Probušeni lonac

1. Probušeni lonac

2. Osamljen, u najudaljenijem kutu dvorišta, nakon ljetnih sparina, ležao je veliki lonca nestrpljivo iščekujući prvu jesensku kišu.

3. Nije mu bilo jasno zašto su ga odjednom tako odbacili i ostavili u zakutku, kad on ima savršen izgled i nemalu zapreminu.

4. Nadao se da će dokazati kako nije toliko star ni zahrđao da ne bi mogao biti od koristi svojim gospodarima.

5. Istina, nosio je na sebi nekoliko ožiljaka i udaraca, no to može biti samo prednost jer ukazuje na njegovo bogato iskustvo.

6. Zar nisu pomalo nemarni kad su ga tako odbacili i ne uočavaju njegovu dobru volju da još bude koristan?

7. Dočekavši prvu, obilnu, jesensku kišu, ponosno svjestan širine svoga spremnika spremno se izložio krupnim kišnim kapima.

8. Nastojao ih je uhvatiti što više, žaleći potajno što nije još malo veći.

9. Uživao je u obilju koje ga ispunjavalo, odlučan da se sad dokaže jer je došao njegov trenutak.

10. Dok je iz neba voda tekla u obilju, sva utroba mu je drhtala od radosti i ponosa jer oko njega nije bilo nijedne posude s tolikom zapreminom kao što je njegova.

11. Lagano je zirkao oko sebe nadajući se da je još netko osim njega samoga vidio koliko je tog obilja uspio primiti.

12. Kiša je bez najave stala. Sa zaprepaštenjem je ustanovio da se razina vode polako, ali neumoljivo spušta, a on nemoćan zaustaviti otjecanje.

13. Tek tada se prisjetio rupice u svojoj utrobi. Zadobio ju je prilikom jednog teškoga pada, o čijim posljedicama poslije nije vodio računa.

14. Jednostavno nije mogao ni pomisliti da je ta mala pukotina mogla biti tako presudna u odnosu na toliku površinu i zapreminu, koje su jamčile dugu rezervu obilja.

15. Bio je uistinu osupnut koliko je upravo ta mala rupica, njemu velikom i jakom, nanijela štete, odvela ga u zakutak dvorišta i učinila beskorisnim.

16. A ti, ti što slušaš priču o probušenom loncu, ne zaboravi da je tvoje srce kao posuda u koju se obilno ulijeva milost Božja.

17. Dobro je što se ponosiš veličinom svoga srca, ali svejedno nemoj zanemariti njegovu cjelovitost.

18. Upravo ona pukotina za koju misliš da je tek neznatna mana, nesavršenost i slabost, može ti nanijeti neizmjernu štetu i otjecanje milosnog blaga koje ti se iz neba slijeva u dušu.

19. Obrati se često za pomoć nebeskom Lončaru i dopusti da svojim prstom prijeđe preko stjenki tvoga srca, zakrpa rupe, zalijepi pukotine koje si sebi priuštio krivim potezima, pogreškama i grijesima.

20. Tako će mjera tvoje punine biti dobra, nabijena, natresena, a radost potpuna kad tvoja usta progovore iz punine srca.

21. Tako će mjera tvoje punine biti dobra, nabijena, natresena, a radost potpuna kad tvoja usta progovore iz punine srca.