OSNOVE TEORIJSKOG PRISTUPA REGIONALNOM RAZVITKU

1. OSNOVE TEORIJSKOG PRISTUPA REGIONALNOM RAZVITKU

2. OBUHVAT TEORIJSKOG PRISTUPA REGIONALNOG RAZVITKA Složenost regije kao sustava u okviru kojeg djeluju brojne zakonitosti, uočena je vrlo rano, pa se koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, ukupna problematika funkcioniranja i razvitka regije pokušala staviti u teorijske okvire. Teorijski pristup obuhvaća: • teorije, • modele • analize

3. SVRHA TEORIJSKOG PRISTUPA • otkriti zakonitosti koje vladaju u odnosima unutar regije i regije s njenim okruženjem, • otkriti zakonitosti koje vladaju u procesu regionalnog razvitka, • otkriti metode identificiranja razvojnih faktora na razini regije • otkriti metode identificiranja razvojnih ograničenja, • izgraditi analitičke metode praćenja razvojne problematike u regiji, • utvrditi modele optimizacije razvojnih procesa u regiji, • stvoriti pretpostavke za razvitak razvojnog instrumentarija regije.

4. STRUKTURA TEORIJSKOG PRITUPA • Grupe teorija • teorija lokacije • tradicionalne teorije • teorije polariziranog razvitka i zavisnosti • teorija izvozne baze • teorija gravitacije • Grupe modela - lokacijski modeli - prostorni modeli • Grupe analitičkih metoda • metode globalne analize • input-output metode • metoda cost-benefit analize

5. GRUPE TEORIJA • Teorija lokacije – polazi od osnovnih čimbenika koji utječu na izbor optimalne lokacije, • Tradicionalne teorije- kojima se dobiva opći uvid u problematiku regi-onalnog razvitka, ulogu investicija, štednje, te problem regional. rasta, • Teorije polariziranog razvitka i zavisnosti – ukazuju na razlike između regija, mehanizme održavanja i povećanja tih razlika i ulogu regional-nog razvojnog centra, • Teorija izvozne baze – ukazuju na pokretačku snagu izvoza iz jedne u drugu regiju, zatim uzroke specijalizacije pojedinih regija, te zaostaja-nje ili ubrzanje razvitka. • Teorija centralnog mjesta i gravitacije – nastoji odgovoriti na pitanje odnosa između ekonomskog centra i njegove periferije unutar date regije, kao i čimbenika koji ih integriraju u jednu cjelinu.

6. GRUPE MODELA • Lokacijski modeli – istražuju putove i načine povećanja ekonomičnosti izbo-rom optimalnog smještaja za pojedinu gospodarsku djelatnost. Pri tom postoji poseban pristup za: a. individualni smještaj, kod kojeg se optimalnost odnosi na jednu gospodar-sku djelatnost, b. skupni smještaj, sadrži više pojedinačnih gospodarskih djelatnosti. Optimal-nost se utvrđuje na razini pojedine djelatnosti ali pod pretpostavkom da pri tom nisu u međusobnoj koliziji interesa. • Prostorni modeli – polaze od potrebe za optimalnom organizacijom, optimal-nim razmještajem i njihovim harmoničnim vezanjem unutar jednog šireg pro-stornog obuhvata (regije). Prostorni modeli mogu biti: - homogeni, - heterogeni - kompleksni

7. GRUPE ANALITIČKIH METODA • Analitičke metode su postupci praćenja određenih pojava u prostoru regije, otkrivanja pravila u njihovom odvijanju i ocjena njihovog utje-caja na odvijanje razvojnih procesa u okviru regije. • Neke od analitički metoda su slijedeće: a. metode globalne analize b. input-output metoda c. metoda cost-benefit analize

8. LOKACIJSKI MODELI(INDIVIDUALNI LOKACIJSKI MODELI) • Polazi od optimalnosti lokacije individualne gospodarske aktivnosti, • Optimalan izbor individualne gospodarske aktivnosti predstavlja i osigu-rava i najveći društveni doprinos, • Optimalni model mora biti izraz, funkcija usklađenog, ponderiranog utje-caja svih faktora, koji osiguravaju maksimalne pozitivne ili minimalne negativne rezultate. • Predmet lokacije mogu biti gospodarske i negospodarske aktivnosti, • Jedan od važnih problema u ocjeni stupnja optimalnosti lokacije je njena vremenska dimenzija ( optimalnost je vremenski ograničena), • Stupanj razvitka određene regije i tehnički progres najvažnija su uporišta u definiranju optimaliteta većine gospodarskih i negospodarskih aktivnosti, • U domeni vremenske dimenzije za stupanj optimalnosti lokacije važna su dva zakona; zakon optimalnih kapaciteta i zakon ekonomije razmjera.

