Socijalna filozofija - religija ( kritika i apologija )

1. Socijalna filozofija - religija (kritika i apologija)

2. “Stanje u koje je dospjelo moderno ljudstvo nije više onaj stari nihilizam 19. stoljeća, kad se tom riječju imenovalo, npr. u Rusiji, bezbožnike kojima je noseći slogan bio 'ako nema boga, onda je sve dopušteno', • nije to niti nihilizam 'smrti boga' i 'vječnog vraćanja jednakoga' radi rođenja 'višeg čovjeka', 'nadčovjeka' ili 'svečovjeka'(Nietzsche),

3. a niti ipak u nekoj egzistenciji ukorijenjeni nihilizam 'herojskog pristajanja na apsurd života' (Camus). • Nakon izgona boga iz svijeta i nestankom onoga svetog, najposlije je pao i čovjek, kao biće koje ima neku bit i kao duhovno biće” ...Milan Galović, Socijalna filozofija str. 326

4. Pojam vjere ne smije se zamjenjivati s pojmom religije. • Vjera je jedan od načina spoznaje, poseban način razumijevanja stvarnosti, različit od intuicije, razumske spoznaje, mističnoga doživljaja itd. • Potrebno je pojmovno razdvojiti vjeru da nešto jest od vjere u nekoga ili nešto. • Vjera u nekoga ili nešto izvor je religijskoga iskustva. Kao spoznajni izvor vjera se razlikuje i od religije kao sustava vjerovanja.

5. Religija pretpostavlja poredak u kojem se vjera usmjerava u sustavu vjerovanja, obreda, moralnih propisa, zajedničkih posvećenih predmeta itd. • No vjera ne može bez religije jer je vjera najčešće određena zajednicom koja religijski tumači sustav vjerovanja, kao što su i svete knjige i obredi izvor vjerskog nadahnuća. • Čovjek u svojemu odnosu spram Boga izgrađuje personalni odnos, doživljavajući i oslovljavajući ga kao osobu. Pritom su obilježja Božjega bića nadosobna, njegova svojstva nadilaze ljudske mogućnosti.

6. «Religija je onaj oblik čovjekove opstojnosti u kojem čovjek zna da je određen onom veličinom koja se zove Bog ili, neodređeno, božansko. • Čovjek, dakle, zna da je određen u odnosu prema nečemu što je drukčije, veće i izvornije od njega samoga» (B. Welte)

7. Prema Welteu svako religijsko vjerovanje sadrži pouzdanje, potvrđivanje i predanje. • Pouzdanjem čovjek stupa u odnos spram bića koje mu je prijateljsko, s kojim je intimno povezan. • Neposrednost pouzdanja vodi do umnoga, osjećajnoga i voljnoga potvrđivanja Božjeg postojanja, potvrđivanje smislene veze između čovjeka, svijeta i Boga. • Tim potvrđivanjem čovjek se predaje Bogu kao nadosobnome, transcendentnome biću koje nadilazi pojedinačnu ljudsku egzistenciju.

8. Religioznao iskustvo jedno od najsloženijih i najbogatijih što ih čovjek može doživjeti. • Suočeni sa svojim osjećajima, strastima, voljom, mislima, neprekidno u strahu od zla i smrti, ugroženi u opstanku, ljudi traže Boga u procesu zacjeljivanja svoje osobe – jednoga ja koje je stvarno i drugoga ja koje je idealno. • Pritom mogu početi od naivne predodžbe Boga ili pak od svetačkoga viđenja. U cijelom tom rasponu oni vjeruju i samo je iz analize osobnoga iskustva moguće reći nešto o religijskome iskustvu. Wiliam James (1842-1910) religija ne udaljava osobe od stvarnosti, već naprotiv.

