Predavanje peto, prvi dio.

1. Predavanje peto, prvi dio. Problemi postkolonijalne teorije s obzirom na pitanja klase, nacije i identiteta (Okvir za politički osviještenu interpratciju tekstova)

2. 1. Proučavanje književnosti prije teorije • (Analitičko-znanstveni pristup i interpretacijsko-hermenautički pristup) Primjeri: • Šenoa je vjerno opisao hrvatsko društvo druge polovice 19. stoljeća, • Važna je Gajeva uloga u buđenju nacionalne svijesti, • Milton je hrabar duh.

3. 2. Danas je pitanje teorije dvojbeno • Je li projekt teorije bio pogreška, je li teorija postala važnija od književnosti? • Teorija se pokazala kao sistematska refleksija vodećih pretpostavki, • Ako danas živimo od posljedica nečeg što bismo mogli nazvati ‘velikom teorijom’ koliko je to doba nadišlo bogatstvo misli Althussera, Barthesa ili Derride. • Novi naraštaj: nije osmislio novu paradigmu, korpus novih ideja.

4. 3. Kakvu vrstu svježih misli traži novo doba? • Umjesto ozbiljnih – zabavne teme. • Studenti i mladi znanstvenici rade na senzacionalističkim temama. • Tradicionalno teoretiziranje, strukturalističko, poststrukturalističko ili marksističko – nisu zanimljive. • Studij mora biti zanimljiv i vezan uz svakodnevicu: npr.: političke implikacije nošenja rinčica kod muškaraca ili: fenomenologija izležavanja do ručka.

5. 4. Postignuća ‘novog naraštaja’ • Ustanovljavanje roda i seksualnosti kao legitimnih predmeta proučavanja trajne važnosti, • Teorija kulture (kulturalni studiji) utvrdila je da ima smisla proučavati popularnu kulturu, • Proučavanje VIDLJIVIH STVARI. Tradicija je proučavala nevidljive stvari i fenomene.

6. 5. Izučavanje seksualnosti i popularne kulture • Potpomogli da se uruši dogma kako je OZBILJNOST jedno a UŽITAK drugo. • Pronalaženje ugodnijeg načina života za više ljudi kao ozbiljan (znanstveno-istraživački) posao. • Riječ je o moralnom diskursu – kojeg se često u kontekstu proučavanja književnosti i kulture, kao i u diskursu pisaca, naziva POLITIČKIM DISKURSOM.

7. 6. Kapitalizam i užitak • Tradicionalni kapitalizam imao je problema s fenomenom ugode. • Zabranjivao nam je užitak (kad ne bi bilo ozbiljnosti i obaveze po cijeli dan bismo ležali u krevetu – S. Freud). • Lukavi potrošački kapitalizam kraja stoljeća: nagovora nas da zadovoljimo požudu i omogućimo sustavu opstanak (potrošnja kao mjerilo). • U ugodi nema ničeg subverzivnog u odnosu na globalistički (postmoderni) kapitalizam.

8. 7. Realnost svjetskog poretka • Sljepoća na stvarnost: polovica svjetske populacije živi na rubu egzistencije. • Mnogi studenti i profesori uviđaju zapadnjački narcizam (ali ne njih previše). • Ne bave se poviješću ženskog čitanja Šenoe, strukturom dvostiha dubrovačke lirike, francuskim poljupcem u ranom holivodu ili simbolikom tetovaže dok: • Polovica svjetske populacije nema odgovarajuću zdravstvenu i higijensku zaštitu, • Preživljava s manje od dva dolara dnevno. • POSTKOLONIJALNI STUDIJI: bave se tim pitanjima i postavljaju okvir proučavanju književnosti.

9. 8. Najveći dosezi teorije kulture • Uvođenje diskursa roda i spola, • Uvažavanje i studij popularne kulture kao ravnopravnog elementa studija kulture, • Postkolonijalni studiji kao implementacija moralnog diskursa (političkog). ZAPAD: • Otupljivao smisao za povijest, • Vlastodršcima odgovara da postanemo zamisliti alternativu postojećem stanju. • Odsutnost pamćenja o kolektivnoj i svrhovitoj političkoj akciji.

10. 9. Posljedice ‘revolucionarnih nacionalizama’ • Današnji oblik svijeta i njegova politička karta novijeg su datuma. • Nastali kao • Posljedica odnosa u Drugom svjetskom ratu, • Iz plimnih valova revolucionarnog nacionalizma. • Oslobađanje naroda iz smrtonosnih zagrljaja staljinizma (istok Europe) i kapitalističkog imperijalizma (tzv. Treći svijet, odnosno polovica svjetske populacije).

