade rizičnog ponašanja.
Mladi s ranim i kasnim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja Rani počinitelji DNP (tzv. nesocijalizirani delinkventi) • Njihovi problemi su počeli prije adolescencije. Uglavnom se radi o mladima koji dolaze iz nasilnih, rizičnih obitelji u kojima je ponašanje roditelja dugo ugrožavalo razvoj djece - ključni odnosi u obitelji. • Za ovu skupinu je značajna i povijest agresivnog i nasilnog ponašanja u djetinjstvu, hiperaktivnost odnosno djeca s tzv. ADHD sindromom (poremećaji pozornosti, impulzivnost), niže postignuće na testovima kognitivnih sposobnosti .
Što je karakteristično za mlade s ranim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja? (1) • Tipičan je slijed od otvorenih rizičnih ponašanja (već spomenuti ispadi bijesa ili sudjelovanje u tučama) u djetinjstvu ka složenijim oblicima prikrivenog rizičnog ponašanja (npr. krađe) koji se obično događaju tijekom djetinjstva. • To je prema istraživanjima najbolji prediktor uhićenja prije četrnaeste godine života
Što je karakteristično za mlade s ranim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja? (2) • Ova djeca imaju manje razvijene socijalne vještine i više manifestiraju otvorena rizična ponašanja. • Neke od posljedica ovakve kombinacije se očituju već polaskom u školu –manje se prilagođavaju zahtjevima koje pred njih postavlja škola, te postižu lošiji školski uspjeh. • Kako su naučili na zahtjeve reagirati agresivno, to čine i u školi. Druga djeca društveno prihvatljivog ponašanja na to reagiraju tako da izbjegavaju druženje s djetetom koje se tako ponaša. Djeca rizičnog ponašanja stoga manje kontaktiraju s djecom društveno prihvatljivog ponašanja. • Istovremeno, u skladu s hipotezom selekcije, više se druže s vršnjacima rizičnog i društveno neprihvatljivog ponašanja i prolaze “trening” devijantnosti.
Mladi s kasnim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja (1) Mladi s kasnim javljanjem DNP tzv. socijalizirani delinkventi • Društveno neprihvatljivo ponašanje se po prvi put javlja u razdoblju adolescencije. Nisu ranije očitovali znakove psiho-socijalnih poteškoća i nisu zamijećeni ozbiljni problemi u funkcioniranju obitelji. U pravilu ne razvijaju ozbiljnu delinkventnu karijeru. • Najčešće su počinitelji lakših, nenasilnih delikata, koje čine u skupini vršnjaka. • Istraživanja su pokazala da se najčešće radi o onim mladima koje roditelji u razdoblju adolescencije nisu dovoljno nadzirali i koji nisu djelotvorni u discipliniranju.
Mladi s kasnim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja (2) • Razvoj ovih mladih tijekom djetinjstva nije određen mehanizmom prisile. Njihovi roditelji imaju primjerenije oblike roditeljskih ponašanja – manje su agresivni u komunikaciji s djecom, više potkrepljuju i razvijaju socijalne vještine svoje djece. • Ovi mladi postižu bolji akademski uspjeh i imaju razvijenije socijalne vještine. To povećava vjerojatnost prilagodbe radnim obavezama u mladoj odrasloj dobi, kao i vjerojatnost okončavanja društveno neprihvatljivog ponašanja takvih mladih po završetku adolescencije
Mladi s kasnim javljanjem društveno neprihvatljivog ponašanja (3) • Njihovo ponašanje je pod većim utjecajem „treninga“ devijantnosti i vršnjaka kao modela. • U ranoj adolescenciji se smanjuje nadzor roditelja u ovoj skupini mladih (bilo zbog negativnih životnih događaja, koje dožive njihovi roditelji, kao što su razvod, nezaposlenost, ovisnost ili bolest ili zbog stava roditelja da više nije potreban toliki nadzor). • Tada se ovi mladi počinju više družiti vršnjacima društveno neprihvatljivog ponašanja što omogućuje da činitelji rizika vezani uz rizične vršnjake djeluju.
