Temeljne vrijednosti prema NOK-u u kontekstu temeljnih kršćanskih vrijednosti

1. Temeljne vrijednosti prema NOK-u u kontekstu temeljnih kršćanskih vrijednosti dr. sc. Veronika Reljac

2. Govoreći o odgojno – Govoreći o odgojno – obrazovnim vrijednostima NOK(Nacionalni okvirni kurikulum) ističe, kako u odgojno – obrazovnom sustavu trebaju biti zastupljene temeljne vrijednosti. Stavljajući pritom osobiti naglasak na, znanje, solidarnost, identitet i odgovornost.

3. Vrijednosti osmišljavaju ljudski život. One su bitne sastavnice svakog autentičnog ljudskog odgoja. Bez jasne svrhe i vrijednosti odgojna djelatnost ostaje bez perspektive, dezorijentirana i nemoćna. Odgojna pitanja u suvremenom svijetu sve više postaju pitanja života i smrti. Nitko više ne niječe postojanje moralne krize. Ali, jednako tako, nitko ništa ne poduzima.

4. U ovom izlaganju biti će govora o četiri spomenute vrednote i to s različitih kutova gledišta: 1. I d e n t i t e t Stvaranje identiteta kroz »Životni obiteljski ciklus» 2. Z n a n j e Racionalna – emocionalna – duhovna inteligencija 3. S o l i d a r n o s t Suživot sa stigmatiziranim skupinama u društvu 4. O d g o v o r n o s t Socijalni pastoral

5. 1. I d e n t i t e tStvaranje identiteta kroz »Životni obiteljski ciklus»1. RođenjeDijete samim rođenjem i dolaskom na svijet, stvara neki svoj prostor i klimu, ali se i rađa u određenu situaciju koja može biti više ili manje pogodna za razvoj. Tako možemo reći da se dijete rađa u različite vrste prostora (emocionalni i psihološki prostor), koji se međusobno razlikuje i po kvaliteti i po kvantiteti.

6. a.                  Dijete se može roditi, da bi popunilo preveliki prostor među partnerima ili da bi popunilo vacum nastao gubitkom druge voljene osobe (oca, majke, djeteta). Dijete se također može roditi da bi pomoglo premostiti teškoće procesa separacije od primarne obitelji. Može se pretpostaviti da će to dijete koje već od samog rođenja ima u obitelji tako značajnu funkciju i poziciju i dalje tijekom svoga razvoja biti u fokusu pažnje. Tako će svaka pa i normalna promjena tijekom razvoja djeteta postati čvorni moment na kojem se potresa konstrukcija obiteljske zajednice.

7. b.  Dijete se može roditi u drugu krajnost kada u obitelji nema mjesta za njega, jer su roditelji u čvrstoj prijanjajućoj simbiotskoj vezi ili bilo jedan bilo drugi nisu obavili emocionalnu separaciju od svojih roditelja. U toj situaciji dijete ili ostaje po strani s minimum njege potrebno za razvoj ili razbija jednu od simbiotskih veza i formira novu, najčešće s majkom. U takvoj situaciji otac je najčešće gurnut na periferiju a majka sa djetetom formira omnipotentni sistem. Prostor «predviđen» za dijete može biti zauzet i nekim drugim sadržajima i interesima u koje su partneri emocionalno investirali, kao što su npr. sadržaji vezani uz profesiju. Također prostor može biti ispunjen zaokupljenošću i brigom za bolesne roditelje.

8. c. Većina se djece ipak rađa između te dvije krajnosti u situaciji u kojoj je jedna normalna količina pažnje, ljubavi, brige i njege sasvim dovoljna. Osnovni preduvjet za taj dovoljno veliki prostor za dijete, je određeni stupanj,emocionalne zrelosti i samostalnosti u odnosu na vlastite roditelje, kao i dovoljna količina samopoštovanja i samopouzdanja, koje može izdržati to da nema stalnu potvrdu na profesionalnom polju. Dakle ne stapanje (mi smo jedno), ne distanca (svaki za sebe) nego intimnost, koja predstavlja sposobnost da se tolerira i prihvaća različitost onog drugog. Takav odnos intimnosti, partnera – mladih roditelja osnovni je preduvjet za uspješno prilagođavanje na sve promjene koje roditeljstvo unosi u život para i šire obitelji.

