Eko skupina, 2.b, Zagreb, 2013.

1. 24. svibnja - Europski dan parkova Eko skupina, 2.b, Zagreb, 2013.

2. Prvi je put obilježen 1999. godine kad je organiziran širok spektar aktivnosti u zaštićenim područjima, s naglaskom na važnost zaštite prirode.

3. Na dan 24. svibnja raznim događajima diljem Europe godišnje se obilježava Europski dan parkova. • Ovaj datum odabran je kao sjećanje na “postanak” prvih europskih nacionalnih parkova – devet nacionalnih parkova u Švedskoj, proglašenih 24. svibnja 1909. godine.

4. U Hrvatskoj ima 8 nacionalnih parkova i  10 parkova prirode. • Otočni nacionalni parkovi su Kornati, Brijuni i Mljet, a parkovi koje karakterizira zanimljivost krške hidrografije i morfologije su Plitvička jezera i Krk, dok su Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit planinski nacionalni parkovi.

6. Nacionalni park Kornati U središnjem dijelu hrvatskog Jadrana, na sutoku šibenskih i zadarskih otoka, smjestila se jedna zasebna i po mnogočemu posebna skupina otoka nazvana Kornati.Simbol Nacionalnog parka Kornati su impresivne okomite litice na pučinskoj strani otočnog niza te iznimno bogato podmorje.  Zbog izuzetnih krajobraznih ljepota, zanimljive geomorfologije, velike razvedenosti obalne crte i naročito bogatstva podmorja, godine 1980. veći dio Kornatskog akvatorija proglašen je nacionalnim parkom.

8. Nacionalni park BrijuniBrijune čini otočna skupina od 14 otoka koji se prostiru uz jugozapadnu obalu istarskog poluotoka, od kojeg ih dijeli oko 3 km širok Fažanski kanal, a do prije desetak tisuća godina bili su sastavni dio istarskog kopna. Nacionalni park Brijuni osnovan je 1983., a obuhvaća površinu od 3.395 ha. Otoci su dijelom prekriveni šumom hrasta crnike koja je uz prostrane Otoci su dijelom prekriveni šumom hrasta crnike koja je uz prostrane travnjake obitavalište mnogim autohtonim i unešenim životinjskim vrstama. Na otočju je zatečen zec, a unešeni su jelen lopatar, jelen aksis, mufloni, a njihovi potomci obitavaju u Brijunskim šumama.

9. Posebna atrakcija Brijuna je safari park smješten na sjevernom rubu Velikog Brijuna u ograđenom prostoru, a formiran je 1978.godine. Njega nastanjuju egzotični biljojedi: indijski slonovi Sony i Lanka, ljame-južnoameričke deve za koje indijanska legenda kaže da su pripitomljene u najranije doba ljudskog postojanja, zebre, nilgau i kobo antilope, somalijske ovce i indijske svete  krave i autohtoni magarci. Unutar Safari parka nalazi se i Etno park kojim je prezentirano istarsko seosko gospodarstvo.

11. Nacionalni park MljetMljet je naoko nerazvedeni izduženi otok, širok prosječno 3 km, a dugačak 37 km. Prirodoslovno to je otok osebujnosti i kontrasta, a Nacionalni park Mljet zauzima njegov sjeverozapadni dio, koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 1960. godine proglašeno nacionalnim parkom.

12. Nacionalni park Mljet prepoznatljiv je po bujnoj vegetaciji koju većinom čine šume hrasta crnike, alepskog bora i makija. Šume alepskog bora u cijelosti okružuju dva slana jezera: Malo i Veliko jezero koja su nastala potapanjem krških depresija. U parku se nalaze polušpilje, špilje i jame. Što se tiče životinjskog svijeta dosad je na otoku zabilježeno ukupno pet vrsta zmija i šest vrsta guštera. Njima se hrani i na Mljetu najveća dnevna grabljivica, orao zmijar. Tu živi i sivi puh, a najnoviji stanovnik otoka je divlja svinja. Također je izuzetno bogatstvo ptica pjevica. Vode Mljeta, još i danas poznate kao oceanografski živo područje, nekad su bile omiljeno obitavalište sredozemne medvjedice.

14. Nacionalni park Plitvička jezera Plitvička jezera najpoznatiji su nacionalni park u Hrvatskoj, a ubrajaju se među najljepše prirodne znamenitosti u Europi. Nacionalnim parkom proglašena su 1949., a organizacija Ujedinjenih naroda, odnosno njezin ured UNESCO-a stavlja ga na Listu Svjetske kulturne i prirodne baštine godine 1979.

