Friedrich Nietzsche o odgoju i obrazovanju

1. Friedrich Nietzsche o odgoju i obrazovanju

2. Nietzsche u gimnaziji Pforta (blizu Naumburga)

3. Lijevo: Nietzsche u dvadeset oj godini (1864) Nakon mature upisuje klasičnu filologiju i teologiju, koju napušta iduće godine. 1869. imenovan za izvanrednog profesora klasične filologije u Baselu, bez prethodne promocije i habilitacije. 1870. stječe doktorsku diplomu bez ikakvog ispita i obrane, samo na temelju radova.

4. 1870. dragovoljac u prusko-francuskom ratu (bolničar)

5. Prijateljstvo s opernim skladateljem Richardom Wagnerom na vrhuncu je kada mu Nietzsche posvećuje svoju knjigu Rođenje tragedije (1872)

6. 1878. prekid prijateljstva s Wagnerom 1879. umirovljen zbog bolesti

7. Lou Salomé, Paul Rée i Friedrich Nietzsche, 1882.

8. Lou Salomé, Nietzscheova nesuđena ljubav (lijevo) Nietzscheova sestra: Elizabeth Förster-Nietzsche (desno)

9. 1889.-1900. Posljednje razdoblje života Nietzsche provodi bolestan, u katatoničnom stanju

10. Elizabeth Förster-Nietzsche i Adolf Hitler (iskrivljavanje Nietzscheove filozofije u ideološke svrhe Trećeg Reicha)

11. Nietzsche kasnije faze Tako je govorio Zaratustra (1883-5) Volja za moći (1886)

13. Nietzscheova “eksplicitna” filozofija odgoja nastaje rano (1871-1874), u vrijeme profesure u Baselu, kada se zbog prirode svojeg posla suočava s ograničenjima i kontrolom sveučilišnog rada, kao i s rastućom ulogom države u definiranju kulturno-obrazovnih prioriteta • Svoju kritičku filozofiju odgoja Nietzsche počinje izlagati 1872., u pet baselskih predavanja posvećenih zajedničkoj temi • O budućnosti naših obrazovnih ustanova. • Filozofiju odgoja produbljuje u trećem Nesuvremenom razmatranju, u eseju Schopenhauer kao odgajatelj (1874). I drugo Nesuvremeno razmatranje, naslovljeno O koristi i šteti historije za život (1874) prožeto je bliskim temama.

14. Rano štovanje Schopenhauera označava Nietzscheov poziv na snaženje kulture putem promicanja individualne izvrsnosti • (“kult genija”) • Preduvjet revitalizacije kulture je kritika pomodne masovne kulture i njene komercijalne logike koja zahvaća i obrazovanje. Također, i kritika nastojanja da znanost preuzme kontrolu nad filozofijom i instrumentalizira kulturu u cjelini. • Kritizirajući ideju znanstvenog progresa i beživotne akademske oblike znanja koji su sami sebi svrha, Nietzsche afirmira Schopenhauerovu filozofiju života, slaveći umjetnost i glazbu kao uvjet radosne i stvaralačke egzistencije • “(Znanost je) hladna i suha, nema ljubavi i ništa ne zna o duboku osjećaju nedovoljnosti i čežnje. Samoj sebi korisna je upravo onoliko koliko je svojim slugama štetna...”

15. U vremenu kada akademsku filozofiju obilježava konformizam i pedanterija, Schopenhauer predstavlja poštenje i originalnost. Oduševljenje koje takav odgajatelj izaziva Nietzsche opisuje kao • “častan, oštar, dobrodušan razgovor sa slušateljem koji sluša s ljubavlju… Snažan osjećaj govornikova zadovoljstva obuzima nas s prvim tonom njegova glasa, čini nam se kao da ulazimo u šumu s visokim drvećem, duboko dišemo i odjednom se opet dobro osjećamo. Tu je svagda isti okrepljujući zrak, tako osjećamo. Tu je neka nedostižna prostodušnost i prirodnost kakvu imaju ljudi koji su kod kuće u sebi samima te su gospodari u jednoj veoma bogatoj kući, nasuprot piscima koji se najviše dive sebi samima ako su jednom bili duhoviti i čije izlaganje zahvaljujući tomu dobija nešto uzrujano i protuprirodno.”

