Ignacije Lojolski 1491 - 1556

1. Ignacije Lojolski 1491 - 1556 Inigo Loyolski, sin mjesnog zemljoposjednika, rođen je 1491. u plemićkom dvorcu obitelji Loyola. Odrastao je u španjolskoj provinciji Baskiji a odgojen u kući Marie Garin, žene potkivača konja.

2. Kao paž na dvoru, najprije je služio blagajniku Kastiljskog kraljevstva, zatim vojvodi Navare. Do svoje dvadeset i šeste godine, prema vlastitim riječima, Ignacije je bio: “Čovjek odan svjetovnim ispraznostima koji je na poseban način uživao u vježbanju oružjem s velikom i ispraznom čežnjom za pobjedom."

3. Ovaj vitez, u potrazi za slavom bijaše potaknut da se, u ime španjolskog kralja Ferdinanda, pridruži braniteljima grada Pamplone kojega je napala francuska vojska. Upravitelj grada, koji nije vidio kako bi se grad mogao obraniti od nadmoćnije francuske vojske, predlaže predaju. Ali zaneseni Igncije, oslanjajući se na malobrojnu posadu nastavlja s obranom gradića. Na dan 20. svibnja 1521. francusko topovska tane ranjava njegove obadvije noge. Ignacije i Pamplona padaju.

4. Nakon loše pružene pomoći invalid je na nosilima prenesen u rodnu Loyolu. Ignacio ostaje u krevetu osam mjeseci. Na vlastito inzistiranje liječnik mu tadašnjom metodom ponovnog lomljenja noge pokušava izravnati grbu koja je ostala poslije prve intervencije. Nije si mogao zamisliti, kako bi šepav mogao zadobiti naklonost gospe visikoga roda? Ova operacija dovela ga je skoro do ruba groba. Poboljšanje zdravlja osjetio je na blagdan Sv. Petra.

5. Dok je ležao u bolesničkom krevetu Ignacije je sanjario o uzvišenim djelima koje bi rado poduzeo: junaštva velike hrabrosti, zamišljanja kako je osvojio damu koju je obožavao, koja ne bi bila ništa drugo doli Infanta Catarina. Ova sanjarenja su razbijala dosadu rekonvalescentovog života ali su brzo i nestajala ostavljajući ga razočaranim i neispunjenim. Zatim je sanjario o velikim djelima za Boga, kod čega si je zamišljao svetog Franju i Dominika te kako ide bos u Jeruzalem. I ova sanjarenja su inspirirala Iniga ali za razliku od prijašnjih ostavljala su ga s osjećajima zadovoljstva i radosti. Pomalo je počeo shvaćati da radost i zadovoljstvo dolaze po nasljedovanju Krista.

6. Čim je ozdravio, Inigo napušta kuću i kreće na hodočašće s odlukom da služi Kristu i Djevici Mariji. Pred crnom Gospom na Monseratu Hodočasnik se odriče svojeg prijašnjeg načina života sa svim njegovim ispraznostima i posvećuje se svojem novom Učitelju. Od tada živi jednostavnim stilom života i u siromaštvu.

7. Od benediktinskog samostana koji se je smjestio među divlje i nazupčene vrhunce Monserata, hodočasnik se spušta u vrevu obližnjeg gradića Manreze. Kroz deset mjeseci je Inigo učio kako Bog postupa s pojedinom dušom. Najprije je kažnjavao svoje tijelo. Reagirajući protiv prijašnje težnje prema ispraznosti, svoje laneno odijelo poklanja prosjaku a sam se oblači u vreću. Ne šiša se niti reže nokte, ne brine se ni koji način oko svoje vanjštine. Isprosjačio je svoj svakidašnji skromni obrok. Kroz to vrijeme pati od skrupula. Grešnik kakav je bio, nije mogao vjerovati da su mu grijesi oprošteni. Ovakav način života doveo ga je do ruba očajanja a patio je i od osjećaja krivnje. Polako je počeo uviđati kako to dolazi od napasnika. Zato je prestao sa pretjeranim samokažnjavanjem.

