Machiavelli

1. Dr. sc. Anđelko Milardović Machiavelli Sveučilište u Dubrovniku Kolegij: Povijest političkih ideja Dubrovnik, 5. prosinca 2007.

2. Bilješka o N. Machiavelliju • Niccolo Machiavelli (1469-1527), rođen u Firenci • Od 1494 do 1512. radio u državnoj službi • 1512. – optužen za urotu protiv vladavine obitelji Medici, zatvoren i mučen • Oslobođen je i protjeran iz Firence; tijekom progonstva posvećuje se pisanju teoretskih spisa • Najznačajnije djelo ‘Vladar’ (Il principe) 1513. • Neki smatraju da je tim djelom nastojao zadobiti povjerenje obitelji Medici i vratiti se u državnu službu • Umire u Firenci 1527. godine • Manje je poznat kao pjesnik i pisac kazališnih komedija

3. Bilješka o N. Machiavelliju • Svojim spisom ‘Vladar’ utemeljuje novi pravac političkoj filozofiji tako što razbija, od antike uobičajenu, povezanost politike s etikom • U vremenu koje vidi uzdrmano političkim krizama i unutarnjim raspadom Machiavelli želi pokazati put prema trajno uređenoj državi • Temelj tomu je sposobnost i volja za moći vladara • Stoga se Machiavelli usmjerava na svojstva vladara koji je osposobljen za uređivanje države i održanje na vlasti

4. Niccolo Machiavelli: “Vladar” Zagreb: Globus, 1985. (Preveo:Ivo Frangeš) Raščlamba: Anđelko Milardović, Zagreb, prosinca 2005.

5. Proslov • Machiavelli se ponajprije u uvodu obraća velemožnom Lorenzu de Mediciu • Slijedi upućivanje stjecanja naklonosti i milosti kod nekog vladara • To se postiže “dodvoravanjem stvarima”, nadasve materijalnim koje omekšavaju srce vladarsko • Machiavelli se obraća dotičnom vladaru dokazujući njegovu privrženost njemu darivanjem dijela ovoga kao znaka “privrženosti moje”, u kojem zapravo podastire iskustva vladateljska u prošlosti • Machiavelli želi darivati vladara knjigom o mudroslovlju vladateljstva ne bi li vladar okusio znanje političko s vrutka mudroslovnog (filozofija) i državoslovnog (politologija) i možda po njemu postupao

6. Proslov • Dobra Machiavellieva nakana podastrijeta je u onom dijelu teksta gdje kaže da on ne može “pružiti dara većega nego što je mogućnost da u kratko vrijeme proniknete u ono do čega sam ja došao tečajem tolikih godina, nakon tolikih tegoba i truda” (str. 99.) • Smatra kako će ispijanje iz vrutka mudroslovlja i državoslovlja podastrtog u knjizi ovoj vladaru iliti knezu prosvijetliti pamet i da će potonji zapravo “dovinuti one veličine što Vam je obećava sreća i ostala svojstva Vaša” (str. 99.) • Slijedi podučavanje vladara u više odjeljaka

7. O vrstama kraljevstva (monarhije) • Machiavelli dijeli vladavine na “republike ili monarhije” (str.99.) • Jedna je u nizu postaristotelovskih tipologija političkih poredaka • Monarhije su nasljedne i nove • Nasljedne po obiteljskoj liniji, a nove poput Milana Francesca Sforze (1401-1466.); “sin slavnog condottiera Muzija Attendola. Godine 1447. dodijeljena mu je zadaća da brani Milano od Mlečića, ali se on 1450. udruži s njime i nametne Milanu za vladara” (str.100.) • Vladavine se mogu zadobiti oružjem, srećom i sposobnošću • Sreća (fortuna) i sposobnost (virtu) ili Tugend (njem.) što bi bilo ravno vrlini, izvrsnosti - smatraju se mjerilom uspjeha vladateljskog

8. II. O nasljednim monarhijama • Kako se u/nad monarhijama može vladati i vlast zadržati? • U nasljednim monarhijama po jednoj lozi vlast se lakše može sačuvati nego li u novim monarhijama • Tehnika održavanja vlasti u nasljednim monarhijama temelji se na: • poštivanju poretka predaka • opreznom djelovanju • djelovanju prema prilikama • Čak i vladar osrednjih sposobnosti u ovom tipu vladateljstva mogao bi biti uspješnim vladarom

9. II. O nasljednim monarhijama • No samo izvanredne okolnosti mogu prekinuti vladateljski kontinuitet ili kako Machiavelli kaže “neka izvanredna ili moćna sila pa mu je otme (...)” (str.100.) • No, i u takvim okolnostima fortuna ima razumijevanja za vladara jer zavojevači (osvajači) ne mogu dovijeka porobljenim držati kraljevstvo jer ih uvijek zadesi zla kob pa kraljevstvo opet “dolija” u ruke nasljednog vladara • Nasljedni vladar nema potrebe ulaziti u sukob s pukom; narodu je miliji i spokojno može vladati bez potrebe igranja s “promjenama” poradi toga što promjene “uvijek utiru put jedna drugoj” (str.100.)

