K AZNENOPRAVNE SANKCIJE

1. KAZNENOPRAVNE SANKCIJE Pojam i vrste kaznenopravnih sankcija vrsta pravne sankcije tj. prinudne mjere predviđene pravnim propisima koja se primjenjuje na počinitelje protupravnih ponašanja značajka bilo koje pravne sankcije je u tome što iza nje uvijek stoji državna prinuda odnosno određena represija primjena kaznenopravne sankcije ne ovisi o osobi koja je počinjenim kaznenim djelom oštećena, ona se uvijek primjenjuje u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca kaznenopravna sankcija predstavlja oduzimanje ili ograničavanje nekog prava osobi prema kojoj se primjenjuje (npr. oduzimanje slobode, imovine i sl.). Zbog toga je sustav sankcija vrlo važno pitanje kaznenog prava jedne države

2. karakteristike kaznenopravne sankcije: • prinudne mjere kojima je cilj sprečavanje kriminaliteta ili zaštita društva od kriminaliteta • premda im to nije cilj, predstavljaju zapravo određeno zlo za počinitelja mjere određene samo zakonom u skladu s načelom zakonitosti djela i kaznenopravne sankcije (čl. 2. KZ) • mjere koje može izricati samo sud na temelju provedenog postupka koji je određen zakonom • mjere kod kojih je zakonom određeno trajanje njihove primjene, te se nijedna kaznenopravna sankcija ne može propisati i primijeniti na neodređeno vrijeme

3. pojam kaznenopravne sankcije kao prinudne mjere oduzimanja ili ograničavanja prava određenog trajanja s ciljem zaštite društva od kriminaliteta koju na temelju kaznenog zakona primjenjuje sud u kaznenom postupku prema počinitelju kaznenog djela • vrste kaznenopravnih sankcija koje se mogu propisati i primijenjiti prema odraslim počiniteljima u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu su: kazne (i supstituti njihovog izricanja ili izvršenja) i sigurnosne mjere→ dualistički sustav kaznenopravnih sankcija)

4. VRSTE • Obvezno psihijatrijsko liječenje, • Obvezno liječenje od ovisnosti, • Obvezan psihosocijalni tretman, • Zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, • Zabrana upravljanja motornim vozilom, • Zabrana približavanja, • Udaljenje iz zajedničkog kućanstva, • Zabrana pristupa internetu i • Zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora SUPSTITUTI RAD ZA OPĆE DOBRO UVJETNA OSUDA

5. Kazne i kažnjavanje • Pojam i svrha kazne (apsolutne, relativne i mješovite teorije) • Sustav kazni (glavne i sporedne kazne): novčana kazna, kazna zatvora i kazna dugotrajnog zatvora (čl. 40. st. 1. KZ) • Pojam i vrste odmjeravanja kazne (zakonsko i sudsko odmjeravanje). Sudsko odmjeravanje kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne (olakotne i otegotne okolnosti), ublažavanje kazne (ograničeno i neograničeno), oslobođenje od kazne, odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela (jedinstvena kazna i metode njenog izricanja: kumulacija, apsorpcija i asperacija), odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

6. Pojam i svrha kazne • Kazna je najstarija i danas još uvijek glavna vrsta kaznenopravne sankcije koja predstavlja oduzimanje ili ograničavanje temeljnih sloboda i prava počinitelja kaznenog djela - u dugom povijesnom razvitku reakcije na nedopuštena ponašanja bila ujedno i jedina sankcija. Kao jedina sankcija u određenim je društvima i povijesnim razdobljima bila surova, drastična, tjelesna, nehumana (doba smrtne kazne i teških tjelesnih kazni). • Jedno od važnijih pitanja koja se pojavljuju pri primjeni kazne - temelj ili pravna osnova kazne - temeljem čega društvo ima pravo kažnjavanja (ius puniendi): to pitanje je različito rješavano od strane različitih filozofskih pravaca, temelj prava na primjenu kazne nalazi se u nužnosti i korisnosti kazne za zaštitu društva i pojedinaca u njemu • Drugo pitanje, povezano s pravnom osnovom primjene kazne, je pitanje svrhe kažnjavanja odnosno što je cilj izricanja i izvršenja kazne. Odgovor na ovo pitanje pokušavaju dati tri grupe teorija

