Pozicije (uloge) iz kojih nastupa korisnik Dobro oblikovani ciljevi Pitanja usmjerena rješenju

1. Pozicije (uloge) iz kojih nastupa korisnikDobro oblikovani ciljeviPitanja usmjerena rješenju Kristina Urbanc, mail: kristina.urbanc@pravo.hr Teorijski i vrijednosni okviri koncepta individualnog planiranja 2013.

2. Moguće pozicije (uloge) iz kojih nastupa korisnik Kako se u procesu pomaganja prilagođavamo pojedincu, očito je već u trenutku kada pokušavamo ustanoviti kakve je vrste odnos koji razvijamo s tim pojedincem. Obzirom na jedinstvena obilježja tog odnosa odlučujemo se za određene intervencije za koje vjerujemo da će doprinijeti sudjelovanju i ohrabriti korisnika odnosno supervizanta da da svoj doprinos u procesu. U pomažućem kontekstu možemo razlikovati tri vrste odnosa: 1. odnos s «korisnikom» 2. odnos s «tužiteljem» i 3. odnos s «posjetiteljem».

3. Moguće pozicije (uloge) iz kojih nastupa korisnik (2) Pomoću razlika u tim odnosima možemo opisati i razvrstati vrstu interakcija između korisnika i pomagača, (to se, međutim, nikako ne odnosi na određenje korisnikovih osobina). To, dakako, ne znači da će jednom opisan odnos između korisnika i pomagača ostati stalno takav, već ga treba doživljavati dinamičnim i kompleksnim (još više ako je riječ o parovima, obiteljima ili supervizijskim skupinama).

4. Odnos s «korisnikom» U odnosu s korisnikom je riječ kada korisnik i pomagač zajedno definiraju teškoću ili cilj zbog čega je korisnik došao, a korisnik daje na znanje da u rješenju vidi sebe i da je u vezi s time spreman nešto učiniti. Korisnici u tom odnosu su motivirani za promjene i to u profesionalnom pomažućem radu nazivamo odnosnom s «dobrovoljnim korisnikom». (npr. «Odlučio sam da nešto moram učiniti»).

5. Odnos s «tužiteljem» Ovaj je odnos obilježen time da tijekom susreta pomagač i korisnik uspiju zajedno definirati teškoću i/ili cilj, ali ne i konkretne korake. Korisnici u ovakvom odnosu ne vide sebe kao dio rješenja, već se promjene očekuju od drugih, ali ne i od njih samih. Tu je važno da pomagač s korisnikom istraži «pritužbu» ili cilj te da pokušaju otvoriti neke nove vidike, koji bi mogli voditi do rješenja. Npr. kada se roditelji tuže na sina tinejdžera i smatraju da se jedino on treba promijeniti ili muž i žena optužuju jedan drugoga da je rješenje moguće jedino ako se primijeni onaj drugi, a ne oni sami («Ja nemam problema, ja sam u redu, on je taj koji se treba mijenjati»). Takva vrsta interakcije često se razvije i s na primjer, supružnikom koji je «suovisan» s identificiranim korisnikom koji prekomjerno pije, a sam nema poteškoća s pićem. On obično do detalja opisuje izvor, nastanak i obrazac poteškoće, ali ne zna što treba učiniti, ne vidi sebe kao dio rješenja, niti je spreman mijenjati se.

6. Odnos s «posjetiteljem» Ovaj odnos obilježen je time da na kraju susreta pomagač i korisnik ne definiraju niti teškoću niti cilj, korisnik obično govori da on nema poteškoća, ne vidi zašto bi radio na «identificiranom problemu». Pomagač se tada složi da korisnik možda nema poteškoće radi kojih dolazi kao «identificirani korisnik» (npr. piće), ali da mu je spreman pomoći da ustanovi ima li nešto drugo čemu bi se u ovom odnosu posvetio. To je često slučaj s korisnicima koje je po profesionalnu pomoć poslao netko drugi (poslodavac, sud, član obitelji, roditelj...). U pomažućoj praksi obično kažemo da je riječ o «nedobrovoljnom korisniku». Takav razgovor često završi bez zajedničkog dogovora, budući da korisnik ne vidi u čemu je teškoća ili to vidi u mnogočemu drugačije od onoga tko ga je poslao po pomoć.