15. Brežuljci koji okružuju jezera, prekriveni bujnim šumama bukve, jele i smreke, staništa su velikog broja biljnih i životinjskih vrsta. O tome svjedoči 1267 biljnih vrsta, od kojih su 72 endemske. U dosadašnjim znanstvenim istraživanjima pronađeno je 321 vrsta leptira, 157 vrsta ptica te oko 20 vrsta šišmiša što govori o bogatstvu životinjskog svijeta. U vodama Plitvičkih jezera živi svega nekoliko vrsta riba, a još  uvijek je potpuno neobjašnjeno pitanje prebivaju li one u ovom prostoru od davnih vremena ili su naseljene u zadnjih stotinjak godina. U parku je uočeno i više od 50 vrsta sisavaca, od kojih su neki dugi tek desetak centimetara, a neke ubrajamo među najveće sisavce. Veći  sisavci koji se nalaze u parku  su između ostalih vuk, lisica, jelen, divlja svinja, ris, medvjed i divlja mačka, a od manjih tu su planinska i močvarna rovka, voluharice i podzemni voluharić.

17. Nacionalni park KrkaNacionalni park Krka proglašen je 1985. godine i sedmi je Nacionalni park Hrvatske. Smješten je u cijelosti na području Šibensko-kninske županije, a obuhvaća površinu od 109 km2 uz tok Krke: dva kilometra nizvodno od Knina do Skradina i donji tok Čikole. Park krasi 7 slikovitih sedrenih slapova koji nastaju protjecanjem rijeke Krke kroz vapnenačku podlogu pri čemu se odvija proces nastajanja sedre.  U rijeci je zabilježeno 18 vrsta riba, među kojima je 10 endema, a zbog proljetne i jesenske migracije ptica ovaj prostor spada među ornitološki značajna područja Europe.  Među sisavcima najvrjednija je fauna šišmiša, koja sadrži 18 vrsta, uglavnom ugroženih ili pred izumiranjem u Europi. Na području parka utvrđeno je 860 vrsta i podvrsta biljaka, među kojima je više ilirsko-jadranskih endema. razgledavanja. U parku se nalaze ostaci antičkog vodovoda, vojnog logora Burnum, srednjovjekovnih starohrvatskih utvrda iz 14.st. stoljeća a među sakralnim zdanjima najvrjedniji su franjevački samostan i crkva Gospe od Milosti na otočiću Visovac, te manastir Sv. Arhanđel.

19. Nacionalni park Risnjak je osnovan 1953. godine. Brojne šumske zajednice te izvor rijeke Kupe sa gornjim tokom kao hidrogeomorfološkim spomenikom prirode glavne su osobitosti parka. Na području Risnjaka nalazi se 30 biljnih zajednica, a od čega je 14 šumskih zajednica. Upravo te osebujne i veličanstvene šume Risnjaka bile su u prošlosti izuzete od prekomjernog iskorištavanja što je uvjetovalo njihovu nepromijenjenu vegetacijsku sliku do današnjih dana. Posebnost Nacionalnog parka Risnjak je i u vegetaciji ponikvi, gdje se zbog zadržavanja leda i snijega razvio obrnuti visinski redoslijed biljnih zajednica. Životinjski svijet također je bogat. Velika je zastupljenost kukaca, osobito leptira, kojih najviše ima u gornjem toku rijeke Kupe, čak 160 vrsta dnevnih leptira, zbog čega je taj dio toka proglašen čudesnom dolinom leptira.Od ostalih životinjskih vrsta tu su veći broj puževa, potočni rakovi, potočna pastrva i lipljan u vodama rijeke Kupe te čak više od 50 vrsti ptica (orao zmijar, sova velika ušara, ...). Zanimljivo je navesti da su pored ostale divljači (jelen, srna, divokoza, divlja svinja, puh, vjeverica) u Risnjaku svoje obitavalište našle 3 velike zvijeri Europe: ris, vuk i medvjed za koje je uz prethodnu najavu moguće organizirati i promatranje, osobito u zimskim mjesecima.

