Download
1 / 37
370 likes | 506 Views
ŽSV OŠ PRELOG SVAKODNEVNA DUHOVNOST VJEROUČITELJA. ŽSV PRELOG MIHAJLO IVANIŠ 2009. SVAKODNEVNA DUHOVNOST VJEROUČITELJA. UMJESTO MOTIVACIJE NEKOLIKO REČENICA. BOLJE DA VAS U ŠKOLI NEMA ! ZBOG VJEROUČITELJA DJECA NE DOLAZE NEDJELJOM NA MISU !
E N D
ŽSV OŠ PRELOGSVAKODNEVNA DUHOVNOST VJEROUČITELJA ŽSV PRELOG MIHAJLO IVANIŠ 2009
UMJESTO MOTIVACIJE NEKOLIKO REČENICA
BOLJE DA VAS U ŠKOLI NEMA ! • ZBOG VJEROUČITELJA DJECA NE DOLAZE NEDJELJOM NA MISU ! • VJERONAUK BI SE TREBAO PRESELITI IZ ŠKOLE U ŽUPE ! • VJERONAUK U ŠKOLI NIJE USPIO !
Ove rečenice koje ste pročitali nisu novost u našem životu. Neke ste mogli čuti na prošlim predavanjima, a neke u medijima od uvaženih sveučilišnih profesora- vjernika !
To što smo upravo pročitali klasični su: DUHOVNI OTROVI- Koji djeluju na svakodnevni duhovno-molitveni život vjeroučitelja
KAKO ? – remete njegov molitveni ritam i potiču izazivanje sumnje u vlastiti poziv i poslanje. Sumnje se događaju u duhovnoj duši. _ prilikom molitve javlja se duhovna zabrinutost, nevjerica i opće nevjerovanje u stvarnost koja zapljuskuje vjeroučitelja, njegov lik i djelo (rad).
Pogledajmo sada kako sve čovjek može živjeti i zašto je to važno za svakodnevnu duhovnost vjeroučitelja.
Počet ću jednom istinom koju često našim učenicima mnogo govorimo a o njoj navečer u tihoj molitvi možda mnogo ne razmišljamo . A ta je da Bog, sada ovoga trenutka stvara svijet. Nema kod Oca sutra, niti sutra ne postoji (u smislu sudbine). Sada nam je darovano ovo vrijeme i mi sada surađujemo s Ocem. Čovjek može živjeti na dvije razine.
Psihofizičkoj i duhovnoj. Kada živi na psihofizičkoj razini onda je uvjeren da mu je za život dosta samo jesti, piti, spavati… i postaje sličan životinji. Čim se on zapita o svemu stvorenome, o svome životu, o smislu postojanja, od kuda je došao, tko ga je stvorio onda se on diže na duhovnu razinu i daje cjelokupnoj svojoj egzistenciji smisao. Popeti se na visinu. Jer na razini psihologije nema morala. Životinje ne znaju dobro i zlo. To zna samo čovjek. Grijeh nam je ranio tu razinu da dobro razlikujemo. Duhovna razina znači dignuti se Bogu srcem i umom. No, pokušajmo sada vidjeti kakva je to duhovna dimenzija. Postavit ćemo nekoliko pitanja( u dubini duše) i pokušati čuti kakve nam Otac daje odgovore.
«TKO SAM JA» ? Odakle sam došao, majka ne zna, nisu me očekivali nisu znali da ću to biti ja. Što je važno u životu ? Tko može stati uz mene i pomoći mi. Samo jedan je važan. Onaj koji može meni doći Isus. Kada njega imam, imam sve na zemlji. Šutnja: Otac ti govori ti si moj. Meni pripadaš. Ja sam te stvorio. U dlanove sam te svoje urezao. Ja sam s tobom da te spasim i izbavim. Ja ću te čuvati i štititi provesti ću te kroz smrt samo budi uz mene.
. Najdublja razina našega bića. Duh nam je udahnuo Otac u trenutku začeća. Dobili smo osobnost. Zato je u čovjeku božanstvenost. Životinja to nema. Duh je ona osobnost koju je Otac svakome darovao. Patnja je razina duha a ne psihe. Zato znanost ne govori o patnji, jer nije došla do razine duha. Brak sklopljen na duhovnoj razini ne može propasti. Brak na životinjskoj razini, sviđamo se jedno drugome, pa da probamo malo živjeti ako ide, ide ako ne mora propasti. To je fizička razina. U molitvi naš duh komunicira s Ocem. To je prostor u kojem ne mogu glumiti nešto što nisam. Kada kažem Oče, on je već tu. Jer, Oca zanima i to jako, kako se ja osjećam. Kada ja kao dijete imam povjerenje u Oca.
