Uvodno predavanje o autohtonim hrvatskim manjinskim zajednicama i hrvatskom iseljeništvu, tj. o fenomenu hrvatske dijasp

1. Uvodno predavanje o autohtonim hrvatskim manjinskim zajednicama i hrvatskom iseljeništvu, tj. o fenomenu hrvatske dijaspore općenito Sveučilište u Dubrovniku Doktorski studij POVIJEST STANOVNIŠTVA Premet: Utjecaj Dubrovčana na hrvatske jezične oaze u srednjoj i jugoistočnoj Europi Nositelj i predavač predmeta: Dr. sc. Sanja Vulić

2. OSNOVNA PODJELA HRVATA U DIJASPORI: 1. Autohtone manjinske zajednice 2. Iseljeništvo Autohtone manjinske zajednice Stalna kretanja skupina stanovništva, a također i ustanovljavanja državnih granica, uvjetovana različitim razlozima kroz različita stoljeća, rezultirala su nastankom brojnih manjinskih zajednica u državama srednje i jugoistočne Europe. Među njima su brojne hrvatske manjinske zajednice. Općenito se manjinske zajednice, pa tako i hrvatske, prema načinu nastanka mogu podijeliti u dvije osnovne skupine:

3. a. Manjinske zajednice nastale ustanovljavanjem državnih granica. U takvim je zajednicama manjinsko stanovništvo autohtono, i na određenom teritoriju živi jednako dugo ili duže od današnjega većinskoga stanovništva. b. Manjinske zajednice nastale migracijama velikoga broja pripadnika nekoga naroda, ili preseljenja većih skupina stanovništva s razmjerno užega područja na drugo razmjerno uže područje u određenom povijesnom razdoblju, ali pred više od stotinu godina.

4. U oba je slučaja riječ o autohtonim manjinskim zajednicama koje karakterizira: • više ili manje izražena teritorijalna kompaktnost • zajedničke dijalektne jezične značajke • zajedničko etnografsko nasljeđe • zajednička kulturološka obilježja i način života • (više)stoljetno življenje na tradicionalan način naslijeđen od predaka.

5. 2. Iseljeničke zajednice su heterogene, nastale u razmjerno novije vrijeme migracijama pojedinaca, obitelji ili skupina jednoga naroda, koje su dolaskom u novu domovinu prihvatile nov način života te se u potpunosti integrirale u novoj sredini već u prvom ili drugom, a rjeđe u trećem naraštaju. Za razliku od autohtonih zajednica, iseljeničke obitelji potječu iz različitih krajeva svoje matične zemlje (ili neke druge), a vrlo često su se naselile u velike gradove u matičnim državama nekoga drugoga naroda. Zbog toga su te zajednice vrlo heterogene (dijalektno, kulturološki, pojedinci se razlikuju po obrazovanju, socijalnom statusu, tj. materijalnom položaju i društvenom ugledu, po razlozima iseljavanja i svjetonazoru), a njihovi pripadnici često žive raspršeni po različitim gradskim četvrtima i prigradskim naseljima pojedinih većih gradova. Povezuju ih tek pojedina organizirana okupljanja (nastava materinskoga jezika za djecu ili tečajevi za odrasle, zajednički vjerski obredi te zajedničke manifestacije i svečanosti različitoga tipa). U novije vrijeme izrazit primjer takve heterogene zajednice predstavljaju Hrvati u Makedoniji (osobito u Skopju).

6. HRVATSKE MANJINSKE ZAJEDNICE NASTALE USTANOVLJAVANJEM NOVIH DRŽAVNIH GRANICA Često ih karakterizira usporedna pojavnost manjinskih zajednica s obiju strana državne granice, npr. Hrvati u Mađarskoj i Mađari u Hrvatskoj. Hrvati pripadnici takvih manjinskih zajednica žive u ovim susjednim zemljama: Mađarska Slovenija Srbija Crna Gora. (Bosna i Hercegovina se izuzima jer u toj državi Hrvati još uvijek službeno imaju status konstitutivnoga naroda.)

7. HRVATSKE Manjinske zajednice nastale migracijama veLIKOGA BROJA PRIPADNIKA NEKOGA NARODA, odnosno PRESELJENJEM skupina POJEDINOGA NARODA Nastanak takvih zajednica obično je bio uvjetovan nekim za tu zajednicu nepovoljnim povijesnim događanjima (kod Hrvata npr. turskim osvajanjima velikoga dijela teritorija i stalnom nesigurnošću zbog ratnih zbivanja, nastankom i širenjem teritorija Vojne krajine), a u manjoj mjeri ekonomskim migracijama. U hrvatskoj književnosti 16. i 17. stoljeća nerijetka je tematika takvih migracija (npr. Marko Marulić, Petar Zoranić, Pavao Vitezović).

