SOCIJALIZACIJA

1. SOCIJALIZACIJA Pedagogija Sveučilište Jurja Dobrile u Puli dr.sc. Elvi Piršl

2. Uvod • U svakom pogledu, ljudsko novorođenče je bespomoćno. Ono je ne samo ovisno o starijim pripadnicima vrste, već mu nedostaju i obrasci ponašanja potrebni za život u ljudskom društvu. • Da bi se održalo na životu, ono mora naučiti vještine, znanja i prihvaćeni način ponašanja u društvu u kojem je rođeno. • Mora naučiti način života – kulturu svoga društva.KAKO??

3. 1. SOCIJALIZACIJA • Proces kojim pojedinac uči kulturu svoga društva poznat je kaosocijalizacija. • Socijalizacija (lat. socius = drug; socialis = društven, druželjubiv; engl. socialisation) općenito, podruštvljavanje ljudskog bića. • Socijalizacija se odnosi na usvajanje onog dijela kulture koji obuhvaća međuljudske odnose i njihov razvoj, dakle, predstavlja usvajanje oblika društvenog života.

4. U antropologiji i sociologiji, socijalizacija se svodi na prilagođavanje pojedinca društvenoj zajednici, što je preduvjet njezine integracije i stabilnosti, bilo da se misli na internalizaciju društveno dominantnog svjetonazora, vrijednosti i normi ponašanja, bilo na učenje društvenih uloga te se u tom smislu često poistovjećuje s inkulturacijom, ali i s akulturacijom.

5. U socijalnoj psihologijisocijalizacija označava proces učenja tijekom kojega pojedinac razmjenjuje iskustva s drugima, razvijajući tako posebne oblike soijalno-relevantnog ponašanja, koji ne moraju uvijek biti u skladu s normama i vrijednostima zajednice.

6. 1. 1. Važnost socijalizacije - primjeri • Bez socijalizacije, pojedinac bi jedva nalikovao ljudskom biću koj je po normama njegova društva definirano kao normalno. • Evo nekih primjera, koji iako nisu pouzdani kao što današnji standard informiranja zahtijeva, ipak donekle upućuju na važnost socijalizacije.

7. 1.1.1. Prvi primjer • Priča se da je car Akbar, koji je vladao u Indiji od 1542. do 1602. godine, naredio da skupina djece bude odgajana bez ikakvih pouka u jeziku, kako bi iskušao vjerovanje da će na kraju progovoriti hebrejski, jezikom Boga. • Djecu su odgajali gluhonijemi. • Ona nisu uopće progovorila i komunicirala su isključivo gestama.

8. 1. 1. 2. Drugi primjer • Postoji također, opsežna, premda nepouzdana, literatura o djeci koju su podigle životinje. Jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva odnosi se na “vučju djecu od Midnapora”. Dva ženska djeteta, od dvije i osam godina, pronađena su u nekoj vučjoj jazbini u Bengalu 1920. godine. Djevojčice su hodale četveronoški, najradije se hranile sirovim mesom, zavijale kao vukovi i nisu se služile nikakvim oblikom govora. • Jesu li tu djecu odgojili vukovi ili su naprosto napuštena i ostavljena u šumi da se snalaze kako znaju, nije jasno.

9. 1. 1. 3. Zaključak - primjeri • Dakle, takvi i slični primjeri, upućuju na zaključak da je socijalizacija koja uključuje dugotrajnu interakciju s odraslima bitna ne samo da bi se novi članovi mogli uklopiti u društvo, već i za proces kojim uistinu postaju ljudska bića.

10. 2. SREDIŠNJA PITANJA SOCIJALIZACIJE • Najznačajnija pitanja su: • modus socijalnog učenja– klasično, instrumentalno ili posredno uvjetovanje; učenje po modelu identifikacijom, imitacijom ili učenjem uloga; učenje uviđanjem; • područje ili sadržaj socijalizacije– emocionalno, kognitivno, ekspresivno, intelektualno, kreativno, političko, itd.;

11. 3. čimbenici koji potiču ili sprječavaju socijalizaciju – uloga nasljednih faktora, nagrada i kazni, odnosa prema djetetu, ozračja u obitelji i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, etnicitetima, vjerske pripadnosti itd., 4. izvori ili agensi socijalizacije– roditelji, braća, vršnjaci, škola i učitelji, mediji, i sl.