Kada majka vrti dijete u krug. Dijete vrišti ali zna da ga mama čvrsto drži. Takvo mora biti i naše povjerenje u Oca. Još da malo pojasnimo razliku da samo čovjek ima duh. Može li životinja voljeti, patiti ? Ne može jer su te stvarnosti razina duha. Često ljudi kažu moja maca ili pas me toliko voli. Ne. Oni osjećaju našu nježnost, brigu i toplinu za njih, ali ne vole. Osjećaju ljubav koju mi njima dajemo. Životinja nije slobodna, ne pita se što će sutra biti, a koliko čovjek može patiti ! Tu je važno spomenuti i misaonu terapiju. Misli će nas slušati i mijenjati naš mozak. Kada mislimo u mozgu se oslobađaju tvari koje nas čine sretnima. Svaka misao izaziva reakciju mozga. Zato dijete u utrobi majke sve razumije, sve grijehe i krivnje, ali to tek može reći sa 7 ili 8 godina. Na duh i mozak utječu molitva i meditacija. Zato je važna molitva.
Ali mi nemamo vremena. Za sve nađemo vremena. Mi ljudi smo ako mogu tako reći glupa bića. Samo skupljamo, da to kasnije bacamo, sve bismo htjeli zadržati, novce, kuću, auto, madrac. Grijeh nas je bacio na psihofizičku razinu. Ljudi smo samo kada smo s Bogom. Sve moramo imati samo ne sebe. Duh je sloboda. Previše smo racionalni i gubimo kontakt s Bogom. Zato se može javiti očaj. Vidite sada koliko je važno da čovjek uspostavi kontakt s Bogom. Imati stalno svijest ja nikada nisam sam, ma gdje bio. Otac je uvijek sa mnom, prati me i čuva. Kakva je to sigurnost. Kako se počinje vjerovati ? Vrlo jednostavno svaki dan reći : «JA VJERUJEM !». Ponavljati u toku dana. Tada će se svijet oko vas početi mijenjati, jer vjerujete. Ja vjerujem da će sve biti dobro. Kada hodate po cesti, nešto radite stalno to govorite.
UZROCI DUHOVNIH BOLESTI Rane u nama priječe nam da osjetimo Isusa i Mariju. Nosimo u sebi potvrde da nismo voljeni, da s nama nisu bili zadovoljni, zato mozak vraća :»Pazi, pazi! « Dolazi do nemoći. Čovjek se pita gdje je Bog, zašto ga nema. Sjetite se na početku da smo govorili o razinama na kojima možemo živjeti. Boga nema u psihofizičkom ambijentu. Čovjek se pita zašto se ne mogu promijeniti, zašto sam isti ja. Jer svaki grijeh mi nanosi muku. A mi krivo mislimo da se grijeh tiče Boga a ne nas. Grijeh nama nanosi patnju a ne Bogu. Poroci nemoralne radnje koje nas duhovno ubijaju psovka, pušenje, alkohol. Zatim uvrede koje sami sebi nanosimo kada se ne volimo, a kada me drugi povrijede još je gore. Nesmotrena riječ, nepravedna kritika, odbačenost, neuspjeh sve to čovjeka može duboko povrijediti i slomiti njegove duhovne sile.
Ako je majka imala tešku trudnoću, nevjernost, doživljaj da su te prijatelji izdali, da je brat ili sestra protiv tebe, da te roditelji ne priznaju sve to stvara u čovjeku osjećaj osame, bezvrijednosti, nutarnje pometnje, tjeskobe i bezizlaznosti. Uvrede i patnje mogu tako pomutiti čovjekov razum, savjest, intelekt i srce da on postaje nesposoban funkcionirati. Čovjek može cijeli život biti duhovni invalid. Kod nekih ljudi takva patnja može probuditi osjećaj da se ne isplati biti pravedan, dobar; čemu biti vjeran, blag, čestit; čemu ljubiti, biti umjeren, kad to sve ništa ne znači. To je kao da ni Boga nema. Kao da je nebo samo tlapnja, te kao da molitva ostaje prikovana uz zemlju. Požuda nagon koji je izgubio kontrolu.