7. Apsolutne teorije: smisao i opravdanje kazne nalaze u pravednoj odmazdi (stoga se nazivaju i teorije odmazde ili retribucije) - kazna nema neku posebnu svrhu, ona je sama sebi cilj, jer je razlog njene primjene vraćanje počinitelju onoga (zla) što je on učinio drugoj osobi (talionsko načelo: oko za oko, zub za zub) - Kant i Hegel (kategorički imperativ apsolutne pravednosti) po kojima je kazna negacija zločina. • Relativne teorije: pronalaze smisao i opravdanje kazne samo ako se s njome postiže određena svrha tj. ako je usmjerena ka određenom cilju - spriječiti buduće počinjenje kaznenih djela, pa se ove teorije nazivaju i teorijama prevencije - relativne su teorije okrenute budućnosti, a dijele se u dvije podgrupe ovisno o pravcu djelovanja kazne: a) t. generalne ili opće prevencije: svrha je kazne utjecaj na sve građane da ne čine kaznena djela (zastrašivanjem, opomenom ili psihološkom prinudom), b) t. specijalne prevencije: kazna ima svrhu da konkretnog počinitelja odvrati od budućeg počinjenja kaznenih djela (zastrašivanjem pojedinca ili njegovim popravljanjem).

8. Mješovite ili eklektičke teorije: kombiniraju zahtjeve pravedne odmazde (retribucije) i prevencije, pa kazna mora preventivno djelovati, ali ona je i odmazda za počinjeno djelo • uglavnom prihvaćene mješovite teorije o svrsi kažnjavanja • Kazneni zakon sadrži i posebnu odredbu o svrsi kažnjavanja (čl. 41.): “Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. “

9. Smisao kažnjavanja sastoji se u postizanju načela pravednosti, u društvenoj osudi, specijalnoj (individualnoj prevenciji), resocijalizaciji, generalnoj, izrijekom se ne spominje retribucija, ali ju je nemoguće negirati: odmazda postoji kod svih kazni u manjoj ili većoj mjeri, jer sud izriče kaznu prema težini kaznenog djela. Odmazda je krajnja, ali prateća nužnost u smislu zaštite društva od najtežih kaznenih djela.

10. Formalni pojam kazne • određuje se prema pravnim elementima kazne: • pretpostavka za izricanje kazne je počinjeno kazneno djelo; • kazna mora biti predviđena zakonom; • kaznu može izreći samo sud u kaznenom postupku; • kazna se može izreći samo počinitelju koji je kriv; • kazna se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju nekog pravnog dobra počinitelja, • kazna je sredstvo za zaštitu društva od kriminaliteta. • Ovo su zajednički formalni elementi svake kazne temeljem kojih se može odrediti njezin pojam: kazna je kaznenopravna sankcija koja se sastoji u oduzimanju ili ograničavanju nekog prava počinitelja, koja je zakonom predviđena i koju izriče sud u zakonom predviđenom postupku počinitelju koji je kriv za počinjeno djelo u cilju zaštite društva od kriminaliteta.

11. Značajke kazni • Pored ovih bitnih zajedničkih elemenata teorija kaznenog prava smatra da kazna mora imati i sljedeće karakteristike: a) mora biti osobna tj. mora pogađati samo počinitelja (međutim, svaka kazna posredno pogađa i druge osobe) b) mora biti razmjerna tj. odgovarati stupnju krivnje, vrsti i težini djela c) mora biti djeljiva tj. takva da se može dozirati prema količini d) mora biti opoziva ili popravljiva e) mora biti humana ili čovječna tj. ne smije izazivati patnje

12. Sustav kazni. Novčana kazna. Kazna zatvora. Zamjena kazne zatvora. Uvjetni otpust • Sustav kazni: pod kaznenim sustavom određenog kaznenog prava podrazumijevaju se vrste kazni, njihov međusobni odnos, način određivanja kazni u zakonu, te pravila o sudskom odmjeravanju kazni. • KZ predviđa tri vrste kazni - novčanu kaznu, kaznu zatvora i dugotrajni zatvor • dijeli kazne na glavne i sporedne kazne: glavne - zakon ih predviđa uz pojedino djelo kao osnovnu mjeru kažnjavanja tj. one koje se same ili samostalno mogu izreći sporedne - mogu se izreći samo uz glavnu kaznu kao dopunska mjera kažnjavanja • K. zatvora: samo glavna kazna, novčana kazna: glavna i sporedna kazna. Za k. dj. počinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se počinitelj kazniti zatvorom ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora (čl. 40. ST. 5. KZ-a).