10. III. O mješovitim monarhijama • Nastaju iz sklonosti ljudi da stalno mijenjaju vladare, naravno u nadi da će promjena biti nabolje tj. Da će “time nešto popraviti” (str. 100.) • Ufanje u popravljanje stanja naganja ih laćanja oružja pa se onda kaju jer se stanje ne popravlja, već pogoršava • Machiavelli smatra da novi vladar “mora ugnjetavati nove podanike” svim sredstvima koje povlači nova vlast • Vladar ima i neprijatelje. Neprijatelji su oštećenici pri osvajanju nove vlasti • Naravno i prijatelje. Ali prijatelji su nezasitnici jer očekuju protuusluge za osvajanje vlasti • I oni su potencijali neprijatelji. No, vladar ne može ići na njih grubim sredstvima „kad im je obvezan“

11. III. O mješovitim monarhijama • Vladar na kraju mora imati nekog saveznika u pučanstvu jer vladati sam ne može. A nije mu lako! • Machiavelli smatra da se pobunjene zemlje “kad se ponovno zadobiju, mnogo teže gube” (str.101.) • Države osvojene na silu “pripadaju prvobitnoj državi osvajačevoj ili pripadaju istoj zemlji i istom jeziku, ili ne pripadaju” (str. 101.) • Što u slučaju da pripadaju? “Kad se desi da pripadaju, veoma ih je lako zadržati, pogotovu, ako nisu navikle živjeti slobodno; a da vlast nad njima bude sigurna, dovoljno je iskorijeniti lozu starog vladara; jer što se drugoga tiče, kad ostaju stare prilike, a nema razlike u običajima, ljudi će biti mirni” (str.101.)

12. III. O mješovitim monarhijama • Ako netko osvaja (takve države) valja postupati na ovaj način: • zatrti lozu staroga vladara • ne dirati namete jer bi to moglo biti izvorom buna • ne dirati zakone “tako da te države u najkraće vrijeme postanu jedno tijelo s njegovom vlastitom državom” (str. 101.) • Osvoji li se vlast u nekoj državi koja se razlikuje po jeziku, kulturi i običajima za njezino je održavanje najbolje držati se promućurnosti i nastaniti se u istoj, osnovati naseobine kao ključeve države i dovući dosta vojnika • Vladar mora oslabiti velikaše osvojenog područja /države kako bi sam ojačao i paziti na strance došljake da ne ojačaju • Machiavelli u državnim stvarima priziva dalekovidnost kako bi se lakše moglo “doskočiti svim nevoljama”; napominje da nevolje ne dolaze same po sebi tj. one nastaju “ako ih nismo predvidjeli” (str.103.)

13. IV. O upravljanju državama • Svaki vladar je suočen s poteškoćama vladateljskim kad osvoji novi prostor, državu • Bori se se različitim sredstvima kako bi zadržao vlast • Machiavelli zbori o dva načina upravljanja državama: • vladar je jedan a sluge su njegovi ministri tj. Ministranti koji pomažu pri oltaru upravljanjem državom • vladar vlada s velikašima ne po milosti njegovoj već rodu plemenitome

14. V. O upravljanju gradovima i državama koji su prije živjeli po svojim zakonima • Ima iskustava gdje se osvojene države navikle živjeti po “svojim zakonima i slobodi” • Machiavelli savjetuje da se potonje mogu upokojiti uz pomoć tri načina zadržavanja vlasti: • uništenjem istih • nastanjivanje vladara samoga u njima • ostavljanjem zakona, prikupljanjem nameta i uspostavljanjem vlade nekolicine(oligarhije) s kojom sklapa prijateljstvo i savez • Oligarhija je po naravi svojega položaja u zavisnosti od vladara – instalatera jer je isti postavlja, a ona je u milosti i nemilosti moći i volje njegove • Ovdje se uspostavlja simbiotička i ujedno sluganska struktura odnosa

15. VI. O novim vladavinama • Do istih se dolazi oružjem i hrabrošću • One nastaju pojavom novog vladara • Do istih se dolazi na temelju: • virtu (sposobnosti ) • fortune (sreće) • Dulje se održava onaj koji se oslanja na virtu od onoga što se oslanja na fortunu • Vladari postali vlastitom sposobnošću su “Mojsije, Kir, Romul, Tezej i njima slični” (str.107.) • Vladari koji postaju po svojim sposobnostima taj položaj teško stječu, ali ga lako održavaju • No, ni oni ne mogu bez teškoća koje nastaju “dijelom od novih uredaba i načina uprave koji su novi vladari prisiljeni provoditi hoće li da udare temelje svojoj državi i osnuju vlast” ( str.108.)

