Thomas Hobbes

1. Dr. sc. Anđelko Milardović Thomas Hobbes

2. I. Bilješka o Thomasu Hobbesu • Thomas Hobbes (1588-1679) rođen u Malmesburyju, Engleska • Napisao veliki broj radova iz političke filozofije • Suvremenik F. Bacona i R. Descartesa • Školovao se na Oxfordu • Da bi izbjegao englesku revoluciju emigrirao je u Pariz 1640.–1651., ali se pod Cromwellom opet vratio • Hobbesova filozofija je strogo nominalistička i mehanicistička i isključuje teologiju • Tvorac je teorije društvenog ugovora • Njegovo najpoznatije djelo je “Levijatan” (1651) • doktrina modernih prirodnih prava • prirodno stanje je “rat svih protiv svih”; “čovjek je čovjeku vuk”

3. II. Thomas Hobbes on-line • Hobbesova djela i djela o Hobbesu http://www.filozofija.net/ http://www.iep.utm.edu/h/hobmoral.htm http://www.philosophypages.com/hy/3x.htm http://etext.library.adelaide.edu.au/h/hobbes/thomas/h68l/ http://www.gutenberg.org/etext/3207 http://elvers.stjoe.udayton.edu/history/people/Hobbes.html http://www.epistemelinks.com/Main/Philosophers.aspx?PhilCode=Hobb • Hobbes biografija http://cepa.newschool.edu/het/profiles/hobbes.htm http://oregonstate.edu/instruct/phl302/texts/hobbes/hobbes_life.html http://www.thomas-hobbes.com/

4. III. Značenje Levijatana • biblijska morska neman • nešto veliko i sablasno • umjetni čovjek ili država: «Jer umijećem je stvoren onaj veliki Levijatan, nazvan zajednicom ili državom (na latinskom CIVITAS), koja nije ništa drugo do umjetni čovjek, premda je većeg stasa i jačine od onoga prirodnog, čijoj zaštiti i obrani je namijenjena…» (str.11). Šire tumačenje riječi Levijatan vidjeti u fusnoti br. 3, str.465 –466.

5. III. Značenje Levijatana • Hobess organicistički prispodobljuje državu s dijelovima tijela. Prema tomu status vrhovne vlasti pripada d u š i jer ona upravlja tijelom; izvršnu i sudbenu vlast predstavljaju «umjetni zglobovi»; ljudska djelovanja podliježu nagradama i kaznama pa ih Hobbes prispodobljuje sa živcima; imutak i bogatstvo oličenje su snage/moći; svrha države je opće dobro u službi društva i naroda , dobrobit naroda (salus populi); država ne može bez savjetnika koji predstavljaju znanje i pamćenje; potonja ne može bez pravde i zakona. Pravda i zakon predstavljaju, kako Hobbes ističe «umjetni razum i volju»; slogu u državi Hobbes uspoređuje sa zdravljem ili harmonijom cjeline; dok se pobune razumiju kao iskakanje, bolest organizma, dočim je građanski rat, shvaćen kao «smrt». Država operira ugovorima i sporazumima koji su omogućili stvaranje «udova političkoga tijela» (usp. str. 11.)

6. IV. Hobbesova metoda izlaganja • S obzirom na tezu da je država umjetni čovjek, Hobbes najprije kaže kako će ponajprije razmotriti njezina kreatora. A to je čovjek . Prvi dio knjige predstavljaju (političko) antropološka razmatranja iliti «o čovjeku». U drugom dijelu autor raspravlja o sačinjenosti umjetnoga čovjeka, dakle ugovorima, pravima, moćima ili ovlastima vrhovnog vladara, te održavanju i uništenju potonjega. Riječ je o «državi» (politička filozofija, politologija). U trećem dijelu knjige Hobbes se bavi pitanjima i ustrojem kršćanske države (politička teologija), a u četvrtom kraljevstvom tame

7. Thomas Hobbes: Leviathan ili građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., 511. str. Raščlamba: Anđelko Milardović, siječanj 2006 (Predmet raščlambe su prva i druga knjiga Leviathana, str. 1-247.)

8. Knjiga prva: o čovjeku Izlaganje temeljnih pojmova Hobbesove (političke)antropologije

9. O osjetu • Raspravu počinje razmatranjem ljudskih misli, koje razmatra pojedinačno i u međusobnoj ovisnosti» (str.15.) • Svaka pojedinačna misao je «predstava ili pojava nekog svojstva ili slučajnosti na nekom tijelu izvan nas koje se obično naziva predmetom» ( str. 15.) • Predmet ima podražavajuća svojstva tj. «djeluje na naše oči, uši i druge dijelove ljudskog tijela, a raznolikošću djelovanja proizvodi raznolikost pojava» (str.15.) • Prema tomu, izvor je osjet: «izvor svega toga je ono što nazivamo OSJETOM» (str. 15.). On je temelj iz kojega se sve izvodi:“Sve se ostalo izvodi iz toga izvora” (str. 15)