Požuda je čovjekova tako neodoljiva vezanost uz stvorenja da ih on smatra izvorom života. Požuda izopačuje etičke i moralne vrednote. Ona sugerira čovjeku da je tjelesno važnije od duhovnog. Tijelo može samo ograničeno uživati. Čovjek za imanje proda savjest, izda prijatelje, obitelj i život. No, bogatstvom ne može spasiti svoj život. Razočarenje se tada pretvara u očaj. Takav čovjek postaje agresivan ili autoagresivan, a to znači depresivan. Ljudska slava, visoki društveni položaj, članstvo u važnim ustanovama, položaj u politici može čovjeka navući da sve podvrgne i žrtvuje tome lažnome idealu. Ubrzo čovjek uvidi da pljesak ljudi traje kratko, da se brzo javljaju drugi koji žele na njegovo mjesto te da mu prijeti opasnost da izgubi sve ono za što je sve dao.
Razdor između pljeska i osame stvara u čovjeku nutarnju muku, tjeskobu i očaj, što ga može zavesti. Kao uzroci duhovnih bolesti javljaju se gotovo redovito zajedno zlo i požude. Tako može doći do smrti savjesti, što znači da «organ smisla», koji čovjeku treba reći što je dobro a što zlo, ne funkcionira, da čovjek ne razlikuje dobro od zla. Takav čovjek onda u sramoti vidi svoju slavu, pada do životinjskih razina, a čini mu se da je postigao neku slavu. Bog mu postaje trbuh, slava u sramoti, kaže sv. Pavao. Čovjek naime, ne funkcionira kao životinja prema instinktima, nego prema razboru uma i savjesti. Ako se čovjek odluči za zlo, tad organi i nagoni sami sebe razaraju. Ako se odluči za dobro, oni funkcioniraju skladno.
Potrebno je skočiti u Božje ruke. Pa neka sutra umrem, ali se ne predajem. Duh drži i ono što je u tijelu mrtvo. Sve se može kada je duh jak. Reći sebi ja sam zdrav, ja hoću biti zdrav, ja moram biti zdrav. I na to dodati: ja vjerujem.
SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI Simptom znači znak nekog zbivanja. Sada nas zanima po kojim se simptomima može raspoznati duhovna bolest. Pitamo se može li se po nečemu prepoznati duhovna bolest. Čovjek može registrirati Božju prisutnost neposredno, jer Duh se duhu priopćuje. Čovjek ne doživljava duha neposredno, nego preko duhovne duše. Stoga se u duhovnom organizmu može odčitati simptome duhovnih bolesti. Jer, duhovne se reakcije mogu očitovati i preko psihe i tijela. Prvi simptom duhovnih bolesti jest: Grižnja savjesti – o njoj danas gotovo nema niti riječi. Rijetko ćete ćuti danas od nekoga peče me savjest ! Ali ako o tome ljudi ne govore ne znači da grižnja savjesti ne postoji. Prepoznajemo ju tako da kod čovjeka uočimo krivicu. Grižnja savjesti pokazuje na transcendentni razlog patnje, na savjest kojom čovjek ne raspolaže, nego ona raspolaže čovjekom. Čovjek može slušati savjest ili ne slušati savjest, te ga ona time ili nagrađuje ili na neki način kažnjava, osuđuje. Savjest je Božji glas u nama, putokaz da znamo razlikovati to je dobro a ovo nije. To je glas samog živog Boga koji je to upisao u nas. Kada na semaforu vidimo crveno svjetlo stanemo, i ne idemo dalje. A kada Bog u svojoj zapovijedi kaže stop, onda je to nama ljudima smiješno kao da nam Bog nešto brani. Sebe uništavamo, svoju dušu, a ne Boga kada griješimo.