KAKO PRISTUPITI MLADIMA? ŠTO PODUZETI? NA KOJIM TEMELJIMA GRADITI INTERVENCIJE?
Osobni integritet Identitet Samo-kontrola Samo-poštovanje Osobna djelotvornost Sigurnost Pripadanje Bliskost Posebni odnosi Suradnja Ovladavanje znanjima Životne vještine Obrazovanje Socijalne vještine Profesionalna orijentacija Autonomija Nezavisnost Rješavanje problema Procjenjivanje Kreativnost Vrijednosti Altruizam Empatija Darežljivost Poštovanje drugih Razlikovanje dobrog i lošeg Intervencijsko – evaluacijski model pristupanja adolescentima Osjećaj sebe ili identitet koji je blisko vezan sa samopoštovanjem i osobnom djelotvornošću. Ovo područje uključuje i osjećaj sigurnosti i povjerenja u okruženje. Također uključuje osjećaj kontrole vlastitog tijela, poriva, okruženja. Kad je pretjeran, osjećaj osobnog integriteta može povećati egoizam i potrebu da se kontroliraju drugi.
Osobni integritet Identitet Samo-kontrola Samo-poštovanje Osobna djelotvornost Sigurnost Pripadanje Bliskost Posebni odnosi Suradnja Ovladavanje znanjima Životne vještine Obrazovanje Socijalne vještine Profesionalna orijentacija Autonomija Nezavisnost Rješavanje problema Procjenjivanje Kreativnost Vrijednosti Altruizam Empatija Darežljivost Poštovanje drugih Razlikovanje dobrog i lošeg Intervencijsko – evaluacijski model pristupanja adolescentima Odnosi se na temeljne mehanizme povezanosti s drugim ljudima koji se razvijaju od najranijeg djetinjstva, a vode do razvoja grupnog identiteta potrebnog za prosocijalno i suradničko ponašanje.
Osobni integritet Identitet Samo-kontrola Samo-poštovanje Osobna djelotvornost Sigurnost Pripadanje Bliskost Posebni odnosi Suradnja Ovladavanje znanjima Životne vještine Obrazovanje Socijalne vještine Profesionalna orijentacija Autonomija Nezavisnost Rješavanje problema Procjenjivanje Kreativnost Vrijednosti Altruizam Empatija Darežljivost Poštovanje drugih Razlikovanje dobrog i lošeg Intervencijsko – evaluacijski model pristupanja adolescentima Odnosi se na razvoj vještina i kompetentnost u svakodnevnom životu.
Osobni integritet Identitet Samo-kontrola Samo-poštovanje Osobna djelotvornost Sigurnost Pripadanje Bliskost Posebni odnosi Suradnja Ovladavanje znanjima Životne vještine Obrazovanje Socijalne vještine Profesionalna orijentacija Autonomija Nezavisnost Rješavanje problema Procjenjivanje Kreativnost Vrijednosti Altruizam Empatija Darežljivost Poštovanje drugih Razlikovanje dobrog i lošeg Intervencijsko – evaluacijski model pristupanja adolescentima Temelji se na razvoju vještina i znanja, a odnosi na nezavisno funkcioniranje i oslanjanje na vlastite snage u različitim socijalnim okruženjima.
Osobni integritet Identitet Samo-kontrola Samo-poštovanje Osobna djelotvornost Sigurnost Pripadanje Bliskost Posebni odnosi Suradnja Ovladavanje znanjima Životne vještine Obrazovanje Socijalne vještine Profesionalna orijentacija Autonomija Nezavisnost Rješavanje problema Procjenjivanje Kreativnost Vrijednosti Altruizam Empatija Darežljivost Poštovanje drugih Razlikovanje dobrog i lošeg Intervencijsko – evaluacijski model pristupanja adolescentima Odnose se na razvoj niza uvjerenja o svijetu koji uključuje osjećaj dobrog i lošeg, podržavanje prava drugih, sposobnost suosjećanja, poštovanje drugih kao ljudskih bića.