10. O predodžbi • Predodžba je ono što je moguće pred-očiti tj. pred oči staviti da bi vidljivo bilo i ostalo. Iliti slika stvari koja nam ostaje kad oči sklopim koja nije toliko jasna i zorna nego je nekako, kako Hobbes ističe, nejasnija «nego kad je gledamo». Ona «nije ništa drugo do oslabljeni osjet…» (str. 18.) • Tako Hobbes predodžbu na jednom mjestu definira kao «oslabljeni osjet» • Predodžbu i pamćenje Hobbes dovodi u istu ravninu. Radi li se pak o pamćenju mnogih stvari» onda je riječ o iskustvu. • Čovjek je i spavajuće i snivajuće biće. On ima snove . Hobbes snove definira kao tip predodžbi «kod spavača». Kod njih se mogu razviti priviđenja i vizije. Predodžba , predočavanje putem riječ je razumijevanje. Kaže da je svojstvena ljudima i životinjama. Ljudima uz pomoć pojmova i misli, govora.

11. O slijedu ili nizu predodžbi (1) •  Nizanje misli Hobbes naziva «misaonim govorom«(str.22.) • Slijed misli Hobbes dijeli na nenavođeni ili «bez namjere» a drugi je uređen ili namjeren tj. na mjeru upravljen tj. «njime upravlja neka želja ili namjera» (str.23.) • Dvovrstan je slijed uređenih misli. Prvi je kada smo u potrazi za uzrokom i sredstvom, a drugi je kad tragamo za svim mogućim učincima koji mogu nastati zamišljanjem neke stvari koju tražimo (usp. str.23.) • Sjećanjem /prisjećanjem Hobbes naziva ono što prizivamo u svijet (reminiscentia), što bi bilo isto što i «neko prebiranje naših prošlih djelovanja» (str. 24.).

12. O slijedu ili nizu predodžbi (2) • Kada čovjek na temelju znanja i iskustva želi vidjeti konačan ishod nekog djelovanja tada promišlja red stvari i to temelji na pretpostavci «da slični ishodi slijede iz sličnih radnji»(str. 24.) • Takve misli Hobbes naziva « predviđanje», «promišljenost», «vidovitost», pa čak domeće i «mudrost» • Nedostatak ovakve misli je varljivost čiji je izvor u teškoći «da se opaze sve okolnosti» (str. 24.). Proricatelj ili pogađač je najbolji ukoliko je upućen u predmet proricanja ili pogađanja. A to mu je moguće jer «posjeduje najviše znakova pomoću kojih pogađa» (str. 24.) • Hobbes znak definira na ovaj način:»Znak je očigledan prethodnik nekog posljetka, i obratno, očigledni posljedak nekog prethodnika, kao što su ranije bili opaženi slični sljedovi» (str.24.)

13. O jeziku (1) • Po redu pojavljivanja stvari Hobbes na prvo mjesto stavlja «izum pisma» a tek onda «izum tiska» • Jezik se po Hobbesu «sastoji od imena i naziva i njihovih veza, pomoću čega ljudi bilježe svoje misli..» ( str.26.) • Po Hobbsu Bog je tvorac jezika, naravno oslanjajući se na Sveto pismo. Iz jednog jezika razvilo se mnoštvo različitih jezika nastalih

14. O jeziku (2) • Hobbes opisuje kako se stečeni jezik kod Adama i potomstva uvećavao pa ponovno izgubio u «Babilonskoj kuli kada je Bog zbog pobune svojeručno kaznio svakoga čovjeka zaboravom prvog jezika. Budući prisiljeni da se rasprše u mnoge dijelove svijeta, ovo mnoštvo jezika koje imamo danas mora da je postalo postupno od njih , onako kako ih je učila potreba (majka svih izuma), te je slijedom vremena posvuda postalo još obilnije»(str.27.) • Naš se misaoni govori prenosi u jezični u niz riječi. Misli se mogu prizvati uz pomoć riječi «kojima su bile označene» • Riječi se «nazivaju znakovima» (str.28.) • Značenje riječi Hobbes naziva definicijom. A razumijevanje određuje kao «pojam uzrokovan jezikom»(str.32.)

15. O razboru i znanosti (1) • Razbor se dovodi u istu ravninu sa zbrajanjem i oduzimanjem. Hobbes ga ubraja u sposobnost uma koji zbraja i oduzima, a svrha je zapisivanje i označavanje naših misli (usp.str.34.) • Podrijetlo razbora nije u iskustvu već se isti «stječe radinošću» i to od imenovanja do metode, tvrdnje i sinteze, silogizma i tako «sve dok ne dođemo do znanja svih zaključaka iz imena koja pripadaju nekom predmetu. To je ono što zovemo ZNANOST« (str.37.)

16. O razboru i znanosti (2) • O razlici između osjeta i znanosti Hobbes kaže:»I dok su osjet i pamćenje samo znanje neke činjenice koja je nešto prošlo i nepovratno, znanost je znanje slijeda i međusobne ovisnosti činjenica» (str. 37.) • A glede razlike između razboritosti i mudrosti Hobbes ovako zbori:»Kao što mnogo iskustva predstavlja razboritost, tako i mnogo znanja predstavlja mudrost» (str. 38.) • I dalje: «Naime, premda mi imamo jedno ime za oboje, mudrost, Latini su uvijek razlikovali prudentia i sapientia, nazivajući onom prvom iskustvo, a ovom drugom znanje» (str.38.)

