UVOD U EKONOMIJU 2

1. UVOD U EKONOMIJU 2 Prof. dr Ibrahim Jusufranić

2. NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA (odstupanje od tržišne efikasnosti) Osnovni pojmovi • Nepotpuna konkurencija • Prirodno monopol • Monopol • Oligopol • Oligopson • Duopson • Tržišna moć • Javna dobra • ‘’Slobodni jahač’’ • Eksterne ekonomije • Eksterne disekonomije • Nepotpuna tržišta • Netržišna rješenja

3. U stvarnosti, tržište je daleko od svog idealnog stanja – savršene konkurencije. Zapravo, tržište je sklono ispoljavanju određenih grešaka upravo zbog tendencija u stalnom remećenju potpune ravnoteže, pa se javlja kao dinamičan ali nedovoljno stabilan sistem. Posljedice ovakvog stanja su: nestabilan tempo privrednog rasta i cikličan karakter privrednog razvoja, nedovoljno iskorištenje resursa, nestabilnost cijena, odnosno pojava inflacije i nezaposlenosti.

4. Svaka odstupanja od modela potpune konkurencije istovremeno znače i stanje suboptimalne efikasnosti u alokaciji resursa, shvaćene u Paretovom smislu. Postoji šest važnih slučajeva tržišnih nedostataka koja ukazuju na nesavršenosti tržišta i neostvarivanje Pareto- efikasnosti: • Nepotpuna (nesavršena) konkurencija • Eksterni efekti • Javna dobra • Nesavršene informacije • Nepotpuna tržišta • Nezaposlenost i drugi makroekonomski poremećaji

5. NEPOTPUNA KONKURENCIJA I NEPOTPUNO TRŽIŠTE • Pojam i izvori nepotpune konkurencije • Nepotpuna (nesavršena) konkurencija je znatno odstupanje od savršene konkurencije i dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola) čija tržišna moć (najveće povećani tržišni udjeli) rezultiraju cijenama koje su veće od onih koje bi se formirale u uslovima savršene konkurencije.

6. Međutim, unutra svakog tržišnog mehanizma postoje procesi koji bitno slabe moć konkurencije. • Radi se o izvorima nesavršene konkurencije, koje klasifikujemo u dvije grupe: • postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova, • ‘’prepreke ulasku’’ novih konkurenata.

7. Postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova najčešće je karakteristika velikih industrijskih preduzeća, koja povećavanjem proizvodnje smanjuju svoje prosječne troškove (ispod graničnih troškova) i time ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na mala preduzeća. Ovo stvara nesavršenu konkurenciju jer omogućava opstanak samo jednog (monopol) ili nekoliko preduzeća (oligopol) na tržištu. Primjer nesavršene konkurencije je i postojanje prirodnog monopola koji odražava situaciju ‘’kada je jeftinije da jedno preduzeće obezbjeđuje cjelokupnu proizvodnju, nego da se obavlja parcijalno od stane nekoliko preduzeća’’ (npr. pošta, električna energija i sl.).

8. 2. ‘’Prepreke ulasku’’ novih konkurenata su ‘’faktori koji novim preduzećima otežavaju da uđu u neku industriju’’. Nastaju onda kada (a) pravna ograničenja ili (b) ekonomske prepreke (diferencijacija proizvoda) smanjuju broj mogućih konkurenata. (a) Najačešća pravna ograničenja su:patenti, ulazna ograničenja, te carine i kvote u vanjskoj trgovini. • Patenti se dodjeljuju pronalazaču kao isključivo pravo na neki pronalazak (inovaciju),

9. Ulazna ograničenja u neke privredne sektore najčešće podrazumijevaju monopolske koncesije preduzećima. Ove koncesije predstavljaju ugovore kojima država dodjeljuje nekom preduzeću isključivo pravo pružanja neke usluge. Država sklapa ovakve ugovore sa sektorima sa prirodnim monopolima koji pružaju važne usluge (npr. isporuke el. energije, plina i vode, koji se omogućavaju potrošačima bez razlike) ili za korištenje i eksploataciju prirodnih resursa (turističke atrakcije, rudnici i sl.)