16. VI. O novim vladavinama • U tim činidbama nailaze na otpor vladanih koji se protive uredbama. Machiavelli stoga savjetuje: “Valja, stoga, udesiti tako da ih, kad prestanu vjerovati, uzmogneš prisiliti da vjeruju” (str.108.) • Novi vladari svojim sposobnostima moraju skršiti otpor otpornika (protivnika), a kada uspješnicu dodirnu počnu ih “štovati zato što su uništili sve koji su im zavidjeli na njihovim sposobnostima, oni postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni” (str.109.) • Kad se nevjernicima slomi kičma vladari, dakle, postaju moćni, sigurni, čašćeni i sretni: MOĆ – SIGURNOST –ČAST- SREĆA

17. VII. O novim vladavinama koje se zadobivaju tuđom snagom i tuđom srećom • Ima ljudi koji od običnih građana postanu vladarima • Njima se fortuna osmjehne ali Machiavelli kaže da se “s mnogo truda održavaju na vlasti” (str. 109.) • Izvorno oni ništa nisu napravili nego su naprosto imali sreću pa im je “država podijeljena, ili za novac, ili milošću onoga koji podjeljuje” (str.109.) • Ovaj tip vladara mogli bismo svrstati u vladare ovisnike jer se naprosto instalirani i ovise o volji i milosti onih “koji su ih na vlast podigli...” (str.109.) • No, njihov položaj nije siguran jer nisu na vlast došli sposobnostima već instalacijom i vlast teško mogu zadržati jer je uzrok vladanja izvan njih • Iznenada postadoše vladarima i iznenada nestadoše • Ali ako sposobnosti izraze imaju šanse preživjeti kao vladari

18. VII. O novim vladavinama koje se zadobivaju tuđom snagom i tuđom srećom • U prvom slučaju proizvodi se vladar –marioneta, a u drugom marioneta pokušava pohvatat sve konce i na temelju sposobnosti dalje vladati. • Uz fortunu mora se pojaviti virtu. Tek tad se pojačavaju šanse vladateljskog preživljavanja • Machiavelli navodi dva načina “na koje se – sposobnošću ili srećom – postaje vladarom ...” (str.109.) • Navodi i dva primjera “iz dana koje mi pamtimo. To su Francesco Sforza i Cesare Borgia” (str.109.) • “Francesco je doličnim sredstvima i s velikom sposobnošću od obična građanina postao milanski vojvoda ; a ono što je sa sto muka stekao, zadržao je s malo truda” (str.110.) • “Naprotiv, Cesare Borgia, pučki nazvan vojvoda Valentino, zadobio je državu zahvaljujući sreći očevoj pa ju je s njome i izgubio, unatoč tome što je uložio sav trud i učinio sve što mora učiniti razborit i sposoban čovjek koji hoće da se učvrsti u država što ih je zadobio tuđim oružjem i tuđom srećom” (str.110.)

19. VIII. O onima koji se zločinstvima ispeše na vladarski položaj • Vladarom se, kako Machiavelli naučava, postaje uz pomoć virtu i fortune • Ali ima i treći način: uz pomoć zločinstva • I zločinstvo prema Machiavelliju može biti but k vlasti • Taj način postajanja vladarom naziva opakim • Tim se načinom do duše dolazi do vlasti ali se ne stječe slava. Machiavelli: “Ne može se, doduše, nazvati vrlinom ubijanje sugrađana, izdaja prijatelja, nevjera, milosrđe, bezboštvo; jer sve to može donijeti vlast, ali ne i slavu” (str.114.) • Zavojevač mora u trenutku osvajanja države primijeniti neizbježna nasilja tj. “počiniti ih odjednom, da ih ne bi danomice morao obnavljati, te da uzmogne, ne obnavljajući ih, uliti pouzdanje u ljude i privezati ih uza se dobročinstvima” (str.115.)

20. IX. O građanskoj vladavini • Vladarom se može postati i uz naklonost sugrađana u svojoj domovini. Machiavelli: “No sad smo došli do drugog način, kad privatan građanin, ne zlodjelima ili nekim drugim nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u svojoj domovini, pa se sve to može nazvati građanskom vladavinom” (str.115.) • Ovaj način dolaženja na vlast ne zahtijeva virtu, fortunu koliko lukavost • Machiavelli: “Do te vrste vladarskog položaja ljudi se uspinju ili s pomoću naroda ili s pomoću velikaša” (str.115.) • Narod ne voli vladavinu velikaša, velikaši vole vladati narodom i “ugnjetavati ga” (str.115.) • Machiavelli zaključuje: “a iz tih oprečnih nastojanja ostvaruju se u gradovima jedna od triju posljedica : ili tiranija, ili demokracija, ili bezakonje” (str.115.)

21. IX. O građanskoj vladavini • U prispodobi naroda i velikaša Machiavelli je na strani časnijih težnji naroda: “Težnje su naroda mnogo časnije od težnja velikaša, jer one hoće da tlače, narod da ne bude tlačen” (str. 116.) • Postane li netko vladarom uz pomoć naroda mora zadržati njegovo prijateljstvo (populizam) i naklonost • Machiavelli zaključuje: “Zaključit ću tek da je vladaru nužno da mu narod bude prijatelj; inače mu u nevolji nema pomoći” (str.116.) • U građanskoj vladavini vladar mora smisliti dobar način vladanja kako bi zadržao vjernost građana: “Stoga razborit vladar mora smisliti način vladanja da njegovi građani uvijek, i kakva god bila vremena, osjećaju potrebu za njim i za državom, pa će mu uvijek biti vjerni” (str.117.)