16. SCHOPENHAUER ARTHUR

17. Izraz koji Nietzsche koristi za Schopenhauera – Erzieher (odgajatelj),a ne Lehrer (nastavnik) – nosi u sebi ideju izazova, provokacije, poticanja, inspiracije i drugih načina na koje primjer može djelovati • Nietzsche ističe dvije maksime uspješnog odgajatelja: s jedne strane, on treba prepoznati i razviti osobite učenikove snage, a na drugoj izvući i njegovati različite aspekte na skladan način: • “Onaj filozof-odgajatelj o kojem sam maštao, vjerojatno, ne bi otkrio samo centralnu silu, nego bi također umio spriječiti njeno rušilačko djelovanje na druge sile; zadatak odgajanja… bio bi da preobrazi čitavog čovjeka u živi i pokretni sunčev planetarni sustav i da otkrije zakon njegove više mehanike.”

18. Schopenhauer je i metafora Nietzscheova samoodgoja, te je utoliko njegov opis Schopenhauera utemeljen na autopercepciji, što i sam Nietzsche naknadno priznaje: • "Sada kada iz nekakve daljine gledam unatrag na ona stanja o kojima svjedoče ti spisi, ne bih htio zanijekati da oni u osnovi govore samo o meni... u ‘Schopenhaueru kao odgajatelju' zapisana je moja najunutarnjija povijest, moje bivanje. Prije svega, moj zavjet! ... Što ja danas jesam, gdje ja danas jesam… oh, kako još daleko bijah tada odavde! – No, vidio sam kopno, – ni trena se nisam varao o putu, moru, pogibelji – i uspjehu! ... [p]riznajem da tu do riječi zapravo ne dolazi 'Schopenhauer kao odgajatelj' nego njegova suprotnost, 'Nietzsche kao odgajatelj‘.“ • (Ecce homo)

19. “Loša je nagrada za učitelja ako svatko ostaje uvijek tek učenikom njegovim. A i zašto ne bi trgali lišće s moga vijenca? Vi me štujete; ali što će biti ako se štovanje vaše jednog dana prevrne i padne? Trebate se čuvati, da vas ne udari i ne ubije podignuti kip.” • (Tako je govorio Zaratustra) • Iako je Nietzsche jednom kasnije opisao sebe kao Schopenhauerovu “suprotnost“, ovaj je na njega izvršio trajni utjecaj naročito svojim slobodnim filozofskim stilom kojim se suprotstavljao ograničenjima tradicije, društva i vremena • Obzirom na usamljenost i duboku depresiju koju izaziva suvremena egzistencija lišena vrijednosti, Schopenhauer je Nietzscheu pokazao i lijek u mogućnosti stvaralačke preobrazbe duha. Vedrina koja proizlazi iz hrabrosti i snage, visoko vrednovanje zdravlja i tijela, prirodnog instinkta, ideja pomirbe uma i tijela – sve su to motivi koji i ubuduće prate Nietzscheove tekstove, osobito u Zaratustri.