12. 2. 1. Socijalno učenje • Proces usvajanja obrazaca mišljenja i ponašanja o kojima, s jedne strane, ovisi integracija pojedinca u društvenu zajednicu i, s druge strane, očuvanje društvenog sustava. • Socijalnim učenjem usvajaju se obrasci ponašanja i osobine ličnosti koje više ili manje dijele svi članovi grupe (jezik, sustav vrijednosti, vjerovanja, običaji, i sl.), što olakšava njihovu međusobnu komunikaciju te zajednički život i rad.

13. Socijalno učenje određuje se kao učenje po modelu, koje se javlja u tri glavna oblika: • Oponašanje– manje ili više vjerno ponavljanje određenih radnji ili postupaka druge osobe (“značajnog drugog”, uzora ili modela); • Identifikacija ili poistovjećivanje– svjesno razvijanje onih osobina (znanja, vještine, sposobnosti, ponašanja) koje pojedinac opaža ili pripisuje drugoj osobi za koju se snažno emocionalno veže;

14. Učenje uloga – usvajanje sustava vrijednosti i ponašanja koji su karakteristični za određeni društveni status u društvu, grupi ili organizaciji. Socijalno učenje obuhvaća 4 dimenzije: • usmjeravanje pozornosti na određenu akciju; • pamćenje akcije; • ponavljanje akcije; • motiviranost, koja ovisi o načinu na koji društvo sankcionira akciju (nagrada ili kazna).

15. 3.PRIMARANA I SEKUNDARNA SOCIJALIZACIJA • Primarna socijalizacija zacijelo je najvažniji aspekt procesa socijalizacije, odvija se tijekom najranijeg djetinjstva, obično unutar obitelji. • Reagirajući na odobravanje i neodobravanje svojih roditelja i oponašajući njihov primjer, dijete uči njihov jezik i mnoge temeljne obrasce ponašanja svojega društva.

16. U primarnu socijalizaciju uključena su dva temeljna procesa: internalizacija (usvajanje) kulture društva i strukturiranje ličnosti. • Kada se kultura ne bi usvajala, društvo bi prestalo postojati, budući da bez zajedničkih normi i vrijednosti društveni život ne bi bio moguć. • Ali, kultura se ne može naprosto naučiti, ona se “usvaja kao dio strukture ličnosti”. Djetetova se ličnost oblikuje u kategorijama središnjih vrijednosti kulture do točke u kojoj postaje dio njega.

17. Sekundarna socijalizacija zbiva se u kasnijim godinama, kad je u nju manje uključena obitelj a sve su jači utjecaji drugih faktora, kao što je grupa vršnjaka i škola. • Dakle, sekundarna socijalizacija uključuje školski sustav (od vrtića do fakulteta), mass-media, skupine po zanimanju, vršnjake. • Unutar svoje skupine vršnjaka, u interakciji s ostalima i igrajući dječje igre, dijete se uči pokoravati prihvaćenim običajima društvene skupine i poimati činjenicu da se društveni život temelji na pravilima.

18. Škola, nakon obitelji (primarna socijalizacija), postaje “žarišno mjesto” sekundarne socijalizacije. Ona djeluje kao most između obitelji i društva kao cjeline, pripremajući dijete za njegovu ulogu odrasloga. • Unutar obitelji, o djetetu se sudi i tretira ga se uglavnom na temelju “partikularističkih”normi. Roditelji postupaju s djetetom kao sa svojim određenim djetetom a ne sude ga na temelju normi ili mjerila koji se mogu primijeniti na svakoga pojedinca.

19. Međutim, u širem društvu, s pojedincem se postupa i o njemu se sudi na temelju “univerzalističkih” normi koje se primjenjuju na sve pripadnike društva, bez obzira na njihove rodbinske veze. Unutar obitelji status djeteta pripisan je, određen rođenjem, dok je status u životu odrasloga uglavnom postignut (npr. pojedinac postiže svoj status po zanimanju, profesiji koju obavlja).

