Autor: MAX LUCADO

1. ... TI SI MOJ … Autor: MAX LUCADO Ilustarcije: Sergio Martinez Redesign: SlovoArt

2. Veći bankovni račun. Bolja odjeća. Više igračaka. Veće, bolje, više - po tome svijet odlučuje tko je poseban, a tko nije. Tu poruku svednevice slušamo mi i naša djeca. Ali to nije Božja poruka.

3. KUTIJE I LOPTE

4. Pulcinello je živio u Drvengradu. Bio je od drveta baš kao i drugi Drvenci. I njega je, kao i ostale Drvenke, načinio Eli, rezbar.

5. Tuck to nije mogao podnijeti. Utihnuo je i ljutito mjerkao Nipa. Tada mu je sinulo. Ušao je u dućan i kupio loptu. Sada je posjedovao više predmeta nego Nip. Imao je kutiju i loptu. Nip je htio nadmašiti Tucka. „ Jeste li vidjeli moju novu kutiju?“ pitao je druge Drvenke koje je susretao na ulici. „ Hoćete li je malo uzeti?“ Tuck je marširao ravno prema Pulcinellu pa ga bocnuo: „ Ne bi li i ti rado imao jednu ovakvu novu kutiju?“ Drvenak imenom Nip uopće nije dijelio njegovo mišljenje. „ Moja je kutija lijepa baš kao i Tuckova“, rekao je pokazujući je Drvencima na drugoj strani ulice. Nipova kutija nije bila nova, ali je bila nešto veća i malčice šarenija. Cijela luda priča započela je kada je Drvenak Tuck kupio novu kutiju. I drugi su imali kutije, ali ova Tuckova bila je novam i on je sa svojom kutijom trčkarao uz i niz ulicu kako bi je drugima pokazao. I baš kao i drugi Drvenci, Pulcinello je činio kadšto lude stvari. Kao onda kada je počeo sakupljati kutije i lopte. Pulcinello je Tuckovu kutiju smatrao prekrasnom. I on volio posjedovati jednu takvu.

6. Otišao je i kupio dvije lopte. S dvije lopte i jednom kutijom u ruci prešao je na drugu stranu ulice, k Tucku, i nacerio se: Sada imamviše nego ti!“

7. „Naprosto si zavidan“, odgovorili su, „jer nemaš ni jedne.“ „Zavidan? Vama? No tako nešto!“ I već je gradonačelnik stajao u dućanu i kupovao pune ruke kutija i lopta. I drugi su Drvenci započeli isto. Mesar. Pekar. Stolar. Liječnik s jednog kraja i zubar s drugog kraja ulice. Učas je svaki Drvenak htio imati najviše kutija i lopta. Prije nego što je uspio pravo i razmisliti, Tuck je bio ponovno u dućanu i kupio drugu kutiju. Tada je Nip odjurio i kupio još jednu loptu. Potom je Tuck kupio loptu, Nip kutiju. Loptu. Kutiju. Loptu. Kutiju. Tuck. Nip. Nip. Tuck. tako se nastavljalo i nastavljalo. Netko bi trebao zaustaviti cijelu gungulu. I zbilja, pokušao je gradonačelnik. „Blesavi ste“, rekao je Nipu i Tucku. „Koga još zanima tko ima najviše igračaka?“

8. Neke kutije bijahu velike, druge bijahu drečavih boja. Neke lopte bijahu teške, druge opet lagane. Nosili su ih visoki Drvenci.

9. Nosili su ih niski. Svaki ih je nosao naokolo. I svaki je mislio isto: Dobri Drvenci imaju mnogo. Ne-tako-dobri Drvenci imaju malo. Kada je neki Drvenak išao posred Drvengrada s hrpom kutija i lopta koja je nadilazila njegovu glavu, drugi su se zaustavljali.„Ide dobar Drvenak“, govorili su. Ali kada je prolazio Drvenak sa samo jednom loptom ili s jednom kutijom, zatresli bi glavom i mislili, a možda čak i došaptavali jedni drugima: „Siroti Drvenak. Jadni, jadni Drvenak.“ Pulcinello, naravno, nije htio pripadati siromašnim Drvencima pa je odlučio kupiti što je moguće više kutija i lopti. Pretražio je svoj ormar i pronašao jednu malu loptu. Prevrnuo je džep svoga kaputića i našao dovoljno novca da kupi jednu malu kutiju.

11. JOŠ VIŠE KUTIJA I LOPTI

12. Pulcinello je rekao: „Prodat ću svoje knjige kako bih imao više novca za nove kutije i lopte.“

13. “ Učinio je to. Kupio je modrozelenu kutiju kojoj su na plohama bili naslikani oblaci. Ali on je htio imati još više.