21. Nacionalni park Paklenica Nacionalni park Paklenica nalazi se na južnim obroncima Velebita. Prepoznatljivost parku daju kanjoni Velike i Male Paklenice koji se poprečno usijecaju u Velebit stvarajući klance čije litice dosežu visinu i do 400 m. U Parku se nalazi veliki broj speleoloških objekata od kojih su najpoznatije Manita pećine i jama Vodarica. Značajnost parku daju autohtone šume crnog bora, 4000 životinjskih vrsta te 700 biljnih vrsta od kojih je 40 endemskih biljaka uske rasprostranjenosti, većinom ograničene na Velebit ili Dinaride. Zbog tih prirodnih bogatstva Paklenica je proglašena nacionalnim parkom 1949. godine.U životinjskom svijetu najbrojnija skupina po broju vrsta i primjeraka su svakako kukci s mnogo endemičnih i zaštićenih vrsta. U skupini vodozemaca i gmazova zabilježena je 31 vrsta, a ptice su pak najbrojnija skupina kralješnjaka. U skupini sisavaca je zabilježeno 47 vrsta. Od cjelokupne krupne divljači na prostoru parka se može sresti srna, jelen, divokoza  i divlja svinja. Od zvijeri, na prostoru parka obitava mrki medvjed, vuk i ris.

23. Nacionalni park Sjeverni Velebit Sjeverni Velebit proglašen je nacionalnim parkom 1999. te je najmlađi nacionalni park u Hrvatskoj. Odlikuje ga velika raznolikost krških oblika, živog svijeta i krajobraza. Osobito su značajne duboke jame, kojih ima oko 200, a neke su dublje od 1000 m. Najpoznatija je Lukina jama koja je jedna od najdubljih u svijetu uopće (1392 m), a otkrivena je 1999. godine. U nekoliko je jama pronađena jedinstvena životinja, endemična velebitska pijavica, prilagođena specifičnim životnim uvjetima podzemlja. Unutar parka se nalaze i strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, botanički rezervat Visibaba, koji je nalazište biljnog endema hrvatske sibireje, i botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika Kosa, unutar kojeg se nalazi i glasoviti botanički vrt kojega je osnovao prof. Fran Kušan još davne 1967. godine. Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza, nazvana po graditelju ing. Anti Premužiću koji ju je projektirao još davne 1930. godine, dok je sama gradnja dovršena 1933. godine. Staza prolazi kroz najljepše i najzanimljivije dijelove sjevernog Velebita. S planinskih vrhunaca pruža se prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane.  U parku obitavaju četiri vrste velikih grabežljivaca: mrki medvjed, ris, vuk te divlja mačka. Na području parka obitava endemična velebitska gušterica, danji leptiri i velik broj vrsta ptica. Prije trideset godina, na Velebit je ponovno naseljena i divokoza, a od ostalih biljojeda, najzastupljeniji su srna, jelen i zec. Simbol sjevernog Velebita je veliki tetrijeb kojega u ovim krajevima zovu "pivac", pa su čak i neki vrhovi dobili ime po njemu (Pivčevac).

25. Parkovi prirode su prostrana prirodna ili dijelom kultivirana područja kopna i/ili mora  s ekološkim obilježjima od međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima.

26. Planinskih parkova prirode ima 6 i to su: Velebit, Biokovo, Medvednica, Papuk, Učka te Žumberak-Samoborsko gorje. • Jedini otočni park prirode je Telašćica. Kopački rit i Lonjsko polje su parkovi prirode nizinsko-poplavnih područja, a park prirode Vransko jezero najveće je prirodno jezero u Hrvatskoj.

27. Park prirode PapukVrijednosti Parka prirode Papuk su u geološkoj raznolikosti stijena nastalih u rasponu od 700 milijuna godina te bogatstvu šumskih zajednica koje prekrivaju 95 površine parka. Geološki spomenik Rupnica sa stupastim lučenjem vulkanskih stijena jedinstven je u Hrvatskoj,a 35 metarska sedrena barijera Jankovačkog slapa hidrološka je i krška posebnost parka. Bukove, hrastove i jelove šume, šume hrasta medunca i kamenjarski travnjaci staništa su rijetkih i zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta. Guste šume Papuka pokazale su se kao idealno stanište i sklonište brojnoj divljači kao što su jelen obični, srna i divlja svinja. Od manjih sisavaca susreću se lisica, jazavac, kuna zlatica, lasica pa čak i vidra koja obitava u potoku Brzaji. Od ostale faune u grmlju može se naći ježa i krticu, a na zemlji i drveću brojnu populaciju kornjaša, leptira i drugih kukaca. Brojni planinski potoci na Papuku predstavljaju stanište specifičnim ribljim vrstama, vodozemcima i gmazovima. Ptičji svijet Parka prirode prilično je raznolik i bogat, prvenstveno šumskim pticama. Ptice, neke svojim izgledom, a neke pjevom daju poseban ugođaj šumama Papuka. Najveći predstavnici među šumskim pticama danas su zastupljeni samo vrlo rijetkim grabljivicama od kojih se svojim izgledom i ponašanjem ističe škanjac mišar.

