UVOD U STILISTIKU

1. UVOD U STILISTIKU • Stil – lat. stilus = pisaljka, zašiljeni klin kojim se pisalo na voštanim tablicama. Kasnije stil znači rukopis, poto način pisanja ili usmenog izražavanja. • Način odijevanja, ponašanja, oblikovanja, cjelokupna osobnost itd. • Stil: objektivan – subjektivan, miran – uzbuđen, ozbiljan – neozbiljan, zanimljiv – dosadan, popularan – nepopularan itd. sva ta određenja stila utvrđuju se prema relaciji pošiljalac poruke – primalac poruke. 1. Umro je – Napustio nas je zauvijek. 2. Sviće - Rađa se dan. 3. Ukrao je novac - Maznuo je lovu. Je li te rečenice isto znače? Pod 1. obje rečenice znače da je netko prestao biti živ; pod 2. prelazi noć u dan; pod 3. netko je prisvojio tuđ novac. Te varijantne rečenice u sva tri primjera znače isto. Ako su one različiti izrazi iste poruke, različiti načini da se kaže isto, onda su one kao načini zapravo različite stilske realizacije iste poruke. No je li one zaista znače isto? Studij stila započinje onda kada nam te rečenice ne znače isto.

2. Jezik i književno djelo • Književno djelo postoji u jeziku • Neknjiževni tekst postoji u jeziku • Je li postoji dodatna obavijest koja književnom tekstu daje karakter literarnoga? • Je li stil ono po čemu se neknjiževna poruka razlikuje od književne? • Stil je izbor iz jezika. Kad smo izabrali što ćemo reći, biramo kako ćemo reći. Taj izbor načina kako ćemo se izraziti predstavlja stilsku razinu izraza. • Tradicionalno je shvaćanje da književni tekst postoji po sebi te da ima prepoznatljive stilske osobine po kojima se razlikuje od neknjiževnoga teksta. • Obično se smatra da je stilematska intenzifikacija teksta znak književne naravi teksta. To bi značilo da se analizom jezika nekog teksta može verificirati njegov književni ili neknjiževni karakter.

3. Ostvarivanje sadržaja književnog teksta • R. Katičić: “Specifična priroda književnoga djela nije ni u kakvoj dodatnoj stilističkoj obavijesti, nego u tome kako se ostvaruje njezin sadržaj (…) To jasno pokazuje da književna priroda teksta nije uvjetovana nikakvom književnom obavijesti.” (Uvod u književnost, Jezik i književno djelo, 1983, 162) • Prema R. Katičiću bitan je način ostvarivanja jezične poruke u činu recepcije. Recipijent (čitalac) može istu poruku ostvariti u konkretnoj zbiljskoj situaciji ili u univerzalnom iskustvu. Jezična postava “kiša pada” može biti shvaćena kao vijest o zbiljskom događanju te se može verificirati kao istinita ili neistinita, a isto tako može biti doživljena u cjelokupnu životnom iskustvu i ne podliježe provjeri istinitosti. U prvom slučaju rečenica “Kiša pada” jest vijest o svijetu u kojemu pada kiša, a u drugom slučaju ta rečenica dočarava svijet u kojem pada kiša. • Nasuprot estetskom objektivizmu – estetski relativizam u stavu R. Katičića: “Nema stoga tekstova koji bi po sebi bili književni, nego ima samo takvih koji vrlo snažno sugeriraju ostvarivanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnog iskustva, a ne u kojoj stvarnoj situaciji. Njih onda po zdravom razumu smatramo književnim tekstovima (Jezikoslovni ogledi, 1971, 228)

4. Opravdanost lingvističkog pristupa književnom djelu • R.Katičić: “Suvremena lingvistika pojmom jezika ne obuhvaća samo strukturu izraza nego, sasvim jednako, i strukturu sadržaja. Nije dakle u književnom djelu jezik samo ono čime se izriče nego i ono što se izriče. Lingvistički pristup ne prolazi tako mimo sadržaja književnog teksta i ne ograničava se na to da istražuje kako mu je oblikovan izraz. Time je sve misaono i idejno bogatstvo književnosti postalo predmetom lingvističke analize.” • Budući da je književno djelo definirano kao potencijalno i da se ono aktualizira u činu recepcije, moramo pretpostaviti postojanje elemenata izraza koji tu aktualizaciju neke poruke kao litetrarne sugeriraju. Ti elementi koji sugeriraju aktualizaciju literarne potencije jezične poruke mogu se identificirati na razini teksta. Već samim tim što smo prihvatili mogućnost da se ta potencija literarnosti aktualizira ili ne, dopušta nam da na razini stilistike govorimo o onim osobinama teksta koji potencijalnost njegove literarnosti naglašavaju. • Možemo govoriti o nekom tekstu kao književnom jer u sebi nosimo kriterij vrednovanja, a književno djelo postoji tek na razini vrijednosti. • Stoga stilistika kao lingvistička disciplina mora odustati od ambicije da bude strogo egzaktna znanost jer mora uključiti i razinu vrijednosti. Ona može egzaktno identificirati i interpretirati jezičnu činjenicu, ali ne može objektivno vrednovati tekst jer nema tih egzaktnih pokazatelja vrijednosti. Prema njima se čovjek opredjeljuje kao emociomnalno biće koje doživljava.