Ovisnost - također simptom duhovne bolesti. Puno je psihičkih i fizičkih razloga da čovjek postaje ovisnik, kako o alkoholu, tako o drogi, kako o cigaretama, tako o kocki, o ljudima. Pritom je zarobljena slobodna volja, a to znači razorena krepost ili vrednota slobode, te ona više ne može funkcionirati. Ovisnost može biti i o grijehu, jer kako kaže Isus iz Nazareta:»Tko čini grijeh, rob je grijeha». Čovjek koji se jednom svojevoljno odluči za grijeh, jedva se može iz njega izvući. Dovoljno je da je čovjek nemaran, da se protiv grijeha ne bori i već može postati ovisnik. Ljudi se tako cijelim svojim bićem bore protiv ovisnosti, ali sve ostaje na dobroj odluci. Ovisnost može biti i o ljudima, ljubomora, vezanost uz nekoga, ili u iskonskoj potrebi za nekim. Tako majka može vezati svoje dijete, bračni parovi jedno drugo, djeca roditelje, jake ličnosti slabe. Ovisnost može biti i o različitim stvarima, kao što su droga, alkohol, kockanje, novac. Tu čovjek često premjesti štovanje koje duguje Bogu na božanstva i bogove koje je stvorio u ljudima i stvarima. Kršćanska objava potvrđuje da postoje negativne duhovne sile koje nastoje čovjeka vezati uz zlo, odvojiti ga od Boga, i razoriti ga u njemu samome. Budući sa su one samo duhovne, a ne tjelesne, čovjek ih ne može aparatima registrirati, te ih ignorira ili ih se pretjerano boji. Ovisnost može biti također o strahovima, o religijskim praksama, o bolestima, o navikama, nazoru na život i svijet, praznovjerju, običajima, mišljenjima. Koji su tu duhovni lijekovi reći ćemo kasnije u predavanju. • Patnja – može nastati na razne načine. Budući da duh
prožima sve dijelove čovjekova bića, onda je patnja nekako izražena na somatskom, psihičkom i duhovnom području. Osobito su teške duhovne ili duševne patnje. Možemo ih nazvati i moralnim patnjama. Fizička bol nastaje zbog fizioloških reakcija na naše tijelo, kad je ugrožen naš tjelesni integritet. Psihička bol je znak da je onemogućeno naše realno reagiranje na situaciju života. Duhovna pak patnja pogađa čovjeka u njegovu najdubljem egzistencijalnom dijelu. No, bol bilo kojeg područja čovjekova života otvara u čovjeku moralno pitanje. Ako nas je netko od ljudi povrijedio, doživljavamo da nas je napalo zlo ljudi; ako smo mi nanijeli bilo kome bol, doživljavamo krivicu, tako da bol drugoga pogađa i nas. Ako pak bilo tko fizički trpi, psihički ili duhovno, a nama je blizak, tada to pogađa i nas i postavlja u nama moralna pitanja. Moralna patnja postavlja pitanje smisla u čovjeku; odakle patnja, zašto patnja, koji je njezin smisao. A sve to izaziva duboku bol i tjeskobu. No, konačno patnja stvara u nama bol već zbog same činjenice da ona u svijetu postoji. Ona neprestano u nama otvara pitanje smisla i besmisla života i boli, pitanje postojanja ili nepostojanja Boga. Tako da čovjek osjeća u dimenziji patnje da je uronjen u solidarnost sa svim bićima na zemlji koja pate. Zašto su neki siromašni, zašto je neke pogodila neizlječiva bolest, zašto su neki prezreni, a drugi slavni.
Tako se u čovjeku ruši povjerenje u smisao , izopačuje se njegova slika o Bogu on se osjeća prepušten neizmjernoj patnji i zlu. • Svekolike patnje čovjeka sabiru se u pojmu zla. Sve što god čovjeku nanosi bol i donosi patnje, on doživljava kao zlo. Simptom je rekli smo, znak koji upućuje na postojanje neke traume ili bolesti. Duhovni simptomi su znakovi po kojima se prepoznaje neka duhovna trauma ili bolest. Među čestim primarnim simptomima duhovnih trauma pojavljuju se: egzistencijalni neobjašnjivi strah, osvetoljubivost, neumjerenost u jelu i piću, nemoć da se oslobodi grijeha i poroka, nemir srca, mržnja na roditelje i rodbinu, nemoć za molitvu, post i povjerenje u Boga, samosažaljenje, suicidalne misli, besmislenost života, očaj, povrijeđenost, bijeg od ljudi, osjećaj ugroženosti i krivog izbora zvanja, životnog druga i posla, bijeg od pomirenja s Bogom i ljudima, vizije, ukazanja, prisilne misli, pretjerana religioznost ili ateizam, oholost, škrtost, ljubomora, bezvoljnost i lijenost, klevetanje, samooptuživanje, neprihvaćanje sebe ili drugih. • Tri temeljna simptoma duhovnih bolesti: krivica kao posljedica zla, ovisnost kao posljedica požude i patnja kao posljedica uvrede, mogu biti praćeni cijelim nizom dodatnih simptoma: raznim vrstama strahova, nemirom, potištenošću, agresivnošću.