29. Park prirode UčkaPark prirode Učka nalazi se na područje masiva Učke i dijela Ćićarije, a prostire se na 16.000 ha. Parkom prirode proglašen je 1999. godine.Park karakterizira iznimna raznolikost obilježja na razmjerno malom prostoru. Njegova posebnost je u bujnoj vegetaciji pretplaninske i primorske šume bukve te livadama i travnjacima gdje raste preko 12000 biljnih vrsta, a posebno značenje ima vegetacija stijena i točila sa Učarskim zvončićem kao endemskom vrstom. Učka je i jedna od posljednjih europskih lokaliteta na kojem će strpljivo oko ljubitelja ptica biti nagrađeno impresivnim siluetama Bjeloglavog supa ili Surog orla. Ove vrste dva su istaknuta predstavnika ornitofaune Učke koja broji preko 70 dosada zabilježenih gnjezdarica, kao i više drugih ptičjih vrsta koje povremeno posjećuju Učku.Unutar parka nalazi se i geomorfološki spomenik prirode – kanjon Vela Draga, a najviši vrh parka Vojak (1401m) jedan je od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Sa vidikovca koji oblikom podsjeća na srednjevjekovnu kulu pruža se punih 360 stupnjeva pogleda od kojeg zastaje dah: Istarski poluotok, otoci sjevernog Jadrana, planine Gorskog Kotara, Venecija, talijanske Alpe...

31. Park prirode Žumberak-Samoborsko gorjePark prirode Žumberak - Samoborsko gorje obuhvaća područje od 33.300 ha, a zakonom je proglašen 28. svibnja 1999. Predstavlja izdvojeno brdsko područje koje se nalazi jugozapadno od Zagreba, a visinski se proteže od 180 do 1178 m s najvišim vrhom Svetom Gerom. Istočni je dio niži i vrlo raščlanjen, a obuhvaća područje Samoborske gore sa vrhovima Japetić (871 m) i Plešivica (780 m) te dolinama brojnih rječica. Preko polovice površine Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje pokriveno je bukovim te miješanim hrastovo-bukovim šumama koje se izmjenjuju s livadama i pašnjačkim zajednicama nastalim djelovanjem čovjeka. Ekološki značajne su biljne vrste vlažnih staništa, stijena i sipina. Područje obiluje rijetkim i zaštićenim biljnim vrstama kao što su blagajev likovac, mekolisna veprina, tridesetak vrsta kaćuna, božikovina i mnoge druge.Osim biljnim, ovo područje obiluje i životinjskim vrstama. Najbrojnije životinjske vrste su mali sisavci, vodozemci, gmazovi i ptice. Iako rjeđe, ovdje možemo susresti i velike grabežljivce kao što su medvjed i vuk. Podzemne špilje naseljava jedna od najugroženijih skupina sisavaca-šišmiši.

33. Park prirode VelebitSvaki narod ima svoju svetu planinu: Grci - Olimp, srednjoeuropski narodi Alpe, Japanci - Fuji. Hrvatska kultna planina je Velebit, a među njegovim je vrhovima po legendi boravište dobrog duha u Hrvata - Vile Velebita. Velebit, najduža planina Dinarskog sustava (145 km) i dolina rijeke Zrmanje čine Park prirode Velebit. Park je osnovan 1981. godine, a obuhvaća površinu od 200.000 ha. Zahvaljujući bogatstvu endemičnim svojtama i životnim zajednicama te visokom stupnju očuvanosti ovaj prostor predstavlja izuzetnu vrijednost ne samo u europskim nego i u svjetskim razmjerima. Prostor Velebita najznačajnije je endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj. Najpoznatije endemske i rijetke vrste flore Parka prirode Velebit su Velebitska degenija, hrvatsko zvonce, hrvatska sibireja i hrvatska gušarka. Dugonogi šišmiš, tetrijeb gluhan, vuk, ris i mrki medvjed samo su neke od rijetkih i ugroženih životinjskih vrsta koje obitavaju u ovom području. Jedan od glavnih razloga zaštite Velebita su i mnogobrojni krški reljefni oblici, a o životu i djelatnosti čovjeka na ovom prostoru svjedoči bogata kulturna baština Parka prirode Velebit (Jozefinska, Terezijanska i Karolinska cesta, zdenac na Baškim štarijama, pastirski stanovi, mirila i dr.).