11. 10. Pad ideje najveće revolucije • Da bi se shvatio anti-kolonijalizam i ‘postkolonijalno stanje’ važan je primjer Rusije. • Siromaštvo i zaostalost, nepostojanje građanskih institucija uzrokovali subverziju socijalizma – staljinizam i poslijeratni socijalizam. • Slično i kod naroda koji su se pokušavali osloboditi kolonijalne vlasti • Postkolonijalna teorija pojavila se u jeku neuspjeha zemalja trećeg svijeta da skroje svoju vlastitu sudbinu.

12. 11. Elite trećeg svijeta • Dobile su vlast na leđima narodnog nezadovoljstva kroz KOLEKTIVNU AKCIJU. • Kolonijalni gospodari zbačeni u ime političkog suvereniteta i gospodarske neovisnosti. • Pokreti su bili nacionalistički, a neki od režima preuzeli su staljinističke metode (skromne građanske, demokratske i liberalne tradicije). • Stagnacija, korupcija. • Raskid s iluzijama nacionalno-revolucionarne neovisnosti. • Pokret ‘trećeg svijeta’ prepustio se postkolonijalizmu.

13. 12. Postkolonijalizam: nacionalnost i etnicitet • Djelomični poraz nacionalnih revolucija. • Postkolonijalna teorija izbjegava ideju nacionalnosti. • Postkolonijalizam se koncentrira na kozmopolitsku dimenziju, uvučenost zemalja trećeg svijeta u orbitu globalnog kapitala. • Jeftina radna snaga, motorni pokretač svjetskog gospodarstva. • Odbacivanjem ideje nacije odbacuje se i ideja klase. • Umjesto o naciji govori se o etnicitetu, multikulturalnosti, hibridnom identitetu, prostoru između i dijasporama kao posljedici kolonijalne prošlosti.

14. 13. Previd klase, zanemarivanje nacije • I nacionalistički pokreti su previđali klasnu raslojenost pojedinih društava (nacija, kolektivnih identiteta). • Na okupljanjima je među sukobljenim klasnim interesima postizano lažno jedinstvo. • Elite su neovisnošću profitirale najviše (kapital je sada u rukama domaćih izrabljivača). • Nacija: bila je glavni element borbe protiv kolonizatora. • U postkolonijalni spisima – nestaje sama ideja klase (klasni sukob je pretvoren u nacionalni, a nacionalni je zanemaren u globalnom kapitalizmu).

15. 14. Od klase i nacije prema etnicitetu • Zanemarivanjem pitanja klase i nacije u globalnom okruženju i odnosu Orijenta i Okcidenta , središte istraživanja okreće se prema etnicitetu a onda i problemu identiteta uopće. • Pitanje postkolonijalnih studija postaju pitanja ‘politike identiteta’ (moralni diskurz), hibriditeta, ghetoizacije, izučavanja dijaspora i podvojenosti identiteta, odnosno pozicioniranja između jezika i kultura.

16. 15. Od politike prema kulturi • ETNICITET: nije političko nego kulturno pitanje, • HIBRIDITET: Kulturna politika i politika identiteta postaju prostor depolitizacije. • Postkolonijalni studiji prate druge postmodene paradigme: • Post-revolucionarnost i • Zaborav kolektivne akcije • Margine

17. 16. Post-revolucionarnost i zaborav • Zapadnjačka opsesija kulturom, identitetom, hibriditetom i zaboravom povijesti. • Zaborav je posebno vezan uz kolektivnu akciju. • Umjesto revolucija (komunističkih, antikolonijalnih, studentskih, antikomunističkih) kolektivna akcija postmodernistima znači pokretanje rata protiv slabijih. • Kolektivna akcija diskreditirana (dovela je do brutalnih režima – Tito, Milošević, I. Gandhi).

18. 17. Konsenzus i solidarnost • Pitanje konsenzusa: velika važnost u tradicionalnoj interpretaciji tekstova. • Pitanje solidarnosti: važna za interpretacijsku zajednicu kao moralni diskurz. • Postmoderna: Tvrdi da je to konformistički stav (dogovor ili solidarnost u obliku sponzoriranja djeteta u Čadu). • Konsenzus – tiranski • Solidarnost – jednakost bez duše

19. 18. Postmodernisti i margina • Liberali: ideji solidarnosti i konsenzusa odupiru se individualizmom. • Postmodernisti – odupiru se pomoću manjina, marginalnih skupina. • Tvrde da u matici društvenog života ima malo vrijednosti (koncentriraju se na marginalno, ludo, devijantno, perverzno, kriminalno). • MARGINE: Kulturalni studiji ostvarili su važan posao u otkrivanju onog što je velika kultura gurnula na marginu. • POSTKOLONIJALNI STUDIJI: proučavanje marginalnog, hibridnog identiteta i ‘identiteta između’ (Rushdie).

