SOCIJALIZACIJA

1. SOCIJALIZACIJA

2. Socijalizacija je proces učenja pomoću kojeg dijete postaje ljudsko biće, u kojem ono usvaja kulturu i postaje sposobno učestvovati u društvenim odnosima. Na društvenom nivou socijalizacija objašnjava kako veliki broj pojedinaca može kooperirati i prilagoditi se zahtjevima društvenog života. Dakle dijete (u kasnijim fazama odrastao čovjek) nauči igrati uloge koje se od njega zahtijevaju. Kada god se spremamo igrati nove uloge (studenta, uloga na radnom mjestu, bračnog partnera, roditelja) zbiva se dodatna socijalizacija. To učenje se naziva diferencijalna socijalizacija (sekundarna ili tercijarna). To je socijalizacija koje je povezana sa ulogama i očekivanjima koja proizlaze iz uloga.

3. Na grupnom ili organizacionom nivou socijalizacija sumira proces kojim novo pridošli pojedinci bivaju transformirani od outsidera u članove. Na ličnom nivou to se odnosi na socijalno i kulturno oblikovanje i razvoj mentalnih, emocionalnih i karakteristika ponašanja pojedinca

4. Ljudski razvoj Postoje obrasci (i statističke norme) normalnog razvoja. Na primjer uz normalne uslove dijete će stajati sa 8 mjeseci a hodati sa oko 14 mjeseci. Potiskivanje razvoja Studije sirotišta i znakova ometanja u razvoju dijeteta. Klasična studija Skeels, H.M, and H.A.Dye (1939): A Study of the Effects of Differential Stimulation in Mentally Retarded Children. Proceedings of the American Association for Mental Deficiency Studiraju se djecu od19 mjeseci stara u sirotištu koja su ocijenjena kao mentalno defektna i zbog toga nepogodna za usvajanje. Ona su prebačena u instituciju za mentalno retardirane i svako je dijete stavljeno pod nadzor jedne starije, blago retardirane djevojke.

5. Za četiri godine djeca su pokazala dramatični napredak. Njihov prosječni IQ je porastao u prosjeku za 32 boda, djeca koja su ostala u sirotištu su u prosjeku izgubila 21 bod. Nakon 27 godina pravi se follow-up studija istih subjekata. (Skeels H.M. (1966)Adult Status of Children with Contrasting Early Life Experiences. Monographs of the Society for research in Child Development.) Većina od onih koji su bili pod utjecajem blago retardiranih djevojaka završili su srednju školu a 1/3 krenula je na fakultet. Skoro svi su bili sposobni brinuti se za sebe i smatrani su normalnima. Oni koji su ostali u sirotištu u prosjeku nisu napredovali dalje od trećeg razreda i/ili ostali u instituciji ili nisu bili u stanju brinuti se sami za sebe.

6. Eksperiment na rhesus majmunima. (Harlow H, and M.K.Harlow. 1965. The Affectional Systems. In Behavior in Non-Human Primates. Vol. 2. New York. Academic Press.) Tri grupe: 1. Podignuti u totalnoj izolaciji i mehanički su hranjeni 2. Podignuti u izoliranim kavezima svaki sa svojom majkom 3. Podignuti zajedno ali izolirani od odraslih. Kada su stavljeni u normalnu majmunsku koloniju pažljivo su praćeni: 1. Majmuni iz prve grupe (totalna izolacija) odbijali su svaki kontakt, skrivali se po kutovima i nikada nisu stupili u nikakve seksualne odnose. 2. Oni koji su podignuti samo sa majkom ponašali su se vrlo slično kao oni iz prve grupe. 3. Oni iz treće grupe pokazali su relativno najmanje abnormanosti makar niti oni nisu postali potpuno normalni

7. Osnovni zaključci 1. Majmuni moraju biti izloženi majmunskom društvu od rane dobi, ako to nije slučaj nikada ne postaju normalni. 2. Mnogi efekti izolacije izgleda da su ireverzibilni. Izgleda da isti principi vrijede za ljude.

