Učenici s individualiziranim odgojnoobrazovnim programom (IOOP)

1. Učenici s individualiziranim odgojnoobrazovnim programom (IOOP) Kolovoz 2012. Mladenka Sabo, profesor logoped

2. Uočavanje teškoće ---- detaljna obrada (psiholog, audiolog, logoped)----- rješenje o primjerenom obliku školovanja: potpora edukacijsko rehabilitacijskog stručnjaka + IOOP točka 3.- školski logoped točka 8. – suradnja edukacijsko rehabilitacijskih stručnjaka

3. točka 3. poremećaji govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju Specifične teškoće u učenju su smetnje u području - čitanja (disleksija, aleksija), - pisanja (disgrafija, agrafija) te - računanja (diskalkulija, akalkulija) - jezika (posebne jezične teškoće) 35 učenika sa specifičnim teškoćama učenja i rješenjem (30 učenika s disleksijom)

4. DISLEKSIJA – specifična teškoća čitanja • poteškoće djeteta u učenju čitanja i razumijevanja pisanog jezika • dijagnoza na kraju drugog razreda • disleksija nije rezultat smanjene inteligencije, a nije ni problem ponašanja i motivacije • disleksija je kompleksno stanje koje djeluje i na ostala područja djetetova života

5. Učenik svoju “disleksiju nosi posvuda” • u prostornoj orijentaciji (lijevo-desno, gore-dolje) • vremenskoj orijentaciji (miješaju pojmove jučer, danas, sutra) • stalno se bori s vremenom • praćenje uputa – instrukcija u nizu • prisjećanje riječi • mora upotrijebiti puno više pažnje za praćenje školskog sadržaja • ne može istodobno slušati i pisati • može imati lošu sliku o sebi i kao rezultat toga iskazati oblike poremećaja u ponašanju

6. Zablude o disleksiji • “koliko godina ima, a ni čitati ne zna”- disleksija je za cijeli život • “on je lijen, kad bi se samo malo potrudio naučio bi čitati” – dislektičari koriste drugačiji dio mozga kod čitanja, uče na drugačiji način • može se činiti lijeno, a zapravo se teško organizira u izvršavanju svojih školskih obveza

7. Stil učenja

8. Fiziološka obilježja stila učenja • Mišljenje i učenje kod disleksije može biti olakšano • pokretima: hodanjem i šetnjom, ljuljanjem • dodirivanjem i baratanjem/ manipuliranjem objektima, • žvakanje i uzimanje tekućine (žvakaće gume) • Crtanje, povezivanje sadržaja s pokretima, gluma, igranje uloga (dramatizacija) • Kraći periodi učenja

9. Većina osoba s disleksijom je vizualni tip • Vjerojatno će zapamtiti vizualne detalje u sobi ili na licu neke osobe, ali će zaboraviti o čemu se razgovaralo. • Korisne su mentalne mape, grafikoni, dijagrami, kratke zabilješke i označeni naslovi. Važni su prikaz i pregled. Markeri u boji za označavanje ključnih ideja.IT, filmovi, video. • Za učenike s disleksijom je bolje da koriste više perceptivnih kanala • Većina osoba s disleksijom je tzv. „sova – tip" ljudi koji bolje uče noću. Prije 10 sati prijepodne teško im je obavljati intelektualni rad

10. Psihološka obilježja • kod većine osoba s disleksijom snažnija funkcija desne polutke (u odnosu na ostale kod kojih je dominantna lijeva polutka), ilustracije, humor, simboli i bilo koja vrsta demonstracija pomažu u učenju • prvo moraju razumjeti što i zašto uče, a tek nakon toga se mogu usmjeriti na detalje – globalni tip • započeti učenje sažimanjem gradiva koje je potrebno naučiti kako bi imali pregled tog gradiva.

11. Emocionalna obilježja • Često rade više stvari odjednom • Osobe s disleksijom nisu ustrajne u učenju; često ne mogu riješiti zadatak iz jednog pokušaja – poticaj, ohrabrenje • Potrebno im je više vremena zbog toga što moraju obuhvatiti cijelu koncepciju i nakon toga se upustiti u rješavanje detalja

12. Kako pomoći učeniku s disleksijom IOOP • razumijevanje za djetetove teškoće • isticati njegova dobra postignuća • češće provjeravati znanje po manjim nastavnim cjelinama • tražiti kvalitetu iznad kvantitete • manji broj zadataka odjednom – više faza • naglasiti ono što će se u lekciji učiti i završiti lekciju sažetim prikazom onoga što se naučilo

13. staviti ga da sjedi bliže ploči i učitelju reducirati utjecaj pisanja na učenje ili pokazivanje znanja – usmeno naglašavati važnost urednosti rukopisa, ali ga ne kažnjavati kad ne može bolje pogreške ispravljati kvalitetno (ne pišući preko djetetova rukopisa; dijete i roditelj moraju vidjeti i razumjeti pogrešku)

14. koristiti različite vrste podražaja – vidne, slušne, taktilne kod obrade novih sadržaja • sistematski provjeravati je li učenik razumio sadržaj, pojmove i definicije te dati dodatna objašnjenja • izbjegavati učenikovo čitanje na glas ili pisanje na ploči pred razredom kada su u tom području veće teškoće (osim ako učenik ne izrazi želju) • razvijati rad u skupini i suradništvo • koristiti prerađene, sažete, jednostavnije tekstove

15. smanjiti »nepotrebno« prepisivanje - na ploči bojama označiti dijelove koje dijete treba prepisati, produljiti mu vrijeme pisati čitljivim, pravilnim rukopisom na ploči, upotrebljavajući boje povećati font slova kod tekstova za čitanje s razumijevanjem i ispitnih materijala

16. u udžbeniku jasno označiti mjesta koja su bitna – rečenica, pravilo, primjer, slika,postupak • koristiti mnogo konkretnih primjera, slika, pokusa povezanih s učenikovom životom,sredinom • pismeno rješavanje zadataka neka ne bude vremenski ograničeno • važno je učenika stalno ohrabrivati na spontano izražavanje i poticati ga na samostalnost u radu