DUHOVNA TERAPIJA • Molitva otkupljenja, molitva Bog me voli, molitva dubina, molitva «u krilu Oca Nebeskog», molitva padobrana, molitva prisutnosti Božje, citati iz Svetoga pisma . Te molitve su za vraćanje, odnosno posredovanje nezaslužene i bezuvjetne ljubavi. Bog nas voli ne zato što smo mi dobri, nego zato što je on dobar. Tako da nam riječi iz Svetoga pisma i molitve otkrivaju da smo voljeni, dragocjeni, vrijedni i simpatični. • Molitva otkupljenja • Primjenjuje se kada čovjeka, muči krivica, grižnja savjesti, nemir, strah ili samoubilačke misli. Što to znači ? Tko je nekome nanio duhovnu ranu, ne može izliječiti ranjenoga i vratiti ga na pravi put, ali to može učiniti Isus. Isus sve čini novo. On je jedini koji može zaustaviti zlo koje su nanijeli ljudi. Molitva otkupljenja je važna jer se mnogi ljudi muče zbog promašenog života i zbog krivih postupaka. Tu ne pomaže ljudski trud, jer on ne dopire do dubina savjesti. Tamo može dospjeti samo molitva, odnosno milost Božja. Ova se molitva može moliti na sljedeći način: «Isuse, plati ti mojim roditeljima sve, ispravi sve ono čime sam ih ja povrijedio.»
Molitva pokajanja • Pokajanje i molitva za oproštenje terapija su protiv rana od osobnih grijeha. Važno je srcem shvatiti da me Bog, Otac želio, da me kao i svakoga od vas s Neba preko roditelja poslao na ovu zemlju. Bog stoji iza mene, on je poput majke, i uvijek je sa mnom. Tako će se u nama probuditi povjerenje. Sada treba sve treba predati Isusu u njegove ruke. Mnogi su načini kako se može izreći pokajanje: • Žao mi je, Isuse; • Isuse, kajem se; • Bože dobri, oprosti mi; • Htio bih da se ovo nije dogodilo, Bože moj; • Vjerujem, Bože, da ti uživaš u praštanju;
Bože, skini s mene prljavštinu savjesti; • Jer grijeh može u nama izazvati bolesti, vrijeđa nas same, odvaja nas od Boga i od ljudi, čini nas nesretnim. Važno je i drugima oprostiti. Ako drugome oprostim, oslobađam se mržnje i potrebe za osvetom. Sada ću vam dati i jedan savjet kako se najbolje osvetiti nekome ! A to je, da mu od srca oprostite. Onda se otapa mržnja, bijes, oko našeg srca i možemo mirno i živjeti, raditi, spavati. Ako sam bio ohol, trebam moliti za poniznost. Važno je moliti za snagu Duha Svetoga da čovjek postepeno dobije te kreposti. • Molitva odricanja • Sjetite se kada smo govorili o porocima kojih se čovjek ne može osloboditi, unatoč stalnim odlukama. Rekli smo ovisnost o alkoholu, drogi, kockanju itd. Tako da je odricanje od vlastite volje jedini put na kojem Bog čovjeku može dati sve što mu treba. Nečega se odreći, znači izići iz krivih stavova u životu i osloboditi se za autentičnost i osmišljenost. Čovjek se boji odricanja, kao što se boji operacije. Ono što izvana izgleda kao križ, iznutra znači ozdravljenje i uskrsnuće. • Tako se može reći: • odričem se svoje ovisnosti o… • odričem se ljudskog obzira... • odričem se robovanja novcu, poslu i drugim ovisnostima...