14. Više nije imao pojma kada je posljednji put sjeo da se odmori. A što je bilo još gore: njegovi prijatelji više nisu znali kada je Pulcinello posljednji put došao na igralište. „Dugo te već nismo vidjeli“, jednoga mu je dana rekla prijateljica Lucija. „Zašto se ne dođeš opet s nama igrati?“ pitao je prijatelj Splint. Kutije i lopte ne bijahu važne svakomu. Takvi bijahu i Pulcinellovi prijatelji. Ali Pulcinellu je bilo važnije imati kutije i lopte nego dobre prijatelje. „Više ne mogu baš ništa raditi sa svim tim loptama i kutijama“, govorili su kao da se žale, no u stvari su se hvalisali. Pulcinello je htio biti kao ti Drvenci. Prodao je još više predmeta i radio još žešće. Oči su mu izgledale potpuno umorno jer uopće nije spavao. Ruke mu bijahu strašno umorne od nošenja tih igračaka. „Radit ću noću, e da bih zaradio još više novca. Sada više nije trebao krevet. „Prodat ću svoj krevet“, zaključio je. Upravo to je i učinio kako bi mogao kupiti dvije nove lopte. Ubrzo je Pulcinello imao pune ruke kutija i lopta. No drugi su Drvenci uvijek imali još i više. Neki su imali toliko mnogo kutija i lopta da se s njima nisu pravo mogli ni kretati.

15. „Moram raditi“, rekao im je. A njegovi su prijatelji uzdisali. Pulcinellu je bilo svejedno. Brinuo se samo o tome što će o njemu misliti drugi ljudi s kutijama i loptama. No ma što učinio, nije bilo dovoljno da njihovu pozornost svrati na se.

16. Tada mu je nadošla još jedna zamisao. „Prodat ću svoju kuću“, odlučio je. „To je suludo!“ viknula je Lucija. „Pa gdje ćeš stanovati?“ pitao je Splint. Pulcinello nije znao, ali mu je to bilo svejedno.

17. Mislio je još samo o tome koliko kutija i lopta može kupiti za sav taj novac. I tako je prodao kuću. Nakupovao je kutija i kutija, lopta, lopta i opet lopta. Nosio je uokolo toliko igračaka da uopće više nije mogao vidjeti kamo ide. Hrpa je daleko nadilazila njegovu glavu. Ali to ga nije zabrinjavalo. Što se to zbilo da ga bole ruke? Što se to zbilo da udara o zidove? Što se to zbilo da više nema prijatelja? Ta, ima kutije i lopte i kada prolazi mimo drugih Drvenaka, oni se za njim okreću pa vele: „No to mora da je dobar Drvenak. “ Pulcinello ih je čuo. Nije ih mogao vidjeti, ali ih je čuo. Osjećao se dobro. Ja sam dobar Drvenak, mislio je.

18. MIJENJAJU SE PRAVILA IGRE

19. Ali tada je netko promijenio pravila igre. Bila je to gradonačelnikova supruga. Baš ponosna na svoje kutije i lopte. Ne samo da ih je imala mnogo, nego su i bile sasvim osobite. Kupovala ih je u finim dućanima sa smiješnim imenima i ostavljala je markice na kutijama da ih svatko može vidjeti. Jednoga joj je dana pala na um ideja.

20. „Ne ću samo imati najviše kutija i lopta, nego ću pomoću njih uzići skroz gore. “ Popela se na jednu od svojih kutija i povikala: „Svi gledajte ovamo!“ Smjesta su svi kutija-lopta-ljudi htjeli izvesti još bolju stvar. Jedan se uzverao na vodoskok, drugi na balkon, sljedeći je uspuzao na kućni krov. Onda je gradonačelnik otkrio goru. Iza Drvengrada dizala se Drvengora. „Popet ću se na vrh gore“, kriknuo je nadajući se da će stići prvi. I već je započela trka.

21. Svatko je uznastojao biti Drvenkom koji najviše ima i može dosegnuti najveću visinu. Drvenci natovareni kutijama i loptama započeli su jurišati uzbrdo. Bila je to luđačka trka. Kako drvena čeljad nije mogla vidjeti kamo srlja, bilo je mnogo sudara.

22. Posve iscrpljeni spoticali su se o vlastite noge. Mnogi su padali postrance jer je staza bila vrlo uska. Ali se nisu predavali. Na kraju je išao Pulcinello. Pentranje je za nj bilo i teže nego za ostalejer je on tek odnedavna bio „dobar Drvenak“. Nije navikao nositi mnogo kutija i lopta. Ali je čvrsto odlučio.

23. Korak po korak odmicao je dalje. Budući da ništa nije mogao vidjeti, nije zapazio da hoda rubom puta. Nije ni primijetio da se više uopće ne nalazi na putu. Sve što je opazio bijaše da je odjednom ostao posve sam. Mora da sam ih sve pretekao, mislio je. I tako se verao sve više i više. Mora da sam već skroz na vrhu. Ta ja sam dobar Drvenak. Uzverat ću se više nego itko drugi.

