Platon

1. Platon teorija spoznaje – dijalektika anamneza antropologija

2. Platon: • Tko nije u stanju ideju dobra u definiciji točno odrediti i od svega drugoga odijeliti, • tko ne može kao u boju proći kroz sva opovrgavanja (elenchoi) i pokušati provesti ih na razini istinskoga bivstva, a ne mnijenja, • tko se u svim ovim opovrgavanjima ne izbori neoborivim logosom, • za njega ćeš reći da ne poznaje dobro po sebi niti pak nešto drugo dobro, • nego kad zamijeti bilo koju sliku toga, reći ćeš da zamjećuje mnijenjem a ne spoznajom (episteme), • te da svoj sadašnji život provodi u sanjarenju i drijemežu i da će prije nego se ovdje probudi dospjeti u Had gdje će posve usnuti, zar ne?

3. kako spoznajemo duhovni svijet:dijalektikom - elenhistička metoda opovrgavanja Proces počinje postavljanjem određene hipoteze kojoj se suprotstavi druga teza - antiteza… Rezultat je sinteza Ta sinteza postaje nova teza… • Na kraju racionalni proces završava prihvaćenjem najvišega principa koji nije ni u čemu drugome utemeljen Pomoću dijalektike spoznajemo ideje i definiramo ontološke principe.

4. Neoborivi logos • Neoborivi logos podrazumijeva prihvatljivu definiciju određenoga pojma, tvrdnju koja je ostala neopovrgnuta. • Umijeće dijalektičkoga promišljanja znači biti sposoban u postavljanju pitanja i davanju odgovora, što podrazumijeva sposobnost kritičkog vrednovanja. • Ovo je posebno važno u područjima etičkih normi. Dijalog, rasprava, razgovor – dijalektika je za Platona razmjena misli dvaju (ili više) umnih bića koji traže istinu bez emotivnog iracionalnog nastojanja da opravdaju samo svoje mišljenje. Stoga on svoja djela piše u razgovornom obliku. I danas je taj oblik istraživanja prisutan i prilagođen tehnološkim mogućnostima (polemike, simpoziji, objave i znanstvenim časopisima, provjere u drugim institucijama, podvrgne kritici i analizi …). Zaključak: • Dijalektika je praktično znanje koje se stječe upornim i učestalim vježbanjem u kojem je potrebno znati braniti svoje stavove uvjerljivim argumentima, a protivničke uspješno opovrgavati imajući prije svega u vidu istinitost same stvari o kojoj je riječ.

5. razvoj spoznaje Usporedba o pećini (pročitati iz udžbenika) • Čovječanstvo je kao skupina okovanih ljudi u pećini koji mogu gledati samo u zid ispred sebe. Iza njih, a skriveni zidom, idu prolaznici koji nose najrazličitije stvari. Iz pozadine, kroz otvor, dopire svjetlost koja na zid baca sjene stvari koje nose prolaznici. • Sjene su jedino što gledatelji vide a čuju se još i nerazumljivi glasovi prolaznika što dopiru iz daljine… Sve to skupa je osjetilni - iskustveni svijet u kojemu žive stanovnici pećine.

7. postupno prosvjetljenje • Tek kad jednog od stanovnika pećine oslobodimo njegovih okova, pružit će mu se prilika da se okrene i pogleda u drugom smjeru, prema vatri i prolaznicima. U početku neće moći ništa vidjeti jer će vatra zaslijepiti njegove oči naviknute na tamu. • Nakon postupnog privikavanja prepoznat će stvari i predmete čije je siluete gledao i doći će do zaključka da je ono što je ranije smatrao istinskom stvarnošću bio zapravo svijet sjena i pričina. • Nastavi li se dotični dalje kretati u pravcu svjetla, uspjet će posve izići iz pećine na sunčanu svjetlost. • I tu će ga sunčeva svjetlost u početku tako zaslijepiti da neće ništa moći vidjeti ni razaznati, ali će postupnim privikavanjem moći gledati najprije sjene i odraze u vodi, a potom i same stvari. • Na koncu će moći vidjeti i samo sunce, te spoznati da je ono izvor svega života u svijetu osjetilnog, uvidjeti da je ono princip koji nam omogućuje svjetlost kako bismo uopće mogli vidjeti.