8. Pospješivanje razvoja Pitanje je koliko se razvoj može pospješiti. Djeca se ne mogu razvijati brže nego što im njihove fizičke mogućnosti dopuštaju. Trebaju biti stvoreni takvi uvjeti da se biološki odredjeni potencijali maksimalno ispune. Ali ne možemo preko tih potencijala. Prema tome razvoj je interakcija bioloških potencijala (nasljeđa) i okoline. Trebamo stvoriti uvjete koji će omogućiti maksimalni razvoj ljudskih potencijala ali ne možemo ići preko maksimuma

9. Kognitivni razvoj Klasične teorije smatraju razvoj kao učenje. (Stimulus-odgovor S-R) teorije. Mozak je “tabula rasa” na kojoj primamo i spremamo utiske. Jean Piaget: Teorija kognitivnih stupnjeva. Kad bismo samo učili iz okoline onda nikada ne bismo mogli biti originalni: “Da stvorimo adekvatnu teoriju učenja prvo moramo objasniti kako osoba uspjeva konstruirati i biti originalna, a ne samo kako ponavlja i kopira”. Piaget smatra da se ljudski razum razvija i funkcionira na osnovi kognitivnih struktura ili generalnih pravila, principa, koji upravljaju rezoniranjem. Normalni razvoj znači da počinjemo shvaćati određena pravila kad dostignemo određenu dob.

10. Na temelju eksperimenata i promatranja on smatra da prolazimo kroz četiri stupnja razvitka 1. Senzomotorni stupanj (počinje rođenjem a završava oko 2 godine). Tu dijete razvija svoje osjete i motoričke sposobnosti. Ono doživljava svijet samo kroz osjetila dirajući, kušajući, mirišući, gledajući i slušajući. Dijete je egocentrično ne razumije položaj drugih. Uči pokušajima i pogreškama. Glavno “otkriće koje se zbiva u tom periodu je pravilo stalnosti objekta. Objekti postoje i kad nisu u vidnom polju (to dolazi oko 10-og mjeseca). 2. Predoperacioni stupanj. Počinje sa oko 2 godine i traje do sedme godine. U tom stupnju dvije su glavne stvari: 1. učenje jezika – na vrlo konkretnom nivou bez apstrakcije 2. prevazilaženje egocentrizma – mogućnost uživljavanja u uloge drugih. (Djeca se ne mogu staviti u poziciju drugih)

11. 3. Konkretna operaciona faza(od 7-12 godina) U ovoj fazi razvija se niz logičkih principa koji omogućavaju adekvatno djelovanje u svijetu objekata.Na primjer pravilo uzročnosti Jedno takvo pravilo je pravilo konzervacije. Dati materijal se ne povećava ili smanjuje ako se mijenja njegov oblik. (Ako pred dijetetom koje je još u predoperacionom stadiju spljoštimo lopticu od gline ono će reći da je spljoštena loptica manja i da sadrži manje gline). 4. Formalni operacioni stupanj(počinje sa oko 12 godina) Prije ove faze dijete “isprobava” i gleda šta će se desiti. U ovoj fazi počinje se apstraktno misliti, postavljati zamišljene hipoteze. Može se razmišljati na način “što ako”? Veliki broj ljudi (do 50%) nikada ne dosižu tu fazu u punom smislu. Razlozi su: 1. nedostatak inteligencije , i 2. nema potrebe ni mogućnosti razvijanja apstraktnog mišljenja.

12. Prema tome u kognitivnom razvoju dolazimo da zaključka da se radi o interakciji okoline(stimulansa) i psiho-bioloških potencijala (urođenih kognitivnih struktura). Dok dijete ne dostigne fazu da se može uživljavati u položaj drugih ono ne može igrati kolektivne igre. (Na primjer u nogometu čitava momčad juri za loptom). Tu ne pomaže nikakav trening. Isto tako prije dosizanja formalno operativne faze nema smisla raspravljati o hipotetskim situacijama i tu nikakav trening ne pomaže. Ali kada se dostigne ta faza u razvoju onda trening (stimulativna okolina) postaje jako važna. Dakle mi ne možemo pospješiti prelazak iz jedne faze u drugu, ali možemo povećati upjeh unutar faza sa adekvatnom stimulacijom. (“faze’ odražavaju razvoj mozga)