22. X. O načinu mjerenja snage svih država • Machiavelli se dalje pita o vrstama tih država i načinima na koji se vladar može sam održati • Postoji i mogućnost da mu je potrebna i “tuđa obrana” • Vlast se može održati oslanjanjem na “vlastite resurse”: ljude, novac, vojsku i izgradnju utvrda, bedema, festunga • Izgradnja jakih utvrda opomena je napadaču hoće li krenuti u napadaj • Machiavelli primjećuje da “i nije lako navaliti na vladara koji ima tvrde gradove, a narod ga ne mrzi” (str.117.) • I dalje: “ Na vladara se, dakle, koji ima tvrd grad a nije omražen, ne može navaliti” (str. 118.) • Pokuša li to itko ipak učiniti Machiavelli kaže kako bi mogao biti osramoćen • Vladareve “uzdanice” u borbi protiv osvajača su hrabrost podanika, tvrdi bedemi, odlučnost obrane i hrana

23. XI. O crkvenim državama • Na početku rasprave o crkvenim državama Machiavelli kaže da se one “stječu ili sposobnošću ili srećom...” (str.118.) • S druge pak strane potonje se održavaju na uredbama “koje se oslanjaju na vjeru...” (str.118.) • Vladari “imaju državu i ne brane je, imaju podanike i ne vladaju njima” (str.118.) • “Državu, kako nije branjena, nitko ne oduzima; podanici se, zato što njima nitko ne upravlja, ne brinu za vladare, pa niti nastoje niti se mogu odmetnuti od njih. Samo su takve države sigurne i sretne” (str.118.) • Osnivač ovih država je Bog. Machiavelli smatra ako bi rasprava o ovim državama bila preuzetna i drska: “No kako tim državama upravljaju viši uzroci do kojih ljudski um ne dopire, neću više o njima govoriti; jer kad ih je Bog osnovao i podržao ih, bilo bi preuzetno i drsko da čovjek o njima raspravlja” (str.118.)

24. XII. O vrstama vojske uopće i o plaćenicima • Nakon pretresa različitih vrsta država, vladateljstva i tehnika vladanja Machiavelli svoju savjetničku misiju produbljuje razmatranjem o vrstama vojski • Da bi vladar mogao nesmetano vladati mora imati neke čvrste oslonce • Savjetuje da se vladar mora osloniti na dobre zakone i dobru vojsku. Tek tada će temelji njegova vladateljstva biti “čvrsti, inače mora propasti” (str.120.) • Ne upušta se u raspravu o dobrim zakonima već se usredotočuje na govor “o vojsci” (str.120.) • Svrha vojske je obrana države. Ima različitih vrsta vojski. Machiavelli: “Vojska kojom vladar brani državu ili je njegova vlastita, ili plaćenička, ili pomoćna, ili mješovita” (str.120.)

25. XII. O vrstama vojske uopće i o plaćenicima • Machiavelli dalje opisuje obilježja pojedenih vrsta vojski. Plaćenička i pomoćna, po njemu, su “beskorisne” i “pogibeljne”. Vladar i osnivač države ne može se osloniti na ove vrste vojske jer “nikad neće biti ni jak ni siguran” (str.120.) Plaća je nedovoljna, a plaćenici su odani koliko je “kesa puna”. Machiavelli savjetuje ne oslanjanje na ovaj tip vojske • Siguran oslonac vladarima i državama je vlastita vojska. Ovu tezu ilustrira primjerom Mlečića: “Ako ipak promotrimo uspjehe Mlečića, vidjet ćemo da su uspješno i slavno vojevali dok su imali svoju vojsku” (str.121.)

26. XIII. O pomoćnim, mješovitim i vlastitim vojnicima • Pomoćna vojska je ona koja u datim prilika priskače upomoć i obranu. • Ona može biti u datom trenutku korisna ali i pogibeljna za onoga tko je pozove upomoć: “Sama po sebi, pomoćna vojska može biti i dobra i korisna, ali je gotovo uvijek štetna po onoga koji je pozove: bude li poražena, uništen si, pobjedi li, u njezinoj si vlasti” (str.122.) • Prema Machiavelliju razborit vladar će nastojati izbjeći takve vojske: “Razborit će vladar, međutim, uvijek izbjegavati takve vojske i oslanjati se na vlastitu; radije će izgubiti bitku sa svojom vojskom, nego li pobijediti s tuđom pomoći, jer neće smatrati kao pravu pobjedu onu što ju je postigao tuđim oružjem” (str.123.)

27. XIV. Što mora vladar uraditi s obzirom na vojsku • Savjetodavac Machiavelli točno savjetuje koje su dužnosti vladara glede vojske • Vladar se mora baviti “ratom, vojnim pravilima i stegom; jer to je jedino zvanje koje dolikuje zapovjednicima, a njegova je moć tolika da ne podržava one koji su se kao vladari rodili, nego često puta običnim građanima pomaže da se popnu do te časti” (str. 124.) • Vladar može izgubiti državu zbog hedonizma i zapuštanja vojničkog umijeća . Machiavelli: “S druge strane vidimo da su vladari, kad su više mislili na zabave nego li na oružje, gubili države. Prvi razlog s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog umijeća, dok je prvi uvjet da državu stječeš iskustvo u tome umijeću” ( str.124.) • Vladar ne smije zanemariti skrb o vojnim vještinama kako u miru tako i u ratu. Dva su načina skrbi i vojnim vještinama - vježbanjem i umom • Vježbanje podrazumijeva svakodnevno obnašanje vojnih aktivnosti, a umni način učenje – vojnu doktrinu

