Kritičko mišljenje i interpersonalni odnos

1. Kritičko mišljenje i interpersonalni odnos

2. KRITIČKO MIŠLJENJE : • NIJE PUKO MEMORIRANJE • NIJE SAMO RAZUMIJEVANJE IDEJA • NIJE NUŽNO, ORIGINALNO MIŠLJENJE • ONO JE NEOVISNO

3. ONO POČINJE SA INFORMACIJAMA I USVOJENIM SADRŽAJIMA • POČINJE S PROBLEMIMA KOJE VALJA RIJEŠITI • ONO ZAHTIJEVA RAZLOŽNU ARGUMENTACIJU • ONO JE DRUŠTVENO MIŠLJENJE

4. KRITIČKO MIŠLJENJE NIJE PUKO MEMORIRANJE • Pamćenje je važna mentalna sposobnost i treba je razvijati • ali nju imaju i strojevi poput računala • Studenti koji samo memoriraju krivo uče, a profesori koji traže samo zapamćeno krivo poučavaju

5. NIJE SAMO RAZUMIJEVANJE IDEJA • Razumijevanje je veoma složena mentalna radnja - osoba koja uči mora prevesti nečije tuđe ideje na svoj jezik i prebaciti ih u svoj mentalni sklop. • Razumijevajući drugog mi smo pasivni: primamo ono što je drugi već smislio; ne stvaramo nešto novo i individualno, • Kritički počinjemo misliti tek kad počnemo provjeravati, ocjenjivati, proširivati i primjenjivati nove ideje.

6. NIJE NUŽNO, ORIGINALNO MIŠLJENJE • Moguće je da netko usvoji nečiju tuđu ideju ili uvjerenje, a da ih i dalje osjeća kao potpuno svojima. • U rečenici »Slažem se s tobom« možemo pronaći zadovoljstvo i snagu • Osoba koja kritički misli ponekad, će se složiti s drugima

7. KRITIČKO MIŠLJENJE JE NEOVISNO • Možemo sami pročitali nečiji tekst, promislili o njemu i raspravljati s drugima, ponekad su se slagali s kritičarima čije su kritike pročitali, ili sa svojim kolegama • No bitno je da svatko od njih misli i donosi odluke sam, da svatko od njih misli neovisno. • Neovisno mišljenje prva je i veoma važna kvaliteta kritičkog mišljenja

8. ONO POČINJE SA INFORMACIJAMA I USVOJENIM SADRŽAJIMA • preuzima tradicionalno učenje i čini ga osobnim, smislenim, korisnim i trajnim.

9. ONO POČINJE S PROBLEMIMA KOJE VALJA RIJEŠITI • Čak kod crva nailazimo na nagon da se postigne intelektualni nadzor nad situacijama s kojima se suočavaju«. • Tradicionalno, »bankarsko« obrazovanje, u kojem nastavnici slažu »naslage« u glavama učenika, moramo zamijeniti s obrazovanjem »postavljanja problema«, • Studenti najbolje uče kad identificiraju prave probleme iz svojeg vlastitog iskustva. • Znatiželja je temeljno obilježje života. Više smo je navikli vidjeti kod male djece u osnovnoj školi nego li kod učenika u srednjoj školi ili kod studenata na fakultetu, a to, nažalost, upućuje na posljedice koje školovanje ostavlja na mlade umove.

10. KRITIČKO MIŠLJENJE ZAHTIJEVA RAZLOŽNU ARGUMENTACIJU • Ljudi koji misle kritički dolaze od vlastitih rješenja problema • Oni uviđaju da postoji više od jednog rješenja pa se zato trude kako bi pokazali zašto je njihovo rješenje logično i praktično. • te podupiru ona rješenja za koje postoje dobri argumenti i uvjerljivi razlozi.

11. Argument se sastoji od četiri temeljna elementa: • Prvo, argumentom se tvrdi nekateza. • Drugo, tu tezu potkrepljuje niz razloga. • Treće, svaki razlog je poduprt dokazima. Oni mogu biti statistički podaci, pojedinosti u tekstu, osobno iskustvo ili nešto drugo što se prepoznaje kao legitimno. • Četvrto je jamstvo - temeljno uvjerenje ili pretpostavka koju govornik ili pisac dijeli s publikom, ono što opravdava cijeli argument.

12. KRITIČKO MIŠLJENJE JE DRUŠTVENO MIŠLJENJE • Zamisli se provjeravaju i dorađuju kad ih se dijeli s drugima. • Filozofkinja Hannah Arendt kaže da je »za izvrsnost uvijek potrebna prisutnost drugih«. • Dok raspravljamo, čitamo, debatiramo i ne slažemo se te uživamo u davanju i primanju ideja, upuštamo se u proces produbljivanja i rafiniranja vlastitih stavova.