13. Sticanje jezičkih sposobnosti Fundamentalna sposobnost sticaja jezika nije samo zasnovana na učenju (imitaciji). Sticanje jezika ima svoju genetsku komponentu koja je pretpostavka za učenje jezika. Od učenja zavisi kojićemo jezik naučiti kao materinji ali od genetske komponente (“jezičnog instinkta’) ovisi da li i kako ćemo jezik naučiti. Djeca učeći jezik nisu ograničena samo na ponavljanje – ona aktivno konstruiraju riječi i rečenice. Izgleda da djeca traže gamatička pravila – koje riječi su dozvoljene na kojim mjestima u rečenici

14. Noam Chomsky: teorija univerzalne gramatike 1. Jezik ne može biti naučen imitacijom – previše toga se javljakao kombinacija riječi koje osoba nikada nije čula. Prema tome dijete mora imati “program” koji može konstruirati neograničeni set rečenica iz vokabulara koje je dijete steklo. 2. Dijete razvija kompleksne programe ili gramatike jako rano.Ono tako može konstruirati nove rečenice i riječi koje nikada nije čulo ali isto tako može razumjeti, interpretirati riječi i rečenice koje nikada ranije nije čulo. 3. Nema razlike u učenju jezika – u istoj dobi djeca progovaraju hrvatski i kineski. Prema tome “gramatika” u pozadini mora biti ista kod sve djece i ne zavisi od kulture. Chomsky zaključuje da postoji univezalna gramatika koja je urođena. Ona postoji kao instinktivna svijest o postojanju imenica i glagola i kako se oni mogu kombinirati. Kada dijete čuje govor ono razlikuje izmedju stvari iakcija koje se odnose na stvari.

15. Iako se “primitivna društva” razlikuju od “modernih društava” u kompleksnosti tehnologije ona se ne razlikuju u kompleksnosti jezika. “Postoje društva iz kamenog doba ali ne postoji takva stvar kao jezik iz kamenog doba” (Pinker) “Jezik lovca na glave iz Assama je jednak onome kojim su govorili Konfucije ili Platon”. (Edward Sapir) Tu se misli na gramatičku kompleksnost a ne na vokabular ili konkretna pravila.

16. “Instinkt jezika” (Pinker) Nema “kolijevke” jezika od koje se jezik proširio svijetom. (kao što na primjer postoje “kolijevke” poljoprivrede iz kojih se tehnika poljoprivredne proizvodnje širila svijetom). To je isto kao da tražimo gdje su ljudi naučili disati i kako se ta “vještina” širila svijetom. To je u skladu sa hipotezom “jezičnog instinkta” Dokazi o jezičnom instinktu” dolaze iz proučavanja izvanrednih situacija- razvoja i usvajanja jezika u neobičnim, izvanrednim situacijama. Primjeri: Derek Bickerton (1981): Roots of Language. Karoma. Ann Arbor. “ “ (1999) How to Acquire Language without Positive Evidence: WhatAcquisitionists Can learn from Creole.U Language Creaton and Language Change. Urednik: M.DeGraff. MIT Press. Cambridge.

17. Pidgin je žargon koji stvaraju ljudi radi komunikacije – na primjer grupa robova koji govore razne afričke jezike i koji ne razumiju gospodare koji govore engleski, holandski i sl. U takvoj situaciji ljudi razvijaju vrlo jednostavnu formu govora -“pidgin”. Pidgin se sastoji od imenica i riječi, ima varijabilni poredak riječi i skoro nikakvu gramatiku. Kada se vremenom takav jezik razvije u “puni” jezik koji nije identičan nijednom starom jeziku on se naziva kreol. Bickerton je pokazao izvanredno brzu transformaciju pidgina u kreol na primjeru Hawaja u skladu sa hipotezom “instinkta”.

