Ćopićeva lirizacija prostora i vremena – između toposa sjećanja i povijesne kontekstualiziranosti

1. Ćopićeva lirizacija prostora i vremena – između toposa sjećanja i povijesne kontekstualiziranosti

2. Interpretacija polazi od spoznaje da sjećanje (strateški!) zahvata u prošlo uvijek iz nove sadašnjice. • Postavljamo pitanje Ćopićeve potrebe aktualiziranja mitske apovijesne priče kakvo je djetinjstvo upravo 70-ih kada je već sasvim očigledno ideja univerzalne „boje“ (ili nadnacionalna ideja jugoslovenstva uz koju je i za koju se Branko zalagao od prvih dana NOB-a) zatajila.

3. Odabirući da 70-ih (Bašta je objavljena 1970., ali sjetimo se i nekih potonjih pripovjedaka, poput Noćne jave iz 1975. i sl.) i dalje pripovijeda o djetinjstvu, on kao da (eksplicitno) sugerira gdje je započela, ali i završila (dakle u utopijskom perfektu, a ne futuru) „zlatna bajka o ljudima“. • Pitanje: 1. šta i na koji način „oživljava“ Ćopić svojim nostalgičnim i melanholičnim sjećanjima? 2. nije li povijesno vrijeme na izvjestan način degradiralo i reaktualizirane topose djetinjstva, bez obzira na njihovu stigmu univerzalne vrijednosti i smisla bivstvovanja?

4. Oprostoreno sjećanje izgrađuje jedan vid svevremena. • Jutra plavog sljeza – vrijeme ne postoji, ili se obznanjuje jedino u svojoj apsolutnosti i obnovljivosti. Ali sjećanje ovdje ne nastanjuje isključivo jedinicu u vremenu, budući da se doba djetinjstva uzima kao integralna metafora našeg sretnog svemira (kosmosa, zasnovanog punog identiteta); sjećanje dakle oživljava preko toposa kao sinegdohtičnih mikroelemenata. • Djetinjstvo postaje simboličko mjesto trajanja smisla(enosti), preko bachelardovski kazano topofilije. • U prvom ciklusu prostor (od mikrotoposa do makrogeografije zavičaja) želi apsorbovati vrijeme – vrijeme djetinjstva postaje obnavljajuća tačka mitskog svevremena (npr. skoro ritualno obnavljanje „Petrakovih dana“ svakoga miholjskog ljeta u pričama Ti si konj ili Čudesna sprava). • Međutim, upravo degradacija, ili poražavajuća svijest o ireverzibilnosti vremena, uslovili su potrebom umnožavanja toposa sjećanja, budući da mjesto duže pamti i akumulira sjećanje, dozvoljavajući njegovu obnovljivost, čak i onda kada ona suštinski nije održiva u linearnosti. • Ćopić zbog toga upravo lokalizuje sjećanja.

5. Topos „bašte“ kao simbolička sakralnost!? • Ćopićeva “bašta” geneza je od utopijskog do heterotopijskog prostora, odnosno od unutarnjeg intrinizičnog prostora snova do foucaultovski kazano vanjskog prostora koji se redefinira upravo zbog uspostavljanja odnosa sa drugim tačkama prostora, ili vezivanja za drugi prostor . • Dezintegracija bašte nastupa onda kada topos učionice destabilizira njezinu koherenciju i izolovanost.

6. Mlin potočar (prividno) egzistira (odjelotvoruju se u cijelosti) u vremenu mitske obnovljivosti i propadanja. • Mjesto na kojem se obavlja integracija čovjeka i svijeta (priroda) transformirano je sekularnim praksama (Veliki Jovo i sl.) • Uspostavljanje jedino još mogućeg posvećenog mjesta – intimnog utočišta - doma. • Kao odgovor na te trusne svjetove, mjesta i vremena, nudi se alternativno mjesto življenja u punoći: umjetnost (preko slike kao sinegdohe), te infantilna aideološka tačka gledišta izvan razarajućih obrazaca životne, društvene prakse, te uz nju zašivena potencija ljubavi, brižnosti i prijateljstva. • Etika brižnosti, kao univerzalna emocija preuzima odgovornost za punoću svijeta.

7. Dane crvenog sljeza otključava pripovijetka neočekivano izmještena u djetinjstvo, ali ovaj put, sasvim otvoreno pripovjedački glas potcrtava diferenciju vremena kazivanja i vremena koje se (ne)aktivira – Dječak s tavana. • Tavan je uz raspad univerzuma nagovijestio i identitarni lom. • Tavan kao prostor segmentacije sjećanja!? • Racionalizam tavana je i konačni poraz poetike imaginarnog pred distopijskim prostorima Drugog svjetskog rata.

8. Jaz između nekada i sada uslovio je udvojenu hronotopsku pripovjednu situaciju u Potopljenom djetinjstvu. • Zauvijek opterećen vremenom koje će doći/(je prošlo) naratorski je glas i onda kada je rekonstruirao prostore-vremena pozitivno utopijskog djetinjstva, reinscenirajući ga, dao zapravo jednu seriju lomova.

9. Baštu zaključava pripovijetka Zatočnik (slična joj je 1974. objavljena Gorka trava zaborava) gdje je prostor iz utopijskog (I ciklus), prešao u bezbudućnosni prezent (II). • Prvi ciklus reprezentira vrijeme integrisano sa pojedincem (Čudesna sprava) • U drugom ciklusu pojedinac je izgubljen u vremenu – svojom egzistencijom (promašenom) oponira njegovom telosu. • Reciprocitet među pričama Čudesna sprava (I dio zbirke) i Koliko je sati? (II dio) • Reciprocitet među pričama Čudesna sprava i Zatočnik. • Vrijeme povijesti i naracije narodnooslobodilačke borbe suprotno je personalnom vremenu Stevana Batića. • Koncept prepoznavanja – prepoznati znači priznati drugog, ali u individualnom činu saživljavanja, a ne kolektivnoj naraciji koja otupljuje emociju, čineći je spektaklom. • Kreiranja uslovno kazano ne-nemjernog spomenika.

10. Bašta sljezove boje kao „urušena“ topografije i vrijeme-progresija – lirizacija moguća, jer Baštu u okrugloj punoći smisla drži zapravo retorika „povratka vrijednostima“.