Hrvoje Turković Struktura filmske precepcije, 20 14

1. Hrvoje TurkovićStruktura filmske precepcije, 2014 1. Uvodno predavanje – “paradoks prepoznavanja” 5. Ožujak 2014.

2. Zašto psihološki pristup filmu, i zašto perceptivni • Film se izrađuje i ide ga se ‘gledati’ – da bi izazivao i aritkulirao doživljaje filmske publike • Pod ‘doživljajem’ se podrazumijevaju složeni psihološki procesi • Ali, koliko god bili složeni svi se oni temelje na percepciji, tj. na onim psihološkim obradama koje su uvjetovane podacima što ih primamo osjetilima DRUGIM RIJEČIMA: • ‘Filmski’ doživljaji jesu oni koji su uvjetovani onim što percipiramo u filmu, oni koji se temelje na onome što perceptivno ‘izvlačimo’ iz filma. • Odnosno, za tražene doživljaje filmske publike moraju biti priređeni određeni perceptivni uvjeti

3. Teme predavanja: • “Perceptivni paradoks” – odnos percepcije filmskih prizora i percepcije filma kao jedne od pojava u životnom ambijentu • Iluzije u temelju filma • Perspektivnost i točka promatranja (vanjska i unutarnja točka promatranja) • Pažnja – osobine i ograničenja pažnje • Društveni vidovi percepcije – zajednička pažnja i njezini neurološki temelji; • Psihološki temelji kompozicije kadra i montaže – vizurnost • Emocijski vidovi doživljaja (upravljanja pažnjom) • Psihološki temelji izlaganja (organizacija pamćenja, razumijevanja)

4. “Paradoks” percepcije filma • Kad uzmemo gledati film i prizore u njemu koje nikada prije nismo vidjeli – svejedno uglavnom pouzdano prepoznajemo što je to što vidimo, i to jednako pouzdano kako to prepoznajemo životne prizore oko nas. • S druge strane, filmska projekcija se opaža kao dio ambijenta (kina, projekcijske dvorane, naše sobe) – kao stvarna, predmetna, pojava među drugim pojavama našeg životnog ambijenta. I, ma koliko bili uživljeni u film, mi ga nikako ne zamijenjujemo za naš stvarni ambijent u kojem ga gledamo. (Ne reagiramo na ono što se u filmu događa kao da se događa u našem životnom ambijentu, pa da u to možemo intervenirati) • Projicirani/emitirani film je “ugnježđen” u stvarnom ambijentu, i tako se opaža. • PRVO PITANJE: Kako je moguće da u umjetno ograničenoj “flekastoj površini” na zidu ili ekranu prepoznajemo svo bogatstvo stvarnog životnog prizora? • DRUGO PITANJE: Koja je uloga “materijalnosti”, “objektnosti” filma?

5. Odgovori na prvo pitanje: kako je moguće prepoznati prizore u sjenovitom pravokutniku? Prepoznavanje prizora u slikama je stvar učenja i poučavanja: dijetetu se od rane dobi imenuje ono što je prikazano na slikama na isti način kako se te pojave imenuju u životu, pa se tako nauče prepoznavati što je prikazano na slici. • Predočavanje na slici je jednako “konvencionalno” kao i jezično označavanje – ono se mora učiti u određenoj kulturi i ovisno je o specifičnostima kulture.

6. Dokazi za “konvencionalnost filmskog prikazivanja” • Antropološki nalazi: ljudi iz plemena, koji se nikada nisu suočili s prikazivačkim (figurativnim, mimetičkim) slikama kad su s njima suočeni, uopće ne obraćaju pažnju onome što one prikazuju. • Slikati se mora učiti, onako kako se uči jezik. Postoji tzv. “vizualni jezik” koji se mora učiti kao što se uči “govorni jezik”. • Na tome su posebno ustrajali semiolozi – koji su držali da je “filmski jezik” jednako “konvencionalan”, “arbitraran” kao i govorni jezik.

7. Neovisne potvrde istovrsnosti perceptivne obrade životnih i slikovnih prizora • Eksperiment Hochberga i Brooks • Odgajali su dijete do 2. godine bez izlaganja prikazivačkim slikama i lutkama. Utvrdili dadijete svejedno bez problema prepoznaje poznate stvari u crtežima. • Ekmanovo i Friessenovo istraživanje • Istraživali su mogu li ljudi različitih kultura (posebno izoliranih kultura kao na Novoj Gvineji) prepoznavati tipične izraze emocija na fotografiranim licima – ustanovili su da mogu, a time da razabiru što je na fotografijama • Istraživanja dječjeg prepoznavanja • Ustanovljeno je da već dojenčad može prepoznavati lica, predmete, zbivanja • A ta se ispitivanja velikim dijelom provode i pomoću slika i videosnimaka • Većina tradicionalnih psiholoških istraživanja percepcije odvija se pomoću slikovnih predložaka (u novije vrijeme i video i kompjutorskih ‘pokretnih slika’) – uz pretpostavku da su reakcije na slikovne materijale indikativne za opće perceptivne procese

8. Prevladavajuće psihološko stajalište danas. • Danas se većina psihologa slaže da se isti perceptivni procesi koji nam omogućuju prepoznavanje okoline u životu primijenjuju i na slike • Ovu čovjekovu sposobnost da na filmske prizore reagira onako kako reagira na životne prizore Peterlić je – tumačeći Arnheimovo shvaćanje – nazvao “čimbenicima sličnosti”: filmovi pružaju slične podražaje koje pružaju i predmeti i ambijenti u životu, pa ih otuda možemo jednako prepoznavati na filmu kao i u životu. • Prema Paulu Messarisu (Visual Literacy – Image, Mind, and Reality): “Ono što razlikuje slike (uključujući i film) od jezika i od drugih oblika komunikacije jest činjenica da slika nudi mnoge obavijesne indikatore koje ljudi rabe u svojoj percepciji fizičke i društvene stvarnosti. Naša sposobnost da zaključimo što je prikazano u slici temelji se ponajviše na tom svojstvu slika, više nego na upoznatosti s proizvoljnim konvencijama (dok ove igraju glavnu ulogu u interpretaciji jezika i matematike i dr.).”

9. Preostali problem: • Međutim, iako mi – na osnovi životne sposobnosti prepoznavanja – prepoznajemo i filmske prizore, još uvijek treba objasniti kako to da i nadalje prepoznajemo i uživljavamo se u filmske prizore, iako istodobno opažamo da oni nisu istovjetni životnim prizorima, da su ograničeni na lokalnu, fizičko područje? • Razmatranje odgovora na to bit će predmetom sljedećeg predavanja:

10. Literatura uz ovo predavanje: • Arnheim, R. (1962). Film i stvarnost. U: Film kao umetnost (str. 13-35). Beograd: Narodna knjiga (usp.) Arnheim, R. (1978). Film i stvarnost. U: D. Stojanović (Ur.), Teorija filma (str. 100-116). Beograd: Nolit. • Bordwell, D, Common Sense + Film Theory = Common-Sense Film Theory? U blogu D. Bordwella - http://www.davidbordwell.net/essays/commonsense.php • Peterlić, A. (2000). Film i opažaj zbilje. U: Osnove teorije filma (str. 15-24). Zagreb: Hrvatska Sveučilišna Naklada. • Turković, H. (1999). Na čemu temeljiti kognitivistički pristup? Hrvatski Filmski Ljetopis, 19/20, 49-58. (https://www.academia.edu/2296836/Na_cemu_temeljiti_kognitivisticki_pristup_What_is_the_basis_for_a_cognitive_approach_to_film)