Molitva za vjeru u oproštenje grijeha • Zna se dogoditi da čovjeka i poslije kajanja i ispovijedi tišti krivica. Zato mu treba pomoći da povjeruje u Božje praštanje. Isus je na sebe uzeo svaki grijeh. Tako da se «duhom» treba sakriti u jednu od Isusovih rana i to slikovito u duši gledati. Početi ponavljati:»Vjerujem u oproštenje grijeha» iz Apostolskog vjerovanja. A zatim krenuti na ispovijed i biti svjestan da su mu Bog i Crkva oprostili. Oslobađanje od grižnje savjesti i osjećaja krivice može potrajati. Stoga ove molitve treba često moliti. Ponekad razumom brzo «preradimo» neke stvari, ali osjećaj krivice se ne pokorava razumu. Jedino ako prijateljstvo s Isusom postane jače, mogu novi, pozitivni osjećaji nadvladati negativne osjećaje. Dobro je sebe gledati kako se saginjem i ljubim Isusove rane na nogama, a onda i rukama s molbom da Isus izliječi ranjenu savjest. • Molitve protiv depresije i samosažaljenja • Samosažaljenje je često velika zapreka duhovnom ozdravljenju. Tek kad se ukloni samosažaljenje , molitva može donijeti plod. Često se ljudi boje ozdraviti, žele se nastaviti samosažaljevati, jer nekako svoju bolest vide kao zaštitu da se ne bi morali suočiti sa životom. Ili pak ne vjeruju da je moguće da ozdrave. Ili im samosažaljenje godi, jer nadomješta osjećaj da su voljeni od ljudi. Samo jaka ljubav može nadvladati samosažaljenje. Čovjek treba reći: Oče, oprosti mi što se sažalijevam ! Oprosti što vjerujem da si ti slabiji od mog zla ! Oprosti mi što mislim da me ti toga ne možeš osloboditi !
Molitva za vjeru u oproštenje grijeha • Zna se dogoditi da čovjeka i poslije kajanja i ispovijedi tišti krivica. Zato mu treba pomoći da povjeruje u Božje praštanje. Isus je na sebe uzeo svaki grijeh. Tako da se «duhom» treba sakriti u jednu od Isusovih rana i to slikovito u duši gledati. Početi ponavljati:»Vjerujem u oproštenje grijeha» iz Apostolskog vjerovanja. A zatim krenuti na ispovijed i biti svjestan da su mu Bog i Crkva oprostili. Oslobađanje od grižnje savjesti i osjećaja krivice može potrajati. Stoga ove molitve treba često moliti. Ponekad razumom brzo «preradimo» neke stvari, ali osjećaj krivice se ne pokorava razumu. Jedino ako prijateljstvo s Isusom postane jače, mogu novi, pozitivni osjećaji nadvladati negativne osjećaje. Dobro je sebe gledati kako se saginjem i ljubim Isusove rane na nogama, a onda i rukama s molbom da Isus izliječi ranjenu savjest.
Molitve protiv depresije i samosažaljenja • Samosažaljenje je često velika zapreka duhovnom ozdravljenju. Tek kad se ukloni samosažaljenje , molitva može donijeti plod. Često se ljudi boje ozdraviti, žele se nastaviti samosažaljevati, jer nekako svoju bolest vide kao zaštitu da se ne bi morali suočiti sa životom. Ili pak ne vjeruju da je moguće da ozdrave. Ili im samosažaljenje godi, jer nadomješta osjećaj da su voljeni od ljudi. Samo jaka ljubav može nadvladati samosažaljenje. Čovjek treba reći: Oče, oprosti mi što se sažalijevam ! Oprosti što vjerujem da si ti slabiji od mog zla ! Oprosti mi što mislim da me ti toga ne možeš osloboditi ! • Oprosti mi, Bože, što sam depresivan, potišten, što nemam volje da se dignem, što sam se vezao uz negativno, što ne vjerujem da ima izlaz iz mraka. • «Dopuštam Ti, Gospodine, da me oslobodiš.» • «Zahvaljujem Ti, Gospodine, što je moguće biti zdrav.» • I sada treba moliti: «Isuse, molim te iščupaj moje samo sažaljenje iz mene, želim uistinu biti slobodan !» • Terapija protiv raznih ovisnosti • Ovisnici vape za ljubavlju i razumijevanjem. Oni traže čvrsto tlo pod nogama. Istraživanja su pokazala da je siguran temelj na kojem se može stajati majčina nježnost. Gdje je manjkala ta nježnost od začeća do šestog mjeseca iz rođenja, čovjek se gubi, vapi da nađe nekoga tko će ga voljeti. Potom protestira ili se povlači u depresiju. Rezultati pokazuju da takva djeca najprije počnu venuti fizički, ostaju mentalno zablokirana, ili ako prežive, postaju mladež koja pada u ovisnost ili kriminal. • Majka - to je prije svega ljubav i nježnost. Doživljavajući ljubav majke dijete doživljava ljubav Božju. Takvo dijete se osjeća sigurno cijeloga života. Ne postoji beznadna bolest. Bogu je sve moguće. Bog voli pomoći tamo gdje drugi ne mogu, da svi mogu reći: «To je Bog.» Postanimo svjesni da Bog sve daje, jer je jedino On punina života, ispunjenje svih naših želja.