7. Zašto je važno dobro procijeniti vrstu odnosa Kada pomagač pogrešno procijeni vrstu odnosa s korisnikom, obično misli da je korisnik u fazi poricanja ili u otporu ili da je riječ o «teškoj osobi». Pomagači tada najčešće nabrajaju što su sve učinili, koje su sve pomagačke intervencije upotrijebili, iako se korisnici s njima nisu slagali ili uopće nisu reagirali na sav njihov trud. To obično dovodi do toga da se pomagači još više trude «da pomognu», njihovi odnosi postaju sve složeniji (ili nasilniji) u pokušaju da suoče korisnika s njegovom teškoćom, korisnici razvijaju sve veći «otpor» ili izbjegavaju susrete i tako nastaje začarani krug. Najčešća je pogreška da zamijenimo odnos s posjetiteljem za odnos s tužiteljem ili s korisnikom (svi bismo naravno, najviše voljeli raditi s pojedincima u ulozi dobrovoljnih korisnika). Osim toga razlikujemo i tzv. «prikrivene korisnike» što se odnosi na korisnike koji se ne ponašaju kao dobrovoljni korisnici u vezi poteškoće radi koje su došli (npr. nasilno ponašanje, piće i sl.), ali žele dobrovoljno raditi na nekoj nekoj drugoj poteškoći

8. Područja na kojima obično definiramo cilj rada Promjena na planu odgovornosti Prihvaćanje vlastite odgovornost za određenu poteškoću, ponašanje, posljedice koje je izazvalo…Umjesto dotadašnjeg, na primjer: Ti me dovodiš do ludila....Zbog tebe sam napustila karijeru......Tvoje ponašanje mi je uzrokovalo čir na želucu...Moj korisnik je beznadežan primjer, izluđuje me...

9. Područja na kojima obično definiramo cilj rada (2) Promjena na planu razumijevanja Poboljšati razumijevanje problema. Obično je povezan s promjenom na planu odgovornosti te se pojavljuje kada korisnik prihvati bar dio svoje odgovornosti za određeno ponašanje, na primjer: Kako na moju obitelj djeluje moje ponašanje u pripitom stanju i što to čini s njihovim povjerenjem u mene kao oca obitelji, kako to djeluje na djecu, suprugu?

10. Područja na kojima korisnik obično definira cilj rada (3) Usvojiti nove postupke, načine djelovanja Odnosi se na učenje i prihvaćanje nekih konstruktivnijih načina djelovanja i obično, napuštanja nekih starih obrazaca ponašanja, načina života, na primjer: Ponovo dobiti kontrolu nad svojim životom, umjesto prepuštanja te kontrole alkoholu.... Stvaranje i održavanje dobrih odnosa s drugima (suradnicima, obitelji, šefom) Pri tome "dobar" odnos ne znači da tu nema “uspona i padova”, već da postoji otvorena i iskrena komunikacija

11. 1. Postavljanje ciljeva u odnosu s “posjetiteljem” Slijedi kratak opis mogućnosti postavljanja ciljeva obzirom na poziciju iz koje pojedinac dolazi (korisnik, tužitelj, posjetitelj) te obzirom na odnos koji iz toga proizlazi. 1. Postavljanje ciljeva u odnosu s posjetiteljem • Nerijetko se dogodi da pomagač ima loše mišljenje o korisniku jer procijeni da je riječ o dobrovoljnom korisniku, a radi se o posjetitelju. • Pri tome je važno vidjeti što je bitno iz korisnikove perspektive: na primjer, ako je njegov cilj da se riješi onih koji mu prigovaraju i da se pridržava određenih pravila, ili da se kloni nevolja s onima koji ga šalju ili mu pak prigovaraju, dovoljno je dobar (možda će se kasnije korisnik odlučiti za «ambicioznije» ciljeve, npr. da se uhvati ukoštac sa svojom ovisnošću). • Važno je pri tome otkriti što je korisnik spreman napraviti u vezi cilja kojeg je sebi postavio (a ne u vezi cilja za kojeg pomagač misli da bi ga korisnik trebao doseći).