17. O nutarnjim počelima voljnih kretnja, općenito zvanih strastima, oblicima govora kojima se iskazuju (1) • Duševno kretanje Hobbes naziva voljom (govor, micanje) • Kretanje unutar ljudskoga tijela nije ništa drugo nego napor. Poriv ili želja je usmjerenje prema nečemu. Ljubav je ono što ljudi žele pa kažu da «to vole», dok bi mržnja bila odbojnost ili odbacivanje ljubavi. Prezir je ono nešto između kad «ne želimo niti mrzimo, kaže se da to preziremo» (str.41.) • Prezir je nepopustivost i krutost srca ili «opiranje djelovanju nekih stvari..» (str.41.) • Dobro je ono što je predmet želje, a zlo je «predmet svoje mržnje…» (str.41.) Radost i užitak imaju se smatrati porivima, a ugoda je osjećaj nečeg dobrog, za razliku od neugode kao «osjećaja nečeg zlog» (str.42.)

18. O nutarnjim počelima voljnih kretnja, općenito zvanih strastima, oblicima govora kojima se iskazuju (2) • Čulne /osjetilne ugode su vid, sluh, miris, okus, dodir. Zatim, umne ugode su one što izazivaju radost,a suprotno bol. Poriv u svezi s nagnućem k nekom postizanju Hobbes kaže da je to n a d a . A suprotno od toga je beznađe, tj. izostavljanje postizanja. Strah određuje kao tip odbojnosti «praćen uvjerenjem o povredi predmetom…» (str. 42.) Izbjegava li se povreda ili joj se suprotstavlja neko djelovanje onda je to hrabrost, koja se može pojaviti kao iznenadna pa je Hobbes naziva srdžbom. • Glede nade,Hobbes još zbori o «postojanoj nadi» tj. «pouzdanju u samog sebe»(str.43.). A ako ga subjekt nema – nema povjerenja u sebe. U tom smislu govori se o nepovjerenju. Ogorčenost je srdžba zbog povreda nanesenih drugima.

19. O nutarnjim počelima voljnih kretnja, općenito zvanih strastima, oblicima govora kojima se iskazuju (3) • Dobrohotnost,blagorodnost zapravo je dobra želja, volja i milosrđe prema drugima, dok je pohlepnost želja za bogatstvom, a častohleplje je poriv za položajem i častima. Sitnodušnost je poriv prema «stvarima koje tek slabo vode k našim ciljevima…» (str.43.) • A suprotno do toga velikodušnost je prijezir prema «sitnim pomoćnim smetnjama…» (str.43). Junaštvo se smatra tipom velikodušnosti u «pogibelji», a darežljivost «u trošenju bogatstva» • Škrtost je sito što i sitnodušnost, dok je ljubaznost ljubav prema drugima. Prirodna je požuda: Ljubav prema drugima samo radi ugađanja osjetilima…» (str.43.). Ljubav posredovana čežnjom je požuda. Ljubavna strast je upravljana ljubav prema jednoj osobi «praćena željom da budemo isto tako voljeni..» (str.43.)

20. O nutarnjim počelima voljnih kretnja, općenito zvanih strastima, oblicima govora kojima se iskazuju (4) • Naslada je samo čežnja «prošlih uživanja». Ljubomora je «strah da ljubav nije uzajamna» (str.43.).Osvetoljubljivost je želja za nanošenjem povreda drugome. Znatiželja ja želja za znanjem.Gordost je tip radosti izvedena iz naše vlastite snage, dočim je taština oslanjanje i podlijeganje laskanju koju Hobbes zove «ispraznom gordošću» • Ako ne posjedujemo moć plovimo prema potištenosti. Potištenost je žalost. BezobzirnostHobbes naziva «prezirom prema dobrom glasu», a samilost žalošću zbog nesreće drugima. Okrutnost je neosjetljivost «za nesreću drugih», a zavist žalost zbog uspjeha drugih /takmaca. • Odlučivanje je tip djelovanja ili pristajanja uz jedan od naizmjeničnih poriva.

21. O nutarnjim počelima voljnih kretnja, općenito zvanih strastima, oblicima govora kojima se iskazuju (5) • Odlučivanje je u rangu dokončavanja «slobode da nešto činimo ili ne činimo, i koju smo imali već prema porivu ili odbojnosti prema tome« (str.46.). Dovršeno odlučivanje je onda «kad ono o čemu se odlučuje bude ili učinjeno ili se smatra nemogućim…» (str.46.) • Odlučivanje se odvodi u svezu s voljom: «Kod odlučivanja, onaj posljednji poriv ili posljednja odbojnost prema nečemu, koji neposredno ide uz djelovanje ili propuštanje djelovanja, jest ono što nazivamo VOLJOM, činom htijenja (ne sposobnošću)» (str. 47.). Prema tomu:»Volja je stoga krajnji poriv odlučivanja» (str.47.) • Sreća bi bila ponavljanje onoga što se zove «uzastopno uspijevanje». A pohvala bi bila govor i izrečeno mišljenje o dobroti, dok je veličanje označavanje moći i veličine neke stvari. Eto to bi bili različiti oblici govora koji iskazuju voljno ili duševno kretanje.