18. Ako su djeca u dobi kada normalno razvijaju jezične sposobnosti izložena pidginu (kao djeca odvojena od roditelja preko dana i izložena ljudima koji sa njima govore na pidginu) oni ne progovore pidgin nego stvaraju kreol koji prije nije postojao – drugim riječima djeca “unose” gramatičku kompleksnost u pidgin. Početkom XX stoljeća tako je stvoren kreol na Havajima koji roditelji (radnici iz Kine, Japana, Koreje, Portugala, Filipina i Porto Rika nisu razumjeli- njihova djece koriste mnoge termine Pidgina ali razvijaju kreolski jezik). Ta djeca nisu mogla “naučiti” kreol od roditelja jer on nije postojao- ali su ga u međusobnoj interakciji “stvorila” Roditelji su imali teškoća u razumijevanju tog jezika a djeca su se perfektno sporazumijevala. Bickerton smatra da taj proces otkriva prirodu urođenog lingvističkog mehanizma u mozgu.

19. Kegl, J, A.Senghas, M.Coppola(1999): Creation through Contact: Sign Language Emergence and Signal Language Change in Nikaragua; in M.DeGraff: Language Creation and Language Change. MIT Press. Djeca su bila u porodicama i nisu učila jezik gluhih. Razvila su “pidgin”- kada su gladni pokazali su na hranu na pr. Kada su gluha djeca u Nikaragvi dovedena zajedno u pokušaju da nauče čitati sa usana španjolski to se nije pokazalo uspješnim. Ali u zajedničkoj igri počeli su stvarati zajednički jezik od pantomima (koje su specifične za svaku obitelj). Taj jednostavni pigin je polako rastao u kompleksnosti i pidgin je transformiran u kreol. To se dešavalo makar đaci nisu znali niti jedan postojeći jezik. Prema tome oni nisu ništa znali o gramatici a stvorili su jednu. Nova djeca koja su dolazila su naučila taj jezik i upotebljavala ga brže nego starija koja su ga “stvorila” Prema tome brzi razvoj jezika koji sadrži gramatiku svjedoči u korist Chomskijeve teorije o urođenom ljudskom kapacitetu za jezik.

20. Ako postoji urođeni jezični instinkt zašto svako dijete nije razvilo vlastiti jezik dok je bilo sa svojom obitelji ? Razvoj jezika zahtijeva socijalnu interakciju. Roditelji nisu nastojali razviti jezik znakova , kao što dječak koji je ostavljen sam nije naučio govoriti makar je TV bio stalno upaljen u njegovoj blizini. Idealni eksperiment za “jezični instinkt” bio bi izolacija grupe djece pri rođenju i promatranje kako i da li bi razvili vlastiti jezik. Samo kada su gluha djeca počela međusobno kontaktirati razvili su vlastiti jezik.

21. Razvijanje svijesti o sebi Ako malo dijete pitate”tko si ti”? dijete ne zna kako bi odgovorilo. Mi moramo “naučiti” tko smo. Mi zapravo moramo otkriti da postojimo. Baš kao što dojenče otkriva vlastite ruke tako treba “otkriti” da je ono odvojeno (da je nešto “posebno”) od svijeta koji ga okružuje. I u tom procesu ključna je socijalna interakcija. G.H.Mead: kako socijalno iskustvo stvara individuu.

22. Svijest o sebi (dio ličnosti) je sastavljen od samo-svijesti (ja postojim) i slike o sebi (kakav sam ja). Svijest o sebi razvija se kao dio socijalnog iskustva. Svijest o sebi nije dio tijela i ne postoji pri rođenju. Ono se razvija kroz interakciju i ne razvija se ako nemamo kontakte sa drugima. (Kod izolirane djece tijelo raste ali svijest o sebi se ne razvija). Socijalno iskustvo je razmjena simbola (riječi, mahanje rukom, smiješak).Mi možemo trenirati psa ali pas ne daje smisao svojim akcijama. Pas reagira na ono što radimo, ljudi na ono što ti je na umu kad nešto radiš. (Psa možeš trenirati da ti donese kišobran ali pas nikada ne će donjeti kabanicu ako kišobrana nema)

23. Razumjeti nečiju namjeru znači da moramo biti sposobni vidjeti svijet iz perspektive drugoga (moramo biti u stanju igrati ulogu drugoga). Tek kada se možemo uživljavati u ulogu drugoga znači da postajemo svjesni sebe kao nečega odvojenog od svijeta koji je oko nas. To znači da mi također možemo zamišljati kako nas vide drugi. (Cooley: looking –glass self: zrcalo jastva: predstava o samome sebi zasnovana na tome kako mi mislimo da nas drugo vide.) Ovo zamišljanje kako nas vide drugi i konzekventno da smo mi “drugo” od drugih je ključno za razvijanje ideje o sebi samome.