8. Otkrio je kako je Gospodnje prihvaćanje potpuno, oproštenje Božje slobodno i ne može se kupiti samonaloženim pokorama. Inigo je molio sjedeći u svojoj špilji, na obalama rijeke Cardonera. Plodovi njegovih meditacija postali su temelj Duhovnim vježbama. Svoje teško stečeno iskustvo upotrijebio je da bi pomagao drugima tumačiti Božje putove prema njima.

9. Iz Manreze hodočasnik se uputio na dugi put do Jeruzalema. Prkoseći opasnostima koje su vrebale na ratom zahvaćenom Mediteranu, prosjačeći se probio do Svete Zemlje. Ovdje pobožno provodi vrijeme hodočasteći Učiteljevim stopama. Želio je ostati u Svetoj zemlji i obraćati Muslimane, ali mudri franjevci, čuvari Svete Zemlje, narediše mu da ode. Ovaj san je propao a on se vraća u rodnu Španjolsku da tamo pronađe Krista, ne s romantičkom idejom obraćanja svijeta ili da živi u zemlji u kojoj je davno u prošlosti Isus živio, nego u svjetovnim događajima svakodnevnog života u vlastitoj zemlji.

10. Velika Inigova želja bila je pomoći ljudima da vide Gospodina u redovitim događanjima njihova života. Službeni predstavnici Katoličke Crkve, koji su posvuda vidjeli herezu, sumnjičavo su gledali na Inigov rad. Uto vrijeme je, naime, Europa već bila zahvaćena reformacijom. Inigo je osjećao kako će do dozvole poučavati ljude doći ako bude studirao filozofiju i teologiju i postao svećenik. Tako je hodočasnik započeo studentski život. U Barceloni, u 33. godini života, vraća se u školu i pridružuje dječacima koji uče latinski, jezik sveučilišta.

11. Kad je ovladao temeljima ovog drevnog jezika, uputio se u Alcalu na sveučilište gdje upisuje filozofiju. Za vrijeme ovog studija nastavlja davati duhovne vježbe. Ubrzo je Inigo, koji sam sebe zove Ignacijem, postaje sumnjiv inkviziciji i zatvoren godine 1527. jer je poučavao o vjeri a da nije završio potrebni studij. Nakon puštanja iz zatvora student Ignacije odlazi iz Španjolske i seli u slobodniju atmosferu Pariza i njegovog Kolegija Montaigu. Ali sam akademski studij nije nikada mogao zadovoljiti ovog čovjeka. Oko sebe je skupljao mlade ljude koje je oduševljavao za službu Bogu. Za vrijeme filozofskog studija na Sveučilištu nastavlja davati duhovne vježbe.

12. Da bi financirao svoj studij, provodio bi svake godine neko vrijeme u Flandriji i tamo prosio. U ljetu 1530. bio je u Londonu. Od velikodušnih Londonjana isprosio je i više nego drugdje, u stvari, toliko da se je mogao školovati cijelu godinu.

13. Ignacije je okupio oko sebe grupu od 6 drugova. Dana 15. kolovoza 1534. jedan od članova grupe Petar Faber slavio je Misu u podnožju Montmartre-a pod kojom je cijela skupina učinila zavjet siromaštva i čistoće. U isto vrijeme dali su obećanje da će po završetka svojeg studija hodočastiti u Svetu zemlju

14. Slijedeće godine Ignacije se je razbolio i vratio kući radi oporavka na domaćem španjolskom zraku. Prije nego je Ignacije otputovao svi su se dogovorili da se ponovo susretnu 1537. u Veneciji gdje će potražiti lađu koja bi ih prevezla do Jeruzalema radi ispunjenja zavjeta.