20. Stoga, dijete se mora kretati od partikularističkih normi i pripisanog statusa u obitelji, prema univerzalističkim normama i postignutom statusu društva odraslih. • Škola priprema mlade ljude za taj prijelaz. Ona uspostavlja univerzalističke norme u okvirima kojih svi učenici postižu svoj status. Njihovo se ponašanje ocjenjuje prema mjerilima školskih pravila, njihov se uspjeh mjeri po uspjehu na ispitima.

21. Jednake se norme primjenjuju na sve učenike (ili bi trebalo), bez obzira na pripisane karakteristike kao što su spol, rasa, obiteljsko podrijetlo ili klasa iz koje je učenik potekao. • Škole funkcioniraju (ili bi trebale) na meritokratskom načelu: status se postiže na temelju zasluga. • Škole odgajaju mlade ljude na temeljnim vrijednostima društva.

22. 3. 1. Diskontinuitet u odgoju • Predstavlja naglu promjenu ciljeva, zadataka, sadržaja, metoda i organizacije poučavanja i učenja tijekom rasta i razvoja djeteta, osobito prisutnu u visokorazvijenim društvima i društvima u tranziciji. • Sve do početka sedamdesetih godina 20. st. diskontinuitet se objašnjavao u sklopu socijalizacije, u svezi s promjenom odgojnih čimbenika prilikom prijelaza iz ranije u novu fazu odrastanja.

23. Kada govorimo o diskontinuitetu, tada obično, govorimo o nesrazmjeru između djetetova života u obitelji, u kojoj ono nema većih odgovornosti, i njegova uključivanja u društvo, u kojemu mora preuzeti određene društvene, gospodarske, političke i druge odgovornosti. • Antropolozi ga povezuju s razlikama u društvenoj moći i s njime objašnjavaju uzroke školskog neuspjeha učenika pripadnika manjina, istovremeno osporavajući značaj sociološketeorije kulturne deprivacije (obiteljska oskudica),

24. Ali, i psihološketeorije smanjenih mentalnih sposobnosti, koja se oslanja na rezultate kulturno neosjetljivih, odnosno etnocentričnih testova inteligencije i legitimira rasizam. • Središnja teza antropologa jest da je školski neuspjeh manjinske djece posljedica kulturnog diskontinuiteta koji se javlja u višekulturalnim sredinama u kojima škole, kontrolirane od strane dominantne grupe, zanemaruju potrebe i kulturni kapital djece koja dolaze iz drugih kulturnih sredina.

25. Prema J. J. Ogbuu, nizak školski uspjeh i ranije napuštanje škole od strane pripadnika nekih manjina nije samo posljedica diskontinuiteta u kulturnim vrijednostima, nego i nedovoljne vertikalne prohodnosti društvenog sustava za te grupe, što je opet u svezi s načinom na koji se oni inicijalno uključuju u dominantno društvo. • Odbijanje daljnjeg školovanja, treba tražiti najviše u činjenici što im bolji školski uspjeh nužno ne donosi društvene nagrade, kao što je to slučaj s bijelom djecom, djecom dominantne vjere ili etničke i klasne pripadnosti u određenom društvu (zajednici).

26. 4. PERSONALIZACIJA • Dok socijalizacija znači odgoj za društvo,personalizacijajeodgoj za samoga sebe. • Središnje mjesto kod personalizacije zauzima proces samoostvarenja, pa je tu odgojni utjecaj usmjeren prema osposobljavanju odgajanika za samoostvarenje, samoodgoj, samoaktualizaciju. Samoostvarenje za čovjeka, kao društvenog bića, sastoji se u izgradnji njegovih odnosa prema društvu, u prosuđivanju, prihvaćanju, odbijanju, borbi za promjene u svojoj društvenoj okolini. • Riječ je o konkretnim, u svakom trenutku uočljivim vezama i povratnim vezama, međusobnom utjecaju procesa personalizacije i socijalizacije.

27. Zaključak • Iako je socijalizacija najintenzivnija u razdoblju djetinjstva i mladosti, ona predstavlja cjeloživotan višesmjeran proces tijekom kojega dolazi do učvršćivanja ili mijenjanja naučenih obrazaca mišljenja i ponašanja. • Pitanje:Kako društvene promjene utječu na socijalizaciju?