24. Stvaranjesocijalnogiskustva “Ja” može simultanopreuzetiulogedrugih: • Nikoga (nemasposobnostipreuzimatiulogudrugoga) – kada se angažirasamo u imitaciji, • Jednog “drugog” u jednojsituaciji – kada se angažira u individualnojigri • Mnogih “drugih” u jednojsituaciji – kada može igratikolektivnuigru 4. Mnogih “drugih” u mnogimsituacijama – kadaspoznajemo “generaliziranogdrugog” , shvaćamodruštvoinjegoveapstaktnezahtjeve-normeivrijednosti.

25. Socijalizacija rodnih uloga Spolne razlike – one su biološke (samo žene mogu rađati djecu) Rodne razlike (gender) to su društvene uloge koje se pripisuju muškarcima i ženama. Opće je tendencija da mi rodne razlike interpretiramo kao spolne razlike. Na primjer činjenica da imamo više muškaraca u tehničkim i prirodnim znanostima tumači se time da ženski i muški mozak funkcioniraju različito pa bi onda matematika bila “prirođenija” muškarcima nego ženama.

26. % doktorata dodijeljen ženama (USA) 1970-71 2001-2002 Inženjerski 0.6% 17.3% Računarske znanosti 2.3% 22.8% Fizika 2.9% 15.5% Geologija 3.4% 28.5% Matematika 7.6% 29.0% Kemija 8.0% 33.9% Biologija 16.3% 44.3% Prosjek svih doktorata 14.3% 44.9% Izvor: National Center for Educational Statistics 2003.

27. Socijalizacija rodnih uloga Od prvih dana dijete nije “dijete” nego dječak ili djevojčica. Dječaci dobivaju sve plavo a djevojčice sve roza. (Nema prirodne inklinacije prema roza kod djevojčica u drugim kulturama). Djeci dajemo drugi tip igračaka – lutke ili pištolje, aute. Ako im ne dajemo dijete će se sresti u okolini sa drugačijim igračkama (na igralištu u vrtiću). Ohrabrujemo agresivno ponašanje kod dječaka “budi muško” Obeshrabrujemo isto takvo ponašanje kod djevojčica.

28. Faktori koji uvjetuju uspješnu prilagodbu (M.E.Lamb.(Univ.of Cambridge). Mothers, Fathers, Families and Circumstances: factors Affecting Childrens Adjustment. Applied Development Science. 16 (2) 2012. Definiranje prilagodbe: karakteristike ličnosti koje omogućavaju djeci, adolescentima i odraslima normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu (uključujući nepostojanje psiholoških i psihijatrijskih simptoma i problematičnog ponašanja). Prilagođeni: Imaju dovoljno socijalnih sposobnosti da mogu funkcionirati u društvu drugih (u školi, svakodnevnici, na radu) Da ostvaruju i održavaju smislene intimne odnose sa drugima Da mogu funkcionirati, razumjeti i ponašati se u skladu sa pravilima i uspostavljenim odnosima autoriteta Postoje razlije među ljudima koje nisu prilagođenost- inteligencija, neke kulturne norme (individualizam), ekstroverti-introverti, slaganje sa rodnim ulogama. (da li imate djece)

29. Zaključci istraživanja u zadnjih 50 godina zasnovani na preko 1000 studija. Najvažniji faktori koji doprinose prilagodbi i zdravom razvoju 1. Kvaliteta odnosa djece ili adolescenata sa roditeljima ili onima koji imaju ulogu roditelja; 2. Kvaliteta odnosa među roditeljima ili ostalim značajnim odraslima (konflikti među njima korelirani su sa neprilagodbom a harmonični odnosi sa zdravom prilagodbom) 3. Raspolaganje adekvatnim ekonomskim, socijalnim i fizičkim resursima, Siromaštvo i socijalna izolacija obitelji povezani su sa neprilagodbom 4. Kao dodatni faktori tu su psihopatološke karakteristike roditelja koje onda stvaraju neprilagodbu, (direktno ili indirektno)