13. SUPSTITUTI

14. način propisivanja kazni u zakonu: KZ prihvaća sustav relativno određenih kazni: za svako djelo propisana je kazna u određenim okvirima ili granicama - određivanje donje i gornje granice kazne u skladu je s načelom zakonitosti propisivanja kazni, a istovremeno omogućava da se pri sudskom odmjeravanju kazna uskladi s konkretnom situacijom • većina ne prihvaća ni sustav apsolutno neodređenih niti sustav apsolutno određenih kazni (predviđene kazne u fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu zakonitosti ili načelu individualizacije • Karakteristike hrvatskog kaznenog sustava: • sadrži mali broj vrsta kazni, svega tri, nema tjelesne kazne; • kazne su propisane u zakonu u granicama ili rasponu; • glavne i sporedne kazne mogu se izreći samo kada je to predviđeno zakonom. Jedina iznimka od načela zakonitosti u izricanju kazne je novčana kazna koja se kao sporedna može izreći i kad nije propisana zakonom za kaznena djela počinjena iz koristoljublja, i • za kazneno djelo može se izreći samo jedna kazna kao glavna, a druga samo kao sporedna.

15. NOVČANA KAZNA (čl. 42.KZ) Propisuje se i izriče u dnevnim iznosima (st.42.st.1.),pojam dnevni dohodak zamijenjen je pojmom dnevni iznos jer dnevni iznos ne predstavlja samo dohodak, nego podrazumijeva i počiniteljeve nužne životne troškove Donja granica novčane kazne je podignuta na 30, a gornja na 360 dnevnih iznosa (ekvivalent kazni zatvora od jednog mjeseca odnosno jedne godine) kriteriji za utvrđenje broja dnevnih iznosa →posebno je naglašeno da se ne uzimaju u obzir imovinske prilike (jer one dolaze do izražaja u visini dnevnog iznosa) (st.42.st.3.)

16. kriteriji za utvrđivanje visine dnevnog iznosa(st.42.st.4.): kod određivanja visine dnevnog iznosa uzimaju u obzir i prihodi i imovina (uzimaju se u obzir i potencijalni prihodi koje bi osoba od te imovine mogla ostvariti — npr. vrijednost nekretnina u kojima počinitelj ne stanuje, a ne iznajmljuje ih uštedevina od koje ne ostvaruje kamate) →dnevni iznos ne može biti manji od dvadeset kuna ni veći od deset tisuća kuna U stavku 5. uvedena je mogućnost slobodne ocjene, ali uz uvjet da bi pobliže utvrdivanje okolnosti važnih za utvrdivanje visine dnevnog iznosa "bilo povezano s nerazmjernim teškoćama"

17. U stavku 6. uređeno je pitanje rokova plaćanja novčane kazne; "u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od trideset dana niti duži od šest mjeseci, a može mu se naložiti obročna otplata u roku do jedne godine." U stavku 7. uvodi se pogodovanje osudenika u slučaju promjene imovinskih prilika (daje se mogućnost sudu da na zahtjev osuđenika produlji rok za isplatu novčane kazne odredi obročnu otplatu u produljenom roku ako je do neplaćanja novčane kazne došlo zbog znatnog pogoršanja imovinskih prilika osuđenika nakon donošenja presude —na zahtjev osudenika rok plaćanja može se produljiti do dvadeset i četiri mjeseca odrediti obročna otplatu u tom roku

18. ZAMJENA NEPLAĆENE NOVČANE KAZNE (čl. 43.KZ) Kad novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom prvo će se pokušati naplatiti prisilno (stavak 1.). Ako se nije moguće prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, novčana kazna će se uz pristanak osuđenika zamijeniti radom za opće dobro (stavak 2.). stavak 3. i 4. predviđa zamjenu kaznom zatvora (supletorni zatvor) ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro u cijelosti ili djelomično ili ne da pristanak za rad za opće dobro