9. “Golema literatura dokaza Božjeg postojanja na temelju reda u prirodi, koja se prije jednog stoljeća činila tako nadmoćno uvjerljivom, danas teško da služi nečem boljem od sakupljanja prašine po knjižnicama, iz jednostavnog razloga što je naša generacija prestala vjerovati u Boga onakvog kakvim ga je ona predstavljala... • Ma kakva vrsta bića Bog bio, danas znamo da on nikad više neće moći biti puki izumitelj 'naprava' smišljenih da bi se na svjetlo dana iznijela njegova 'slava'...» (W. James)

10. Čovjek jest upravo ono što traži u Bogu ili ono što projicira u nj. • Budući da u životu nije moguće ostvariti sve ono što čovjek postavlja kao svoje ideale, ono što uzdiže kao svoje krajnje ispunjenje, stanje savršenstva, zamišlja biće kojemu je to moguće ostvariti. • U njemu zapravo vidi svoju bit, koju više ne nalazi neposredno u sebi, LUDWIG FEUERBACH (1804-1872) religija je izraz čovjekovog otuđenja

11. Obožavanjem te biti, čovjek postaje zapravo ovisnikom o njoj. Neprekidno tražeći načine kako će doprijeti do Boga, on postaje predmetom i sam sebi, • Feuerbach u religiji vidi patološko stanje podvojenosti čovjeka, u kojoj se čovjek više ne prepoznaje kao cjelovito biće koje svoju bit traži i nalazi samo u sebi.

12. Nemogućnost da se to samopodvajanje prozre i da se dospije do svijesti o sebi antropološki je znak nedozrelosti, društvenopovijesno pak posljedica toga što čovjek nije uspio ostaviti iza sebe djetinju epohu, • Kritika religije treba pokazati antropološka ograničenja spoznaje koja čovjeka prisiljavaju da ostane u stanju nedozrelosti, ne dopuštaju mu da se izdigne iznad djetinjaste osjetilnosti i fantazije; • s druge pak strane, ona mora pokazati zapalost čovjeka u zabludu o svojoj nesavršenosti i krajnjemu eshatološkom ispunjenju.

13. Marx smatra da ne određuje svijest ljudi njihov društveni život, već njihov društveni život određuje svijest ljudi – čovjek je bitno određen društvenopovijesnim okolnostima svojega opstanka. • Oni su pak izraz materijalnoproizvodnih, gospodarskih čimbenika, prije svega stanja proizvodnih snaga (primjerice, tehnologije) i proizvodnih odnosa (vlasništvo, društvena podjela itd.). KARL MARX (1818-1883) Društvenopovijesni razlozi su presudni za istraživanje religioznosti, kao i za istraživanje bilo kojega oblika ideologije.

14. Budući da svijest ne određuje društveni život u tome smislu da bi osvješćivanjem svojega položaja u materijalnim okolnostima čovjek mogao mijenjati same okolnosti, on ih tumači u različitim oblicima ideologije i nastoji ih opravdati. • Oblici ideologije su, primjerice, pravo koje dopušta privatno vlasništvo, moral koji razdvaja čovjeka na privatnu i javnograđansku ličnost, filozofija koja svijet samo tumači, ali ga ne mijenja. • Religija nije samo ideologija već i paradigma ideologije

15. Živeći u nepravednome svijetu, u kojem ne može ostvariti sve svoje sposobnosti, ne može izraziti svoju bit, čovjek projicira svoju bit u iluziju nekoga savršenog bića kao savršenoga stanja. • Time zapravo bijedu svojega materijalnog stanja zamjenjuje religijskom bijedom:

16. «Religijska bijeda jednom je izraz stvarne bijede, a jednom prosvjed protiv stvarne bijede. Religija je uzdisanje potištenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je ona duh bezduhovnih stanja. Ona je opijum naroda. • Ukidanje religije kao iluzorne sreće naroda jest zahtjev njegove stvarne sreće..., zahtjev da se napusti stanje koje treba iluziju. • Kritika je religije, dakle, u jezgri kritika doline suza... • Religija je samo iluzorno sunce koje se okreće oko čovjeka dok god se on ne okreće oko samoga sebe. Kritika neba pretvara se time u kritiku zemlje, kritika religije u kritiku prava, kritika teologije u kritiku politike.»