9. odgovornost filozofa • Bivšeg stanovnika pećine koji se oslobodio muči što njegovi sudružnici još uvijek sjede vezani u pećini, gledaju i objašnjavaju sjene, vjerujući da je to prava stvarnost ... Ta mu misao ne da mira. • Odluči se vratiti u pećinu i objasniti da je svijet daleko savršeniji i potpuniji… • No, stanovnici pećine se osjećaju ugodno u svijetu u kojemu žive. • Svoga će povratnika, koji im priča o nekoj drugoj istinskijoj stvarnosti, ismijavati, njegova iskustva proglasiti sanjarijom i naposljetku ga najvjerojatnije usmrtiti, jer remeti njihov red i mir (asocijacija na sudbinu Sokrata).

10. Platonovo objašnjenje prispodobe • Život u pećini simbolizira osjetilni, iskustveni svijet u kojemu živimo. • Vatra je svjetlo koje nam omogućuje osjetilnu zamjedbu u svijetu fenomena. • Izlazak iz pećine je uspon od osjetilnih zapažanja do spoznaje istinskoga bivstva, kristalno jasnih ideja: ljepote, dobrote, hrabrosti, ljubavi… a sve one dolaze od ideja dobra koja je izrečena u metafori sunca. • Ideja dobra je uzrok svega istinitoga i lijepoga, jer u području vidljivoga stvara svjetlo i sunce, a u području misaonoga sama je gospodarica koja nam udjeljuje istinu i misaoni uvid. Na nju mora usmjeriti svoj pogled svatko tko želi razborito djelovati bilo u privatnom ili javnom životu. • Spoznajom ideje dobra ostvaruje se krajnji cilj dijalektičke metode. Filozofu koji je to ostvario predstoji teška i odgovorna zadaća ponovnog silaska u pećinu neznanja da bi i drugima posredovao nešto od punine ideje dobra.

11. Osvrt pjesnika Gledamo ispred, umjesto da gledamo IZNADJer da postoji nešto IZNAD - ne želimo priznat!Pa živimo tako i tratimo vrijeme,Uzimajuć` za stvarnost promjenjive sjene. A čak da netko vrati se iz svijeta ideja i suncaNećemo vjerovat mu i reć` ćemo da bunca.Jer očito nam draže je od kolijevke do groba,Osjetilima pustit da od nas prave roba.

12. anamneza • Duša je u preegzistenciji gledala ideje, ali ih je pri ulasku u tijelo zaboravila. • Anamneza – ponovno sjećanje nalikuje događaju kojega doživi onaj koji iz svijeta sjena (špilje) bude doveden na danje svjetlo i tu ugleda predmete i sunce, kakvi oni zbilja jesu. • Sjene predmeta u špilji odgovaraju osjetnom iskustvu • Stvarni svijet odgovara području inteligibilnoga, tj. umnoj spoznaji. • Sve spoznavanje i učenje je ponovno sjećanje – anamneza!

13. dijalektički dijalog • Put ponovnog sjećanja moguć je u dijalogu. Tu se radi s pojmovimakoji predstavljaju ideje. • Analizom i sintezom pojmova grade se hipoteze koje se provjeravaju, prihvaćaju ili odbacuju. Dijalog (razgovorni oblik) je najprikladniji način suprotstavljanja misli koji omogućuje misaoni uspon do istine, neoborivog logosa. (Zato Platon piše svoja djela u obliku dijaloga.)