19. →Zakonodavac primjenjuje supletorni zatvor kao zadnje sredstvo i sve ostale mogućnosti se moraju pokušati iskoristiti prije njegova izricanja Prilikom zamjene jedan dnevni iznos se izjednačuje s jednim danom zatvora ili s dva sata rada za opće dobro (dva sata rada za opće dobro uzimaju se kao ekvivalent jednom danu zatvora odnosno jednom dnevnom iznosu kod novčane kazne jer se smatra da dnevno uz redovito osam satno radno vrijeme osoba može maksimalno raditi još dva sata za opće dobro); supletorni zatvor ne može trajati dulje od 12 mjeseci

20. Stavak 5. pobliže uređuje postupak u slučaju plaćanja novčane kazne nakon pravomoćnosti odluke o zamjeni, a stavak 6. u slučaju da novčanu kaznu ne plati osoba koja u Republici Hrvatskoj nema prebivalište

21. KAZNA ZATVORA (čl. 44. KZ) Opći minimum kazne zatvora 3 mjeseca- opći maksimum 20 godina (st.1.) Izricanje kazne zatvora (st.2.): u trajanju do šest mjeseci izriče se na pune mjesece i dane u trajanju duljem od šest mjeseci izriče se na pune godine i mjesece (osim kod primjene odredaba o stjecaju ) Specifičnost u zamjeni novčane kazne zatvorskom kaznom: zatvor se izriče na pune dane, a njegova duljina može biti i kraća od tri mjeseca (opci minimum) (st.3.) Stavak 4. u skladu sa suvremenim tendencijama otvara mogućnost izdržavanja kazne zatvora u trajanju do jedne godine u domu

22. IZNIMNOST KRATKOTRAJNE KAZNE ZATVORA (čl. 45. KZ) • Nedostaci kratkotrajnih zatvorskih kazni • nad osobom osuđenom kaznom zatvora u trajanju do 6 mjeseci iluzorno je očekivati da se može provesti bilo kakav svrhoviti penalni tretman (postupak resocijalizacije); • osudenik je tijekom izdržavanja kazne izložen tzv. zatvorskoj infekciji; uspostavljaju se kriminalne sveze za djelovanje pro futuro; kazna je više odmazda nego sankcija kojom se može polučiti kakva takva korist; • gubi se posao; • ionako prepuni zatvori opterećuju se smještajem osoba osuđenih na kratkotrajne kazne zatvora; kazna se izdržava u lokalnim zatvorima i u neadekvatnim prostorijama, s nedovoljnim brojem kvalificiranih osoba.

23. Takva kazna pozitivni „šok" učinak može postići samo u odnosu na relativno mali broj osuđenika. IzIaz iz postojeće situacije je izvršenje kratkotrajne kazne zatvora u posebnim zatvorima; zamjena kazne zatvora novčanom kaznom, radom za opće dobro; radom izvan zatvora, a prebivanjem u njemu samo noću; vikend zatvor; kućni zatvor i sl. Sukladno tome i Kazneni zakon

24. "Kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci sud može izreći samo ako se može očekivati da se novčana kazna ili rad za opće dobro neće moći izvršiti ako se novčanom kaznom, radom za opcce dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja. "(čl. 45. st. 1.)

25. KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA (čl. 46.) Posebna vrsta kazne za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela KDZ je uvijek propisana alternativno uz kaznu "običnog" zatvora —nikada ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno kazneno djelo(primjerice kod kaznenog djela genocida (čl. 88. st. 2.), zločina agresije (čl. 89. st. 1.) ili teškog ubojstva (čl. 111.)) donja granica kazne dugotrajnog zatvora je 21 godina (kako bi se izbjeglo preklapanje između kazne zatvora i kazne dugotrajnog zatvora), a opći maksimum 40 godina (stavak 1.) Iznimno je KDZ moguće izreći u trajanju od pedeset godina - samo u iznimnim slučajevima izricito propisanim Zakonom (npr. za stjecaj teskih kaznenih djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora) (stavak 2.)