13. Ljudski duh ne postoji u Ja i Ti već između Ja i Ti. On nije poput krvi u tebi, već je poput zraka koji dišeš

14. Čovjek živi u duhu ako je sposoban odgovarati svome Ti, a za to je sposoban stupa li u odnos čitavim svojim bićem

15. Strategije za poticanje razmišljanja u zajedništvu s drugima • grupni rad, debate, diskusije • objavljivanje studentskih pisanih radova u različitim oblicima • ...

16. Dok prvi element definicije kritičkog mišljenja naglašava važnost neovisnosti mišljenja, ova posljednja točka naglašava njegovu društvenu dimenziju • onaj koji misli kritički u konačnici radi u zajednici s drugima, obavljajući zadaće koje nadilaze izgradnju vlastitog ja.

22. U odnose s drugima trebamo ulaziti čitavim svojim bićem • Razumom, odnosno “glavom” • Intuicijom, odnosno “srcem”

23. A ne samo razumom ili samo intuicijom

24. U tekstu koji slijedi navedene su značajke ponašanja ljudi čija se racionalnost, odnosno intuitivnost okrenula u nemoć pa postupaju neispravno, i onih koji su zbog suradnje s drugima upotpunili i razvili svoje moći i postupaju ispravno.

25. Zadatak: svrstaj u tri grupe značajke ponašanja • koje pripadaju onima koji nisu upotpunili svoju racionalnost, • koje pripadaju onima koji nisu upotpunili svoju intuiciju, • koje pripadaju onima koji su u suradnji s drugima svoje moći upotpunili i obogatili.

26. Fleksibilni su u svojim tvrdnjama. Ne postavljaju svoje dijagnoze nego zajedno s drugima razvijaju hipoteze, koje su spremni zajedno s njima i mijenjati, proširivati i dopunjavati. • Razmišljaju mudro, a ne samo pametno. • Zapažaju detalje, ali ne vide cjelinu. Sve promatraju izolirano. Vide “bore” na licima, ali ne i sama lica.

27. Ponašaju se kao da žive u oblacima. • Druge zapravo i ne vide. Pred njima oni samo izgovaraju svoje sanjarske monologe. • Oduševljeni su za ono o čemu govore, ali najčešće ne uspiju jednako oduševiti i druge. • U svom razmišljanju i komunikaciji s drugima uglavnom se koriste slikama, a manje pojmovima.

28. U nekom događaju ili pojavi razlikuju detalje i skladno ih povezuju u cjelinu. Služe se jasnim i razgovijetnim pojmovima, ali i živim metaforama. • Znaju se stvarno veseliti i stvarno žalostiti. • Razlikuju sebe od drugih, ali se ne ograđuju već postavljaju selektivno propusnu membrana-granicu. Znaju odrediti što se kroz tu granicu propušta a što se na njoj zaustavlja. • U svojim odnosima s drugima su nedostižni i strogi.

29. Povezuju »znanstvene« i »životne« istine. U raspravi, pa i sukobu, vesele se zajedničkoj, obostranoj pobjedi. • Vide i čuju samo ono što se može jasno, pojmovno izraziti. • Zanima ih samo ono što je vezano za izvršenje konkretnih zadataka. • Reagiraju napadom ili obranom - nasilno, agresivno i trijumfalno ili sa strahom, depresivno i tjeskobno. Sve ovisi o tome imaju li uspjeha, jesu li dovoljno jaki, imaju li pred sobom »poslušne« ili »neposlušne«.

30. Sve analiziraju do kraja. Svemu traže uzrok. • Traže od drugih da razmišljaju njihovom logikom. • U području međuljudskih odnosa vjeruju isključivo u uspjeh racionalnog uvjeravanja i argumentiranja. • U posredovanju medu sukobljenim stranama razlikuju stranu koja ima pravo i onu koja ima krivo, vjeruju u postojanje krivca i žrtve.

31. Za njih su ljudi racionalno, svjesno i namjerno dobri ili zli, disciplinirani ili ne-disciplinirani, uspješni ili neuspješni. • Zanima ih cjelina, a ne detalji. • Vode ih trenutni osjećaji, nadahnuća, zamisli. • Zapažaju mnogo i široko, ali sve maglovito i nejasno, neodređeno i difuzno.

32. Rasplinjuju se u svojim nerealnim i neupotrebljivim teorijama. • Razmišljaju nelinearno i kompleksno. Ne traže uvijek jednostavnu i jasnu povezanost svakog događanja s određenim uzrokom. • Dobrohotni su i dobronamjerni, sve drugima vjeruju, a ovi to iskorištavaju.

33. Povjeravaju se i često prekasno primjećuju da su postali predmet ismijavanja, omalovažavanja i manipuliranja. • Dopuštaju mogućnost različitih mišljenja, stavova i kutova gledanja. Ne svojataju pravo na isključivo posjedovanje istine.