22. O ciljevima ili odlukama govora • Svaki govor određen je ciljem. Govor ukoliko je misaon očekuje da će «nešto biti ili neće biti». Ako će nešto biti onda će to biti izrečeno rasudbom ili konačnim stavom «onoga tko raspravlja» • Ako neće biti ili ako je uspostavljen «cijeli lanac izmjeničnih uvjerenja u pitanju istinitog ili lažnog» onda je riječ o dvojbi • Misaoni govor se prenosi u jezik i završava nekim zaključkom. Ukoliko se izlaže znanje slijeda riječ onda govorimo o znanosti, a o mnijenju ukoliko definicije « nisu ispravno spojene u silogizme..»(str.50)

23. O vrlinama koje se općenito nazivaju intelektualnim i o njima suprotnim nedostacima (1) • Jednostavno određenje vrline je da je ona tip ili vrsta vrsnoće izveden iz usporedbe. Glede intelektualnih vrlina riječ je o intelektualnim hvale vrijednim. Vrline se dijele na prirodne i stečene. Prirodne su od rođenja a stečene plod podučavanja. Riječ je o prirodnoj pameti koja se zasniva na «hitrini predočavanja« i «postojanoj usmjerenosti prema odabranom cilju» (str. 52.) • Nedostatak pameti je glupost ili usporenost «kretanja ili teško pokretanje» (str.52.) • Opće prirodne sposobnosti pameti dovitljivost,maštovitost, oštroumnost i odmjerenost,kao četiri njezine vrline. Dovitljivost je vrlina koja se izražava u moći opažanja sličnosti ili različitosti. Maštovitost je tip zapažanja stvari koje «drugi ljudi zapažaju samo rijetko…» (str.52.)

24. O vrlinama koje se općenito nazivaju intelektualnim i o njima suprotnim nedostacima (2) • Oštroumnost je zamjećivanje razlika teško uočljivih. • Odmjerenost je vrlina koja dolazi do izražaja u «stvarima ljudskog saobraćanja i poslovanja, gdje se mora dobro lučiti vrijeme, mjesto i osobe» (str.52.) • Promišljenost je tip pameti u slijeđenju određene nakane. Promišljenost se može izokrenuti u lukavost odnosno u pokvarenu mudrost posredovanu «nepravednim ili nečasnim sredstvima» i činidbama. Uz prirodnu postoji «stečena pamet«. Ona je «samo razbor». Kao takva «temelji se na ispravnoj uporabi jezika i proizvodi znanost..» (str. 55.) • Strasti upravljene na različite strane predstavljaju «smušenost ili rasijanost», dok su žestoke strasti - ludilo.

25. O različitim predmetima znanja • Dvije su vrste znanja. Znanje činjenica i «slijeda zaključaka od jedne tvrdnje do druge» (str. 61.). Prvo je apsolutno znanje, a drugo je «znanost, i ono je uvjetovano znanje…» (str. 61.) • Zapis i sistematizacija znanja činjenica je historija i to kao: prirodna koja ne ovisi o ljudskoj volji i građanska koja ovisi, a «to je historija voljnog ljudskog djelovanja u državama« (str.62.) • Filozofske knjige su «popisi znanosti koji sadrže prikaze slijeda zaključaka od jedne tvrdnje prema drugoj…» (str. 62.). Slijedi popis knjiga u tablici (str. 64- 65.)

26. O moći, vrijednosti, dostojanstvu, časti i dostojnosti (1) • Svaki čovjek ima neku moć kao sredstvo postizanja nekog dobra. Hobbes: «Moć nekog čovjeka (uzeta općenito) jesu njegova sadašnja sredstva za postizanje nekog budućeg vidljivog dobra» (str. 66.) • Moć se dijeli na izvornu ili prirodnu i instrumentalnu. Prirodna je moć određena duhovnim i tjelesnim sposobnostima (snaga, razboritost, umijeće,rječitost, darežljivost) • Instrumentalna je moć ona koja se služi sredstvom radi postizanja bogatstva i ugleda. Hobbes smatra da je narav moć u njezinoj težnji za uvećavanjem. U tipologiji moći najveća je ona koja proizlazi iz udruživanja ljudi. A to je po Hobbesu politička moć ili moć države.

27. O moći, vrijednosti, dostojanstvu, časti i dostojnosti (2) • I bogatstvo može biti izvorom moći. I ugled se svrstava u tip moći koji «tjera na pristajanje»(str.66.). Uspjeh je također vrsta moći, kao plemenitost i rječitost. • Naravno, znanje je također moć ali s jednim nedostatkom -ta moć je po Hobbesu mala: «Znanja donose malu moć, jer nisu istaknuta, pa ih zato nitko ne priznaje. Nadalje, ne posjeduju ih svi nego samo malobrojni, pa i oni samo u malobrojnim stvarima. Znanja su, naime, takve naravi da njihovo postojanje mogu razumjeti samo oni koji su ih u dobroj mjeri već stekli» (str. 67.)