35. Park prirode BiokovoPark prirode Biokovo osnovan je 1981. godine, a obuhvaća područje od 19.550 ha. Nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji od prijevoja Dubci (kod Brela) do prijevoja Saranač (kod Gornjih Igrana).Najvrjednije značajke parka su brojni krški reljefni oblici (vrtače, škrape, kamenice, špilje i jame) te iznimna biološka raznolikost biljnog i životinjskog svijeta.U iznimnoj raznolikosti biljnog svijeta se osobito ističe znatan broj endema kao što su biokovsko zvonce, uskolisna zečina i dr., te čak 25 endemskih vrsta špiljske faune. U sastavu Parka nalazi se Biokovski botanički vrt Kotišina, u površini 16,5 ha iznad sela Kotišina. Po zamisli njegova utemeljitelja, fra Jure Radića, očuvana izvorna biokovska vegetacija omogućuje posjetiteljima upoznavanje jedinstvenog samoniklog biljnog svijeta.I mnoge rijetke i zaštićene životinjske vrste obitavaju u parku, poput surog orla, orla zmijara, vuka. Na području parka žive vodozemci (pjegavi daždevnjak, krastača, gatalinka)  i gmazovi (primorska gušterica, zelembać, blavor, mrki gušter), a utvrđena je i 221 vrsta leptira iz 19 porodica.

37. Park prirode MedvednicaPark prirode Medvednica osnovan je 1981. godine, a obuhvaća područje od 22.826 ha. Glavno obilježje parka su dobro očuvane bukove šume, zajednice bukva i jela, a u vršnoj zoni šume gorskog javora i jasena te hrasta kitnjaka. Unutar parka nalazi se 8 šumskih rezervata. Na Medvednici nalazimo i tri stabla koja su Zakonom o zaštiti prirode zaštićena kao Spomenik prirode, a to su Gupčeva lipa u Donjoj Stubici, stara tisa na Šupljaku i stara tisa kod Horvatovih stuba. Šume, livade, šikare, potoci i izvori staništa su 1300 biljnih vrsta, velikog broja vrsta ptica, glodavaca i zvijeri te čak 14 vrsta šišmiša koji obitavaju u špilji Veternici koja je ujedno i geomorfološki spomenik prirode. Javna ustanova Park prirode Medvednica je čak razvila novi program za ljubitelje šišmiša u okviru kojega je moguće posvojiti jednog od njih i tako svojim primjerom smanjiti predrasude o tim životinjama.Srednjovjekovni gradovi Medvedgrad i Susedgrad, rudnik Zrinski iz 16. i 17. stoljeća, dvorci Gornja Bistra, Golubovec i Junković samo su dio kulturno-povijesne baštine ovog parka prirode.

39. Park prirode Lonjsko poljePark prirode Lonjsko polje poplavna je dolina rijeke Save, a sačinjavaju ga uglavnom tri polja: Lonjsko, Mokro i Poganovo polje te obuhvaća područje od 50.600ha. Kao močvarno područje ubraja se među najugroženija staništa na svijetu. Osnovan je 1990. godine, a važno je istaknuti da je uvršten u Ramsarski popis močvara koje su od međunarodnog značaja, osobito kao prebivalište ptica močvarica. Park obuhvaća ornitološke rezervate Krapje đol i Rakitu. Kolonija žličarki u rezervatu Krapje đol važna je za cijelu europsku populaciju žličarki. Nekoliko stotina parova bijelih roda gnijezdi se u selu Čigoć-Europsko selo  roda. Lonjsko polje obiluje bogatstvom vrsta i broja populacije sisavaca, gmazova, insekata i riba. Vlažne livade, pašnjaci, poplavne šume, bare, lokve i stari riječni rukavci Lonjskog polja osim bogatstvom faune obiluju i bogatstvom flore. Tako se na području Lonjskog polja može naći čak 550 različitih vrsta biljaka od kojih su mnoge u Europi ugrožene ili su na pragu izumiranja zbog devastacije. Najznačajnije vrste Lonjskog polja pripadaju tzv. ilirskoj fitogeografskoj regiji, a to su: hrast lužnjak, poljski jasen, raznorotka, kockavica i vodoljub. Poplavne šume hrasta lužnjaka i vlažni pašnjaci ovog područja jedinstven su primjer gospodarenja površinama koji je iz Europe nestao u 19. st., a zbog očuvanih tipičnih posavskih hrastovih kuća selo Krapje proglašeno je Selom graditeljske baštine.