12. 1. Postavljanje ciljeva u odnosu s posjetiteljem (2) • Korisnika koji je došao pod prisilom treba pohvaliti što je za sebe uzeo vremena i potrudio se, što je odlučio poslušati nalog ili preporuku, ili što se pokušao kloniti poteškoća jer ga je na to vjerojatno potaknula želja da smanji mogućnost konflikta u svom životu. To je prvi korak koji treba ohrabriti. • Osim što korisnika u ulozi posjetitelja pohvalimo zbog dolaska, pohvalimo i druga njegova dostignuća na poslu, u školi, obitelji itd. maksimalno koristeći pozitivna saznanja koja imamo o njemu. • Također je važno i da korisnika pitamo kako razumije kako ga vide drugi, kako oni vide zahtjeve i odredbe onih koji su ga uputili po pomoć (korisnik obično jedva čeka da ispriča svoju stranu priče i ispravi greške kako to vide drugi o njemu).

13. Pitanja upućena nedobrovoljnom korisniku Evo nekih pitanja koja pri tome mogu koristiti: • Na čiju pobudu ste došli? • Što oni misle u čemu je vaša teškoća? • Što se mora dogoditi da bi vas oni pustili na miru? • Što bi ih uvjerilo da više ne morate dolaziti ovamo? • Što oni misli da biste vi trebali raditi drugačije? • Što bi ih, po vašem, uvjerilo da vam ti razgovori koriste? • Kada ste zadnje to radili? Što vam je pri tome pomagalo? • Što je prvi korak koji morate napraviti? • Što će tada biti drugačije u vašem životu? • Kako ćete znati da ste dovoljno napravili?

14. Pitanja upućena nedobrovoljnom supervizantu Kada u supervizijskoj grupi imate člana koji se uključio prema odluci pretpostavljenih, ali sam nije motiviran: • Čija je ideja bila da se uključite u superviziju? • Što vaš pretpostavljeni misli da ćete dobiti dolaskom na superviziju? • Što se mora dogoditi da bi vas pustili na miru? • Što bi ih uvjerilo da više ne morate dolaziti ovamo? • Što oni misli da biste vi trebali raditi drugačije? • Što bi za vas značilo (koje bi posljedice imalo) da ne dolazite na superviziju? • Obzirom da ste sada tu, ima li nešto što možete dobiti za sebe ovdje?

15. 2. Dogovaranje o cilju s “tužiteljem” • Često se tužitelji vide kao žrtve drugih, tako da je, prema njihovom mišljenju i rješenje u rukama drugih, a ne njihovim. Obično ne vide vezu između rješenja i vlastite uloge u tome. Na području liječenja ovisnosti, ovakva se uloga korisnika naziva još i uloga «suovisnika». • Kod korisnika koji se osjećaju kao žrtve pomaže ako pohvalimo njihovu predanost, energiju i vrijeme koje su uložili da pomognu članu koji je identificirani korisnik (toliki uloženi trud «žrtve» sigurno pokazuje kako za «identificiranog korisnika» još ima nade). • Pomaže također i ako «žrtve» vide da ih pomagač ne osuđuje i ne interpretira njihovo ponašanje u smislu preuzimanja kontrole ili sitničarenja. • Time smo preuokvirili njihovu ulogu, od uloge «onoga koji pati, žrtvuje se» u ulogu «onoga koji ulaže u promjenu».