28. O moći, vrijednosti, dostojanstvu, časti i dostojnosti (3) • Vrijednost nekog čovjeka izražena je u cijeni, «a to znači, onoliko koliko bi se dalo za upotrebu njegove moći» (str.67.). Cijeniti nekoga jednostavno znači poštivati ga • Javna vrijednost neke osobe koju mu «pridaje država» Hobbes naziva dostojanstvom • Još preostaje pokazati što je časno i nečasno te dostojnost i spremnost. Hobbes:»Časnim nazivamo sve ono čije je posjedovanje, djelovanje ili svojstvo pruža dokaz ili znak moći» (str.70.) • Nije časno ako je netko poštovan od malobrojnih. Dostojnost se razlikuje od valjanosti i vrijednosti. Izražena je u «osobnoj moći ili sposobnosti u onome za što se kaže da je netko vrijedna:ta posebna sposobnost se obično naziva SPREMNOST ili prikladnost» (str.71.)

29. O razlikama u običajima • Običaj je svojstvo «ljudske vrste koje se tiče zajedničkog življenja u miru i zajednici» (str.74.) • U zajedničkom življenju čovjek teži «neprestanoj moći«(str.74.) • Uzrok toj stalnoj težnji Hobbes vidi u osiguranju uvjeta za «dobar sadašnji život, a da ne stekne više» (str.74.) • Natjecanje u stjecanju različitih vrsta moći vodi sukobima/ konfliktima. Želja za lagodom, znanjem, pohvalom proizlazi iz poslušnosti spram neke opće moći od koje se očekuje pohvala.

30. O religiji • U hijerarhiji živih bića ljudska bića jedina naginju religiji/vjeri. Zbog čega? • Zbog želje za «znanjem uzroka svoje vlastite dobre ili zle sreće» (str.80.). Zatim, iz «razmatranja o početku stvari», «slijedu stvari» dok je prirodni uzrok religije «strah od budućnosti», odnosno «strah od smrti, siromaštva i druge nevolje izgriza srce, pa samo u spavanju nalazi odmor ili stanku od svog strahovanja» (str.81.) • Četiri su klice religije, kaže Hobbes. To su «vjerovanja u sablasti, neznanja drugotnih uzroka, strahopoštovanje prema onome čega se boje i korištenje prošlih slučajeva za predviđanje…» (str.83.)

31. O prirodnom stanju ljudi u pogledu njihove sreće i bijede(1) • U ovom poglavlju Hobbes polazi od teze i teorije o prirodnoj jednakosti ljudi:»Ljudi su po prirodi jednaki» (str. 90.). Naravno, u tjelesnim i umnim sposobnostima. • Prema tomu:»Iz jednakosti naših sposobnosti nastaje jednakost nade u postizavanje ciljeva» (str.90.) • Iz tog odnosa javlja se i nepovjerenje. Nepovjerenje vodi prema ratu/konfliktu. Hobbes pronalazi tri uzroka konflikta:»Tako u ljudskoj prirodi nalazimo tri načelna uzroka sukoba:prvo je natjecanje, drugo nepovjerenje, a treće slava» (str.91.) • Svaki uzrok sukoba vodi nekom cilju:»Ono prvo navodi ljude da se napadaju radi dobiti, drugo radi sigurnosti, a treće radi ugleda» (str. 91.)

32. O prirodnom stanju ljudi u pogledu njihove sreće i bijede(2) • Očiglednim se smatraju ponašanja ljudska bez zajedničke vlasti i straha koju ista proizvodi koja Hobbes zove stanjem rata «i to svakog čovjeka protiv svakog čovjeka» (str.91.) • Rat je određen vremenom. Vremenski tijek, rok i svršetak koji se zove mir. Rat je vrijeme neprijateljstva. Čovjek je čovjeku neprijatelj. Što slijedi iz rata u kojem je svatko svakome neprijatelj? • Hobbes jednostavno kaže, da»slijedi i to da ništa ne može biti nepravedno». Ukidaju se odnosi posjedovanja kao što su «moje», «tvoje» pa se svatko može domoći vlasništva «onoliko dugo koliko ga može zadržati» (str.93.). Razum je ispravljač rata i rukovoditelj mira. Ono što čovjeka tjera na mir je, dakle, razum, zatim «strah od smrti, želja za stvarima nužnim za udobno življenje i nada da ih može postići svojom radinošću» (str.93.)