10. Uvozna ograničenja uvodi država da bi zaštitila domaću proizvodnju (postoji izreka ‘’carina je majka monopola’’), čime se domaća preduzeća stavljaju u konkurentniju poziciju od stanih (pri ulasku strana preduzeća moraju računati sa dodatnim troškovima – carinama ili ograničenjima – uvoznim kvotama.

11. (b) Ekonomske prepreke ulasku na tržište odnose se na prošireno prisustvo diferencijacije proizvoda, što je i karakteristično za stanje nesavršene konkurencije (u modelu savršene konkurencije proizvodi su istovjetni). Izvori diferencijacije proizvoda mogu proizilaziti iz lokacije ili kvaliteta proizvoda/ usluga. Primjer za to je automobilska industrija koja prodaje diferencijane proizvode (iako nisu istovjetni automobili npr. Mercedes i BMW međusobno konkurišu na tržištu luksuznih automobila).

12. Vrste nepotpune konkurencije • Osnovne vrste nesavršene konkurencije su: monopol (monopson), oligopol (oligopson) i monopolistička konkurencija. (1) Monopol je tržišno stanje u kome jedan prodavac ima potpunu kontrolu nad cijelim tržištem. Monopolist je jedini proizvođač u svom sektoru i nijedan drugi sektor ne proizvodi čak ni adekvatni supstitut (izraz monopolist dolazi od grč. mono = jedan i polist = prodavac).

13. Postojanje samo jednog kupca naziva se monopson. U svom čistom obliku, monopson se javlja kod prometa nekih sirovina (npr. otkupna stanica ljekovitih bilja), u vrijeme ratova i većih ekonomskih poremećaja. Monopson se još naziva ‘’monopolom kupca’’. Monopoli nastaju kao rezultat visokog stepena koncentracije i centralizacije proizvodnje i kapitala, a često djeluju kao sporazumi i svezi velikih proizvođača i trgovaca.

14. Svojom tržišnom snagom, monopoli su u stanju da u potpunosti određuju cijene na tržištu (za razliku od potpune konkurencije gdje niko ne može uticati na cijenu). Tako formirana cijena je monopolska cijena, a ona u pravilu premašuje normalne cijene koje se formiraju u odnosima potpune konkurencije. Osim naknade troškova i uobičajane zarade, monopolska cijena obuhvata još i monopolski ekstraprofit. • Treba napomenuti da su potpuni monopoli danas rijetki. Pojavljuju se najčešće u obliku prirodnih monopola (telefonska mreža, plin, električna energija).

15. (2) Mnogo češći oblik nesavršene konkurencije je tržišno stanje sa dva (ili nekoliko) učesnika. Nekoliko preduzeća na strani ponude, koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopoli (grč. oligopol = malo prodavaca), dok je konkurentima pristup otežan. U stanju nepotpune konkurencije može ih biti najmanje dva, kada se nazivaju duopoli. • Tipičan primjer oligopolskih tržišta su tržišta automobila i tržišta prerađivačke industrije, a najprisutniji su u američkoj privredi.

16. Oligopolisti često sklapaju tajne dogovore o cijenama, proizvodnim kvotama ili podjeli tržišta (tzv. džentlmenski sporazum), a mogući su i prešutni dogovori. • Kao oligopolski oblici pojavljuju se: - korner, - pul, - kartel, - trust i - koncern. • Najpoznatiji kartel je OPEC (Organisation of Exporting Countries), kojeg su formirale zemlje izvoznice nafte.

17. Korner je oblik povezivanja trgovaca kako bi ovladali tržištem i povisili cijene. • Kartel predstavlja oblik horizontalnog povezivanja preduzeća koja proizvode iste ili slične proizvode. • Pul (eng. pool) je interesna zajednica nezavisnih preduzeća koja međusobno sarađuju na različitim projektima proizvodnje i trgovine. • Koncern predstavlja oblik povezivanja preduzeća ili grupa preduzeća, sa zadržanim pravnim statusom, povezanih tako da jedno preduzeće ima kontrolni paket dionica.

18. Trust čini preduzeća koja su potčinjena jedinstvenoj upravi. • Više kupaca koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopsoni. Njih također može biti najmanje dva, u tržišnom stanju nepotpune konkurencije, kada se nazivaju duopsoni. (3) U monopolističkoj konkurenciji, koja je od svih oblika nepotpune konkurencije najbliža potpunoj konkurenciji, učestvuje veliki broj preduzeća različite veličine, a ulazak novih konkurenata je relativno lak (nema ekonomskih i pravnih prepreka).