28. XV. S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude • Machiavelli se dalje pita o postupanju vladara spram prijatelja i podanika • Želi li vladar opstati u vladateljstvu ne smije težiti tomu da bude dobar • Tako se Machiavelli udaljava od antičke ideje dobra i oslobađa vladara etičkih zasada i kočnica. Na jednom mjestu ovako zbori: “Stoga vladar koji želi opstati nužno mora naučiti da ne bude dobar, pa se toga držati, ili od toga odstupiti, već prema potrebi” (str.126.) • Kad se o ljudima i vladarima radi obilježeni su nekim svojstvima kao što su darežljivost, škrtost, lakomost, darežljivost, grabežljivost, okrutnost, plašljivost, srčanost, surovost, pristupačnost, osornost, upornost, popustljivost, ozbiljnost, lakomislenost, pobožnost, bezbožnost (usp.str.126.)

29. XV. S čega ljude, a posebno vladare, hvale odnosno kude • U zaključku ovog političko-antropologijskog razmatranja Machiavelli kaže: “Ja dobro znam da će svako priznati kako bi bilo najbolje da se od navedenih svojstava u vladaru steknu ona za koje se smatra da su dobra; ali kad je tako da ih jedan čovjek ne može sva imati niti ih u cijelosti držati (jer to slaba ljudska narav ne dopušta ), mora biti toliko razborit i vješt da se ne ozloglasi svojstvima koja bi mu otela državu, a onih svojstava koja mu ne bi otela, da se čuva, ako je moguće; nije li moguće, može se to bez mnogo brige zanemariti” (str.126.)

30. XVI. O darežljivosti i štedljivosti • Nastavljajući raspravljati o vrlinama vladara Machiavelli se dotiče njegove darežljivosti i štedljivosti • Pretjerana darežljivost škodi, a umjerena otjeruje sliku škrtosti • Darežljivost podrazumijeva sjaj i raskoš pa se čini da vladar prvo prema sebi mora biti darežljiv i sjaj za svoj užitak stvarati • Pretjerana samo-darežljivost može uzrokovati novčane neprilike koje će osjetiti vladar a puk bi mogao stradati jer bi vladar mogao posegnuti za novom novčanim nametima

31. XVI. O darežljivosti i štedljivosti • Ni škrtost nije dobra jer vladara tjera na loš glas • Ratujući vladar treba biti rasipan jer mu ratni plije to omogućuje: “Vladaru koji vojuje, koji živi od plijena, pljačke i nameta, koji - ukratko – rukuje tuđim novcem, nužna je rasipnost, inače ga vojnici ne bi slijedili” (str.127.) • Čini se da se Machiavelli između rasipnosti i škrtosti vladareve opredjeljuje za škrtost: “Više se od svega vladar mora čuvati toga da ne doživi prezir i omraženost ; a upravo će te troškovi dovesti i do jednoga i do drugoga. Stoga je razumnije zadovoljiti se imenom škrca koji će ti pribaviti zao glas, ali bez mržnje; nego li iz želje da stekneš ime darežljiva čovjeka nužno dopasti imena grabežljivca koji će te ozloglasiti i omraziti” (str.127.)

32. XVII. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga se boje • Vladar mora težiti da ga “smatraju kao blaga a ne okrutna čovjeka, no ipak mora pripaziti da se tom blagošću služi kako valja” (str.127.) • Machiavelli smatra da se vladar ne mora obazirati na ozloglašenost i okrutnost:“Ne smije se, dakle vladar, osvrtati na to što je ozloglašen s okrutnosti, ako hoće da uzdrži podanike u jedinstvu i odanosti; jer će s malo primjera okrutnosti biti milosrdniji od onih koji zbog velikih milosrđa dopuštaju stvaranje nereda, a neredi onda rađaju umorstvima i otimačinama; ta zlodjela obično pogađaju čitave skupine ljudi, dok osude koje dolaze od vladara pojedince” (str.127.) • Vladar mora biti oprezan i nepovjerljiv u postupcima • Mora postupati razboriti s uljuđenom suzdržljivošću

33. XVII. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga se boje • Prevelika povjerljivost može mu biti otegotna okolnost jer može ga učiniti neopreznim. Nasuprot velikoj povjerljivosti, velika nepovjerljivost može ga činiti nepodnošljivim. Machiavelli ovdje postavlja “sudbinsko” pitanje: “je li bolje da te ljudi ljube ili da te se boje?” • On zagovara oboje. A je li to moguće? Teško, jer je to dvoje jedva moguće sastaviti. Ako već treba birati onda je, veli Machiavelli, daleko bolje da te se ljudi boje • Prema Machiavelliju ljudi su po prirodi loši, zli i pokvareni : „Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni, himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro učiniš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život, djecu, kako sam to već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču (str.128.)

34. XVII. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga se boje • Ljubav je varljivija od straha. Ljudi su varalice ljubavi, a strah je uvijek jači od ljubavi tj. “strah se pak podržava neprestanom prijetnjom kazne” (str.128.) • Strah može biti povezan s izbjegavanjem mržnje. Naime: “Ipak, vladar mora paziti da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnji, ako već ne može postići ljubav; jer se može vrlo lako dogoditi da se ljudi nekoga boje a da ga ipak ne mrze” (str.128.)