Terapija protiv prisila • Ima dosta osoba koje se tuže kako imaju prisilu da hule. Neke muče besramne misli, naviru im prisilne riječi, želje, slike. Ne mogu se toga osloboditi i misle da je to prisutnost nekog demona. Prisilne misli mogu biti i nasljedne, jer se sklonost na njih. Treba objasniti da prisilne misli nisu grijeh, jer ne možemo biti odgovorni za nešto što je prisila. Treba paradoksalno kazati: «Hvala ti, Oče za ove glupe misli!» jer što se više čovjek protiv njih bori, to su one upornije. Uzrok prisilnih misli je strah utemeljen na grižnji savjesti, i taj se strah zbog suprotstavljanja još povećava. Ako pak Bogu «zahvaljujemo» za takve misli, tada one nestaju jer zahvaljivanjem pokazujemo da se ne bojimo, već da imami povjerenja u Boga. Netko može reći da to zvuči kao – sablazan. Zahvaljivati za prisilne misli. Treba reći da ne zahvaljujemo za te grešne misli, nego za Božju prisutnost i milosrđe, koje je jače od tih napasti. • Terapija protiv strahova • Strah je u suprotnosti od povjerenja. On je znak da je kod čovjeka vjera ugrožena, okrnjena ili razorena. Vjera se jača ljubavlju. Često ponavljati: «Isus je moj Gospodin, Isus je moja zaštita!» Može čovjek sebe vidjeti u Isusovim ranama , kako ga one zaštićuju i daju sigurnost da mu se ništa ne može dogoditi.
Terapija protiv ljubomore • Ljubomora je strah od gubitka ljubljene osobe. Ona razara ljubav i stvara strah, osamljenost, tjeskobu. Potrebno je Isusa tako duboko upoznati da onaj zbog kojega je osoba ljubomorna više ne zauzima prvo mjesto u njegovom srcu. Onda je osoba izliječena. Razarajući ljubavni jadi i ljubomora mogu se nadići samo ako gledamo u Isusa i ako su nove emocije ljubavi prema Isusu jače od straha i ugroženosti. • Terapija protiv osvetoljubivosti • Osveta je prihvaćanje da se postane zao kao onaj koji nam čini zlo. Umjesto toga treba tražiti pravdu i nadoknadu štete, a ne činiti zlo drugome. Pogrešno je na zloću drugih ljudi odgovoriti zloćom. No , naša je narav ranjena grijehom i stoga automatski odgovara na zlo zlim. Kako se zaštititi od toga. • Pokajati se za vlastite grijehe, odbaciti svaki grijeh. • Oprostiti drugima. Čim opraštamo, sprečavamo da zloća onoga koji nas vrijeđa uđe u nas. Ako pak to dopustimo, onda nas ona uništava. • Prizvati si u svijest: Isus je Gospodin! On je jedini, najveći, svemogući! Tada čovjek osjeća da mu zloća bližnjih ne može naškoditi, jer Isus ima posljednju riječ. • Prihvatiti patnju da bi došao Isusu. Čovjek uistinu dobiva silnu snagu kada prihvati patnju i kada kaže :»Dobro, uvrijedio si me, ali Bog je jači!» Ako u svojoj patnji dolazimo Isusu onda smo pobjednici. Treba iskreno reći Isusu da nas nisu razumjeli, da su nas razočarali. Reći sve onako kako se osjećamo. Pritom uviđamo da je Isus već bio u našoj patnji i s njim patnju nadvladavamo.
Oprostiti drugima • U životu treba oprostiti svima koji su nam nanijeli zlo. Svi znamo da to nije lako, ali je jedini put. To nije zapovijed, ali je preduvjet duhovnog zdravlja. Ako ne oprostimo ostajemo u mržnji, a tada smo i sami bolesni, negativni i mračni. Ako pak oprostimo, mijenjamo uvreditelja. Tada ćemo imati mir. No, oprostiti ne znači odmah ići k čovjeku koji te uvrijedio i htjeti mu pružiti ruku. To ne ide, jer je rana još svježa. Treba u srcu reći: Dobro, hoću oprostiti ! Presudno je da čovjek ima želju oprostiti, hoću !