24. Ali tada je Pulcinellova noga o nešto zapela. Pokušao je održati ravnotežu, ali su se njegove igračke zanjihale na jednu pa zatim na drugu stranu. Nagnuo se unatrag, potom prema naprijed, ali ništa nije pomoglo.Past će. Nije zamijetio da je uzlazio putem koji vodi do Elijeve kuće. Posrnuo je preko stube na verandi kroz ulazna vrata ukotrljao se u Elijevu radionicu.

25. „Pulcinello“, pozdravio ga je Eli svojim mirnim, dubokim i prijateljskim glasom. Mali se Drvenak nije ni pomaknuo. Osjetio je kako rumeni njegovo drveno lice. „Čini se da sasvim lijepo nešto tegliš.“ Umorni Drvenak podigao se na koljena, ali je i dalje gledao u pod. „To su moje kutije i lopte“, tiho je rekao. „Igraš li se kutijama i loptama?“ pitao je Eli. Pulcinello je odmahnuo glavom. „Voliš li kutije i lopte?“ „Volim osjećaj koji mi daju.“ Kada jePulcinello spazio gdje je, zastidio se. Dugo je ostao nice ležati na podu usred svojih kutija i lopti. Jedna od njih otkotrljala se po podu do Elijeve radne klupe. Sada se rezbar okrenuo.

26. „A kakav ti osjećaj daju?“ „Osjećam se važnim“, odgovorio je Pulcinello tihim glasom. „Hmm“, primijetio je Eli, „ti si, dakle, razmišljao baš kao i svi drugi Drvenci. Mislio si da ćeš biti bolji i sretniji što više budeš imao.“ „Pa da.“ „Dođi, Pulcinello. Želim ti nešto pokazati.“

27. Pulcinello je podigao svoju drvenu glavu i prvi put pogledao Elija. Bilo mu je lakše kada je vidio da se tvorac Drvenaka ne ljuti. Pulcinello je s Elijem prišao prozoru. „Pogledaj ih“, kazao je Eli.

28. „Izgledaju li važno?“ „Ni slučajno“, kazao je Pulcinello kada je spazio gradonačelnika i njegovu ženu. Gradonačelnik je ležao na tlu, a njegova se žena penjala preko njegovih leđa. Na glavi je imala jednu kutiju, a on loptu u ustima. „Misliš li da sam načinio Drvenke zato da bi se tako ponašali?“ pitao je Eli. „Ne.“ Pulcinello je pogledao kroz prozor i vidio kako se drugi Drvenci još uvijek veru uzbrdo. Spoticali su se i kotrljali jedan preko drugoga i svađali se. Jedan je drugoga odgurivao u stranu kako bi došao preda nj. „Izgledaju li sretno?“ pitao je Eli. Pulcinello je samo zatresao glavom.

29. Pulcinello je osjetio veliku ruku na svome ramenu. „Znaš li koliko su te stajale sve te tvoje kutije i lopte?“ „Mojih knjiga i kreveta. Moga novca i kuće.“ „Mali moj prijatelju, stajale su te daleko više.“

30. Pulcinello je mozgao što je još prodao, kada je Eli nastavio:“Stajale su te tvoga zadovoljstva. Nisi bio sretan. Ili jesi?“ Pulcinello se uvukao u se: „Nisam.“ „Stajale su te tvojih prijatelja. A što je još važnije: stajale su te povjerenja. Nisi vjerovao da te JA činim sretnim. Vjerovao si tim kutijama i loptama.“

31. Pulcinello je pogledao gomilu igračaka. Sada se odjednom kutije i lopte više nisu činile toliko vrijednima. „Sve sam krivo učinio.“ „Nije to tako loše“, odvratio je Eli. „Još uvijek si jedinstven.“ Pulcinello uvuče glavu među ramena i osmjehne se.

32. „Jedinstven si – ne zbog stvari koje imaš. Jedinstven si jer si ti – ti. Ti si moj. Ja te volim. Nemoj to zaboraviti. Mali moj prijatelju.“„Ne ću zaboraviti.“ Pulcinello se smješkao.

33. Onda je malo šutio pa je upitao: „Eli?“ „Da?“ „Nemam gdje spavati.“ Eli se nasmiješio i ponudio Pulcinellu: „Želiš li noćas ovdje spavati?“ „Vrlo rado. Strašno sam umoran.“

34. http://split.hbk.hr/katehetski I tako je te noći Pulcinello usnuo u krevetu od piljevine. Izvrsno je spavao. Bilo je vrlo lijepo boraviti u kući svoga stvoritelja.