35. XVIII. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru • Koji su bolji vladari? Oni koji krše vjeru i zakone i drže se lukavosti i prevrtljivosti ili pak oni koji se pridržavaju zakona? • Machiavelli pokazuje na temelju iskustva, jer je njegov “Vladar” produkt studiranja povijesnih iskustava vladateljstva do njegova doba, “da su velika djela izveli samo oni vladari koji su slabo marili za datu vjeru i koji su umjeli lukavošću zavrtjeti ljudskim mozgovima; tako su na kraju nadmašili one koji su se oslanjali na zakonitost” (str.129.) • Dva su načina borbe koje ovdje opisuje: • Borba zakonima • Borba silom • Borba zakonima primjerna je čovjeka a sila životinjama

36. XVIII. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru • Machiavelli primjećuje nedostatnost prvog načina borbe – zakonima pa počesto po starom tehničaru vlasti treba posegnuti za silom tj. u izvorniku “valja se utjecati i drugome” (str.129.) • Vladar se treba poslužiti ljudsko životinjskim tehnikama vladanja. U biti, vladar prema Machiavellijevoj slici je polu-čovjek, polu-životinja • Machiavelli, dakle, zagovora uporabu ljudskih (razumskih) i životinjskih (sila) svojstava. Njih bira između lava i lisice “jer se lav može braniti od mreže, a lisica od vukova. Mora, dakle, biti lisica, hoće li predosjetiti mrežu, a lav da prepadne vukove” (str. 129.) • Opredjeljenje samo za lavovska svojstva nije dobro za vladateljstvo znači nerazumijevanje, vladarske vještine (str.129.) • Vladar ne može zadržati zadanu vjeru i obećanje ako mu to šteti i ako je presušio razlog koji ga je naveo na neko obećanje

37. XVIII. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru • Korisnost i varijabilnost u ponašanju vladarevu proizlazi iz ljudskih mana, nedostataka jer su ljudi po Machiavelliju opaki, a i vladar je prvo čovjek pa tek onda vladar. Svoju pesimističku političku antropologiju eleborira na jednom mjestu svojega savjetodavnog priručnika za vladare i vladateljstvo: “Kad bi svi ljudi bili dobri, ovaj savjet ne bi bio dobar; no jer su opaki i ne bi oni držali vjeru što je tebi zadadoše ne moraš je ni ti držati prema njima; osim toga, nikad vladarima nije ponestalo valjanih razloga da opravdaju svoju nevjeru” (str. 129.) • U igri ljudskih slabosti, razuma i sile, ljubavi i mržnje bolje prolaze lisci: “Tko se bolje znao služiti lisičjim svojstvima, bolje je prošao ;samo je nužno da znaš dobro prikriti to svojstvo i da budeš veliki hinac i licemijerac; a ljudi su toliko tupi i toliko se pokoravaju nuždi, kad nadođe, da će onaj koji vara uvijek naći nekoga tko će se dati prevariti” ( str.129.)

38. XVIII. Kako vladari moraju zadržati zadatu vjeru • Machiavelli smatra da se vladar ne može držati vjere i obećanja nego se mora ponašati onako kako “vjetar puše” • On često mora ići protiv ljudskih i humanih, etičkih principa, kojih se mora odreći kako bi se održao i to tako da “po potrebi mogneš i znadeš okrenuti obratnu stranu” (str.130.) • Vladar se okreće prema varljivoj fortuni: “Stoga on mora imati duh sposoban da se okrene već prema tome kako mu to nalaže vjetar varljive sreće i neprestana promjenljivost okolnosti; ne smije se, kako već rekoh, ako može udaljavati od dobra ; ali mora znati i zagaziti u zlo, bude li prisiljen” (str.130.) • Vladar mora pobjeđivati i održavati državu. Glede sredstava, smatra kako će se potonja “uvijek smatrati kao časna i svatko će ih hvaliti; jer svjetina se zanosi prividom i uspjehom same stvari; a na svijetu i nema doli svjetine...“ (str.130.)

39. XIX. Na koji se način valja uklanjati preziru i mržnji • O ovom pitanju Machiavelli je zborio u prethodnim odjeljcima. Ostaje postulat svakome vladaru. Ne diraj imutak podanika i njihove žene, vladat ćeš i nećeš biti prezren i mržen • Vladar može biti prezren ako pokazuje osobine nestalna čovjeka, “lakomislena, mekušca, kukavicu i kolebljivca” • U građanskim stvarima njegova presuda mora biti “neopoziva” a glede mnijenja da o “njemu vlada takvo mnijenje da ga nitko i ne pomisli prevariti ili obmanuti” (str.131.) • U dobrom postupanju glede građanskih stvari vladar može zaslužiti poštovanje. Machiavelli: “Koji vladar o sebi stvori takvo mišljenje, ljudi ga neobično poštuju” ( str.131.)