14. eros – čežnja za istinom Od kud potreba za usavršavanjem poboljšavanjem…? • Čovjek postupno preko osjetila doživljava oblike u prirodi pa se u duši se javlja sjećanje (anamneza) na savršene stvari koje je nekoć duša vidjela u svijetu ideja. Budi se čežnja za stvarnim stanom duše. Ovu čežnju Platon zove erosom- ljubavlju. • Ljubav – eros nas tjera da “izađemo iz pećine”! • To je nagon, unutarnja potreba – čežnja za dobrim, istinitim, lijepim… • Eros je čežnja za spoznajom dobra - potreba koja oblikuje život, usmjerava čovjeka da teži za višim i najvišem cilju – spoznaji dobra. • Eros je načelo uspinjanja prema ljepoti i istini. • Samo istina je lijepa.(R. Descartes)

15. Platon Antropologija – nauk o čovjeku

16. čovjek Iz Platonove dualističke ontologije proizlazi i njegova dualistička nauka o čovjeku: čovjek je duša i tijelo! • Duša i tijelo oštro su razgraničeni jedno od drugoga pri čemu duši pripada gospodstvo nad tijelom.

17. duša (psyhe) Duša je besmrtna: • Budući da duša spoznaje bitak (ideje) znači da mu je slična. Duša i bitak su istog podrijetla, jer: isto se spoznaje istim. • Duši je bitna oznaka živost (život), zato nikada ne može preuzeti suprotnost - smrt. božanskomu, besmrtnomu, razumskomu, neraspadljivomu... duša je najsličnija“(dijalog Fedon) S besmrtnošću je povezana i preegzistencija i postegzistencija duše. Ona je prije zemaljskog života već egzistirala a tako će i poslije smrti.

18. tijelo (σώμα - soma) • Tijelo je zatvor duše, u njemu je duša utjelovljena. • Duša potječe iz sfere, božanskoga, umnog, a tijelo od materije. • Cilj zemaljskoga života je povratak duše u njezino prvotno stanje. • Veza s njezinim iskonom očituje se u umnoj djelatnosti čovjeka (čovjek je misaono biće – animal rationale). Ali: • tijelo treba održavati na najbolji mogući način (tjelovježbom) kako bi se u zdravu tijelu razvio i zdrav duh. • Harmonija duše i tijela omogućuju predispoziciju za hrabrost i ljubav, stjecanje znanja i mudrosti. Cilj je: • harmoniju pojedinca prenijeti na polis kao mjesto zajedničkoga suživota.

19. Tri dijela duše • božansko dio - razum kojim spoznajemo ideje, bitak • voljni dio - ono što pripada onom plemenitom u nama, ono što nas pokreće na djelovanje • požudnidio - nagon, tjelesnost, emocije ono niže u nama Prema ovom modelu ljudske duše, Platon gradi strukturu svoje idealne države.

20. četiri kardinalne kreposti Svakom dijelu duše PLATON dodjeljuje trajnu osobinu - krepost: • razumskom dijelu dušepripada mudrost - treba postati mudar • voljnom, srčanom dijelu dušepripada hrabrost: treba steći odlučnost da se čovjek pokorava razumu (razumnom dijelu duše - umu) i nadvlada častohlepnost i težnja za vlašću • požudnom dijelu dušepripada umjerenost (razboritost): i požuda (nagoni tijela) se mora podvrći upravljanju razuma da se ne podlegne gramzljivosti i hedonizmu • pravednost - kada svi dijelovi duše u pravoj mjeri ispunjaju svaki svoju zadaću ostvaruje se četvrta - vrhovna krepost – pravednost. Ona je nadređena ostalim krepostima. Sve 4 kreposti zajedno nazivamo kardinalnim krepostima. (lat. cardinalis - što se tiče stožera, što stoji u središtu – ono što je najvažnije)

21. Razum odgovara kočijašu, srčanost poslušnom konju, požuda tvrdoglavomu

22. Zadaća - pitanja za ponavljanje • Metoda spoznaje - dijalektika • Elenhistička metoda • Mnijenje i znanje • Značenje usporedbe o pećini • Programski zadatak i odgovornost filozofa • Anamneza • Eros • Platonova nauka o čovjeku • Kako Platon dokazuje da je duša besmrtna • Kako Platon tumači ljudsko tijelo • Zašto tijelo treba održavati • Dijelovi ljudske duše u Platonovoj antropologiji • Trajna svojstva koja pripadaju pojedinim dijelovima duše • Koje se trajno svojstvo (krepost) realizira ako je postignuta harmonija svih dijelova duše