17. Marx ne ostaje na antropološkoj i psihološkoj razini, njega ne zanima mehanizam stvaranja iluzija. On želi prokazati društvenopovijesne uvjete postanka i razvitka religijske svijesti – zanima ga stanje koje treba iluziju. • Kao što čovjek nije religijsko biće zato što je to njegovo bitno antropološko određenje, tako i religija nije društvena pojava ideološkoga fantaziranja, iluzije o stvarnosti koja će se dokinuti drugim ideološkim sredstvima, primjerice, samom filozofskom kritikom. • Ta kritika više se ne usmjerava na traženje razloga ili proturazloga Božje opstojnosti, već se kako kaže Marx pretvara u kritiku zemlje. Ona se više ne kreće u teološkim pojmovima, već rabi društvenopovijesne kategorije, pretvara se u kritiku politike.

18. Kritika kao filozofski način promišljanja neke pojave ideološki je način zamagljivanja potrebe da se stanje praktično promijeni. Filozofi su svijet samo tumačili, treba ga izmijeniti. • Kada se ispuni stanje dovršene biti čovjeka, kada čovjek postane čovjeku čovjekom, to će biti povijesno samorođenje ljudske vrste i samim time pokazat će se kao iluzornom religijska slika o Bogu kao stvoritelju.

19. Nedostatak Marxovog nauka jest u tome što se pretjerano ističu društvene okolnosti u kojima čovjek živi te se tako zanemaruju mnogi antropološki čimbenici. • Ljudska potreba za samoispunjenjem, za projekcijom smisla ne može i neće biti prevladana bilo kakvim povoljnim društvenim uvjetima, pa se tako ni religija ne može smatrati isključivo bolesnom ovisničkom potrebom. • Naposljetku, društvene su okolnosti najčešće i mijenjali ljudi s dubokom vjerom u svoje ideje, poglavito ako su bile nadahnute religijskim iskustvom.

20. Nietzsche smatra da je povijest zapadnjačke filozofije u znaku platonovsko-kršćanskoga podvajanja svijeta: na zemaljski svijet i čovjeka te na svijet ideja. • Ta je tradicija obilježena povjerenjem u moć umne spoznaje, kojom je um zagospodario svime. FRIEDRICH NIETZSCHE (1844-1900) panlogizmu suprotstavlja voluntarizam

21. «U nekom zabitom kutku u nebrojene sunčane sisteme svjetlucavo razlivenog svemira bila jednom jedna zvijezda na kojoj pametne životinje pronađoše spoznavanje. • Bijaše to najgordija i najlažljivija minuta svjetske povijesti.»

22. Um je samo nijekanje volje za životom, te je posve pogrešno smatrati da je um ono božansko u nama, ono što dijelimo s božanskim bićem. • Stoga od Platona, povezano s kršćanskom religijom i filozofijom, traje zamagljivanje istine o umu jer se jedinom stvarnošću i istinom proglašava svijet ideja, idealno.

23. «Gdje vi vidite idealne stvari, vidim ja – ljudsko, ah, samo odviše ljudsko.» • Nema nijedne religije koja je «bilo posredno, bilo neposredno, bilo kao dogma, bilo kao prispodoba sadržavala neku istinu. Jer svaka je rođena iz straha i potrebe, u bludnjama se uma ona prikrila u opstanak.» • Tu osnovnu potrebu čovjeka da u volji za životom koja je slijepa i neumitna, u nagonu za življenjem, traži svoje uporište u idealnome, u onostranome svijetu, Nietzsche smatra izvorom filozofije i religije.

24. Svijet treba raščarati ne samo stoga da bi se pokazalo kakav je doista, već i da bi se oslobodilo čovjeka. • Nietzsche navješta novoga čovjeka, onoga koji se više neće obožavajući klanjati pred nekim od njega višim, koji se ne podvrgava moralnim zakonima koji su mu nametnuti od božanskoga autoriteta. • Ono što ga nadilazi, nad-ljudsko, novi čovjek sada prepoznaje kao svoju vlastitu bit te stoga postaje nad-čovjekom.

25. «Bog je mrtav. Učim vas nadčovjeku. Nadčovjek je smisao zemlje». • No, za razliku od Marxa koji je mislio da će religija postati bezrazložnom i prokazati se kao iluzija u uspostavljanju novih društvenih okolnosti, Nietzsche naučava nadčovjeka kao novu vrstu s izraženim arisokratskim držanjem.