8. Pripadnici hrvatskih manjinskih zajednica iz druge skupine danas žive u ovim zemljama: Italija Austrija Slovačka Mađarska Rumunjska Srbija Kosovo (do 1948. Češka).

9. HRVATSKI ISELJENICI Prvi veliki iseljenički val:od 1880. do 1914. (ekonomska emigracija). Veliki broj ljudi iselio u Južnu i Sjevernu Ameriku, te u Australiju. U Južnoj Americi najviše ih se nastanilo u ovim zemljama: • Čile • Argentina • Bolivija • Venezuela • Peru • Brazil • Urugvaj • Paragvaj. Prvi veći val doseljavanja u Australiju dogodio se neposredno pred Prvim svjetskim ratom.

10. Iseljavanja u SAD su masovna - pojedinačna i lančana. Jedan od ključnih uzroka iseljavanja u prekooceanske zemlje: 1891. Vinska klauzula (sporazum Austro-Ugarska - Italija) – strahovito snižena carina na uvoz talijanskoga vina (politički ustupak Italiji na štetu Dalmacije). Raspad kućnih zadruga ubrzava iseljavanje iz ruralnih krajeva. 1905. sastavljen je priručnik naslovljen Uputstvo onima koji putuju u Ameriku. Onodobni hrvatski intelektualci svjesni su opasnosti koje donosi iseljavanje, npr. Ogulinski tjednik Rodoljub već 1897.upozorava na bezdušne agente (posrednike pri iseljavanju) kojima se naivni ljudi izručuju na milost i nemilost. Nemali broj ljudi iseljavao je ilegalno.

11. 1911. A. G. Matoš upozorava: "Emigracija u Ameriku danas je najakutniji narodni naš problem - socijalni, politički, pa i moralni. Naš svijet, domaći element, hrli slijepo u Ameriku." Tadija Smičiklas, predsjednik JAZU, zaključuje: "Hrvatska je u gospodarstvu tako zapuštena, da se je najbolji dio našega puka iselio najviše u Ameriku. Ako budemo na ovaj način naprijed kročili, mora Hrvatska propasti. Radne sile odlaze preko mora, kod kuće ostaju starci, žene i djeca." Uglavnom se uselili u ove velike američke gradove (s okolicom): • Pittsburgh (tu su hrvatski radnici bili najcjenjeniji - uoči Prvoga svjetskog rata tu ih je bilo 80 tisuća) • Cleveland • Detroit • Chicago.

12. Kasniji iseljenički valovi uvjetovani su ili političkim ili ekonomskim razlozima. Počinju nakon 1945., kada su velika iseljavanja u Južnoafričku Republiku, SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Latinsku Ameriku, a kasnije i u zapadnu Europu (Njemačka, Švedska, Francuska, Švicarska, Nizozemska, Belgija, Austrija, Italija, Engleska, Danska, Norveška). Od 1880. do 2001. iz Hrvatske je iselilo 1 365 000 ljudi. Najčešće iseljavaju: • mladi ljudi (u dobi od 20 do 40 godina) • radno i biološki sposobni • uglavnom muškarci (osobito u prvim valovima iseljavanja).

13. Izabrani primjeri iz iseljeništva povezani s dubrovačkim područjem: Potomci iseljenika s dubrovačkoga područja danas su brojni u Urugvaju, Peruu i Čileu. U Limi (Peru) rođena je (1949.) i živi književnica Zinka Saric (Šarić) Pardo. U Santiagu, glavnom gradu Čilea, jedan gradski trg nosi ime grada Dubrovnika. (Inače, čak 36 ulica i trgova imaju hrvatska imena.) Znatan je broj potomaka iseljenika s dubrovačkoga područja u Antofagasti, na vrelom čileanskom sjeveru. 1895. Dubrovčani JuanViolić i JuanSturica bili su istaknuti brodograditelji u hladnom Punta Arenasu na jugu Čilea, na obali Magallanskoga tjesnaca. Juan Depolo (rođen u Dubrovniku) - jedan je od osnivača prvoga brodogradilišta (skupa s Bračanima). Još jedna vrlo zapažena i dobro organizirana hrvatska zajednica u Čileu živi u gradu Iquiqueu u pokrajini Tarapaca. Dio je iseljenika podrijetlom iz Orašca.