20. 19. Norme i konvencije • Kulturalni studiji su izrasli unutar postmodernog stanja stvari (inauguracija feminizma, studija popularne kulture, postkolonijalnih studija). • Napad na normativno, kritika društva u kojem je većina ‘velikih’ kulturnih (i političkih) tema pitanje normi i konvencija. • Norme: prisile hegemonija. Norme jezika, komunikacije, književnih formi. • Konvencije: protokoli kulture i političke svakodnevnice.

21. 20. Jezik nivelira stvari • Jezik: homogenizacija svih različitih mjesta. • Poststrukturalisti ljušte jednakosti i ekvivalencije. • Istovremeno zastupaju tezu da svijet čine razlike ali: • Priznaju da nam IDENTITET i njegova tvorba trebaju da bismo se sporazumjeli. • U svijetu koji čine samo razlike ne bismo mogli reći ništa smisleno • Ne bi bilo jezika, poezije, romana, prometnih znakova.

22. 21. Norme, restrikcije i zaborav • Teza da su norme uvijek restriktivne romantična je iluzija, kaže Eagleton (nedopuštanje ubojstava, premlaćivanja maloljetnika, silovanja, zaustavljanja vozila hitne pomoći). • Oni koji vjeruju da su norme UVIJEK restriktivne sumnjaju u svaki autoritet. • Misle da je manjina uvijek dinamičnija i zanimljivija od većine. • Zaborav: vezan uz kolektivnu akciju (većina je svrgnula Jugoslaviju, ili Britance u Indiji) • Zaborav povijesnih primjera solidarnosti (II. svjetski rat)

23. 22. Dezintegracija tradicionalnog sustava vrijednosti • Zaborav povijesti: zaboravljena je i stabilnost sustava građanskog društva. • Staromodno buržujsko društvo dezintegriralo se u čitav niz supkultura. • Supkulture kao klasno protežne i nestabilne (vlasnici Instagrama zaradili milijardu dolara prodajom Facebooku) • Građansku klasu i njihov stabilni kulturni poredak zamjenjuju instat starlete i novobogataši.

24. 23. Dezintegracija nacije i klase • Kapitalizam na globalnoj razini doprinosi dezintegraciji nacije i ideje nacionalnog identiteta kao stabilne kategorije. • Jedini stabilni identitet ostaje novac a kako on nema identiteta identitet je fluidan. • Nepostojan postaje i opis identiteta kao elementa stabilnosti unutar zajednice. • Niz nacionalnih kultura kao imaginarnih zajednica zamijenio je niz interesnih skupina – supkultura.

25. 24. Kultura, politika (moralni diskurz) i supkulture • Nove vladajuće elite sve se više sastoje od instant bogataša koji šmrču kokain i bivših drugorazrednih glumaca nego od ljudi kao što su bili Miroslav Krleža i Marcel Proust. • Postmodernizam: ne vjeruje u individualizam jer ne vjeruje u pojedince. • Ali: svoju vjeru u pluralizam ne povezuje s radničkom klasom. • PLURALIZAM: kao što raznovrsniji i inkluzivniji društveni poredak.

26. KAPITALIZAM: poziva se na podjele koje postoje od prije. • Ali: kapitalizam je u načelu nepogrešivo inkluzivan, njega nije briga koga eksploatira. • Većinom je sklon pomiješati što raznovrsnije kulture kako bi svima mogao uvaliti svoje proizvode. • SISTEM ODRŽAVAJU slabo plaćeni, oni ga čine živim i zdravim. • KLASNO DRUŠTVO: kao i uvijek do sada. • Sve dok o marginama mislimo kao o manjinama i ‘razlici’ ‘zanimljivoj za proučavanje ne shvaćamo bit društvenog poretka.

27. SalmanRushdie: Djeca ponoći (1980) • ‘Alternativna povijest’ Indije dvadesetog stoljeća, • ‘Alternativna pri/povijest o Indiji viđena iz Zapadnog Londona. • Igra ‘polomljenih zrcala’ – književnik kao arheolog, od komadića sjećanja slaže svoju priču. • Literatura: treba ići prema granicama mogućem kako bi se proširilo i spoznalo dokle je moguće misliti. • Borba čovjeka protiv moći.

28. Rushdie: ImaginedCommunities (1982) • Pisci i političari bore se za vlasništvo nad istinom, za istinom sjećanja. • Slomljeno staklo kroz koje se viri u prošlost i elemente zaboravljenog sjećanja nije samo nostalgija. To je korisno sredstvo kojim se možemo služiti i u sadašnjosti. • Trivijalne stvari služe kao simboli. • Nepouzdano sjećanje glavnog lika: on ne priča iz nepouzdane perspektive, nego nepouzdano interpretira povijest.