40. XIX. Na koji se način valja uklanjati preziru i mržnji • Poštovanoga je teško napadati ako “se samo zna da je sposoban i da ga podanici cijene” (str.131.) • Strah vladara realan je od podanika i onih vanjskih “potentata” (str.131.) • Glede zavjera, Machiavelli smatra da se vladar ne mora zamarati njima ako ima naklonost naroda: “Zaključujem stoga da vladar ne mora mnogo voditi brige o zavjerama, kad mu je narod sklon; kad mu je narod neprijatelj i mrzi ga, mora se bojati svega i svakoga” (str.131.) • Mržnja i prezir bili su uzrokom propasti vlasti, vladateljstva

41. XX. Jesu li tvrđave i ostalo što vladari podižu korisne ili štetne? • Vladari su gradili tvrđave kako bi se bi iste bile “kao neke uzde i kočnice onim ljudima koji bi se namjeravali urotiti protiv njih; da im ti gradovi budu sigurno utočište pri nenadnim napadajima” (str.137.) • Tvrđave i njihova korisnost ili nekorisnost moraju se promatrati u kontekstu vremena: “Tvrđave su, dakle, korisne ili nekorisne, prema vremenima: ako ti s jedne strane koriste, a s druge ti škode” (str.137.) • Machiavelli o gornjem pitanju podastire ovakav odgovor: “O tome se može zaključiti ovako: vladar koji se više boji svoga puka negoli stranaca, mora graditi tvrđave; onaj, pak, koji se više boji stranaca negoli puka, neka se okani građenja takva” (str.137.) • On smatra da je najbolja tvrđava ako te narod voli a ni najbolja tvrđava te neće moći spasiti od bijesa naroda. Na kraju, loš vladar je svaki koji “uzdajući se u tvrđave, ne bude dovoljno računa vodio o tome da ga narod mrzi” (str.137.)

42. XVII. O okrutnosti i blagosti, i je li bolje da vladara ljube ili da ga se boje • Načini na koje se može izbjeći mržnja su neposezanje za imutkom podanika i za njihovim ženama. “Vladar će to najbolje postići ako ne poseže za imutkom svojih građana i podanika i za njihovim ženama...” (str.128.) • Zaključna političko-antropologijska pitanja gleda straha i ljubavi u vladateljstvu vladarevu Machiavelli podastire na kraju istoimenog predmetnog odjeljka: “Vraćajući se na pitanja straha i ljubavi, zaključujem ovo: budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono što je njegovo, a ne na ono što je tuđe: mora se tek ozbiljno pobrinuti da izbjegne mržnji što je, uostalom, već rečeno” (str.129.)

43. XXI. Što valja raditi vladar da bi stekao ugled • Ugled rađaju pothvati i junačka djela • Vladar mora dokazati svoje sposobnosti • Vladar je cijenjen po prijateljstvu i neprijateljstvu • Vladar mora uvijek pristati na jednu stranu. On ne može biti neutralan • Ne smije se udruživati s moćnijim od sebe • Mora biti “ljubitelj izvanrednih sposobnosti i častiti ljude vrsne u umijećima” • Mora u zgodno doba godine puku podariti “kruha i igara” • Vladar mora voditi računa o svim cehovima i građanskim slojevima • Mora se družiti s njima i neustezati se njihove blizine (populističke dobre namjere) • I u dodirivanju s društvenim slojevima mora ostati, kako Machiavelli veli, “netaknuto dostojanstvo svojega veličanstva; jer veličanstva mu ne smije nikada ni u čemu ponestati” (str. 139.)

44. XXII. O ministrima vladarovim • Važan je izbor ministara u vladi kao i ministranata u Crkvi • Dobri ili loši ministri proizlaze iz “razboritosti vladareve” • Machiavelli to ovako opisuje: “Prvi se sud o umu nekog vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su sposobni i privrženi, slovit će uvijek kao uman čovjek; jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška bio taj izbor” (str.139.) • Tri su vrste umova: • oni koji shvaćaju sami po sebi • ono što im netko predoči • treći ne shvaćaju ništa “ni sami sobom ni s tuđom pomoći - oni su prvi izvrsni, drugi dobri, a treći ni za šta” (str.140.) • Vladar mora birati ministre koji će mu biti vjerni. Nevjerni ministri su vladareva omča oko vrata ili željezna kugla oko noge • Vjernost se dodjeljuje častima, službom, materijalnim probicima i višim novčanim naknadama. Između vladara i ministara mora se uspostaviti simbiotička struktura

45. XXIII. Kako se valja kloniti laskavaca • Vladari upadaju u zamku krivim izborom ministara • Laskavci samo “draškaju” ego vladarevo ali u konačnici nisu dobre sluge vladarske • Vladar se mora braniti laskavaca. Machiavelli savjetuje metodu obrane i zaštite od laskavaca: “Najbolji je način da se vladar obrani od laskanja ako ljudi shvate da ga ne vrijeđaju govoreći mu istinu; a opet kad svatko može kazati istinu vladaru, obara mu ugled pred drugima” (str.140.) • Brana laskavcima su izabrani razumni ljudi koji će vladaru govoriti istinu (ali često su to mogle biti samo ‘dvorske lude’; vidi M. Lever “Povijest dvorskih luda”) • Vladar bi trebao saslušati mišljenje razumnika a izbjeći mišljenje laskavaca. • Machiavelli je ovdje kategoričan glede drugačije činidbe uviđajući u njoj pogibelj: “Tko drugačije radi, ili srlja u propast zbog laskavaca, ili postaje prevrtljiv zbog raznovrsnih mišljenja; zato će ga ljudi slabo poštivati” (str.140.)