21. “O tri preobražaja Što je teško? tako pita duh voljan nositi, i to pitajući pada na koljena, kao deva, i želi da ga dobro natovare... kao što natovarena deva hita u pustinju, tako hita on u svoju pustinju. A u najusamljenijoj pustinji događa se drugi preobražaj: tu lavom postaje duh, slobodu želidograbiti kao plijen, i biti gospodarem u svojoj rođenoj pustinji… želi se boriti za pobjedu s velikim zmajem… Braćo moja, čemu je potreban lav u duhu? Zašto nije dovoljna teretna životinja, koja se odriče svega a puna je strahopoštovanja? Stvarati nove vrijednosti – to ne može još ni lav: ali stvoriti sebi slobodu za novo stvaranje – to može snaga lavova. Da bi stvorio sebi slobodu i jedno sveto Ne i pred dužnošću: za to je, braćo moja, potreban lav. Prisvajati sebi pravo na nove vrijednosti – to je najstrašnije prisvajanje za duh voljan nositi i duh bogobojažljivi… Ali recite mi, braćo moja, što je to još što može dijete a što ni lav nije mogao? Zašto mora grabeći lav pretvoriti se još i u dijete? Nevinost je dijete i zaborav, jedno počinjanje snova, jedna igra, jedan točak koji se iz sebe kotrlja, jedan prvi pokret, jedno sveto Da. Da, za igru stvaranja braćo moja, potrebno je jedno sveto Da…” (Tako je govorio Zaratustra)

22. Na Nietzscheov prikaz “tri preobrazbe duha” utjecao je Friedrich Schiller, koji u pismima O estetskom odgoju čovjeka razlikuje tri ljudska stupnja: • stanje nužde (Notstaat) ili nagona u kojemu čovjekom • upravljaju strasti, pokreće ga materija • 2. stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu čovjek uspijeva savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe kao tabue • 3. djetinje, nevino stanje kojim vlada nagon za igrom (Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od razuma. Ono oslobađa čovjeka, a može se dosegnuti jedino u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik igre.

23. Osnovna Nietzscheova ideja o odgoju sadržana je u stavu da ljudska bića trebaju postajati tako što će u potpunosti razviti svoje intelektualne i stvaralačke sposobnosti, umjesto da ih se izvana oblikuje prema nekom unaprijed određenom ishodu: • “Ako veliki mislioc prezire ljude, onda on prezire njihovu lijenost, jer zbog nje izgledaju kao tvornička roba, kao ravnodušna bića nedostojna razgovora i pouke. Čovjek, koji ne želi pripadati masi, trebalo bi da samo prestane biti inertan prema samom sebi; neka slijedi glas svoje savjesti, koja mu govori: ‘Budi ono što jesi! Sve ono što sada činiš, misliš i čemu težiš – to sve nisi ti… Svaka mlada duša čuje ovaj zov i danju i noću, i pri tom ustreperi…”

24. Kritički preispitujući način na koji postajemo ono što jesmo, Nietzsche otkriva ljudski život kao složeni razvoj i stvaralački pothvat, ukazujući pritom na višedimenzionalnost identiteta koji nastaje u interakciji s društvenim i kulturnim miljeom • Iako se Nietzscheova djela mogu doživjeti kao svojevrsne ode individualizmu, nije riječ o nekom stabilnom, esencijalnom jastvu. Prije je riječ o pozivu “da se iz polugotovog proizvoda koji majka i učitelji šalju u svijet stvori umjetničko djelo koje autoplastički stvara samo sebe”. (P. Sloterdijk) • Nietzscheov estetički svjetonazor predstavlja reakciju na dinamizam modernog svijeta u kojem su odgajatelji i učitelji suočeni s nemogučnošću da “do kraja” odgoje pojedinca (tj. da s njime “izađu na kraj”). Dakle, Nietzsche je najavio ideje cjeloživotnog obrazovanja i društva koje uči.

25. “Nietzsche ukazuje na to da aktualna kultura mora otkriti sustav odgoja i samoodgajanja koji bi bio u stanju proizvesti dovoljno velik broj individua sposobnih za globalni svijet. Bez takve revolucije u samoodgajanju i samouzgajanju aktualno čovječanstvo nema šanse riješiti probleme koji mu se pojavljuju.” • (P. Sloterdijk) • Doprinos koji mogu pružiti odgajatelji i učitelji je bitno sljedeći: • “Tvoji istinski odgajatelji i učitelji otkriće ti što je pravi smisao i pratemelj tvog bića: nešto što se ne može nikako odgojiti niti poučavati, ali u svakom slučaju nešto što se teško može otkriti vezano, paralizirano; tvoji odgajatelji mogu biti tvoji oslobodioci. I u tome je tajna svakog obrazovanja: ono nam ne daje umjetne udove, voštane nosove, oči s naočalama; naprotiv, ono što bi takvi darovi mogli pružiti samo je karikatura odgoja. Odgajanje je, pak, oslobađanje, odstranjivanje, svih korova, otpadaka, crva, koji žele povrijediti nježne klice biljaka… ono je usavršavanje prirode…”