9. Svako novo dijete u obitelji obogaćuje subgrupu s iskustvom života s vršnjacima i smanjuje pritisak i očekivanja roditelja od jednog djeteta. Briga za mlađu i slušanje starije braće, rivalitet i ljubomora su iskustva koja se stječu unutar dječje subgrupe i obogaćuju dječje iskustvo. Međusobna kompetencija djece ovisi o tome koliko je roditelj na raspolaganju djeci a i o tome kako se roditelji odnose prema svakom djetetu. Obitelj koja podstiče izjednačavanje u pravima i obvezama između djece i roditelja podstiču nesigurnost i rivalitet. Ako u obitelji ne postoji nitko tko ima autoritet i odgovornost veću od djece, djeca gube osjećaj oslonca, jer se ne zna tko je dijete a tko odrasli. A opet ako dijete ima privilegije odraslog neće s velikim oduševljenjem pozdraviti dolazak drugog djeteta koje predstavlja opasnost za njegovu poziciju.

10. 2. Adolescencija – elementarna nepogoda koja se manje-više dešava svim obiteljima od onoga časa kad se u prvom djetetu u obitelji počinje odvijati hormonalna bura, s kojom počinje odrastanje i sazrijevanje organizma. Adolescentna bura koju obitelj proživljava zajedno sa svojim adolescentom može varirati od obitelji do obitelji i biti vrlo različita u svojoj pojavnosti i intenzitetu, a da još uvijek ostane u granicama «normalnoga». Međutim da bi se to zaključilo, koji puta treba čekati da najjači naleti adolescentne nepogode malo jenjaju, jer se tek tada može procijeniti kako je obiteljski brod prošao kroz neveru.

11. Adolescencija je najjači test fleksibilnosti obiteljske organizacije. Sve tri generacije (djeca, roditelji i stariji) imaju specifične i zahtjevne zadatke kako u odnosu na svoj vlastiti razvoj tako i u odnosu na razvoj međusobnih odnosa koji zahtjeva korijenitu promjenu strukture tih istih odnosa.U svom individualnom razvoju ima cijeli niz zadataka koje mora savladati kako bi stupio u svijet odraslih, zrelih ljudi. Suština procesa u adolescenciji je ubrzano fizičko i psihičko sazrijevanje.

12. Zadaci:-         usklađivanje fizičkog i emocionalnog razvoja-         balansiranje kognitivne i emocionalne maturacije-         hvatanje u koštac s nesrazmjerom između znatiželje i potrebe za novim spoznajama, istraživanjem svijeta oko sebe i stalno prisutnog osjećaja nesigurnosti i sumnje u vlastite sposobnosti

13. Adolescent se mora suočiti s vlastitim zbunjujućim kontradiktornim potrebama kao što su:-         čežnja da se «ode» iz obitelji i tuga što ih se ostavlja-         potreba da se obiteljske vrednote stave na kušnju i sruše i potreba da se ostane lojalan obitelji-         potreba da se oslobodi roditeljskoga utjecaja i silne potrebe da se na roditelje nasloni-         potrebe za ljubavnom vezom i jakog straha od povrede

14. Izlaz iz takvih zbunjujućih osjećaja adolescent često nalazi u pretjerivanju:-         bilo da se izloži stimulacijama ili da se od njih pobjegne-         bilo da se utopi i izgubi u grupi ili da se bude svoj i jedinstven-         bilo da se očajnički nastoji osamostaliti ili da se ostane ovisan

15. 3. Faza mlade osobe – djevojke ili mladića (Razdoblje «između obitelji»)Karakteristike vezane uz razdoblje «između obitelji» (međugeneracijski prostor i povezanost) odražava se u sferi:a.       Emocionalnih odnosa: najmoćnija i neprestano prisutna kategorija. Reflektira se kroz utjecaj roditeljske generacije na životne izbore djece. Mogu biti u skladu ili u opoziciji s modelom roditeljskog načina života.

16. b. Financijskih odnosa: novac u ovom razdoblju može značiti ozbiljnu potporu (financiranje studija) ili pokrivati nesposobnost mlade osobe, da se uhvati u koštac sa zahtjevima odgovornog života. Također može biti sredstvo koje služi kao zamjena za emocionalno davanje i primanje.

17. c.   Funkcionalnih odnosa: ti se odnosi reflektiraju ovisnosti jedne generacije o drugoj. U ovom razdoblju prestaje polako ovisnost djece o roditeljima, a pojačava se ovisnost starih o srednjoj generaciji. Roditelji mogu biti i dalje pretjerano funkcionalni i onemogućiti mladu osobu da preuzme odgovornost za sebe (financijsko potpomaganje, vađenje iz problema, spašavanje u krizama).

