Prvo predavanje:

1. Prvo predavanje: Uvod u postkolonijalnu teoriju: Definicije, pregled polja, perspektive interpretacije tekstova Predavanje iz predmeta Teorija književnosti (i kulture) Kolegij Perspektive postkolonijalne teorije Prof. dr. Boris Škvorc, bskvorc@ffst.hr

2. 1. PRVI DIO: Pitanje postkolonijalnosti • Problem postkolonijalnosti prisutan u raznim disciplinama. • Studenti od New Yorka do Lagosa i Zagreba suočavaju se s terminom ‘postcolonial’ – postkolonijalan. • Naoko jednostavno pitanje: ali vrlo brzo se pojavljuje problem definicije. Čitav niz otvorenih pitanja o fikciji i fakciji tog narativa: • Referira li termin prema tekstovima ili praksama, • Referira li prema psihološkom stanju svijesti ili povijesnim procesima, • Ili se radi o međusobnoj interakciji svih ovih pitanja? • Je li riječ o problemu koji je vezan isključivo uz nekad kolonizirane prostore ili je postkolonijalna situacija (tekst, praksa, stanje svijesti, povijesni procesi odnosa moći i subalternosti) globalni problem, • Jesu li kolonizirane samo zemlje ‘trećeg svijeta’ ili se pitanje postkolonijalnosti može primijeniti na Poljsku, Ukrajinu, Albaniju, Hrvatsku, a danas praktički i na cijeli svijet i kolonizaciju ‘Coca-colom’?

3. 2. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na problem postkolonijalnosti I. Konferencija Critical Fiction 1991, New York: • Ama Ata Aidoo o postkolonijalnosti: • ‘Vjerojatno je koncept u fikciji važan za Sjedinjene Države nakon rata za oslobođenje i do određene mjere za period poslije imperijalne dominacije u kulturalnim praksama Kanade, Australije i Novog Zelanda. U Africi, Indiji i nekim drugim dijelovima svijeta, ‘postcolonial’ nije samo fikcija, već fikcija/fakcija prostora, prikrivanje posljedica opasnog perioda u našoj povijesti.’ (Napomena: hrvatski slučaj …) • Homi K. Bhaba o postkolonijalnoj situaciji: • ‘(...) termin postkolonijalan/postkolonijalno sve se više koristi kako bi se izrazio oblik društvene kritike koji svjedoči procese nejednakosti i neravnopravnosti u reprezentaciji kojom povijesno iskustvo jednom koloniziranog Trećeg svijeta biva uokvireno Zapadnim uvidom u njega (hegemonijskom historiografijom)’.

4. 3. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na problem postkolonijalnosti II. • Aidoo i drugi: • Problem vezan uz odnos sinkronije i dijakronije, prizivanje narativa koje termin oživljava. • Naglasak je na raskrinkavanju organiziranog odvraćanja pozornosti od današnjih odnosa moći. • Ovaj tip postkolonijalnosti dekonstruira privid postkolonijalne slobode ne-zapadnih zajednica - dominantno političko-etičko čitanje. • Povlači se jasno razlikovanje između teksta i prakse, teksta kao dijakronijske situacije i prakse interpretiranja kao sinkrone drugosti u odnosu na tu dijakroniju (svijest o razlici i posredovanju te razlike u interpretativnoj praksi). • Ukazivanje na to da je nejednakost u odnosu na Zapad ostala.

5. 4. Dva tipa pozicioniranosti u odnosu na problem postkolonijalnosti III. • Homi K. Bhaba • ‘postkolonijalno’ treba usmjeriti našu pozornost na ‘svjedočenje’ neravnopravnosti u oblicima reprezentacije, • Politički aspekt izveden je iz nejednakosti u reprezentaciji, činjenice da je Istok (Orijent) uokviren Zapadnim narativom i subalternim položajem etniciteta, roda i marginaliziranih nacionalnih narativa, • Postkolonijalnost je funkcija usmjeravanja pozornosti, ‘svjedok’ nejednakosti u oblicima pri/kazivanja. • Dominirajuća hegemonijska historiografija kao skup narativa (i književnih) predstavlja druge iz perspektive kolonizatora (pozicije moći – odnosno diskurzivne dominacije) • Termin funkcionira na najmanje dvije razine: • Kao povijesni označitelj vremena dekolonizacije • Kao termin koji označava promjene u intelektualnom pristupu, posebice uvjetovano post-strukturalizmom i dekonstrukcijom. • Heterogenost interesa: postkolonijalno ne znači isto u različitim kontekstima, za intelektualce u različitim dijelovima svijeta.

6. 5. Teorijska ishodišta Bhabhina modela: dekonstrukcija i poststrukturalizam • Michael Foucault i Jacques Derrida • 1966. Derrida je pročitao svoj rad ‘Structure, sign and play in a discurse of the human science’ na John Hopkins Sveučilištu u Baltimoreu. • Ono što je nakon toga ušlo u upotrebu je termin poststrukturalizma. • Model se povezuje s dekonstrukcijom i poststrukturalizmom, Derrida na filozofskoj razini, Foucault kao lijevi intelektualac i povjesničar kulture. • Derrida: premještanje središta zanimanja teorijskog mišljenja s analitičke aparature na problem razumijevanja i interpretacije; • Foucault: izučavanje odnosa moći, ukazivanje na ne-moć čvrstih struktura u procesu tumačenja povijesnih narativa. Uvođenje etičko-političkog aspekta u teorijsku raspravu. • POSTKOLONIJALNA TEORIJA/TEORIJE: • Foucault i Derrida kao teorijsko ishodište. • Bave se problemima granica interpretacije, odnosima moći i pozicioniranja subalternog subjekta u odnosu na hegemoniju moći. Said, Bhabha, Spivak, Aschroft, • Propitivanje političkih/ideoloških odnosa u tekstu i bavljenje problemom konstrukcije diskursa u uokvirivanju teksta/prakse ideologijom

7. 6. Metodološko profiliranje • Praksa postkolonijalne teorije zaživjela je pod utjecajem četiri kritičko-teorijska djela: In Other Words (1987) – Gayatri Chakravovrty Spivak (1949) The Empire Writes Back (1989) – Bill Ashcroft (1946) Nation and Narration (1990) – Homi K. Bhabha (1949) Culture and Imperialism (1993) – Edward W. Said (1953) • Cilj: propitivanje univerzalnih pretenzija zapadne kulture i dekonstruiranje njihovih filozofskih i kulturnih (metafizičkih i racionalističkih) premisa.