26. Kazna dugotrajnog zatvora izriče se na pune godine (st.3.) ne može se izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio osamnaest godina (st.4.) —›u skladu je s člankom 37. Konvencije o pravima djeteta (N.N. — M.U., br. 12/93, 20/97) koji zabranjuje okrutne,nečovječne ponižavajuće kazne mogućnost kažnjavanja maloljetnika (djece u dobi od 14 do 18 godina) detaljno propisuje Zakon o sudovima za mladež

27. Izbor vrste i mjere kazne pojam i vrste odmjeravanja kazne sudsko odmjeravanje kazne: opće pravilo o odmjeravanju kazne dopunska pravila: ublažavanje kazne, oslobođenje od kazne, odmjeravanje kazne za stjecaj kaznenih djela i odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

28. Struktura izrečenih kazni i postotak uvjetne osude u razdoblju od 1998. – 2010. - postotci

29. Udio uvjetne osude u ukupnom broju izrečenih kazni zatvora

31. Prikaz broja zatvorenika i smještajnih kapaciteta od 2005. do 2010.

32. Pojam i vrste odmjeravanja kazne • odmjeravanje kazne je određivanjekazne prema vrsti i mjeri ili izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela • zakonsko i sudsko odmjeravanje kazne • zakonsko odmjeravanje kazne: zakonodavac izborom vrste i mjere kazne izražava svoju ocjenu stupnja socijalne opasnosti pojedinog kaznenog djela - kriterij za tu ocjenu je apstraktna opasnost djela i njegovog počinitelja koja je izražena u (apstraktno) propisanoj ili zapriječenoj kazni

33. način propisivanja kazni u zakonu: KZ prihvaća sustav relativno određenih kazni: za svako djelo propisana je kazna u određenim okvirima ili granicama - određivanje donje i gornje granice kazne u skladu je s načelom zakonitosti propisivanja kazni, a istovremeno omogućava da se pri sudskom odmjeravanju kazna uskladi s konkretnom situacijom • većina ne prihvaća ni sustav apsolutno neodređenih niti sustav apsolutno određenih kazni (predviđene kazne u fiksnom iznosu) koji su ili protivni načelu zakonitosti ili načelu individualizacije

34. sudsko odmjeravanje kazne: sud u konkretnom slučaju određuje stupanj konkretne socijalne opasnosti djela i počinitelja - svoju ocjenu sud izražava kroz konkretnu izrečenu kaznu čl. 47. KZ-a - opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne koje služi za odmjeravanje kazne unutar, u okviru granica određenih zakonom za konkretno kazneno djelo istodobno, zakonodavac određuje i posebna, dopunska pravila kojima sudu daje i ovlast ublažavanja i oslobođenja od kazne, u cilju bolje individualizacije kazne

35. Dva temeljna načela sudskog odmjeravanja (izricanja) kazne – načelo zakonitosti i načelo individualizacije : • načelo zakonitosti u izricanju kazne - počinitelju se može izreći samo ona kazna po vrsti i mjeri koju propisuje zakon. Sud se mora pridržavati granica (kaznenog okvira s posebnim minimumom i maksimumom) koje je zakon propisao za počinjeno kazneno djelo.

36. načelo individualizacije - počinitelju se izriče takva kazna, po vrsti i mjeri, koja će biti što je moguće više prilagođena potrebama resocijalizacije konkretnog počinitelja: tri vrste individualizacije: a) zakonodavna individualizacija - ona koju vrši sam zakonodavac na način da predviđa lakšu ili težu kaznu za istovrsna kaznena djela ovisno o motivima, osobnosti počinitelja i ostalih objektivnih i subjektivnih okolnosti; b) sudska individualizacija koja se ostvaruje različitim ovlastima koje sud ima pri odmjeravanju kazne, te c) penitencijarna individualizacija koja se ostvaruje pri izvršavanju kazni s različitim tretmanima osudenika

37. Opće pravilo o sudskom odmjeravanju kazne (čl. 47.KZ) Članak 47. • (1) Pri izboru vrste i mjere kazne sud će, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu. • (2) Visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje.