18. Promjene vezane za individualni razvoj mladića ili djevojke:-         razvijanje samopouzdanja: razumijevanje sebe i svojih postupaka (što i kako činiti)-         razvijanje znanja o tome tko su u odnosu na druge s kojima su u interakciji (roditelji, braća i sestre, vršnjaci)-         TKO SAM, ŠTO SAM, KOJE JE MOJE MJESTO U SVIJETU U KOJEM ŽIVIM-         Razvijanje jedne i druge spoznajne razine vodi u emocionalno osamostaljivanje mlade osobe.

19. Zadaci mlade osobe, koji su uvjeti za ulazak u svijet odrasliha.       Emocionalno osamostaljivanje znači, da je mlada osoba integrirala svjetonazor svojeg obiteljskog sustava ali i kritičnost prema njemu u skladu sa svojim potrebama i slikom o sebi. To ujedno znači da postupci pri odabiru zvanja, partnera i bilo koja odluka u životu nisu uvjetovani nekritičnim prihvaćanjem ili nekritičnim apsolutnim odbijanjem svega što obitelj vrednuje, nego su promišljeni i odvagnuti u skladu s vlastitom projekcijom budućnosti. Emocionalno osamostaljivanje je preduvjet uspješnog zrelog odabira kako partnera tako i zvanja i zanimanja, što predstavlja osnovu za pun i sadržajan život u odraslom razdoblju.

20. b.       Procesi izbora zanimanja, školovanja i pronalaženja zaposlenja, usko su povezani s emocionalnim osamostaljivanjem te teku usporedno. O tome koliko mlada osoba ima osjećaj samostalnosti i samopouzdanja ovisit će da li će birati buduće zanimanje na osnovu svoga interesa i svojih sposobnosti ili će ići (makar i nesvjesno) za time da ispuni roditeljska očekivanja ili ih odbaciti.c.      Izbor partnera, je u tolikoj mjeri osoban u kolikoj je mlada osoba odvojena i neovisna od roditeljskih figura.

21. 2. Z n a n j eRacionalna – emocionalna – duhovna inteligencijaU posljednje vrijeme govori se o deset različitih inteligencija, među njima se nalaze emocionalna, racionalna, duhovna, moralna, interpersonalna... Ovdije ćemo govorit o tri osnovne inteligencije, a to su: racionalna, emocionalna i duhovna.

22. Racionalna inteligencija (IQ)Racionalna inteligencija se počela sustavno proučavati početkom dvadesetog stoljeća. Racionalna inteligencija je talentiranost za matematičke, tehničke i mehaničke zadatke. Pomoću nje učimo pravila i slijedimo ih bez pogreške. Psiholozi su osmislili testove za njezino mjerenje i tako se počelo svrstavati ljude prema razini inteligencija, nazvanom kvocijent inteligencije ili IQ. Prema tim ispitivanjima osoba je inteligentija što ima veći IQ. Freud je taj racionalni um nazvao ego.

23. Ona se odnosi na znanje koje djeca stječu u školi. To je vrsta razmišljanja koja nas uči korake koje trebamo koristiti kako bismo došli do cilja, tj. ona nas uči kako doći do cilja. Računala imaju visoki IQ, njima su poznata pravila i oni ih slijede. No, ako računalo dobije naredbu za koju nije programirano, javit će nam da je to nemoguće. Računala rade u nizu, tj. serijski. Oni korak po korak izvršavaju našu naredbu.

24. Ta nas inteligencija uči igrati po pravilima, ali ako se pravila igranja promijene, razmišljanje u nizu ili IQ se slama. Prednost IQ-a je u tome što je ona precizna i pouzdana. Racionalna inteligencija provjerava se standardnim IQ testovima. Jedan od pokazatelja visokog IQ-a su visoke ocjene.

25. Emocionalna inteligencija (EQ)Emocionalna inteligencija se odnosi na čovjekovu sposobnost da vlada emocijama, da iščitava tuđe skrivene osjećaje, da razumije ljude, da održava odnose s ljudima u miru. Odnose se na sposobnost razumijevanja vlastitih, odnosno tuđih, emocionalnih i mentalnih stanja. To je inteligencija pomoću koje se rješavaju mnoge zadaće koje IQ ni ne zapaža.

26. Potvrđeno je da IQ čini tek 20% faktora koji određuju životni uspjeh, a to znači da je 80% ostavljeno ostalim utjecajima. Životinje imaju visoki EQ, one osjećaju situaciju u kojoj se nalaze i kako treba reagirati. Freud je to vezao uz id, i tu govori o emocijama, instinktima, nesvjesnom.