26. Nietzscheova filozofija odgoja utemeljena je na viziji cjelovitog ljudskog života (što uključuje i njegov neracionalni, tzv. dionizijski aspekt), no ujedno pokazuje veliki interes za jačanje kulture koja je preduvjet uzdizanja ljudske prirode. • Nužno su potrebni uzori koji zaslužuju divljenje i oponašanje. Nietzsche ističe ideale “sveca”, “umjetnika” i “filozofa” kao metafore sposobnosti i hrabrosti da se prevladaju ograničenja koje nam zadaju društveni okviri. • Za kulturu je presudno da omogući i ohrabri individualne razlike; u prvom redu pojavu velikih pojedinaca (“genija”) koje treba zaštiti od egalitarnog utapanja u masi.

27. Svjestan opasnosti postavljanja nedostižnog ideala, Nietzsche nastoji vlastitim primjerom pokazati kako djeluje schopenhauerovski ideal. Stoga naglašava: • “[n]ove dužnosti nisu dužnosti nekog osamljenika. Naprotiv, s njima čovjek pripada moćnoj zajednici, doduše takvoj koja se na okupu ne održava izvanjskim formulama i zakonima, nego jednom temeljnom misli. To je temeljna misao kulture, ukoliko ona svakome od nas zna postaviti jednu zadaću: da u nama i izvan nas potiče rađanje filozofa, umjetnika i sveca, te da na taj način radi na dovršenju prirode. Jer kao što je prirodi potreban filozof, tako joj je potreban i umjetnik za jednu metafizičku svrhu, naime za njezino vlastito prosvjetljenje o sebi samoj … dakle, za njezinu samospoznaju.”

28. “Gdje ćemo, zapravo naći za sve nas, učene i neučene, ugledne i obične ljude, moralne uzore i slavne ličnosti među našim suvremenicima, vidljivo utjelovljenje sveg stvaralačkog morala našeg vremena? Kuda se, zapravo, dalo svako razmišljanje o pitanjima morala, koje je, pak, u svim vremenima zanimalo svako plemenito društvo? Takvih znamenitih ličnosti više nema, niti razmišljanja takve vrste; faktički, mi živimo od naslijeđenog kapitala morala koji su akumulirali naši preci, i koji mi ne umijemo da uvećavamo, već samo trošimo… Time se i objašnjava što naše škole i nastavnici jednostavno ignoriraju moralni odgoj, ili se zadovoljavaju formalnostima; i sama riječ vrlina, a o čemu učitelj i učenik ne misle više ništa, predstavlja staromodnu riječ kojoj se podsmjehuju, a ako se ne podsmjehuju, onda se pretvaraju.”

29. “Nikad odgajatelji morala nisu bili tako potrebni kao sada, i nikad nije bilo tako malo vjerojatno naći ih: za vrijeme velikih epidemija, kada su liječnici nužniji od svega, oni se uvijek izlažu najvećim opasnostima. Jer, gdje su liječnici suvremenog čovječanstva koji bi i sami stajali tako čvrsto i zdravo na svojim nogama, da bi još mogli biti u stanju da pomažu drugima i da ih vode? Na najboljim osobama našeg vremena leži neka tama i turobnost, vječno nezadovoljstvo borbom između licemjerja i čestitosti, koja se rasplamsava u njihovim grudima, nemirno nepovjerenje u same sebe – što ih čini potpuno nesposobnim da budu vođe i odgajatelji drugih. Dakle, predavao sam se stvarno fantastičnim nadama kada sam maštao da ću za odgajatelja naći pravog filozofa koji bi me oslobodio od nesavršenosti mog vremena i koji bi me naučio, da budem jednostavan i čestit u mišljenju i životu, dakle, da budem nesuvremen…”