33. O prvom i drugom prirodnom zakonu te o ugovorima(1) • Četrnaesto poglavlje rasprave «O čovjeku» otvara pitanje prirodnog prava (jus naturale) kojega Hobbes određuje kao slobodu «svakogčovjeka da koristi svoju snagu kako hoće, radi očuvanja svoje vlastite naravi, to jest, svog vlastitog života, te dosljedno tome, da čini sve što po svom vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to» (str.94.) • Ako je prirodno pravo sloboda, a što je sloboda prema Hobbesu? Pojednostavljeno «odsustvo vanjskih zapreka; te zapreke često mogu oduzeti dio čovjekovih moći da čini ono što bi želio, ali ga ne mogu odvratiti od korištenja preostale moći onako kako mu to budu nalagali njegova vlastita prosudba i razum» (str.94.)

34. O prvom i drugom prirodnom zakonu te o ugovorima(2) • Uz prirodno pravo (jus naturale) postoji prirodni zakon (lex naturalis). Hobbes ga određuje kao «propis ili opće pravilo, izrađeno pomoću razuma, po kojemu je nekome zabranjeno da čini ono što je štetno po njegov život ili mu oduzima sredstva za očuvanje života, ili da odustaje od činjenja onoga što smatra najboljim sredstvom za očuvanje života»(str.94.) • Zatim razlikuje jus i lex (pravo i zakon). U čemu je razlika između prava i zakona? • Hobbes: «Jer, PRAVO se sastoji u slobodi činjenja ili uzdržavanja, dok ZAKON određuje i obvezuje na jedno od toga. Otuda se zakon i pravo međusobno razlikuju kao obveza i sloboda, a to je u jednoj te istoj stvari međusobno nepodnošljivo» (str.94.)

35. O prvom i drugom prirodnom zakonu te o ugovorima(3) • Hobbes dalje piše o nekoliko prirodnih zakona. Prvi prirodnizakon je «tražiti mir i slijediti ga» i «braniti se svim sredstvima kojim možemo». Drugi prirodni zakon je izražen u volji čovjeka za mirom ukoliko i drugi imaju istu volju i u zadovoljenju one količine slobode «prema drugima koliko bi drugima dopustio prema sebi samome« (str.95.) • Hobbes dalje piše ougovoru i sporazumu. On podastire jednostavno određenje ugovora: «Uzajamno prenošenje prava nazivamo UGOVOR» (str.96.) • Sporazum može nastati ako se ugovorne strane sporazume na odgodu ugovornih obveze. Za izvršitelja ugovora kaže se «dok uživa povjerenje, da drži obećanje ili povjerenje; izostanak izvršenja (ako je namjerno) naziva se povredom povjerenja» (str.97.) • Ugovor se «odnosi samo na moguće i buduće». On je obvezujući.

36. O drugim prirodnim zakonima (1) • Iz drugog prirodnog zakona slijedi i treći koji glasi da «ljudi izvršavaju učinjene sporazume». U trećem prirodnom zakonu leži pravda. Ako se sporazumi ne izvršavaju otvara se mogućnost sukoba/ rata. Kršenje nekog sporazuma je nepravedno. Nepravda nije ništa drugo već «neizvršavanje sporazuma. Pravedno je pak sve ono što nije nepravedno» (str.103.) • Kada postaju pravda i vlasništvo? Hobbes kaže tek s «uspostavom države». On na drugom mjestu definira pravdu pa kaže «pravda je postojana volja da se svakome dade svoje» (str. 104) Gdje nema “države ništa nije nepravedno” • Otuda, narav pravde sastoji se u pridržavanju važećih sporazuma. Ali važenje sporazuma počinje samo s uspostavljanjem građanske vlasti, dovoljne da prisili ljude da ih se pridržavaju

37. O drugim prirodnim zakonima (2) • Pravedan čovjek je onaj koji postupa u skladu s razumom gledajući da njegove radnje «budu pravedne».U suprotnom je nepravedan. Po Hobbesu pravda je vrlina a nepravda porok • Pravednost se dalje luči na komutativnu i distributivnu. Prva se «stavlja u jednakost vrijednosti stvari koje se ugovaraju, a distributivna u raspodjelu iste među ljudima jednakih zasluga (str.108.) • Ovu drugu Hobess naziva «pravednosti presuditelja» tj. subjekta koji određuje što jest pravedno. • Četvrti prirodni zakon Hobbes naziva zahvalnošću kojega on oblikuje na način da «onaj tko prima korist od nekog drugog iz čiste milosti, teži tome da onaj tko dariva nema nijednog razumnog razloga za žaljenje zbog svoje dobre volje» (str.108.)

38. O drugim prirodnim zakonima (3) • Peti prirodni zakon je zakon međusobne susretljivosti koji kaže «da svaki čovjek teži tome da se prilagodi ostalima» (str.108.). Uvažavatelji ovog zakona smatraju se DRUŽEVNIMA a njima suprotni «tvrdoglavima, nedruževnima, izopačenima,nepopravljivima» (str.109.) • Šesti prirodni zakon govori o oprostu i mogućnostima opraštanja tj. da «čovjek iz opreza prema budućem vremenu treba oprostiti prošle uvrede onima koji to žele uz pokajanje.Jer OPRAŠTANJE nije ništa drugo do pružanje mira» (str.109.) • Sedmi prirodni zakon je onaj koji zbori o osvetama tj. «da u osveti (to jest u vraćanju zla za zlo) ne treba motriti na zlo iz prošlosti nego u veličini dobra koja će uslijediti»(str. 109.)