14. Jedan od najznačajnijih živućih Čileanaca, sveučilišni profesor i pjesnik Andrés Morales Milohnić (Santiago, 1962.), u svojoj zbirci Ejercicio de decirima pjesmu Adriáticoen Dubrovnik. Profesionalna novinarka i književnica MelissaMilich rođena je u SAD-u, a podrijetlom je iz Konavala. Odrasla je u kompaktnoj i brojnoj konavoskoj koloniji u Watsonwilleuu Kaliforniji. Nepoznavanje hrvatskoga jezika otežava joj komunikaciju s rodbinom u Konavlima, o čem piše u svojim djelima. Ipak, običaji i zemlja predaka njezina su stalna inspiracija i uvijek im se iznova vraća.

15. 3. Mješoviti tipovi zajednica U 20. i 21. stoljeću, zamjetne su migracije pripadnika autohtonih zajednica, koji se nakon preseljenja nerijetko nalaze u istoj situaciji kao iseljenici iz matične domovine. Tako u velikim gradovima nastaju različiti mješoviti tipovi manjinsko-iseljeničkih zajednica. Primjeri kombiniranih tipova manjinsko-iseljeničkih zajednica, koji su dijaspora hrvatske dijaspore: U SAD-u npr. sa svojim potomstvom žive brojni gradišćanski, odnosno zapadnougarski Hrvati, koji su nakon iseljavanja ostali u kontaktu sa starim krajem, i međusobno. U SAD su stizali potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Potkraj 19. stoljeća u Pittsburghu je tiskano Sveto pismo na arhaičnom hrvatskom jeziku (temeljenom na čakavštini) za doseljene zapadnougarske Hrvate. Pripadnike te europske manjinske skupine moguće je naći i drugdje u prekooceanskim zemljama, npr. uArgentini je gradišćanski Hrvat Ivan Jagšić bio sveučilišni profesor na Geodetskom fakultetu Nacionalnoga sveučilišta u Córdobi.

16. Hrvati kajkavci iz mađarskoga Pomurja i mađarskoga dijela Podravine također su u većem broju iseljavali u SAD. Književnica Mary Helen Stefaniak podrijetlom je iz Novoga sela iz mađarske Podravine. Mary Helen Stefaniak rođena je i odrasla u Milwaukeeju. U svojim djelima često spominje Novo Selo i svoju rodbinu. Njene likove, koji su kao odrasli ljudi došli iz Novoga Sela u Ameriku, karakterizira velika sjeta i bol za starim krajem.

17. U okolici Pertha u Zapadnoj Australijiznačajna je zajednica iseljenika koji potječu iz sela s hrvatskim stanovništvom u talijanskoj pokrajini Molise. Istaknuti je pripadnik te zajednice jezikoslovac John Felix Clissa, rođen 1949. u moliškohrvatskom selu Štifiliću u Italiji. U svom rodnom selu praktički nikada nije živio. Djetinjstvo je proveo u Belgiji, a već kao dvanaestogodišnjak trajno se nastanio u Australiji. Unatoč tomu, sačuvao je svoj moliškohrvatskištifilićki govor, a također i moliškotalijanski dijalekt, što mu je omogućilo kasnije osobno istraživanje moliškohrvatskih govora. Osim govorom, Clissa se bavio i poviješću moliških Hrvata, uključujući i demografska istraživanja. U svojoj knjziLa Fontana e L’Organetto,Clissa je kroz razgovor sa ženama u moliškohrvatskoj zajednici u Italiji, te u moliškohrvatskoj dijaspori u Australiji, bilježio jezične značajke, te stare pjesme i običaje koji izumiru. Knjiga je koncipirana dvojezično, tj. moliškohrvatsko-engleski, s dodatnim moliškohrvatsko-engleskim rječnikom. Prije Drugoga svjetskoga rata moliški Hrvati su iseljavali u Južnu Ameriku, u Venezuelu.

18. Janjevački Hrvati s Kosova iseljavali su u većem broju u Bugarsku, Makedoniju i Tursku. Suvremeni hrvatski iseljenici stupaju u kontakt s autohtonim hrvatskim zajednicama u Austriji i Italiji (u Trstu). Autohtone hrvatske zajednice, u kombinaciji s doseljenicima nakon Drugoga svjetskog rata, susreću se u Sloveniji (u Beloj krajini i Istri). U vojvođanskom dijelu Bačke i Banata (Republika Srbija), uz autohtone hrvatske manjinske zajednice (iz doba Austro-Ugarske Monarhije) žive i doseljenici iz različitih valova doseljavanja u 20. stoljeću. NAVEDENI IZABRANI PRIMJERI POKAZUJU SLOŽENOST HRVATSKE DIJASPORE U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI. U NOVIJE VRIJEME POJAČANA SU ISTRAŽIVANJA S RAZLIČITIH ASPEKATA, ALI JOŠ UVIJEK OSTAJU MNOGA OTVORENA PITANJA.