30. Za ispravan razvoj odgoja i obrazovanja nužna je njihova neovisnost o državnoj kontroli, kao i sloboda od uskih kriterija znanstvenog znanja (scijentizma) i ekonomske racionalnosti. • Intelektualna neovisnost zahtijeva buntovan duh koji je voljan oduprijeti se i osakaćujućim utjecajima tradicije i običaja; koji se zna suočiti s nevoljama na častan i vedar način. • Kako bi slijedili tu tešku, individualnu stazu, a u isto vrijeme doprinosili izgradnji snažne kulture, potrebno je disciplinirano posvetiti pažnju razvoju komunikacijskih sposobnosti – da naučimo istinski misliti, govoriti i pisati. Nadasve poradi ostvarenja tih ciljeva mi trebamo odgajatelje.

31. Nietzsche svojom kritikom komercijalizacije kulture anticipira kritiku instrumentalne racionalnosti i ekonomskog racionalizma tržišne ekonomije. U zavodljivoj logici koja je inherentna komercijalnom shvaćanju obrazovanja uočava shvaćanje o "kurentnoj” vrijednosti ljudskog života: • “što je moguće više spoznaje i obrazovanja, stoga što je moguće više potreba, stoga što je moguće više proizvodnje, stoga što je moguće više dobiti i sreće. Tako glasi ta zavodljiva formula. Obrazovanje bi njegove pristaše definirale kao uvid kojim čovjek u potrebama i njihovu zadovoljenju postaje skroz naskroz suvremen, ali kojim se istodobno najbolje raspolaže svim sredstvima i putovima za što lakše stjecanje novca... brzo obrazovanje, da bi čovjek što prije postao bićem koje zarađuje novac…”

32. Obzirom da sve postojeće ustanove sudjeluju u proizvodnji kurentnosti prije negoli proizvodnji kulture, Nietzsche ističe potrebu za novom vrstom ustanova koje će biti usredotočene na kulturu. Pritom ne poriče potrebu za tehničkim i trgovačkim obrazovanjem, no svejedno se zauzima za obrazovanje onih s višim aspiracijama. • Posebno naglašava da država ne smije biti glavni pokrovitelj kulture i da ne smije preuzeti vodstvo u bilo kojem projektu koji bi tvrdio kako predstavlja istinsko obrazovanje. Naime, državna intervencija u područje kulture i obrazovanja podrazumijeva njihovo ograničavanje i prilagodbu onome što je korisno državi, s pogubnim posljedicama za sve što ne služi postojećim ustanovama, odnosno rastu države.

33. No, iako je uzvišena sudbina namijenjena samo uskoj eliti “genija”, Nietzsche zagovara masovnu predanost projektu kulture kada govori o “pravoj tajni obrazovanja”: • “bezbroj ljudi bori se da ga steknu, rade na njemu, prividno u svojem vlastitom interesu, ali u osnovi samo da bi omogućili pravu obrazovanost samo jednog malog broja njih.” • (O budućnosti naših obrazovnih ustanova, Prvo predavanje) • Nietzsche ipak ne želi razoriti postojeće ustanove niti umanjiti ulogu kojoj one služe discipliniranom vježbom • “ Ne govorite o nadarenosti, rođeni talenti! Mogu se navesti veliki ljudi svih vrsta koji su bili vrlo malo nadareni.” • (Ljudsko, odviše ljudsko)