19. Kvalifikacija tržišnih stanja prema Weintraub- u

20. Kako nesavršena konkurencija vodi ka neefikasnosti privrede • Privreda je efikasna kada ostvaruje Pareto efikasnost. U konkurentnim uslovima u kojima se ostvaruje potpuna konkurencija, granične koristi su jedanake graničnim troškovima. Nesavršena konkurencija vodi ka neefikasnosti privrede. U uslovima nesavršene konkurencije, preduzeća ostvaruju dodatne prihode koje preuzimaju od prodaje dodatne jedinice – granični prihod jednak graničnim troškovima.

21. U slučaju prirodnog monopola, zbog smanjenja prosječnih troškova, kao i zbog graničnih troškova manjih od prosječnih troškova, konkurencija, naravno nije održiva; iako je utvrdila cijenu koja je jednaka graničnim troškovima (što bi bio uslov u uslovima konkurencije), preduzeće bi poslovalo sa gubitkom, pošto su graanični troškovi niži od prosječnih troškova. Jednostavno rečeno, monopolska moć rezultira maksimiziranju profita sa obimom proizvodnje ispod optimalnog nivoa i cijenama koje su iznad okoje se ostvaruju u uslovima potpune konkutrencije.

22. Postojanje malog broja preduzeća na nekom tržištu (ili čak samo jednog) ne znači nužno da se ta preduzeća mogu monopolski ponašati. Ključno je da li postoji mogućnost lakog (pravnog i ekonomskog) ulaska na to tržište od strane drugih potencijalnih učesnika (drugih firmi iz zemlje ili inostranstva). Ako takva mogućnost postoji, postojeća firma neće dugo da ostvaruje monopolski profit već će ubrzo morati da se ponaša konkurentski, tj. da obara cijenu i poveća obim konkurencije kako ne bi bila ugrožena novim konkurentima.

23. Mjerenje tržine moći • Učešće preduzeća na tržištu mjeri se pokazateljima tržišne moći. Pod pojmom tržišne moći podrazumijevamo stepen uticaja ponuđača ili kupaca na odvijanje tržišnih transakcija, prije svega na oblikovanje cijena. • Za mjerenje ove moći koriste se dva pokazatelja: - koeficijent koncentracije i - Herfindahl –Hirschmanov index.

24. Koeficijent koncentracije pokazuje udio prvih 4 od 8 najvećih preduzeća u ponudi nekog sektora. U slučaju čistog monopola, koeficijent koncentracije iznosi 100%, a sa svakim povećavanjem broja tržišnih učesnika se smanjuje. • Analiza savremene tržišne strukture razvijenih zemalja pokazuje da se povećava stepen konkurentnosti u većini privrednih graba, npr. u SAD je krajem 1950- ih godina samo oko 56% industrijskih sektora bilo potpuno konkurentno dok je 1980- ih godina konkurentnost povećana na 77%.

25. (2) Herfinddahl – Hirschmanov index (HHI) obuhvata sva preduzeća na tržištu. Izračunava se kvadriranjem tržišnih udjela svakog preduzeća i zbrajanjem tako dobivenih kvadrata. U slučaju monopola, HHI ima maksimalnu visinu koja iznosi 10,000, dok je u uslovima potpune konkurencije vrijednost HHv veća od 0, u zavisnosti od broja tržišnih učesnika.

26. EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE) • Pojam eksternih efekata i njihove posljedice • Tržišne transakcije uključuju dobrovoljne razmjene u kojima ljudi razmjenjuju dobra za novac. Međutim, mnoga međudjelovanja, kao što su eksternalije, se odvijaju izvan tržišta. Ovakvi efekti postoje onda kada akcije pojedinaca ili grupa utiču na blagostanje ili štetu drugih, bez njihove volje ili saglasnosti.