46. XXIII. Kako se valja kloniti laskavaca • On smatra nužnim da se vladar savjetuje ili da bude savjetovan. Naravno od razumnika a ne laskavaca. • Međutim, glupom vladaru razumnici ne mogu pomoći tj. odagnati, otkloniti glupost. Možda bi takvom vladaru trebalo postaviti vladara razumnika iznad njega? • Machiavelli u svojem savjetodavnom priručniku o tehnici vladateljstva vladareva nudi općenita pravila glede savjetovanja: “Evo općenita pravila koje neće slagati - vladar koji koji sam po sebi nije mudar ne može biti dobro savjetovan, čak i ako se pukim slučajem prepusti jednom čovjeku da ga u svemu vodi, a taj da je neobično razborit” (str.141.) • Diskurs o laskavcima i razboritosti i savjetnicima Machiavelli zaključuje ovim riječima: “Stoga zaključujem da dobri savjeti, od koga god potekli, moraju biti posljedica vladareve razboritosti, a ne da razboritost vladarova bude posljedica dobrih savjeta” (str. 141.)

47. XXIV. S kojih razloga talijanski vladari izgubiše svoje države • Ovo pitanje Machiavelli razmatra na primjerima kralja napuljskog (Federico d Aragona, napuljski kralj, kojega je zbacio s prijestolja rođak Ferdinand Katolički) i vojvode milanskoga (Ludovico il Moro ) • Zajednička slabost njihova bila je zbog vojske vjerojatno plaćeničke ili pomoćne i što su “neki imali narod protiv sebe” • Neki su imali narod uzase ali “nisu se znali osigurati od velikaša” • Gubitak države vladari ne mogu pripisati učincima usuda, fatuma koliko vlastitoj nesposobnosti. • Machiavelli: “Neka, stoga, oni naši vladari koji su mnogo godina vladali u svojim državama a poslije ih izgubili ne optužuju sudbinu, nego nesposobnost svoju” (str.142.)

48. XXV. Kolik je utjecaj na sudbine na ljudska djela i kako se sudbini možemo oduprijeti • Machiavelli ne zaobilazi vječnu temu filozofa i pisaca o utjecanju sudbine na ljudsko djelovanje. Koliko je usud važan u povijesti? • Upravlja li usud poviješću? Ako upravlja, čemu onda išta činiti kad će se dogoditi ono što se dogoditi mora? • Machiavelli ovako gleda na to pitanje: “Dobro mi je poznato da su mnogi pisci imali i imaju mišljenje kako sudbina i Bog na taj način upravljaju svijetom da ljudi tu svojom razboritošću ne mogu ništa promijeniti, štoviše, nemaju tomu nikakva lijeka. Iz toga bi ljudi mogli izvući zaključak da nema svrhe mnogo trsiti se u životu nego se prepustiti sudbini” (str.142.) • Fatalističkom ishodu povijesti teško je izgleda othrvati se. Na jednom mjestu Machiavelli opisuje vlastitu kapitulaciju spram gore navedena nauka. Pa ovako zbori: “Razmišljajući katkada o tome bio sam se i sam donekle priklanjao njihovu mnijenju” (str.142.)

49. XXV. Kolik je utjecaj na sudbine na ljudska djela i kako se sudbini možemo oduprijeti • Unatoč “padu” pod utjecaj mišljenja da sudbina upravlja našim postupcima i poviješću, na drugom mjestu ublažava stav pa smatra da se mora govoriti o omjeru pola - pola. “Moglo bi, držim, biti istina da sudbina upravlja polovicom naših djela, ali onu drugu polovicu (ili otprilike toliko) prepušta nama” (str. 142.) • Machiavelli usud/sudbinu prispodobljuje s nedostatkom “pripravne muževnosti da joj se odupre, i tamo nasrće gdje zna da nema nasipa i brane da je suzdrži” (str.142.) • Analogno prethodnom iskazu vladar mora pokazati osobine muževnosti, a ne prepuštanju usudu. Dakle, brane mora pojačati! • Oslanja li se dotični na fortunu ona mu za tili čas može okrenuti leđa. On propada, veli Machiavelli, čim mu ta “gospođa” okrene leđa • Sreća je varljiva a usud pogibeljan ako mu se ne suprotstavi odlučna muževnost

50. XXVI. Poziv da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog jarma • Machiavelli zagovara pojavu novog vladara u Italiji koji bi radio da dobrobit pučanstva cijeloga • Italija očekuje tko će je izbaviti od grabeža, bezakonja, nasilja barbarskoga • Machiavelli svu nadu ulaže u “presvijetlu kuću Vašu da se, uz pomoć Boga i Crkve, kojom ona sad upravlja (Giovanni de Meddici, papa imenom Lav XX, stric je Lorenza kome je posvećen Vladar I.F.), stavi na čelo njezina spasenja. To i neće biti toliko teško, povedete li se sa životima i djelima spomenutih ljudi” (str.144.) • Machiavelli kao savjetnik i tehnolog vlasti nagovara izbavitelja da se osloni na opise iz Vladara, a kako je potrebno valja povesti pravedni rat i latiti se svetog oružja kad druge nade nema: “Pravedan je rat kad je nuždan, sveto oružje kad nema nade doli u njemu” (str.144.)