38. Polazeći od temeljnih kriterija (stupanj krivnje i svrha kažnjavanja) sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti) okolnosti koje utječu na mjeru izrečene kazne mogu prema svom učinku biti dvojake: 1. olakotne su one okolnosti koje utječu da kazna unutar granica posebnog minimuma i maksimuma bude lakša (tj. bliža minimumu ili donjoj granici predviđene kazne) 2. otegotne su okolnosti koje utječu da kazna unutar granica predviđene kazne bude teža odnosno bliža posebnom maksimumu

39. olakotne i otegotne okolnosti mogu biti objektivne (one koje se odnose na kazneno djelo npr. vrijeme, mjesto, način počinjenja i sl.) ili subjektivne (one koje se odnose na osobnost počinitelja npr. pobude, raniji život, svojstva i dr.) zbog raznovrsnosti okolnosti koje mogu utjecati na izrecenu kaznu, zakonodavac je u čl. 47. st. 1. KZ-a naveo samo primjerice neke najvažnije najtipičnije okolnosti - ne nabraja ih taksativno nego opravdano samo radi primjera i opće orijentacije opisuje neke najtipičnije (okolnosti relevantne za sudsko odmjeravanje kazne su bezbrojne i sud može bilo koju okolnost u konkretnom slučaju uzeti u obzir kao olakotnu ili otegotnu) zakonodavac opravdano unaprijed ne određuje koje su okolnosti olakotne, a koje otegotne, jer ista okolnost može u jednom sručaju biti otegotna, a u drugom olakotna (npr. koristoljublje je etički negativna pobuda i u pravilu je otegotna okolnost, ali ako je netko ukrao da bi došao do hrane za gladnu djecu, može se uzeti kao olakotna okolnost)

40. okolnosti koje mogu biti olakotne ili otegotne: • jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra - okolnosti koje se odnose na posljedicu, jer zaštićeno dobro može biti manje ili više oštećeno, dok opasnost povrede kod ugrožavanja može biti daljnja ili bliža; • pobude iz kojih je djelo počinjeno ili motivi mogu biti negativni (zloba, pakost, mržnja i sl.), ali i pozitivni (samilost, sažaljenje, nužda, osjećaj odgovornosti i sl.); • način počinjenja i skrivljeni učinci kaznenog djela: objektivne i subjektivne okolnosti pri počinjenju određenog djela kao npr. način, sredstvo, mjesto, vrijeme i dr. - takve okolnosti utječu na odmjeravanje kazne samo ako ne predstavljaju obilježje kaznenog djela (ako je teška krađa počinjena tijekom poplave, potresa, požara ili druge nesreće, sud ne može uzeti u obzir kao otegotnu okolnost da je počinitelj krađu počinio iskorištavanjem nesreće, jer je to već zakonodavac uzeo u obzir kada je za taj slučaj krađe propisao težu kaznu (kvalificirano kazneno djelo)

41. prijašnji počiniteljev život, : okolnosti vezane za osobne, obiteljske i dr. odnose, zdravstveno stanje počinitelja, njegova dob i sl. okolnosti vezane za raniju osuđivanost počinitelja tj. radi li se o povratniku koji je već bio osuđen za jedno ili više djela, o kojim se djelima radi (istovrsnim ili različitim), koliko je vremena prošlo od ranije osude; • osobne i imovinske prilike počinitelja: obiteljske, radne, imovne prilike počinitelja; • njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu: ponekad će počinitelj pokušati naknaditi štetu, dragovoljno se prijaviti, priznati djelo, kajati se, ali ponekad će prijetiti da će ponovno počiniti djelo, pokazivati radost i sl.

42. → priznanje djela može se uzeti u obzir kao olakotna okolnost, ali se negiranje ili nepriznavanje djela ne smije uzeti kao otegotna okolnost, jer bi se time ograničilo pravo na obranu (okrivljenik nije dužan govoriti istinu) • “stupanj povrede počiniteljevih dužnosti” (po uzoru na njemački Kazneni zakon)