26. Čovjek treba potvrdno odgovoriti na usud života i stvaralački, u igri, živjeti svoju volju za moć. • KRITIKA: Psihološko raskrinkavanje religije koje vodi do osjećaja stida ili smijeha nad svojoj vlastitom slabošću ipak nisu dostatni argument protiv moralnosti koja prihvaća i Božju opstojnost. • Religiju nije moguće prokazati kao iluziju, kao moral slabih i nemoćnih

27. Moralna uvjerenja mogu izdići vjernika iznad njegove slabosti a da nipošto ne umanji njegovo samopoštovanje kao i poštovanje drugih osoba. • Čovjek se ne treba potčinjavati božjim zakonima zato što su božji, već zato što ih prihvaća u svojem slobodnom određenju.

28. J. P. Sartre smatra da je čovjek bačen u slobodu, on je zatječe kao dano stanje. • Njegova je bit upravo njegov opstanak (egzistencija) i upravo stoga nema nikakva razloga tražiti svoju bit u nekome drugom biću. JEAN PAUL SARTRE (1905 – 1980)

29. Bačen u opstanak i prisiljen na slobodu, čovjek sebe subjektivno projektira, čini od sebe ono što će biti i stoga je jedini odgovoran za svoje biće. • Prije toga projekta samorazvitka ništa ne postoji i ništa nije potrebno zamišljati – ni boga ni umni svijet. • Stoga ne postoji svijet koji bi prije i bitnije od čovjeka nudio ishodište ljudskome projektu smisla.

30. «Egzistencijalist misli da je vrlo otežavajuće što bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake mogućnosti da se vrijednosti nađu na nekom inteligibilnom nebu; • ne može više biti a priori dobroga jer nema beskrajne i savršene svijesti da ga misli; • nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti pošten, da ne valja lagati jer smo baš na razini gdje ima samo ljudi.

31. Dostojevski je pisao: «Kad bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno.» To je izlazište egzistencijalizma. • U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira, i prema tome čovjek je napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni... • Ako s druge strane bog ne egzistira, ne suočujemo se s vrijednostima ili zapovijedima koje bi opravdale naše ponašanje.»

32. Čovjek je stranac samome sebi i drugima. • Njegovo je svakodnevno nastojanje ispunjeno neuspjesima, • Poput Sizifa on stalno iznova obnavlja svoj mukotrpan rad nikada ne doguravši kamen do druge strane brda. ALBERT CAMUS (1913 – 1960) čovjek je stranac u svojem vlastitom svijetu.

33. Nietzscheov usklik o smrti Boga bio je preokrenut također u zahtjev da Bog konačno postane živim. • M. Scheler je u okviru svoje antropologije čovjeku namjenio zadaću suproizvodnje Boga. • Postajanje čovjekom u idealnoduhovnom smislu jest ujedno i postajanje Boga MAX SCHELER (1874-1928)

34. «To je stara misao Spinoze, Hegela i mnogih drugih: prabitkujuće biva samo sebe svjesno u čovjeku u istom aktu u kojem čovjek sebe gleda u njemu utemeljenim. • Otpočetka je dakle prema našem gledištu postajanje bogom i čovjekom upućeno jedno na drugo. Kao što čovjek ne može dospjeti do svoga određenja, a da ne zna sebe kao člana onih oba atributa najvišeg bitka, a taj bitak kao u sebi prisutnim, isto tako Ens a se nije bez sudjelovanja čovjeka.»

35. Ideja 'animal rationale' u klasičnom smislu bijaše isuviše uska; 'homo faber' pozitivista, 'dionizijski čovjek' Nietzschea, čovjek 'bolesti života' u novim panromantičkim naucima, 'homo sapiens' Linnéa, 'l´homme machine' Lametriea,

36. čovjek samo 'moći', 'libida', 'gospodarstva', Machiavellia, Freuda i Marxa, od Boga stvoreni pali Adam - s v e su te predodžbe isuviše uske da bi smjele zahvatiti c i j e l o g čovjeka.

37. “Ni u jednom vijeku nisu nazori o biti i podrijetlu čovjeka bili nesigurniji, neodređeniji, raznolikiji nego u našem... • U desettisućgodišnjoj povijesti mi smo prvi vijek u kojem je čovjek sebi potpuno i do kraja problematičan, u kojem on više ne zna što jest, no ujedno zna da ništa ne zna”