30. Prilagodba u tradicionalnim i ne-tradicionalnim obiteljima Tradicionalna obitelj koja se u industrijskom društvu ( a onda i u socijalnim znanostima te faze) promatra kao norma: otac koji radi, majka koja brine o djeci i koji odgajaju vlastitu, biološku, djecu. Netradicionalna obitelj je bilo koja “varijacija” u odnosu na tu normu: na primjer kada se očevi u istoj mjeri ili prvenstveno brinu o djeci, kada oba roditelja rade, kada se roditelji oslanjaju na vrtiće. Danas su ne-tradicionalne obitelji u većini, makar još uvijek postoji većinsko uvjerenje da tradicionalna obitelj predstavlja optimalni okvir za odgoj djece. Takvu pretpostavku ne potvrđuju rezultati empirijskih istraživanja.

31. “Tradicionalni” stavovi bili su zasnovani na psihoanalitičkim kliničkim uvidima. Oni se počinju dovoditi u pitanje sa početkom empirijskih psihološko-socioloških istraživanja kasnih 1940tih. Sada imamo preko 50 godina istraživačkog iskustva o efektima na djecu i adolescente koje imaju jednog roditelja, razvedene roditelje, ili gdje majka radi. Nema razlika u indikatorima prilagodbe između tradicionalne i ne-tradicionalne obitelji . Prilagodba u ne-tradicionalnim i tradicionalnim obiteljima ovisi o potpuno istim faktorima. Oblik obitelji objašnjava malu ili statističku beznačajnu varijancu dječje prilagodbe kada se uzmu u obzir procesi ili faktori (tri spomenuti kvaliteta odnosa roditelji-djeca, kvaliteta odnosa među roditeljima, ekonomski resursi).

32. Iako je većina djece koja žive sa jednim roditeljima normalno prilagođena postoji tendencija većeg broja problema sa prilagodbom. Razlozi su: stope neprilagodbe dvostruko su veće kada su djeca izložena stresu rastave. (konflikti prije u toku i poslije rastave) Obično postoji stresni odnos sa jednim roditeljem koji onda uvjetuje probleme sa prilagodbom Jedan roditelj je obično siromašniji nego dva roditelja- pogotovo kada rade.

33. Homoseksualni roditelji Sada postoji 30 godina istraživanja i peko 100 empirijskih projekata koji istražuju efekt homoseksualnih obitelji na prilagodbu djece. Osnovni zaključak je da nema razlike u prilagodbi djece koja su odgajana u homoseksualnim u odnosu na heteroseksualne parove. Djeca odgojena od strane parova isteg spola su emocionalno zdrava i obrazovno i socijalno jednako uspješna. Drugi isti faktori koji uvjetuju adaptaciju kod djece odgajanu u heteroseksualnim parovima djeluju (pozitivno i negativno) kod djece koja su odgajana u homoseksualnim parovima, a karakteristike koje su bitne su jednako distribuirane kod homoseksualnih i heteroseksualnih parova.

34. Jedan policy zaključak: Pošto su djeca bolje prilagođena Kada su roditelji emocionalno sigurni i stabilni, djeca iz homoseksualnih veza će profitirati ukoliko nema stigmi ili diskriminacije u okolini koja djeluje na njihove istospolne roditelje. Kao i kod ostalih netradicionalnih obitelji djeca koja su odgajana od istospolnih parova imaju često manje spolno stereotipne stavove i otvoreniji su za ne-tradicionalne norme i standarde o adekvatnom obnašanju rodnih uloga. Na primjer: djeca odgajana od lezbijskih parova sklonija su igrati se sa lutkama i traktorima (bez obzira na spol), sklonija su misliti da biti astronaut ili liječnik je normalna aspiracija za djevojčicu. To se nekada ocjenjivalo kao neprilagođeno ponašanje.