9. LOKACIJSKI ČIMBENICI • Prirodni; (reljef, prirodna bogatstva, demografski potencijal i sl), • Historijski; (izgrađeni potencijal, tradicija i radna vještina stanovništva, eksterne ekonomije i sl), • Tehničko-ekonomski; (infrastruktura, razvijeno tržište, radna snaga, mogućnost daljnje izgradnje i prostornog širenja i sl.) • Ekonomsko-politički; (osiguran ravnomjerni razvitak, politička stabilnost i sl.), • Ekološki; ( politika zaštite okoliša, vrijedni ekološki objekti i sl.) • Ostali (razni neekonomski čimbenici)

10. LOKACIJSKI MODELI(SKUPNI LOKACIJSKI MODELI) • Pod skupnim lokacijskim modelima može se smatrati postupak traže-nja optimalnosti u ostvarivanju zajedničkih interesa u smještaju više gospodarskih djelatnosti na određenom prostoru. • Optimalnost u tom smislu predstavlja mogućnost ostvarivanja većeg stupnja ekonomičnosti zbog zajedničke lokacije ili ostvarivanje nekih zajedničkih ciljeva.

11. OBLICI SKUPNIH LOKACIJSKIH MODELA • Industrijski kompleksi; predstavlja oblik skupnih lokacija čija je pro-storna koncentracija uvjetovana potrebom racionalizacije tehnološkog procesa. Početni oblici ovakvih lokacija imaju imaju obično individualni karakter, da bi zbog tehnoloških potreba došlo do lokacije novih jedinica u poslovnom procesu. U prvoj fazi je povezanost obično vertikalna. • Gospodarske zone; predstavljaju oblik prostorne organizacije s ciljem postizanja većeg stupnja racionalizacije troškova investiranja i poslo-vanja u uvjetima skupnog smještaja. Takve skupne lokacije mogu nas-tati jednostavnim dodavanjem pojedinih individualnih aktivnosti na lo-kaciji gdje je već postojala neka djelatnost ili definiranom politikom razvitka gospodarskih zona od strane lokalne ili regionalne samoupra-ve, programiranjem, programiranjem njihove izgradnje i razvitka.

12. PROSTORNI MODELI – OSNOVNA NAMJENA • Predstavljaju elemente metodologije regionalnog planiranja i razvitka i to kroz slijedeće aspekte: • Kao elementi planiranja predstavljaju integralni dio planske dokumen-tacije. Oni daju kvantitativnu dimenziju regionalnim planovima na osnovi koje se može vršiti kvalitativna valorizacija pojedinih varijanti plana. • Prostorni modeli relativiziraju individualni pristup u procesu investira-nja, odnosno, utvrđuju optimalnost na društvenoj razini. Optimalnost individualnog projekta se nalazi u okvirima društvene optimalnosti. Kroz prostorne modele kanaliziraju se investicijski projekti i uravnotežuju se razvojne pretenzije.

13. VRSTE PROSTORNIH MODELA Prema stvarnom sadržaju prostorni modeli mogu biti: • Homogeni • Heterogeni • kompleksni

14. HOMOGENI PROSTORNI MODELI • Predstavljaju prostorni razmještaj istovrsnih pojava, proizvodnih dje-latnosti ili objekata koji mogu imati gospodarski ili ne gospodarski ka-rakter. • Po strukturi spadaju u jednostavnije modele i u tom smislu imaju veli- ku praktičnost. • Razmještaj zdravstvenih, školskih ili predškolskih kapacitete na podru-čju jedne regije. Može to biti npr. razmještaj trgovačkih kapaciteta na području regije i sl. • U obuhvatu ovih modela mogu biti jednako uspješno riješeni problemi razmještaja i gospodarskih i društvenih sadržaja.