34. Svi govore, a nitko ne sluša. Mislimo da od drugoga ne možemo nešto korisno čuti. Razgovor se pretvara u mnoštvo govora gluhih. “Znamo unaprijed što će drugi kazati, pa ga nije potrebno ni slušati. Ne slušamo ono što netko govori nego ono što mislimo da netko govori. Ne razgovaramo o onome što smo stvarno čuli nego o onome što mislimo da smo čuli.

35. Kako najčešćerazgovaramo i kako bismo trebali razgovarati

36. S jednakim žarom treba slušati kao i govoriti. Slušanje je vještina kao i samo govorenje. Da bismo bili u stanju drugoga slušati, moramo drugoga cijeniti, poštivati, uvažavati. Da bi nas drugi slušao, moramo ga za to motivirati, ne samo sadržajem koji iznosimo, nego i našim ponašanjem i načinom govorenja u tijeku razgovora.

37. Slušamo pasivno, nezainteresirano i o tome ne razmišljamo. Ne prihvaćamo izgovoreno, ne dopunjujemo ga, niti proširujemo svojim razmišljanjem. Ne razrađujemo primljene poruke.

38. Nije dovoljno slušati. O rečenom treba i razmišljati. Smisao slušanja je u razmišljanju o onome što nam drugi govore. Tek razmišljanjem primljena poruka može biti razumljena i tako postati našom

39. Ukoliko i razmišljamo, to zadržavamo za sebe. Razmišljanja se međusobno ne izmjenjuju. Ne provjeravamo da li smo dobro razumjeli ono što smo čuli

40. Izmjenom vlastitih razmišljanja o primljenim porukama razvija se kreativni razgovor koji obogaćuje sugovornike i proširuje njihova saznanja.

41. Skloni smo isključivom "ili-ili" razgovoru. U takvom razgovoru uvijek jedan sugovornik ima pravo, a drugi krivo. Na kraju razgovora mora se točno znati tko je pobjednik, a tko poraženi. Sugovorniku se ne priznaje pravo na različitost. Vrijedi stav "ili moje ili tvoje mišljenje", a nikako "i moje i tvoje mišljenje".

42. Potreban nam je "i-i" razgovor. Razgovor treba razvijati na dopunjavanju, dodavanju, proširivanju, uključivanju. Mišljenje i prijedlog sugovornika ne treba nikada čitav odbaciti. Na njega se treba nadovezati, proširivati ga s dodavanjem svojega, zajednički ga modificirati. «Razgovor treba biti polje u kojemu svatko može da šeće, a ne kao put koji vodi nečijoj kući.» (Francis Bacon)

43. Jedan drugoga u razgovoru stalno prekidamo i mijenjamo teme. Sugovorniku ne damo govoriti. Nemamo strpljenja slušati ga do kraja. Namećemo svoju, a prekidamo temu sugovornika.

44. Razgovor je međusobno nadovezivanje, a ne međusobno prekidanje Ne smijemo individualno istrčavati nego zajedno trčati. Razgovor je timski rad, različiti govor na zajedničkoj osnovi

45. Razgovore pretvaramo u monologe. Razgovor nam se pretvara u naučeno predavanje, pripremljenu propovijed Radije razgovaramo o trećemu negoli s drugim. Radije smo u sadržaju negoli u samom razgovoru. Sadržaj nam služi kao zid između nas i drugih. Drugima radije prenašamo nešto bez sebe nego sebe s nečim.

46. U razgovoru treba ostvarivati dijalog. Razgovor je samo onda dijalog ako se doista i ostvaruje između ljudi To nije govorenje ispred ljudi nego između ljudi To nije govor ljudima nego njihovo naizmjenično govorenje To nije niti samo govorenje niti samo slušanje, nego naizmjenično govorenje i slušanje

47. U razgovoru isključujemo svoju osobnost Radije razgovaramo o trećemu negoli s drugim Radije smo u sadržaju negoli u samom razgovoru. Sadržaj nam služi kao zid između nas i drugih Drugima radije prenašamo nešto bez sebe nego sebe s nečim

48. U razgovoru osoba govori osobi osobno Izražavanjem JA – PORUKA, dakle svojih vlastitih misli, opažanja, sjećanja, osjećaja, potreba, interesa, očekivanja, u svoje ime sugovornika potiču na isto takve poruke Ja bih tako rado s tobom popričao Ja bih to učinio ovako Ja ću se drugi put više truditi

49. TI – PORUKE nude gotova rješenja. Koriste se kod vrijeđanja, predbacivanja, kažnjavanja i otežavaju iskreni i otvoreni razgovor Ti opet kasniš Budalo, otvori oči i koncentriraj se Ti moraš biti bolji

50. Bezlične poruke omogućuju potpuno isklučivanje sebe i nepreuzimanje odgovornosti za sadržaje koje prenosimo Moramo se voljeti Trebalo bi bolje raditi To je pogrešno učinjeno