27. To je asocijativno razmišljanje koje nas uči da prepoznajemo svoje osjećaje i da vidimo kako tijelo reagira pod utjecajem osjećaja. Ono nam omogućava vezu između osjećaja i tijela. Za razliku od živčanih traktova (IQ), koji su podložni pravilima i strogo programirani pa ne mogu učiti na nov način, živčani spletovi (EQ) imaju mogućnost učenja pod utjecajem iskustva.

28. Kroz ovu inteligenciju dopuštamo da nas iskustvo uči i mijenja. Kad učimo voziti bicikl, one pokrete zbog kojih smo pali i udarili se, izbjegavat ćemo i tražiti nov način da savladamo određenu vještinu. EQ nam pomaže da naučimo motoričke vještine, da pamtimo lica, mirise i osjećaje.

29. Serijska računala su primjer IQ-a i ona ne mogu učiti. Paralelna računala primjer su EQ-a. Serijsko računalo ne može raditi ako je jedna veza u komunikacijskom lancu zakočena. Paralelna računala su bolja jer ako se određeni dio ošteti, paralelni spojevi preuzimaju posao oštećenih dijelova. Paralelna računala rade na principu pokušaja i pogrešaka. Takva računala danas se koriste za prepoznavanje rukopisa, lica, otisaka.

30. Prednost EQ-a jest to što omogućuje učenje kroz iskustvo, ali nedostatak je to što je učenje sporo i neprecizno. Potvrđeno je da EQ čini tek 20% faktora koji određuju životni uspjeh, a ostalih 80% ostavljen je ostalim utjecajima.

31. Duhovna inteligencija (SQ)Duhovna inteligencija je inteligencija kojom pristupamo problemu smisla i životnih vrijednosti. Pomoću te inteligencije svoje postupke i svoj život stavljamo u širi, bogatiji i smisleni kontekst. To je inteligencija kojom procjenjujemo da li je određeni postupak ili životni put sadržajniji od drugog. Ona je podloga za pravilno djelovanje IQ i EQ.

32. IQ nam pomaže da naučimo određena pravila. Moja EQ mi omogućava da doživim situaciju u kojoj se nalazim i da djelujem unutar granica te situacije, tj. da dopustim da me situacija vodi, a moja SQ mi omogućava da postavim pitanje da li uopće želim biti u toj situaciji. Ne bih li radije promijenila situaciju i stvorila bolju? Ona od mene traži da postavim pitanje: zašto ta pravila postoje? Ona me uči da postojeća pravila mogu promijeniti, a to ne znaju ni računala ni životinje.

33. Ljudi su u suštini duhovna bića jer postavljaju pitanja: tko sam ja, koji je smisao mog života, koji je smisao patnje, odakle sam, kamo idem... Uz sva svojstva koja posjeduje, čovjek ima i egzistencijalno-duhovnu komponentu. Danas se potenciraju sve čovjekove sposobnosti koje se mogu izmjeriti, ali čovjek nosi u sebi nešto što ne možemo izmjeriti niti ćemo to ikada moći. To je njegova duhovna komponenta, tj. duhovna inteligencija.

34. Pojam duh dolazi od hebrejske riječi "ruah", latinski je to "spiritus". Naime, SQ je kratica od spiritual intelligence. Duh se smatra pokretačkim ili životnim principom koji udahnjuje život. Život nije nešto što možemo uhvatiti, našim je očima to nevidljivo, ali oči duha jasno vide i spoznaju. Biblija kaže da je Bog nakon što je stvorio čovjeka u njega udahnuo svoj duh (Post 2,7). Po tom duhu mi stvaramo, oživljujemo i pokrećemo svijet. Taj je duh "sveti nemir" koji nas stalno pokreće da napravimo nešto novo i još bolje za buduće generacije.

35. SQ je nešto što nam je zajedničko bez obzira na rasu, dob, spol i religiju. Ona je kao jezik kojim svi pričamo. SQ nas je "programirala" da budemo takvi kakvi jesmo, ali ona nam daje potencijal za reprogramiranje. Pomoću nje možemo rasti, preobražavati se i širiti svoje potencijale. SQ nam pomaže u rješavanju egzistencijalnih problema.