16. 3. Dogovaranje o cilju s korisnikom (dobrovoljnim) • Korisnici koji dolaze u ovoj ulozi jasno pokazuju da su pripravni tražiti rješenja svojih teškoća: «Nešto treba učiniti...manjka mi ideja što da napravim...to mora prestati». • Svjesni su da su «udarili o dno» i ne mogu tako dalje. Često mogu krivnju svaljivati na prošlost, roditelje, gene, zlostavljanje... ali su spremni djelovati. • Glavno je da pomagač podrži korisnikovo djelovanje u smjeru promjene, a onda da mu se «makne s puta». • Važno je pitati se za što je korisnik spreman potruditi se, a ne što bismo mi mislili da korisnik mora postići. Prihvatiti korisnikove ciljeve omogućuje pomagaču da vidi situaciju kroz oči korisnika, iz njegove perspektive te da hvati što njemu to znači.

17. Kada su u pomažućem procesu s tzv. identificiranim korisnikom članovi obitelji, važno je raščistiti: • Što muževo pijenje/nasilno ponašanje itd. znači za vas? Kako vas to opterećuje? • Što mislite da bi i on rekao, što za njega predstavlja teškoću? • Što pretpostavljate da je on spreman učiniti da bi riješio svoje probleme s pićem?

18. Zaključak (1) • Što je cilj jasnije definiran, to je mjerljiviji, te korisnik ima bolji uvid u približavanje tom cilju (odnosno udaljavanju od njega). Na primjer: cilj "Želim se osjećati bolje" vrlo je apstraktno definiran, pa ga je potrebno specificirati dodatnim pitanjima poput: "Što to za vas znači?" "Koliko ili kako "bolje" biste se željeli osjećati?" ili „Na ljestvici od jedan do deset – gdje ste sada, a gdje biste željeli biti?“ ili "Želim imati bolje odnose u obitelji"... "Što vama znači imati dobre odnose?", „Kako znate da je za vas odnos postao bolji?“ ,"Kako vi postupate u tim odnosima, a kako vaša djeca, vaš muž?", "Opišite mi molim vas, te dobre odnose malo pobliže...“ • Važno je da stručnjak zajedno s korisnikom dogovori koja je čija uloga “na putovanju” do cilja.

19. Zaključak (2) • Ukoliko je cilj dugoročniji te se korisniku čini veoma "dalekim i neuhvatljivim", dobro je postaviti nekoliko etapnih ciljeva. Etapni ciljeviomogućuju mu da evaluira ono što je do sada postigao i da dobije potrebno osnaženje, motivaciju za nastavak aktivnosti. • Važno ga je pri tome hrabriti i podržavati ("I put oko svijeta počinje prvim korakom"). Također treba voditi računa da i ti etapni ciljevi budu konkretni i specifični te da ih je moguće evaluirati. • Korisnici su katkada skloni sami sebi zadati ciljeve koje je vrlo teško ili nemoguće ostvariti, barem obzirom na trenutno stanje, navike, mogućnosti i podršku okoline. • Stoga je dobro da počnu s manjim koracima za koje je realnije da će ih moći samostalno ostvariti. Takve etapne ishode dobro je postaviti na svakom sastanku te ih redovito prokomentirati s korisnikom i pohvaliti ga za postignuća Također je dobro pri tome pitati: „Što je to što ti je pri tome bilo od pomoći (na primjer, da izdržiš cijeli dan u školi, ili da se sjetiš donijeti sve knjige i bilježnice, ili da napišeš zadaću?“

20. Zaključak (3) • Da bismo uopće mogli s korisnikom razgovarati o pozitivnim ishodima u budućnosti, moraju biti zadovoljene slijedeće pretpostavke: • Poznavanje poteškoća i s njima povezanih okolnosti • Poznavanje pozitivnih svojstava korisnika i njegove okoline • Posjedovanje relevantnih informacija o mogućnostima zajednice Dobro je s korisnikom razgovarati o pozitivnim ishodima u budućnosti (kako on vidi sebe, u budućnosti, kada više ne bude tih poteškoća, kako će izgledati njegov život kada jednom izađe iz te krize Sagledavanje života bez prisutnosti krize i poteškoća koji ga sada ugrožavaju može korisniku dati dodatni poticaj, motivirati ga da "prione na posao", a pomagaču dati bolji uvid u to što za korisnika znači određena poteškoća, koliko ga to tišti i onemogućava u zadovoljenju njegovih potreba.