34. “Nikako ne vidim kako to čovjek može nadoknaditi, ako je propustio na vrijeme pohađati koju dobru školu. Takav čovjek ne zna sebe, on ide kroz život bez da zna kako; slab mišić pokazuje se na svakom koraku. Katkad je život tako milostiv da pruži priliku čovjeku da nadoknadi tu strogu školu ... Najpoželjnija je stvar u svakom slučaju stroga disciplina u pravi čas pod svim okolnostima, odnosno u doba kada smo još ponosni što se od nas puno zahtijeva. Jer to razlikuje strogu školu kao dobru školu od svake druge: što se u njoj puno zahtijeva; što se strogo zahtjeva, što se ono što je dobro i izvrsno čak zahtjeva kao nešto normalno; što je pohvala rijetka, što je popustljivost nepoznata; što je prijekor oštar, stvaran, bez obzira na dar i podrijetlo. Ista disciplina čini dobrim i vojnika i znanstvenika; i kad se izbliza pogleda, onda se vidi da nema pravoga naučnika koji ne nosi u sebi instinkte pravoga vojnika. Moći zapovijedati i moći slušati ponosito; stajati u frontu, ali biti uvijek spreman i za komandiranje; više voljeti opasnost od udobnosti; ne mjeriti trgovačkom vagom što je dopušteno, a što nije dopušteno; biti veći neprijatelj sitničarstvu, prepredenosti, parazitstvu negoli zlu. — Čemu se čovjek uči u strogoj školi?— Slušanju i zapovijedanju. (Nietzsche, Volja za moći)

35. “Svaki čovjek obično nalazi u sebi granice, kako nekoj svojoj darovitosti, tako i moralnoj volji, što ga ispunjava tugom i melankolijom; i ako ga osjećaj vlastite grešnosti vuče prema svjetlosti, onda će on, kao intelektualno biće nositi u sebi duboku težnju prema vlastitom geniju. U tome je korijen svake prave kulture… Tamo gdje srećemo nadarenost bez te žudnje, u krugu znanstvenika, ili kod takozvanih obrazovanih ljudi, pri svom svojem duhovnom bogatstvu ne pospješuju, već sprječavaju razvoj nove kulture i stvaranje genija, to jest cilj svake kulture. To je stanje okamenjenosti, koje je po svojoj vrijednosti jednako onoj uobičajenoj, hladnoj i samodovoljnoj vrlini koja je najudaljenija od prave svetosti, i drži se po strani od nje.”

36. Jezik kao kulturni medij ima ulogu oslobađanja od ograničenja mode i prolaznih konvencija. Stoga Nietzsche kritizira kićeni stil književnika i eleganciju novinara kao neprikladne – budući su puke "sluge trenutka" – za kulturnu ulogu vodstva kojoj ovi teže. • U jednom od svojih posljednjih djela Nietzsche navodi tri osnovna zadatka zbog kojih su potrebni odgajatelji: • “Treba se naučiti gledati, treba se naučiti misliti, treba se naučiti govoriti i pisati: u svo ovo troje cilj je otmjena kultura.” • (Sumrak idola) • U slučaju gledanja, riječ je o odgoju za strpljivo i odgovorno reagiranje na nove podražaje. • U slučaju mišljenja Nietzsche pravi usporedbu s učenjem plesa za što su potrebne “lake noge” – za okretno umijeće “plesa” s riječima i pojmovima, osjetljivo za nijanse.

37. U nastavku slijede neke od brojnih Nietzscheovih misli o odgoju i obrazovanju:

38. “Što se sve ne podrazumijeva, čak i kod naših najuglednijih i najupućenijih ljudi, pod imenom domaćih učitelja; kakvo sve šarenilo šupljih glava i zastarjelih ustanova ne nailazi na odobravanje dobivajući visoki naziv gimnazije; šta sve nas ne zadovoljava kao najviša obrazovna ustanova, sveučilište – kakve vođe i kakve institucije, u usporedbi s težinom zadatka, odgajaju čovjeka da bude čovjek! ... Bavljenje znanošću, kad se ono ne rukovodi niti ograničava nekim višim principom odgajanja, nego se sve više oslobađa prema osnovnom načelu ‘što više, to bolje”, nesumnjivo je za znanstvenike isto toliko štetno koliko i ekonomski princip laisser faire za moral čitavih naroda. Tko još zna da je odgajanje znanstvenika upravo najteži problem?” (Schopenhauer kao odgajatelj)