36. Ona daje "dublji" smisao našoj životnoj borbi. Na nju se možemo osloniti kad se hvatamo u koštac s problemom dobra i zla, života i smrti, s dubljim uzrocima patnje i očaja. Na racionalnoj razini mi te probleme pokušavamo otjerati od sebe, a na duhovnoj razini kada se s tim suočimo, otkrivamo ono što već dugo u nama podsvjesno živi.

37. Važno je naglasiti da naša SQ ne ovisi o religioznosti. Osoba može biti duhovno inteligentna bez obzira na to pripada li nekoj religiji ili ne. Ako živi u skladu sa sobom, ljudima i prirodom, osoba ima visoki SQ. Isto tako osoba može biti duhovno tupa, a vršiti obrede svoje religije. Primjer su ljudi koje u crkvi zovemo "tradicionalistima". Oni idu na misu nedjeljom, a ostatak tjedna žive kao da nikad nisu čuli za Boga, Crkvu i moral. Te osobe nisu integrirale i apsorbirale blago koje im Crkva nudi i zato su duhovno zaostali. Njihova religija im nudi "lijek" za probleme njihova života, ali ako ga ne popiju, lijek ne može djelovati. Dakle, religija može pomoći razvoju SQ-a, ali i ne mora, to ovisi o osobi.

38. 3. S o l i d a r n o s tSuživot sa stigmatiziranim skupinama u društvuPojam solidarnost je višeznačan, a njegovo značenje u suvremenom svijetu postaje sve važnijim. Iako se sam pojam solidarnosti (francuski solidaire, solidarité) pojavio na prijelazu 18. u 19. stoljeće, pojavom globalizacije i velikim društveno – gospodarskim promjenama krajem 20. stoljeća, koje su uzdrmale dotadašnju socijalnu državu, solidarnost na početku 21. stoljeća dobiva sve više na značenju. Ona sve više poprima antropološko i etičko značenje. Na suživot u društvu se sve manje gleda kao na puku obvezu, a sve više kao na zahtjev koji je upisan u samu narav čovjeka koji se treba utjeloviti u solidarno ponašanje.

39. U kršćanskoj perspektivi solidarnost dobiva dublje značenje, što znači da dobiva teologalnu vrijednost. Čovjek kao «slika Božja» postaje biće u relaciji kojega Bog odabire i postavlja ga u relaciju sa sobom. Povijest spasenja postaje «povijest potpune objave Boga koji je solidaran s ljudskim rodom.» Stvaranje i savez određuju odnos između Boga i čovjeka u znak solidarnosti koja uključuje ljudsku odgovornost i otvaranje pravoj suradnji. Takva solidarnost postaje model ljudskih odnosa koji se ostvaruju u svakodnevnom radu i životu.

40. Vjernik, koji po sakramentu krštenja postaje dionikom božanske ljubavi, ima zadatak da tu ljubav učini vidljivom u svojoj životnoj sredini. Tako solidarnost postaje etički zahtjev koji u sebi bitno sjedinjuje pravednost i ljubav prema drugome. Na taj se način ona pretače u ljubav u kojoj nalazi svoje najizravnije očitovanje Zanimanje za temu solidarnosti od kraja 20 st., u našem društvu je u znatnom porastu.

41. Međutim situacija na terene je često puta sasvim nešto drugo, - paradoksalni obrat, uporan poziv na solidarnost postao je obrnuto razmjeran stvarnoj praksi te vrednote u životu ljudi - a napose kada se radi o određenim skupinama koje uz to prati i stigmatiziranosti, kao što su psihički bolesnici i beskućnici. Je li to rezultat kriza ideologijâ, što ima za posljedicu snažno usredotočenje pojedinca na samoga sebe i na svoje probleme, teško je reći

42. Riječ stigma dolazi iz grčkog jezika i označava ubod, žig, znamen. U prenesenom značenju najčešće ima negativnu konotaciju, ljaga, sramota, ruglo. Biti stigmatiziran, znači, biti obilježen kao negativna osoba, odnosno prokazivan. Stigma pogađa osobu koja je različita od drugih. Stigmatiziranje ili etiketiranje određene društvene skupine najčešće potiče na separaciju te skupine i promjenu njezina statusa u društvu.

43. Stigma je česta društvena pojava koja je duboko ukorijenjena u našoj tradicionalnoj svijesti «Čuvaj se onoga koga je Bog obilježio!» Dijelimo ih na javne ili društvene i na self – stigme, kada osoba - ili grupa koja je stigmatizirana od vanjskog svijeta počinje stigmatizirati samog sebe, razvija negativno mišljenje o samoj sebi, dolazi do gubitka samopoštovanja i samopovjerenja. Pritom se razvija i autodiskriminacija koja se očituje u ne traženju pomoći, autoizolaciji, osjećaju inferiornosti.