27. Eksternalije se sastoje od troškova i koristi koji se nagomilavaju, ne onome ko ih proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba pojedinačnog i javnog interesa, odnosno odstupanje od optimalne alokacije resursa u Paretovom smislu. • Eksternalije se pojavljuju kao: (1) negativne, pa se zovu eksterne disekonomije (negativan uticaj na druge, tj. povećavanje njegovih troškova) i (2) pozitivne, i tada se nazivaju eksternim ekonomijama (koristi drugima bez naknade).

28. Negativni eksterni efekti se najčešće vežu za zagađivanje okoliša, odnosno troškove ugrožavanje prirodne okoline i normalnog biološkog i socijalnog ambijenta života ljudi. Klasični primjeri negativnih eksternalija su npr. zagađivanje okoline od strane bazne hemijske industrije Tuzle ili efekti tonjenja grada od posljedica eksploatacije soli. • Eksterni efekti nisu isključivo negativne prirode. Pozitivne eksternalije se najčešće povezuju sa inovacijama. Mnoge razvijene zemlje, naprosto, ‘’preuzmu’’ stručnjake i specijaliste iz nerazvijenih zemalja bez ulaganja u njihovo školovanje.

29. Posljedice eksternih efekata se odnose na nedovoljnu ponudu dobara koja stvaraju pozitivne eksterne efekte te na prekomjernu proizvodnju dobara koja stvaraju negativne eksterne efekte. • Ekonomski subjekti nisu u stanju da eksterne efekte unesu u tržišne cijene robe, a to može učiniti samo država propisivanjem: • korektivnog poreza, kojim se otvara mogućnost naknade štete licima koja su oštećena dejstvom negativnih eksternih efekata, • zabranom ili ograničenjem djelatnosti koje proizvode negativne eksterne efekte (npr. u slučaju zagađivanja okoline).

30. JAVNA DOBRA • Dobra ili usluge koja tržište ne može ili neće obezbijediti, a koriste svim građanima su javna dobra. Preciznije, javna dobra predstavljaju dobra/ usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti. Tri osnovna obilježja (čistih) javnih dobara, kaja ih razlikuju od tržišnih dobara su: • Istovremena i besplatna raspoloživost za više korisnika, • Nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe javnog dobra, • Jednakost potrošnje za sve korisnike.

31. Za javna dobra se kaže da omogućavaju nerivalnu potrošnju, nasuprot tržišnih dobara koja predstavljaju rivalnu potrošnju. Naime, tržišna dobra/ usluge su dostupni onim potrošačima koji za njih plate, a njihova prisutnost na tržištu isključivo zavisi od interesa i zarada ponuđača (proizvođača i trgovaca). Za razliku od tržišnih dobara, čista javna dobra se ne mogu kupiti na tržištu, a javljaju se kao izraz opštih potreba savremenog čovjeka. Primjeri javnih dobara su: parkovi, javna škola ili bolnica, gradsko osvjetljenje, odbrana zemljei zaštita građana, putevi i sl.

32. Primjer • Pretpostavimo primjer izgradnje (asfaltirana) puta kroz jedno naselje. Ovaj projekat košta 1.000.000 €. Ako bi postojao tržišni motiv za izvođača radova tada bi postojećih 10.000 domaćinstava ovog naselja morali platiti po 100 €. Ali ne postoji način da se domaćinstva prisile da plate pristojbu, a kamoli da stvorimo sistem u kojem domaćinstva koja imaju najviše koristi od puta ili ga najviše žele doplate i najvišu pristojbu.

33. Korištenje puta je neisključivo i neekskluzivno: ako se put izgradi svi će imati koristi od toga. Stoga domaćinstva neće imati motiva platiti onoliko koliko im je put koristan. Pojedinci se ponačaju kao slobodni jahači (free riders) i ne plaćaju onoliko koliko im je put zaista koristan. • Zbog prisustva slobodnih jahača, tržištima je gotovo nemoguće efikasno pružati javna dobra. U ovim slučajevima, tržište nhe može biti isključivi instrument efikasne alokacije, već su potrebna netržišna rješenja. Zbog toga, ako želimo da se javna dobra proizvode efikasno nužno je da ih subvencionira ili u cjelini plaća država.