39. “Čitav naš moderan svijet nipošto ne izgleda tako čvrst i trajan da bi se i pojmu njegove kulture mogla proreći vječita trajnost. Čak se mora smatrati vjerojatnim da će u sljedećem tisućljeću doći do nekoliko novih dosjetki, zbog kojih bi se svakome tko sad živi jednom mogla dići kosa na glavi… Potrebno je jedno doduše posve neuobičajeno razmišljanje da bi se pogled jednom odvratio od sadašnjih odgojnih ustanova i da bi se pogledalo sasvim različite i drukčije institucije, koje će možda već drugi ili treći naraštaj naći nužnima. Dok se naime nastojanjima sadašnjih viših odgajatelja proizvodi ili učenjak ili državni službenik ili poduzetnik ili obrazovani filistar ili naposljetku i obično mješavina svih njih, te bi ustanove koje tek treba otkriti imali svakako težu zadaću — doduše ne težu po sebi, budući da bi to u svakom slučaju bila prirodnija, a utoliko i lakša zadaća... Sada je već vrijeme da se te suprotnosti stave pred oči. Jer jedan naraštaj mora započeti borbu u kojoj će neki naraštaji kasnije pobijediti.” (ibid.)

40. “Nikada svijet nije bio više svijet, nikad siromašniji ljubavlju i dobrotom. Učeni staleži više nisu svjetionici ili azil usred sveg tog nemira posvjetovljenja; i sami bivaju sve nemirniji, sve više bez misli i ljubavi. Sve služi nadolazećem barbarstvu, uključujući i sadašnju umjetnost i znanost. Obrazovani se čovjek izopačio u najvećeg neprijatelja obrazovanja, jer lažima želi poreći sveopću boleštinu, pa smeta liječnicima. Govori li netko o njihovoj slabosti i suprotstavlja li se njihovu štetnom duhu laži, postaju ogorčeni, ti iznemogli jadnici. Htjeli bi i te kako rado izazvati vjeru u to da su daleko ispred svih stoljeća i kreću se s umjetnom radošću. Njihov način licemjernog odavanja sreće ima kadšto nešto dirljivo, jer njihova je sreća sasvim nedokučiva.” (ibid.)

41. “… želimo da pokazujući zube održimo pravo naše omladine i bit ćemo neumorni da u našoj omladini branimo budućnost od svih ikonoboraca budućnosti… Ta zna se što historija može postići davanjem izvjesne prevage, zna se suviše dobro: da iskorijeni najsnažnije instinkte omladine: vatrenost, prkos, samozaborav, ljubav, da priguši žar njihovog osjećaja za pravednost, da se žudnja za polaganim dozrijevanjem suzbije ili potisne suprotnom žudnjom da se brzo bude gotov, brzo koristan, brzo plodan, da se čestitost i smjelost osjećaja zarazi skepsom; ona može sama omladinu lišiti njene najljepše povlastice da bude u pravu, njene snage da u sebe u najpunijoj vjeri usađuje neku veliku misao i učini da iz nje izraste još neka veća” (Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)

42. “Na ovome mjestu, pomišljajući na omladinu, uzvikujem kopno! Kopno! Dosta i previše je bilo strasno istraživačkog i lutajućeg putovanja po tamnim, stranim morima! Sada se konačno pokazuje obala: ma kakva bila, uz nju se mora pristati, i najgora luka u nuždi je bolja nego ponovno odlutati natrag u beznadni skeptički beskraj. Držimo se prvo samo kopna; kasnije ćemo već naći dobre luke i potomcima olakšati pristajanje… Pa ipak imam povjerenja u nadahnjujuću moć, koja mi umjesto genija upravlja brodom, vjerujem da me mladež dobro vodi kada me sada prisiljava na protest protiv historijskog mladalačkog odgoja modernog čovjeka i kada onaj koji protestira zahtijeva da čovjek prije svega nauči živjeti i da mu je historija potrebna samo u službi naučenog života” (ibid.)