41. Park prirode Kopački rit Kopački je rit poplavno područje rijeke Dunav, smješten na sjeveroistoku Hrvatske u kutu što ga čine Drava i Dunav, a obuhvaća područje od 23.894 ha. Parkom prirode proglašen je 1967. godine. Od šumskih zajednica najveće površine prekrivaju šume bijele vrbe, na nešto višim terenima razvija se šuma bijele vrbe i crne topole, dok se na još uzdignutijim mjestima nalaze šume crne i bijele topole. Na širem području Kopačkog rita nalaze se i hrastove šume i to na nižim terenima šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke, a na gredama zajednice hrasta lužnjaka i graba. Zanimljivo je da  je na području Kopačkog rita zabilježeno čak 19 vrsta komaraca.Utvrđeno je 44 vrste riba, a brojnošću se ističu šaran, štuka, som, smuđ te u posljednje vrijeme babuška ili srebrni karas. Od vodozemaca zabilježeno je ukupno 11 vrsta, od kojih je sedam vrsta žaba. Do danas je zabilježeno i 10 vrsta gmazova od kojih ističemo barsku kornjaču, te pet vrsta zmija. Osnovnu prepoznatljivost Kopačkom ritu daju ptice, a  do danas je zabilježeno 291 vrsta ptica od kojih 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi. U velikim kolonijama od nekoliko stotina do tisuća pari gnijezde čaplje, bjelobrada čigra i veliki vranac. Na području Kopačkog rita gnijezdi i preko 20 pari orla štekavca, 5 pari crnih roda, 1-2 para stepskog sokola, 40 pari bijelih čapljica, te oko 100 pari divljih gusaka, vrste koje su ugrožene u svjetskim i europskim razmjerima. Izuzetno je značajna i populacija patke njorke, jedne od najugroženijih europskih vrsta. Kopački je rit svjetski poznato stanište običnog jelena - tzv. 'Beljskog' jelena, čija je populacija bila trostruko veća nego u najboljim europskim staništima. Uz njega, do danas je zabilježeno 55 vrsta sisavaca, od kojih ističemo običnu vidru, divlju mačku, divlju svinju, te 12 vrsta šišmiša.

43. PARK PRIRODE TELAŠĆICA Tri temeljna fenomena predstavljaju osnovna obilježja ovog područja: jedinstvena uvala Telašćica kao najsigurnija, najljepša i najveća prirodna luka u Jadranskom moru, u kojoj su 25 malih plaža, strmci otoka Dugi otok ili takozvane "stene", koje se uzdižu do 161 metar nad morem i spuštaju se u dubinu do 90 m, i konačno slano jezero "Mir" s ljekovitim svojstvima. Najslikovitiji među otocima je otok Katina, a najneobičniji zasigurno Taljurić. Ukupna površina Parka prirode je 70,50 km2 i to 25,95 km2 na Dugom otoku i susjednim otočićima te 44,55 km2 na moru. U okolini su predivne obrađene livade, a na brežuljcima bogata mediteranska vegetacija s oko 500 biljnih vrsta i jednako bogatom faunom. Podmorski svijet broji preko 300 biljnih i 300 životinjskih vrsta.

45. VRANSKO JEZERO s okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode 1999. g., kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode, te kao područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana, površina mu je 57 km2, a najveći dio otpada na jezero koje je paralelno s morskom obalom od koje je mjestimično udaljeno manje od kilometra. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno boćatom vodom. Ovo malo močvarno područje ostatak je nekadašnjeg deseterostruko većeg Vranskog blata, močvare koja je melioracijskim kanalima i probijanjem kanala Prosika na jugoistočnoj obali jezera do mora, tijekom 18.st. gotovo potpuno isušena i dovedena na rub opstanka.