DUHOVNI LIJEKOVI • Mislimo na sredstva koja u sebi nose duhovne «agense» za otklanjanje duhovne bolesti. Kao što se injekcijom unosi u tijelo supstanca koja liječi, tako se i duhovnim lijekovima unosi u dušu snaga protiv duhovnih bolesti. Postoje četiri vrste lijekova: riječ, molitva, metanoja (obraćenje) i sakramenti. • Riječ – može biti ljudska i Božja. Ljudska posreduje filozofske i etičke spoznaje, pouke i savjete. Božja riječ nosi Božju poruku, ona i savjetuje, te nosi milosnu snagu za čovjekov spas. Božja riječ je također riječ Crkve koja je prenesena tradicijom. Bog je stvarao govoreći. Čitati Bibliju posebno psalme. Kada čitam Sveto pismo onda Bog govori meni, a kada molim onda ja govorim Bogu. Liječi ono što Bog meni kaže. • Molitva – molitva je svjesno traženje komunikacije s Bogom. Ona je jeka Božje riječi ili čovjekov odgovor. Molitva je ujedno čovjekova zahvalnost što ga je Bog pohodio, što mu je blizu, što ga je obdario svekolikim darovima. Molitva je most do Boga, susret ljudske i Božje riječi, život duše. U molitvi biti iskren, otvoriti srce, sve rječnikom djeteta reći Bogu. Nema životne situacije koju Isus iz Nazareta nije prošao. Zato On razumije svačiji život i sve probleme. • Metanoja . Znači čovjekovu spoznaju da je skrenuo s pravog puta te njegovu odluku da se na pravi put vrati. To je čovjekov zaokret od zla prema dobru, od laži prema istini, od ružnoće prema ljepoti. Metanoja je čovjekova svestrana temeljita odluka da dođe kući, da stigne sebi, da se vrati ispunjenju svojih želja. To je povratak «prvoj ljubavi». Koraci na putu obraćenja:
Spoznaja – kada postanem svjestan da sam zalutao, da sam u mraku, da sam u rukama zla i požuda, da sam se udaljio s Božjeg puta. Drugi korak jest: • Odluka – kojom se čovjek neprestano usmjeruje prema pravom cilju. Pročitati evanđeosku riječ i Isusov zahtjev za obraćenjem, a onda stvoriti odluku za zaokretom u moralnom i spoznajnom životu. Tako će čovjek uvidjeti svoje zablude i grijehe i te poći na dobru ispovijed. Post - liječi ne samo dušu nego i tijelo. Bdijenje - ima specifičnu efikasnost, jer čovjeka osposobljava za budnost i stalni napredak u molitvi i duhovnom životu. Askeza – je trening čiji cilj su vrline. Ona čovjeka čini odvažnim, hrabrim i snažnim. Askeza je svestrano odricanje. Ona čovjeka oslobađa od ovisnosti o požudama i zlu. Zato odricanjem čovjek postaje samosvjestan, slobodan, samopouzdan. Askeza postavlja čovjeku stvari na pravo mjesto. Milostinja – čovjeka oslobađa od egoizma i otvara mu srce za drugoga. Na taj način čovjekovo srce ostaje otvoreno za Božje darove, te čovjek zapravo stostruko više prima nego što daje. Poznata je uzrečica: želiš li se obogatiti, počni velikodušno davati.
UMJESTO ZAKLJUČKA • U duhovnom životu je strašno važna sabranost. Biti sabran. Ponekad biti u tišini i osluškivati svoje biće, svoj život. Tišina je prostor u kojem se sreće Bog. U toj tišini vjeroučitelj mora govoriti, i vinuti svoj duh preko svih poznatih granica čovjekove spoznaje. Kada se otrujem ili me drugi otruju riječima koje razdiru moju duhovnu dušu, kada možda i klonem doći na Izvor u ŠUTNJI, i dodirnuti Onoga za halju, na kojoj je napisano MOJE IME za sve vijekove.
KASNIJI PRILOG: PPS: ASERTIVNOST - PUT DO USPJEŠNE KOMINIKACIJE PPS: ISTINA O TOMINOM I JUDINOM EVANĐELJU