8. 7. Metodološko polazište • Osnovno metodološko pitanje: je li postkolonijalna teorija dio istraživanja kulturalnih studija, ili je riječ o samostalnoj disciplini? • Na razini sadržaja dolazi do preklapanja: • Analiza predodžbi o svijetu konstruiranih iz imperijalističke perspektive, • Analiza subalternih glasova, drugih koji: - Tek trebaju izboriti pravo glasa, - Čiji glas treba prepoznati kroz interpretaciju tekstova i interpretacijskih praksi. • Specifičnost postkolonijalne teorije: • Bavi se problemima imperijalizma i hegemonijske historiografije kao diskurzivnim proizvodima dominirajuće ideologije.

9. 8. Imperijalizam - kolonijalizam • Problem imperijalizma kao hegemonijske prakse: • Praksa, teorija i stavovi dominantnog centra koji vlada udaljenim teritorijima (Saidova definicija). • Prirodna posljedica imperijalizma je kolonijalizam – naseljavanje i kulturno osvajanje teritorija (prva katedra engleskog bila je u Indiji. HR: u Šenoino doba njemački kao jezik čitatelja). • Kritici se podvrgava način na koji su kolonijalne sile (Engleska, Francuska) stvarale vrijednosne sustave u njima podčinjenim kulturama i kako se uspostavljao odnos centra i periferije. • U središtu se nalazi termin iz kulturalnih studija: problem diskurzivne dominacije. • Isprepletanje paradigmi, postmoderni model teorijske prakse koji težište stavlja na interpretaciju pojedinačnog.

10. 9. Isprepletanje terminologije: postkolonijalna i kulturalna teorija • Pojam diskurzivne dominacije proširio se na sve odnose kolonizatora i koloniziranih, dominirajućih i podčinjenih, onih na poziciji moći i subalternih skupina. • Hegemonija poretka (ili diskurzivna dominacija) reflektira se u kulturalnim odnosima općenito: • U skupinu ‘koloniziranih’ počinju se ubrajati sve spolne, rodne i etničke (manjinske) grupacije koje su: • Subalterne, • Marginalizirane, • Podvrgnute institucionalnoj represiji, • Isključene iz hegemonijske historiografije kao korpusa povijesnih narativa (i književnih!)

11. 10. Hegemonijska historiografija • Skup povijesnih narativa (uključujući i povijesno književne, odnosno povijesti književnosti) koji događaje u nekoj zemlji (i književnosti određenog zemljopisnog područja) reprezentiraju iz perspektive hegemonije poretka. • Hegemonija: pristanak na ‘poredak stvari’. Sudjelovanje u odnosima moći i poretku distribucije znanja koje je organizirao dominirajući ideološko-politički aparatus(termine represivni državni aparat i hegemonija uveo A. Gramsci) • Hegemonija: snaga nad masama u službi sila znanja i (kulturalne) moći, uključujući korištenje religije, obrazovanja i medija. • Postkolonijalna teorija: povijesni narativi hegemonijske historiografije prezentirani su iz perspektive kolonizatora.

12. 11. Povijesni uvid u formiranje ‘postkolonijalne kritke’ • Pitanje definicije: gotovo stoljetni odnos kritike i teorije (povijest teorije od Nove kritike do Postmodernizma) • Teorijski problem vs. diskurzivni problem: • Diskurzivna komponenta: pedesete i šezdesete godine: • Borba za nezavisnost u kolonijalnim zemljama • Šezdeset i osma kao ‘politički preokret’ i prvi val ‘izravne demokracije’ u studentskoj populaciji Europe (opet Europe), • Lokalno: nacionalistička ‘disidencija’: pokret za oslobođenje, ekstremna emigracija (radikalno: otvaranje dekolonizacijskih projekata?) • Teorijska komponenta: šezdesete i sedamdesete: • Utemeljenje rodne i spolne kritike (feminizma), promišljanja povijesti (novohistoricizma) i kraja jedne paradigme (strukturalizma – pojava poststrukturalizma i dekonstrukcije).

13. 12. Pregled radova, metodoloških postavki i problema: kraj tradicionalnog kolonijalizma • Političko polazište hegemonijskih praksi (engleske, francuske, / austro-ugarske?!, venecijanske!? …): • Kraj ‘prvog vala’ kolonijalnih hegemonijskih praksi nije teorijski ovjeren: Otomansko Carstvo, Austro-Ugarska … (Andrić, Krleža; Travnička hronika /1944-1945/, Zastave /1962-1971/, problem u narativima naznačen između 1945. i 1970.) • Indija 1948. kao prekretnica. • Teorijsko osmišljavanje vezano uz kraj francuske vladavine u Indokini, krizu afričkog kolonijalizma, kraj vladavine kralja Faruka u Egiptu. • Tekst koji je inicirao postkolonijalizam / nasuprot ideji literature Commonwealtha je: FRANTZ FANON: Prezreni na svijetu (srp. prijevod Prokleti na svetu), 1961.