35. Djeca odgajana od istospolnih parova nemaju problema sa seksualnim identitetom (i nisu u višem postotku sami homoseksualci). Imamo puno veći broj studija o efektima lezbijskih parova na djecu nego muških parova. (Veći broj lezbijskih parova ima djecu). Iako postojeća istraživanja do sada nisu pokazala razlike.

36. “Teksaška studija” Mark Regnerus: How Different Are the Adult Children of Parents Who Have Same-Seks Relationships. Social Science Research Ta studija ne ispituje djecu iz istospolnih obitelji nego djeca iz neuspjelih heteroseksualnih brakova koja su vjerovala da je jedan od njihovih roditelja u nekom trenutku imao romantičnu vezu sa osobom istog spola. N 248. U tom uzorku je dvoje djece iz istospolnih brakova. On tu djecu uspoređuje sa djecom iz netaknutih obitelji (do 18 godine života) i čiji su biološki roditelji vječani. Ova djeca postižu bolje rezultate- jedini zaključaj je u skladu sa predhodnima tj. za bolju adaptaciju djece potrebni su stabični obiteljski odnosi

37. Osnovni zaključci Za adaptaciju djece važni su procesni faktori (odnosi roditelji-djeca, odnosi među roditeljima, ekonomsko stanje) a ne struktura obitelji. To faktori djeluju jednako u tradicionalnim kao i u ne tradicionalnim obiteljima. Oni kontekstualni faktori kao diskriminacija, ruganje, i slično stvaraju tenzije koje moraju direktno ili indirektno djelovati na prilagodbu djeteta.

38. Melvin Kohn: Radne uloge i socijalizacija 1956 velika studija o načinu odgajanja djece kod roditelja koji pripadaju raznim klasama. (SAD). Razlike – roditelji u radničkim zanimanjima stavljaju jači naglasak u odgoju na vrijednosti: poslušnost, urednost, čistoća u usporedbi sa roditeljima iz srednje klase. Roditelji iz srednjih klasa stavljaju naglasak na sreću, uvažavanje drugog, i posebno samo-kontrolu. Obje grupe podjednako naglašavaju poštenje.

39. Kohnovo objašnjenje je da ovi nalazi otkrivaju dvije grupacije vrijednosti: 1. Radnički roditelji više se brinu o tome da njihova djeca konformiraju u odnosu na očekivanja drugih, posebno u odnosu na očekivanja u pogledu dobrog ponašanja. 2. Roditelji iz srednje klase više su zaokupirani time da su njihova djeca sposobna da sama sebe izraze i za neovisnost. Drugačije izraženo radnički roditelji više stavljaju naglasak na vrijednosti koja naglašavaju vanjska vrednovanja (zadovoljavanje drugih). Roditelji srednje klase naglašavaju vrijednosti unutarnjeg vrednovanja (zadovoljavanje sebe). To su tendencije. Roditelji svih klasa naglašavaju sve ove vrijednosti ali radi se o stavljanju naglaska, o prioritetima.

40. Da li se razlikuje način kako se tretiraju djeca: kako se djeca kažnjavaju i tko ih kažnjava U radničkim obiteljima djeca se kažnjavaju prvenstveno za ono što su učinila. (Ako dijete ne smije skakati po kauču ono se kažnjava ako to učini bez obzira što je razlog skakanju) Roditelji srednje klase se više bave motivima prekršaja nego samim kršenjem normi. (Ako dijete niče u kući što je inače “zabranjeno”- dijete će biti kažnjeno ako to čini iz bijesa ili gubljenja samo kontrole. Ako je to učinjeno iz sreće ili entuzijazma prekršaj će biti ignoriran). Radnički roditelji učvršćuju konformizam prema autoritetu (pravilima) a roditelji srednje klase učvršćuju samokontrolu i samo-ekspresiju.