5. Definicije stila Termin “stil” je po S. Petroviću, “termin indikator” za razliku od čvrstog termina. Čvrst termin je onaj za koji više pojedinaca može utvrditi da imaju isti sadržaj pa je stoga takav termin svojstven za egzaktno proučavanje fenomena. K. Pranjić postavlja pitanje: “Kako se mogla konstituirati znanost – stilistika kad nije kadra definirati predmet svojega istraživanja – stil?” Pranjić zaključuje:”Stilistiku stoga smatrajmo znanošću – uvjetno. • Pierre Guiraud: “Stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili piše. • Wolfgang Kayser: “Stil je izvana promatran, jedinstvo i individualnos oblikovanja, a iznutra promatran, on je jedinstvo i individualnost percepcije, a to znači određenog stava.” • Charles Bally: “Stil je individualan način ekspresije” • Karl Vosler: “stil je individualna upotreba govora za razliku od opće”

6. Jakobsonova klasifikacija funkcija jezične poruke R.Jakobson utvrđuje 6 aspekata za utvrđivanje funkcija verbalne poruke: KONTEKST POŠILJALAC ........... PORUKA ............... PRIMALAC KONTAKT KOD • Aspekt pošiljaoca poruke – emotivna funkcija • Aspekt Primaoca poruke – konativna funkcija • Aspekt konteksta poruke – kognitivna ili referencijalna funkcija • Aspekt kontakta poruke – fatička funkcija • Aspekt koda poruke – metajezična funkcija • Aspekt poruke – poetska punkcija Utvrdivši da se usmjerenošću na poruku kao takvu ostvaruje poetska funkcija poruke R. Jakobson određuje njenu relevantnost za poeziju kao umjetnost riječi:”Svaki pokušaj svođenja poetske funkcije na sferu poezije ili ograničavanje poezije na poetsku funkciju predstavljalo bi varljivu simplifikaciju. Poetska funkcija nije jedina funkcija verbalne umjetnosti već samo njena dominantna, određujuća”.

7. J.P.Sartre Usmjerenost na poruku ne mora poruci dati književni karakter jer je moguće da se ona ostvari i u nekoj konkretnoj situaciji. Na pr. Poetska funkcija u reklamnim sloganima. J.P. Sartre: “dvosmislenost znaka uključuje mogućnost da se prođe kroza nj kao kroz okno i potraži preko njega označenu stvar ili da se pogled okrene njegovoj stvarnosti i da se on sam promatra kao objekt.” Teorija komunikacije to naziva “prisutnošću označenoga u označitelju.”

8. SEMINAR Dragutin Tadijanović Samostan Pokraj rijeke Stari samostan Siv. I tih. U kutovima mirne Ledene sjene. Mlada duša, Sama, tuguje. Pun sjenka tišine Samostan kraj rijeke, Star i samotan.

9. SEMINAR M.Krleža LOZA Lozine kretnje su čvoraste,kljaste,polagano loza spram sunca raste. Iz blata i kiše ,iz blata i pijeskaproziran grozd se na suncu lijeska. Korijenje čokota krastavo, tvrdo,penje se žilavo na jesenje brdo. Loza se tiho i nijemo penje,o, divno je njeno slijepo htijenje! Htjeti iz blata postati čista,kao vino kada u čaši se blista.

10. PREPORUČENA LITERATURA • 1. R. Katičić (1983). Književnost i jezik. U knjizi Z.Škreb, A. Stamać (ur.). Uvod u književnost, (139-173) • 2. M.K.Bakaršić (2001). Stilistika. Poglavlje: Stilistika i retorika. Sarajevo. • 3. K.Pranjić (1983) Stilistilistika, uknjizi Škreb-Stamać: Uvoduknjiževnost, Zagreb. • 4. Božanić (1992). Komiške facende. Stilistika i poetika usmene nefikcionalne priče Komiže. Poglavlja: Stilistički pristup (73 -90)