15. HETEROGENI PROSTORNI MODELI • Heterogeni modeli obuhvaćaju dva ili više homogenih modela, odnosno istovremeno obuhvaćaju razmještaj više gospodarskih i negospodarskih sadržaja. • U okviru heterogenih modela nalazi se i problematika razvitka centara odnosno funkcionalna klasifikacija naselja. • Prostorni razmještaj gospodarskih kompleksa ili kapaciteta više gospo-darskih grana, različitih industrija također su u obuhvatu heterogenih prostornih modela.

16. KOMPLEKSNI PROSTORNI MODELI • Kompleksnim prostornim modelima smatraju se oni modeli u okviru kojih su obuhvaćene čitave strukture jedne regije. Tu se prije svega misli na različite oblike regionalnog ili urbanog planiranja, u okviru kojeg se praktično reguliraju sve pojave koje se odvijaju u prostoru koji se nalazi u obuhvatu tih planova. • Spadaju u vrlo složene modele jer ulaze u strukturu odnosa u prostoru u obuhvatu plana s tendencijom da ih permanentno usklađuju s ciljem da se postigne optimum na razini prostora u ovom slučaju regije. • Na prethodnoj osnovi temelji se koncepcija kompleksnog funkcioni-ranja i razvitka regije.

17. NAČELA REGIONALNE ORGANIZACIJE U PROSTORU Da bi prostorni modeli mogli dati maksimalne efekte potrebna su takva prostorna rješenje koji će maksimalno eliminirati gubitke koji bi mogli utjecati na smanjenje pozitivnih efekata. Stoga je potrebno pridržavati se slijedećih načela organizacije u prostoru: • Uklanjanje prostornih razmaka, • Uklanjanje povratnih kretanja, • Minimiziranje transportnih gubitaka,

18. REGIONALNA COST-BENEFIT ANALIZA • CBA je oblik kalkulacije u kojoj se uspoređuju društveni troškovi i društvene koristi kod određenih projekata. • Pod društvenim troškovima smatraju se svi negativni efekti koji nasta-ju realizacijom određenog projekta. • Pod društvenim dobicima smatraju se svi pozitivni efekti koji nastaju realizacijom određenog projekta. • Određeni projekt je prihvatljiv ako su društvene koristi veće od društ-venih troškova, • Fundamentalno načelo CBA glasi: najbolja alternativa, kad ima više projekata, je ona koja daje najveće neto koristi.

19. FAKTORI VREDNOVANJA PROJEKATA • Interni, odnose se na one troškove i efekte koji su specifični za pojedi- ne subjekte. • Eksterni, odnose se na one efekte koji će se odraziti na sve gospodar-ske i društvene subjekte unutar regije. - pozitivni - negativni

20. METODE I POSTUPAK VREDNO-VANJA • Projekti koji se vrednuju CB analizom mogu biti: - pojedinačni, koji se s vremenskog aspekta dijele na probleme s odloženim i neposrednim efektima -skupni, kada se u postupku analize obuhvaćaju dva ili više projekta,

21. VREDNOVANJE POJEDINAČNIH PROJEKATA Kako se radi o dugoročnim projektima vrednovanje se provodi s dva aspekta: • s aspekta odloženih efekata, koji se odnose na buduće razdoblje, • neposredno mjerenje efekata.

22. SKUPNO VREDNOVANJE (VIŠE) PROJEKATA Često je potrebno analizirati dva ili više projekata. Oni mogu biti: • Komplementarni, kada su projekti koji su predmet analize međusobno uvjetovani. Ako se analiziraju odvojeno mogu biti društveno nerenta-bilni, a kada se analiziraju skupno tada su rentabilni. • Konkurentski, kada se projekti mogu realizirati različitim metodama što znači da izbor jednog projekta isključuje drugi i to definitivno. Razlika između komplementarnih i konkurentskih je upravo u tome što se kod komplementarnih odluka o investiranju donosi u fazama, od kojih svaka predstavlja jednu projektnu cjelinu. Kod konkurentskih izbor jednog projekta znači eliminaciju svih drugih i to definitivno

23. POSTUPAK VREDNOVANJA PRIMJENOM CBA Faze u vrednovanju projekata: • Identifikacija alternativa, • Identifikacija učinaka, • Izbor mjernih jedinica i njihovo vrednovanje, • Procjena alternativa, • Prijedlog odluke.