39. O drugim prirodnim zakonima (4) • Osmi prirodni zakon odnosi se na propis o sramoćenju «da nijedan čovjek ne iskazuje mržnju ili prezir djelom, riječju, držanjem ili gestom. Kršenje toga obično se zove sramoćenje» (str.109.) • Deveti prirodni zakon odnosi se na ponos tj. «da svaki čovjek priznaje drugoga sebi jednakim po prirodi. Kršenje toga naloga je ponos» (str.110.) • Deseti prirodni zakon je protiv preuzetnosti tj. «da pri sklapanju mira ni jedan čovjek ne zahtijeva za sebe kao isključivo bilo koje pravo za koje ne prihvaća da vrijedi i za svakog ostalog» (str.110.)

40. O drugim prirodnim zakonima (5) • Jedanaesti prirodni zakon odnosi se na pravičnost tj. «ako netko uživa povjerenje da presuđuje između dvojice ljudi, onda prirodni zakon propisuje da taj podjednako raspodjeljuje među njima» (str.110.). Presuditelj mira biti nepristran da bi uspostavio mir, dok pristalica pristranosti proizvodi sukob/rat. • Dvanaesti prirodni zakon odnosi se na jednako korištenje zajedničkih dobara. On se izvodi iz iz nemogućnosti diobe tj. «da ono što se ne može dijeliti moramo uživati zajednički, ako je moguće i ako dopušta količina stvari bez ograničenja, inače razmjerno broju onih koji imaju pravo na to» (str.111.) • Trinaesti prirodni zakon zbori o kocki ili listiću. On znači da se «neke stvari ne mogu ni dijeliti ni uživati zajednički. U tom slučaju prirodni zakon pravičnosti zahtijeva da se cijelo pravo ili (u slučaju da je moguće izmjenično korištenje) prvo posjedovanje odrede kockom» (str.111.)

41. O drugim prirodnim zakonima (6) • Četrnaesti prirodni zakon je onaj o «primogenituri i prvoposjedu». Pa se kaže da se do primogeniture dolazi onim što je «zadano kockom» ili prvoposjedom (usp.str.111.) • Petnaesti prirodni zakon o posrednicima ili o mirovnjacima koji sudjeluju u mirovnim misijama da se mogu slobodno kretati. Hobbes:»Jer, zakon koji nalaže mir kao cilj, nalaže također i posredništvo kao sredstvo; sredstvo za posredništvo jest sigurnost kretanja» (str.111.) • Šesnaesti prirodni zakon je onaj o «podčinjavanju presudbi» koji kaže «da oni koji se nalaze u sporu podčine svoje pravo sudu nekog presuditelja» (str.111.)

42. O drugim prirodnim zakonima (7) • Sedamnaesti prirodni zakon kaže da «nitko nije svoj vlastiti sudac». Hobbes ovdje pojašnjava bit istog zakona:«Budući da se za svakog čovjeka pretpostavlja da sve čini zbog svoje dobrobiti, nitko nije podoban presuditelj u svojoj vlastitoj stvari» (str.111.) • Osamnaesti prirodni zakon zbori o tomu da «nitko ne može biti sudac tko u sebi ima prirodni uzrok pristranosti» (str.112.) • Devetnaesti prirodni zakon je onaj o svjedočenju. U sporu sudac da bi presudio mora imati svjedoke.

43. Zaključna razmatranja o prirodnim zakonima • Hobbes u 34. paragrafu 15. poglavlja, glede prirodnih zakona zaključuje:»To su prirodni zakoni što nalažu mir kao sredstvo očuvanja ljudi u skupini i tiču se samo učenja o građanskom društvu» (str. 112.) • Prirodni zakoni su obvezujući prema savjesti i oni teže miru, naravno, ako ih se poštuje. Remećenje njihovo vodi ratu. • Prirodni zakoni su vječni. Hobbes to objašnjava na ovaj način: «Prirodni zakoni su nepromjenjivi i vječni, jer nepravda, nezahvalnost,preuzetnost, oholost, nepravičnost i naklonost prema osobama i sve ostalo, nikad ne mogu postati zakonima. Naime, nikada ne može biti tako da rat održava život, a da ga mir uništava» (str.113.) • Onu znanost koja se bavi istraživanjem i objašnjavanjem prirodnih zakona Hobbes naziva moralnom filozofijom, koju još zove znanošću o «vrlini i poroku» (str.113.)