34. OSTALE NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA • Kad privatna tržišta nisu u stanju da pruže neki proizvod ili uslugu, čak i kad su troškovi njihovog obezbjeđenja niži nego što su pojedinci spremni da plate, postoji nesavršenost, a takva tržišta zovu se nepotpuna tržišta. U ova tržišta spadaju: tržište osiguranja, tržište kapitala, kao i komplementarna tržišta. • Konkurentska (savršena) tržišta obezbjeđuju potpune informacije za učesnike u razmjeni (o svim cijenama roba/ usluga, njihovom kvalitetu, o mogućim opasnostima koja su povezana sa kupovinom i prodajom roba/ usluga itd.).

35. Efikasnost zahtijeva da se informacije besplatno šire ili tačnije, da jedino mogu da se naplaćuju stvarni troškovi njihovog prenošenja. U stvarnosti, međutim to nije slučaj. Kupci obično nemaju sve tržišne informacije (ne znaju da na drugom mjestu postoje niže cijene, bolji kvalitet; ili im se neke informacije čine nevažnim ili preskupim), kao što ni prodavci ne znaju uvijek preferencije kupaca, što govori o stanju nesavršenog tržišta. U tom slučaju imamo asimetrične informacije, budući da učesnici u razmjeni nisu jednako obaviješteni o cijenama i robama/ uslugama na tržištu.

36. Zato država interveniše donošenjem propisa, nastojeći da kupcima i prodavcima omogući jednake tržišne informacije. Najčešće to čini: • propisivanjem odgovarajućih standarda i • propisivanjem higijenskih, tehničkih i zaštitnih uslova pod kojima se robe proizvode ili prodaju (npr. kvalitet namirnica; sigurnost automobila, higijenskih proizvoda; nametanje obaveze da proizvođači pruže informacije o načinu upotrebe proizvoda, garancije kvaliteta i sl.)

37. 3. I na kraju možda najprepoznatljiviji simptom nesavršenosti tržišta je nezaposlenost, inflacija i makroekonomska neravnoteža. Ove tri institucije su usko povezane, te jedna povlači drugu, a većina ekonomista smatra da je nivo nezaposlenosti nesumnjiv dokaz nesavršenosti tržišta.

38. EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE: DOPUNA I KOREKCIJA TRŽIŠNOG MEHANIZMA Osnovni pojmovi • Velika ekonomska kriza • Kejnsijanska revolucija • Mješovita privreda • Javni radovi • Antimonopolsko zakonodavstvo • Regulisanje cijena • Nacionalizacija • Stabiliziranje ekonomije • Fiskalna politika • Monetarna politika • Ekonomija javnog izbora • Funkcija političke ponude

39. DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM • Slika savremene ekonomske aktivnosti države (sistem mješovite privrede na kapitalističkoj osnovi) pokazuje na njeno. • stvaranje i nametanje primjene pravila, • promjena pravila, • učešće kao ekonomskog aktera.

40. U prva dva slučaja, država stvara i nameće primjenu pravila funkcionisanja privrede i pravila demokratske vladavine, čime na jednoj strani, vrši zaštitu građansih prava, vlasničkih prava i prisiljavanje na izvršavanje ugovora, a na drugoj, postavlja pravila igre za ekonomske aktivnsoti i pravni okvir za tržišnu utakmicu. • Država, također, mijenja pravila, donoseći nova ili korigujući stara. Najčešće je riječ o pravilima za funkcionisanje tržišta i privatnog vlasništva.

41. Učešće države kao ekonomskog aktera podrazumijeva ulogu države kao: proizvođača, mikroekonomskog regulatora, distributera i makroekonomskog regulatora. • Kao mikroekonomski regulator, država utiče na ono što će privatna preduzeća rpizvoditi, na način na koji će se dobra i usluge proizvoditi i na mjesto gdje će se proizvoditi. • Kao distributer, država utiče na raspodjelu dohotka među pojedincima i grupama. • Kao makroekonomski regulator, država koristi različite metode kojima utiče na poslovni ciklus i kontroliše nestabilnost cijena, profite izaposlenost koji proizilaze iz njegovog naizmjeničnog ritma ekspanzije i recesije.