41. Kod roditelja srednje klase oba roditelja su podjednako angažirana u podršci i kažnjavanju djeteta. Kod roditelja radničke klase postoji podjela uloga majka daje podršku a otac je “zadužen” za kažnjavanje. Ako dijete učini prekršaj onda u obitelji srednje klase se održi “obiteljska konferencija”. Kod radničke djece majka kaže “čekaj da tata dođe kući, on ne će biti sretan s ovim”. I opet to su samo tendencije i postoje puno iznimku koje se ne uklapaju u ove shemu.

42. Kohnovo objašnjenje ovih nalaza. On kaže da to odražava bazično roditeljsko iskustvo o tome kako svijet funkcionira a posebno kako funkcionira svijet rada. Roditelji radnici su uspješniji kada striktno poštuju pravila- kada su točni, kada rade što im se kaže. Ljudi srednje klase su uspješniji kada mogu raditi bez nadzora, pokazuju inicijativu, i dobro surađuju sa suradnicima. Socijalizacija priprema djecu za igranje tako postavljenih uloga

43. Da li je nezavisna varijabla klasa ili radno iskustvo (teško je odvojiti jer postoji korelacija između klasnog položaja i radnog iskustva). Pitanje kakva je socijalizacijska praksa radničkih roditelja koji rade u uvjetima koji zahtijevaju samoinicijativu i samokontrolu. (na primjer popravak kućnih strojeva- zanatlijski tip rada) Obrnuto ljudi srednje klase koji rade u situaciji strogog nadzora i striktne kontrole. Rezultati pokazuju da se roditelji čiji radni uvjeti ne odražavaju one koji prevladavaju kod njihove “klase” ponašaju u skladu sa radnim uvjetima a ne sa klasnom pripadnošću. Radnički roditelji koji imaju samostalnost u radu prakticiraju “socijalizacijsku praksu” srednje klase. Obrnuto roditelji srednje klase koji rade u strogo kontroliranim uvjetima (“radničkim”) prakticiraju socijalizacijsku praksu radničkih roditelja.

44. Ličnost i radne uloge Kohn je utvrdio da radne uloge ne utječu samo na socijalizacijsku praksu. Radne uloge utječu na (ili su korelirane sa) karakteristikama ličnosti roditelja. Oni koji naglašavaju konformizam u odgoju djece i sami su više konformističke ličnosti. Pitanje uzroka i posljedice a) Da li posao (radna uloga) utječe na ličnost (da li ljudi postaju konformisti jer rade na radnim mjestima koja zahtijevaju konformizam pa onda djecu uče da budu konformisti). b) Ljudi koji su konformisti traže posao koji im odgovara (tj. radne uloge koje naglašavaju konformizam) pa onda i odgajaju djecu konformistički

45. Na to pitanje odgovor može dati samo longitudinalna studija (iste ljude promatramo-intervjuiramo u određenom vremenskom razmaku ). On je promatrao ljude prije nego su počeli raditi i onda ih intervjuirao kada su radili (istraživanje na nacionalnom uzorku amerikanaca 3000 u toku 10 godina) (Kohn, Melvin and Carmi Schooler 1982. Job Conditions and Personality: A longitudinal Assessment of Reciprocal Effects. American Journal of Sociology. 87:1257-1286. Rezultati pokazuju da su na djelu oba procesa. Sa jedne strane ljudi određene strukture ličnosti teže poslovima koji više odgovaraju njihovim ličnostima, Sa druge strane kada ljudi obavljaju poslove koji su u neskladu sa njihovim ličnostima onda se ličnost počne mijenjati i više odgovarati poslu kojeg obavlja.

46. Osnovni zaključci • Djeca su različito socijalizirana u zavisnosti od očekivanja roditelja kakve će uloge djeca igrati kad odrastu. Ta očekivanja roditelja formiraju se na temelju njihovog (roditeljskog ) radnog iskustva. • Socijalizacija je proces koji traje kroz čitav život. U Kohnovom uzorku i muškarci stariji od 50 godina pokazivali su promjene u osnovnim karakteristikama ličnosti kao odgovor na promjenu radnih uloga. Bazično isti rezultati o značaju radnih uloga roditelja za socijalizaciju djece dobiveni su replikacijom Kohnovih istraživanja u Tajvanu, Italiji, Japanu, Irskoj, Njemačkoj i Poljskoj.