43. “… kultura može izrastati i cvjetati samo iz života; dok se kod Nijemaca ona aranžira kao neki papirnati cvijet ili prelijeva kao neko zaslađivanje i zato uvijek mora biti lažljiva i neplodna. No njemački odgoj omladine polazi baš od ovog pogrešnog i jalovog pojma kulture: njegov cilj lijepo i uzvišeno zamišljen, uopće nije slobodan i obrazovan čovjek, nego znanstvenik, čovjek nauke, i to po mogućnosti što ranije koristan, koji se stavlja po strani od života da bi ga vrlo jasno spoznavao; njegov rezultat… jest historijsko-estetski obrazovani filistar, starmali i novopečeni brbljivac o državi, crkvi i umjetnosti, senzorij za primanje u sebe svih mogućih tuđih osjećaja i pogleda, nezasitan želudac, koji ipak ne zna što su prava glad i žeđ. Da je ovo obrazovanje s tim ciljem i rezultatom neprirodno, osjeća samo čovjek koji u njemu nije dokrajčen, to osjeća jedino instinkt omladine, jer ona još ima instinkt za prirodu, koji će se tek tim obrazovanjem umjetno i nasilno slomiti.” (ibid.)

44. “Njegova (učenikova, studentova, op. A.T.) žudnja da sam nešto iskusi i da osjeti kako u njemu raste neki povezani živi sustav vlastitih iskustava – takva žudnja se zaglušuje i u neku ruku opija raskošnom opsjenom da se za nekoliko godina u čovjeku mogu sumirati najviša i najčudesnija iskustva starih vremena, i upravo najvećih vremena. To je potpuno ista bezumna metoda koja naše mlade likovne umjetnike vodi u umjetničke odaje i galerije umjesto u radionicu majstora, i prije svega, u jedinu radionicu jedine majstorice prirode… Moderni Nijemac vjeruje u aeterna veritatis svog odgoja, svoje kulture: a ipak ta vjera pada kao što bi propala i Platonova država kada bi se jednom nužnoj laži suprotstavila nužna istina: da Nijemac nema nikakvu kulturu, jer je na temelju svog odgoja uopće ne može imati.” (ibid.)

45. “I tu vidim misiju te omladine, tog prvog pokoljenja boraca i zmajoubojica, koje vuče naprijed nekom sretnijem i ljepšem obrazovanju i čovječanstvu, a da od ove obećavajuće sreće ne ostaje ništa više od nekog obećavajućeg naslućivanja. Ta omladina će ujedno patiti od bolesti i od protuotrova: pa ipak ona vjeruje da se može pohvaliti snažnijim zdravljem i uopće prirodnijom prirodom od prethodnih pokoljenja obrazovanih “muškaraca” i “staraca sadašnjosti”… Može se poricati da ta omladina već ima obrazovanje – ali za koju bi omladinu to bila primjedba? Možemo joj staviti primjedbu da je sirova i neumjerena – ali ona još nije stara i dovoljno mudra da se lako zadovolji; međutim, prije svega, njoj nije potrebno da licemjerno glumi i da brani nikakvo gotovo obrazovanje, ona uživa sve utjehe i povlastice omladine, osobito povlastice na hrabru i nepažljivu čestitost i oduševljavajuću utjehu nade.” (ibid.)

46. “S jedne obrane doktorske disertacije. – "Što je zadatak svakog višeg školstva?" – Da od čovjeka načini stroj – "Što služi kao sredstvo za to?" – On se mora naučiti dosađivati – "Kako se to postiže?" – Shvaćanjem pojma dužnosti. – “Tko je za njega uzor u tom pogledu?" – Filolog: koji podučava kako bubati. – “Tko je savršen čovjek?" – Državni činovnik – "Koja filozofija pruža najvišu formulu za državnog činovnika?" – Kantova filozofija: državni činovnik kao stvar po sebi, postavljen za suca nad državnim činovnikom kao pojavom.” Nietzsche, Sumrak idola