42. DRŽAVNI ODGOVOR NA NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA:GENEZA KRITIKE • Ova koncepcija, u kojoj država igra samo ulogu „noćnog čuvara sistema“, međutim, u potpunosti je dovedena u pitanje u vremenu između dva svjetska rata i to u tri tačke: • Prvo, osporeno je da će tržište, prepušteno samom sebi, nužno stvoriti punu zaposlenost svih raspoloživih proizvodnih resursa; • Drugo, alokacija resursa uslovljena nesavršenom konkurencijom, monopolom i oligopolom, daleko je od optimuma i • Treće, monopolistički oblici uslovljavaju da raspodjela dohotka ima tendenciju d apostane sve neravnomjernija i, kao takva, neprihvatljiva za društvo.

43. Spoznaje da se ekonomski liberalizam, zasnovan na nemiješanju države u ekonomske poslove, pokazao nemoćnim da zapadne ekonomije izvuče iz ekonomske depresije u uslovima snaženja monopolskih struktura, primorao je državu, da po uputama Kejnsove teorije, koncipira mjere anticiklične politike. Ove mjere, zasnovane na kejnsijanskom konceptu podrazumijevale su monetarnu i fiskalnu politiku.

44. U ove mjere za stimulisanje zaposlenosti i potrošnje dolazi i organizovanje javnih radova (izgradnja puteva, hidrosistema i sl.) koji zahtijevaju zapošljavanje većeg broja ljudi djeluju na porast tražnje i na proširivanje potrošnje u sektorima koji proizvode potrošna dobra. U istom pravcu djeluje i povećanje pomoći nezaposlenima, kreditiranje stambene izgradnje i povećavanje izdataka za naoružanje.

45. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE • Koristeći se instrumentima državne politike, država realizuje svoje četiri ekonomske funkcije: • unapređivanje ekonomske efikasnosti, • ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka, • stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih politika i • međunarodno predstavljanje zemlje

46. Unapređivanje ekonomske efikasnosti • Nesavršena konkurencija (znatno odstupanje od savršene konkurencije) dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija monopolska moć „rezultira u cijenama koje su veće od troškova i potražnji potrošača koja je ispod nivoa efikasnosti. Oblik previsoke cijene i preniske proizvodnje je siguran znak da se radi o neefikasnostima povezanim s monopolskom moći“.

47. Obuzdavanje monopolske moći država vrši uvođenjem: - anonopolskog zakonodavstva (propisi koj i zabranjuju monopoliziranje proizvodnje, odnosno javne i tajne dogovore o visini cijena, geografskoj podjeli tržišta, sklapanje kartelnih sporazuma o objedinjavanju preduzeća u gigante sa monopolskim položajem na tržištu), - regulisanja cijena i profita monopola

48. Sprečavanje štetnih eksternalija, koje može proizvesti neregulisano tržište, država vrši tako što s jedne strane, kontroliše i zabranjuje npr. „zagađivanje zraka, vode, ogolijevanje pejzaža vađenjem ruda, štetnih otpadaka, ložih lijekova i hrane, te radioaktivnog otpada“, a s druge, uvodi poreze na djelatnosti koje nameću eksterne javne troškove (kao što je pušenje cigareta) ili subvencionira djelatnosti koje su društveno korisne (npr. istraživanje i razvoj).

49. Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka • Da kojim slučajem, tržište ostvaruje ideal savršene konkurencije i ostvaruje efikasnu alokaciju resursa, ili da država svojim intervencijama potpuno „ispravlja tržišne promašaje“ i unapređuje ekonosku efikasnost, još uvijek je moguće krivo djelovanje tržišta ostvarivanje socijalno neprihvatljive nejednake raspodjele dohotka i potrošnje.

50. Preraspodjelu dohotka države najčešće ostvaruju na sljedeće načine: • oporezivanjem (uvođenjem progresivnih poreskih stopa – što je dohodak veći i porezi su veći o obratno, sa smanjivanjem dohotka, smanjuju se poreske stope), • politikama trošenja ( transferni programi, „socijalno-sigurnosne mreže“) putem novčanih pomoći najsiromašnijim i nemoćnim ljudima (starijim osobama, slijepima, invalidima, nezaposlenima, porodicama sa preniskim dohocima), subvencioniranjem neophodne zdravstvene njege i socijalnog osiguranja, • politikama regulisanja jednakih uslova za zapošljavanje, stanovanje i jednake obrazovne mogućnosti za sve članove društva, uključujući besplatno osnovno školovanje.