15. Nakon četri mjeseca boravka u Španjolskoj Ignacije se proglasi sposobnim za putovanje. U Veneciju je stigao 18 mjeseci prije drugih, u jesen 1535. Većinu vremena koje mu je preostalo do putovanja upotrijebio je za studij teologije.

16. Dogovoreni susret se je dogodio, ali društvo je uzaludno čekalo na lađu koja bi ih prevezla u Svetu zemlju. Normalnim opasnostima vremena i vjetrova pridružio se je i rat s Turskom. Ali ono što se je događalo za vrijeme čekanja bilo je značajnije od bilo koje hodočašća. Drugovi su postali "Kristove lude". U srpnju 1537. mala skupina odlazi iz Venecije i smješta se izvan njezinih zidina. Magistri teologije najutjecajnijeg sveučilišta u svijetu, skakučući od veselja baciše svoje kape u zrak kako bi privukli pažnju te veselom mješavinom španjolskog i francuskog jezika počeše propovijedati na "talijanskom". Osim propovijedanja obilazili su bolesnike i pomagali siromasima, dok su i sami živjeli u neimaštini. Jedan za drugim su oboljevali, bilo im je hladno i trpjeli od gladi, ali su bili ekstatički sretni. Donošenje Kristove ljubavi siromasima i bolesnicima, dok su i sami živjeli najjednostavnijim stilom života, ove je ljude činilo izvanredno radosnima.

17. Početkom 1537. drugovi, čiji je broj u međuvremenu narastao na devet, odlučuju poći u Rim i staviti se na raspolaganje Svetom Ocu. Nekoliko kilometara prije ulaska u Grad, u La Storti, Ignacije je imao viđenje gdje ga Bog Otac "stavlja sa svojim Sinom" koji nosi svoj križ. Slijedeći Krista raspetoga, Ignacije nastavlja svoj put u Rim.

18. Ignacije i njegovi drugovi su dugo i ozbiljno uz molitvu raspravljali o tome hoće li se povezati i formalno. Odlučili su da će zajedno biti učinkovitiji nego kao pojedinci, tako je 1540. godine rođena Družba Isusova. Posvetili su se poučavanju, propovijedanju Božje riječi, radu sa siromasima i bolesnicima u pregrađima europskih gradova kao i putovanjima u egzotične krajeve propovijedajući Krista narodima u za europske oči posve novim zemljama.

19. Da bi mogao zadovoljiti potrebe novoga doba, novi crkveni red morao je biti fleksibilan. Izostavljeni su dnevni višekratni monastički susreti cijele zajednice na kojima su se pjevale pohvale Bogu, koje se zovu "Oficij u koru". Članovi novoga reda štovali su Boga na način koji im se je činio najprikladnijim i na taj način postali potpuno slobodni da odgovore na pitanja i zahtjeve ljudi oko sebe. "Isusovačka" zajednica za mnoge je bila na okupu bez obzira na velike udaljenosti putem dopisivanja. Morali su biti dobro obrazovani ljudi sposobni za rasprave s reformatorima; siromašni, koji neće biti zavedeni svjetovnom moći i bogatstvom, ljudi koji su željeli kršćanstvu privesti cijele nacije, spremni na svaki posao

20. "Radi veće slave Božje“ Ignacije Loyolski, Vrhovni poglavar Družbe Isusove ostao je vezan uz svoj stol u Rimu pišući famozna pisma ljudima, poput Franje Ksaverskoga. Ta pisma su hrabrila, opominjala, postavljala pitanja, pisma koja govore o svakodnevnom životu i izvanrednim događanjima. Playboy, vojnik, hodočasnik ili čovjek kojega su smatrali pustolovom, umro je rano ujutro 31. srpnja 1665. u 65. godini života, sam u svojoj sobi, osim njegovog Gospodina drugi nitko nije bio prisutan,.

21. Studentski katolički centar – Palma Palmotićeva 31, Zagreb www.skac.hr