43. zabrana dvostrukog vrednovanja iste okolnosti • sud se mora strogo pridržavati jednog načela ili pravila - zabrane dvostrukog vrednovanja ili ocjene iste okolnosti: sud pri odmjeravanju kazne ne smije uzeti u obzir onu okolnost koju je već zakonodavac uzeo u obzir kao obilježje djela (npr. zakonodavac je predvidio da je ubojstvo iz koristoljublja teško ubojstvo za koje je propisao težu kaznu - kvalificirani oblika djela. Sud ne smije to kvalifikatorno obilježje (okolnost koristoljublja) ponovno cijeniti kao otegotnu okolnost • privilegirajuće obilježje npr. da je majka usmrtila svoje dijete tijekom poroda ili da je počinitelj ubojstva na mah bio u stanju jake razdraženosti

44. Ublažavanje kazne • pojam: ublažavanje kazne je odmjeravanje kazne ispod posebnog minimuma kazne predviđene za određeno kazneno djelo ili izricanje blaže vrste kazne • hrvatski KZ ne poznaje ublažavanje izricanjem blaže vrste kazne, nego samo izricanjem kazne ispod posebnog minimuma

45. Temeljna pitanja: • UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE: Kada sud smije ublažiti kaznu? • GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE: Kako (do koje granice, mjere) se kazna smije ublažiti?

46. UVJETI UBLAŽAVANJA KAZNE(temelji ili razlozi za ublažavanje kazne) • Razlozi za ublažavanje su izričito određeni razlozi koji moraju postojati da bi sud uopće bio ovlašten ublažiti kaznu • predviđeni su člankom 48. KZ-a, i postoje tri slučaja kad se zakonom propisana kazna za određeno kazneno djelo može ublažiti: a) stavak 1.: kad to zakon izričito propisuje :KZ izričito propisuje u Općem dijelu niz općih instituta kod kojih je moguće blaže kažnjavanje: prekoračenje nužne obrane, bitno smanjena ubrojivost, otklonjiva zabluda o protupravnosti, pokušaj kaznenog djela, pomaganje, neuspjelo poticanje) b) stavak 2.:kad postoje naročite olakotne okolnosti, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom Kao tipične naročite olakotne okolnosti KZ primjerice navodi: (1) Pomirenje počinitelja i žrtve; (2) Počiniteljev trud oko naknade štete: “ako joj je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu”,.

47. c) stavak 3.: kad su se o tome sporazumjeli državni odvjetnik i okrivljenik sukladno odredbama ZKP-a o ubrzanju kaznenog postupka priznanjem krivnje uz ustupak državnog odvjetništva (tzv. plea bargaining)

48. GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE(Kako - do koje granice, mjere se kazna smije ublažiti?) • moguće su dvije vrste ublažavanja kazne: ograničeno (čl. 49.) i neograničeno (čl. 50. st. 2.) - kod ograničenog ublažavanja zakonom su predviđena pravila ili granice ispod kojih sud ne smije kaznu ublažiti (čl. 49. st. 1. i 2.) - kod neograničenog ublažavanja ova se pravila ne primjenjuju, ali je sud vezan općim minimumom kazne zatvora – tri mjeseca zatvora)

49. Ograničeno ublažavanje kazne • Granice ublažavanja predviđene su zakonom i ovise isključivo od donje mjere propisane kazne - nakon što je sud utvrdio postojanje jednog od spomenutih razloga za ublažavanje iz čl. 48., on nije ovlašten kaznu ublažiti kako hoće nego je vezan sljedećim granicama (čl. 49. st. 1.): • ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od deset godina, kazna se može ublažiti do tri godine, 2. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine, 3. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine, 4. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci, 5. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, kazna se može ublažiti do tri mjeseca.

50. U stavku 2. uvedena je nova odredba kojom se u slučaju ublažavanja temeljem sporazuma okrivljenika i državnog odvjetnika (čl. 48. st.3.) omogućuje ublažavanje i preko granica propisanih u stavku 1. (do 50% najniže kazne dobivene ublažavanjem temeljem st. 1.) , s time da ni u tom slučaju kazna ne može biti manja od općeg minimuma (tri mjeseca zatvora); • Pored sporazuma o visini, državni odvjetnik i okrivljenik mogu se sporazumjeti i o vrsti kaznenopravne sankcije (temeljem odredbi ZKP), što uključuje i sporazum o zamjeni jedne vrste kazne drugom (mogućnost da se dogovori zamjena kazne zatvora novčanom kaznom ili radom za opće dobro)