44. Oni koji se bave proučavanjem ovoga fenomena ističu kako pri procijeni druge osobe, čovjek bolje uočava negativne osobine i nedostatke. Gdje dolazi do izražaja čovjekova urođena potreba za razvrstavanjem, kategoriziranjem i stvaranje stereotipa. Pritom čovjek teži negativne događaje pripisivati prije manjini nego li većini. Izvori stigme mogu biti; psihološki – distanca prema unesrećenima, nesretnima, bolesnima; ekonomski – stigma kao oružje u socioekonomskoj kompetenciji; evolucijski – stigma kao taktika preživljavanja i osiguranja kvalitetne reprodukcije.

45. Stigma vodi u diskriminirajuće ponašanje u području: obrazovanja, zapošljavanja, poslovne karijere, obiteljskog života, socijalnih interakcija, itd. U današnjem društvu na veličinu i učestalost pojave stigmatizacije pojedinca ili grupe, uveliko utječe i globalni sustav vrijednosti koji veliča: učinkovitost, brzinu, mladost i ljepotu

46. I u ova moderna i napredna vremena – kako ih često volimo nazivati – često puta smo svjedoci kako se stigma kao biljeg prikapča mentalnoj bolesti i svima onima koji imaju bilo kakvog doticaja sa njome, prije svega ovdje se misli na osobe koje su pogođene psihičkom bolešću, ali tu su i njihove obitelji, psihijatri, psihijatrijske institucija, psihotropni lijekovi, itd. Društvo stvara teoriju koja objašnjava opasnost i inferiornost duševnog bolesnika, a zapravo racionaliziramo animozitet koji se temelji na drugim razinama. Jednom stigmatizirana osoba svrstava se u ograničeni broj stereotipa koje postoje o duševnim bolesnicima i tamo trajno ostaje.

47. Nameće se pitanje, jesmo li kao članovi društva i kao vjernici, dovoljno osviješteni kad je riječ o psihički oboljelim osobe? Razbijanje predrasuda o tim ljudima i njihovim problemima prvi je korak na putu solidarnosti prema takvim osobama, njihovim obiteljima, ali i institucijama koji se namijenjene za njihovo liječenje. Drugi važan korak je u prepoznavanju važnosti koju ima duhovnost kod liječenja psihički oboljelih osoba.

48. U liječenju depresije uz duhovnost vrlo je bitno ohrabriti pacijenta da postoji izlaz iz depresije. Pomaganje osobama u teškoj depresiji «traži veliko strpljenje i suživljavanje s problemom. Osobu treba prihvatiti u njezinoj bolesti. Treba hrabriti pacijenta i govoriti mu o Božjoj ljubavi, čak i u trenucima kada je on slabo može osjetiti. Opraštanje je važan dio procesa tijekom duhovnog preporoda i osobnog preoblikovanja.» Molitva predstavlja specifičnu duhovnu aktivnost u liječenju depresije, dajući utjehu i nadu, povećava osjećaj povjerenja prema sebi i ljudima oko sebe koji se bore za dobrobit oboljelog.

49. Duhovna pomoć u liječenju psihološke traume i PTSP-a, nije još dovoljno istražena, ali su «mnogi priznati stručnjaci potvrdili kako vjera ima pozitivno djelovanje nakon traumatskog iskustva u smislu post-traumatskog rasta i to svladavanjem egzistencijalnih dilema. Probuđena duhovnost jača osjećaj oprosta što je neophodno za obnavljanje života u pozitivnom smjeru, u svim sferama.» Dušobrižnički tretmani sastoje se od individualnog i skupnog rada, prakticiranjem religijskih dnevnih rituala i smjernica i trebaju biti integrirani s profesionalnim medicinskim metodama liječenja.

50. U Novom zavjetu čitamo o mnogobrojnim djelima tjelesnog i duhovnog milosrđa, evanđelja nam donose kraće i duže opise Isusovog odnosa prema onima koji su bolovali od raznih tjelesnih, ali i teških psihičkih bolesti, možda bi bilo dobro da te i takve primjere unesemo i u svoju svakodnevnicu, ne samo razmišljajući nad tim evanđeoskim tekstovima nego i provodeći ih u konkretan život sa svim oboljelima od psihičkih bolesti iz naše okoline.