44. Osobama, piscima i poosobljenim stvarima • Riječ je o zadnjem šesnaestom poglavlju prve knjige «O čovjeku» • Slijedi Hobbesova definicija osobe: «Osoba je čovjek čije se priječi ili djela smatraju ili njegovim vlastitima ili predstavljaju riječi ili djela nekoga drugog ili nečega drugog čemu se pripisuju, bilo istinito bilo fiktivno» (str.114.) • Osoba prema Hobbesu može biti prirodna i umjetna. Hobbes: «Ako se nečije riječi smatraju njegovim vlastitima, onda se taj naziva prirodnom osobom. Promatraju li se kao da predstavljaju riječi ili radnje nekoga drugog, onda je taj hinjena ili umjetna osoba» (str.114.) • Hobbes se dalje bavi podrijetlom riječi osoba (persona) koja u latinskoj tradiciji znači «nečiju krinku ili vanjski izgled, kako je prikazan na pozornici, ili pak u još posebnijem smislu, onaj dio koji prerušava njegovo lice poput maske ili obrazine» (str.114.)

45. Osobama, piscima i poosobljenim stvarima • Riječ osoba, persona stoga se vezuje uz glumište, pozornicu tako da je «persona isto što izvođač, i na pozornici i u običnom saobraćaju; glumiti znači isto što izvoditi ili predstavljati sebe ili nekoga drugog» (str. 114.) • Sociološki rečeno, persona je nositelj različitih uloga. U slučaju umjetnih osoba «riječi i radnje posjeduju oni koje te osobe predstavljaju. U tom slučaju osoba je vršitelj, a onaj tko posjeduje njegove riječi je TVORAC; vršitelj izvršava po ovlasti» (str.114.) • Poosobljene stvari mogu postati osobe «preko rektora, upravitelja ili nadglednika» (str.116.) • Skupina osoba postaje jednom osobom tek onda «kad ih predstavlja jedan čovjek ili jedna osoba, a to se izvršava tek s pristankom svakog posebno» (str.116.)

46. Knjiga druga: O državi (politička filozofija, politologija)

47. O uzrocima, nastanku i definiciji države (1) • Na početku druge knjige Hobbes kaže da je cilj države «pojedinačna sigurnost» (str.119.) • Ona predstavlja i izvjesno samoograničenje slobode pojedinca, samoodržanje u zajednici i zadovoljenje života istog. • Tako Hobbes govori o postojanju vidljive sile koja ljude drži u strahu, koja ih sila natjerava na poštivanje zakona i ugovora i na taj način održava mir i sigurnost. • Kada ne bi postojalo takve sile i organizacije ugovori se ne bi poštivali. Hobbes: «Bez mača, svi ugovori su samo riječi i nemaju uopće nikakvu moć zaštite za čovjeka» (str. 119.). • Unatoč prirodnim zakonima kojih se kako Hobbes kaže svatko pridržava kad ima volju to činiti, a ako nema to ne čini, mora biti uspostavljena neka vlast koja je u funkciji naše sigurnosti.

48. O uzrocima, nastanku i definiciji države (2) • Ako pak takve vlasti nema «svaki se čovjek hoće i smije zakonito osloniti na svoju vlastitu snagu i umijeće da se zaštiti protiv svih drugih ljudi» (str.119.) • Hobbesov je zaključak da se pojedinačna sigurnost ne može osloniti na prirodne zakone, tj. pojedinačna sigurnost ne može se steći po prirodnim zakonima. Ista se sigurnost ne može steći niti «udruživanjem nekolicine ljudi ili obitelji» • Potonja se ne može steći niti udruživanjem mnoštva, ako njime ne «upravlja jedna rasudba». Takvom modelu udruživanje ne bi «trebalo biti bilo kakve građanske vlasti ili države uopće, jer vladao bi mir bez podčinjavanja» (str. 120.)

49. O uzrocima, nastanku i definiciji države (3) • Hobbes dalje kaže kako postoje neka životna stvorenja koja su lišena jezika, žive u zajednicama bez ikakve prisile. Pita se zašto čovječanstvo ne može postupati onako kako žive neka bića bez jezika, u zajednicama i bez ikakve prinudne sile? Podastire nekoliko odgovora: • Ljudi se nalaze u stalnom «natjecanju za čast i dostojanstvo, a ta stvorenja nisu». Iz natjecanja niču sukobi, zavisti,mržnje i ratovi. • Kod neljudskog stvorenja nema razlike između zajedničkog i privatnog dobra. To je kod ljudi naglašeno,koji po prirodi naginju privatnom dobru, jer može «uživati samo u onome što se ističe» (str.121.)

50. O uzrocima, nastanku i definiciji države (4) • Neljudska stvorenja ne koriste razum i ne uočavaju pogreške unutar zajednice, dok je kod ljudi uvijek onih koji to čine, a ima puno onih «koji se smatraju mudrijima i sposobnijima od ostalih da vladaju onime što je javno» (str. 121.). Takvi po Hobbesu «uzrokuju razjedinjavanje i građanski rat» (str.121.) • Ta stvorenja koriste glas, ali ne i riječ i jezik kojega posjeduju ljudi, pa kao tava ne mogu prispodobiti što je dobro, a što je zlo. Kod ljudi to nije slučaj. • Ta stvorenja ne razlikuju povrede i štete, dok je «čovjek najuznemireniji onda kad mu je najbolje, jer upravo tada voli pokazivati svoju mudrost i nadgledati djelovanje onih koji upravljaju državom» (str.121.)