HRVOJE TURKOVIĆ TEORIJA MONTAŽE (20 12 -201 3 )

1. HRVOJE TURKOVIĆTEORIJA MONTAŽE (2012-2013) 4. Raspoznavanje ambijenta 6. XI. 2012.

2. AMBIJENTIRANJE Ambijent – okoliš: • Okvirno-fizikalni dio prizora - u njemu su ‘smješteni’ likovi i predmeti, i u njemu se odvijaju se zbivanja; sve što se prizorno odvija - odvija se u ambijentu • i uvjetovano je njime • Gledateljevo raspoznavanje ambijenta i snalaženje u ambijentu važan je dio snalaženja u prizoru i doživljaja prizorafilma – i to će nam biti središnji problem u daljem razmatranju • Što nam sve otkriva ambijent (PRIMJER: Nevolje s Harryjem, Hitchcock): • Mjesto odvijanja radnje • Njegovu geografsku pripadnost • Njegovu povijesno-civilizacijsku pripadnost (povijesni ambijenti, zananstveno-fantastički ambijenti • Socijalno-obitavalačku pripadnost (staleži, klase) • Psihološki su sugestivni (psihološka “atmosfera” ) Ambijentiranje • Utvrđivanje ambijenta i njegovih karakteristika baratanje ambijentom teorijski se (u tradiciji teorije književnosti) naziva ambijentiranje • Ambijentiranje je, utoliko, jedan od ključnih poslova pri izradi filma,

3. OPERATIVNE NADLEŽNOSTI ZA AMBIJENTIRANJE Ambijentiranje je • Važan je dio scenarijskog posla – ‘scenski’ dio scenarijskog posla. • Specijalističan je posao scenografskog posla – pronalaženje, prilagodba i/ili izgradnja traženih ambijenata • Važan je dio režijskog posla – procjena koji su ambijenti odgovarajući za film – njegovu radnju i “atmosferu” filma • Važan je dio i snimateljskog posla – kako kadar otkriva (omogućava raspoznavanje i emotivno uključivanje) ambijenta u doživljaj • Važan dio montažerskog posla – omogućiti dobro raspoznavanje ambijenta na montažnom prijelazu • Rukovodeće pitanje sa stajališta montaže: ŠTO SVE UVJETUJE RASPOZNAVANJE AMBIJENTA NA MONTAŽNOM PRIJELAZU?

4. PROBLEM POVEZIVANJA VIDOVA U JEDINSTVENI AMBIJENT • PRIMJER: interijer u Nevoljama s Harryjem(ch. 14) • U dva susjedna kadra vide se posve različite ambijentalne ‘stvari’ – posve različit ‘sastav’ ambijenta • Različit sastav ljudi u dva kadra • Različiti pojedinačni predmeti u dva kadra • Različita ambijentalna pozadina • TEMELJNO PITANJE: Kako prepoznajemo da je po srijedi isti ambijent pod uvjetima potpune različitosti onoga što od ambijenta vidimo u kadru?

5. ČIMBENICI PREPOZNAVANJA ISTOVJETNOSTI AMBIJENTA PREKO PRIKAZANOG MONTAŽNOG PRIJELAZA • Koliko god su pokazani različiti sastojci ambijenta u dva susjedna kadra, toliko su oni ambijentalno spojivi, kompatibilni • U oba kadra imamo sastojke koji tipično pripadaju vrlo određenom tipu ambijenta - ambijentu“skladišta” - “pokrajne sobe”, tj. “interijeru” • Razabiremo da oba kadra pripadaju istom ambijentu promatranom u istom vremenu: • Po istovjetnom tipu danjeg, interijernog, svjetla • Po istovjetnoj buci koju čujemo od kadra do kadra

6. TEMELJI POSTOJANE IDENTIFIKACIJE AMBIJENTA: • Ono što vidimo u prvom kadru odmah dovodimo u vezu s našim općenitijim poznavanjem ambijenata - stvaramo polaznu predodžbu o tipu ambijent koji promatramo • A u kadrovima iza toga provjeravamo je li to polazno prepoznavanje točno ili nije, a ujedno očekujemo dalju specifikaciju ambijenta, dalje podatke o njemu • Ambijenti se tipski razlikuju, i tipično imaju svoj naziv: tržnica, ulica, kinodvorana, podzemna željeznica, soba, kuhinja, hodnik, dolina, morskapučina... • Tipski identitet svakog ambijenta karakterizira njemu svojstven • A) sastav i raspored nepomičnih dijelova (tla, neba, zidova... – dekora) • B) sastav i raspored pomičnih dijelova (scenske rekvizite) • Za tipsko prepoznavanje ambijenta dovoljno nam je tek nekoliko šturih elemenata • ‘sukus ambijenta’ – tek nekoliko karakterizirajućih osobina: karakterističnih predmeta i njihova prostorna razmještaja, tipski zvukovi, tipska osvjetljenja • ponekad je identifikacijski dovoljan neki ‘zaštitni znak’ – Eiffelov toranj za Pariz; Kip kralja Tomislava za Zagreb, Sidneyska opera za Sidney…

7. KAKO PREPOZNATI DA SU POSRIJEDI POSVE RAZLIČITI AMBIJENTI? • PRIMJER: međuscenski prijelaz u Nevoljama s Harryjem (ch. 5) • Struktura ambijenta tipski različita – ne tvori istotipski ambijent) • prvi ambijent je eksterijer, nadomak ulice, sa štandom • drugi ambijent je interijer, unutrašnjost trgovine • Ambijentalno-atmosferska nespojivost: • Inkompatibilno osvjetljenje – teško da supostoji u istom ambijentu • Prevladavajuće gornje – izravno sunčano osvjetljenje cijelog ambijenta • Prevladavajuće zamračena pozadina s horizontalnim ili kosim svjetlosnim naglascima – od “probijajućeg” eksterijernog svjetla i refleksija • Zvučna slika bitno drugačija • Promatrački smještaj: prijelaz s interijernog promatranja na eksterijerno

8. ZAKLJUČAK: PROCES (AUTOMATSKE) IDENTIFIKACIJE AMBIJENTA • Čim počnemo gledati prizor u kadru odmah, na temelju i najoskudnijih elemenata, formiramo neku predodžbu o tipu ambijenta • Kadpolazno identificiramo ambijent u danome kadru (tj. kad formiramo ‘okvirnu predodžbu’ o tipu ambijenta) tada podrazumijevamo (očekujemo) i druge tipske sastavnice danog tipa ambijenta osim onih koje trenutno vidimo • U narednom kadru procjenjujemo je li ono što u njemu vidimo od ambijenta tipski kompatibilno s našom polaznom predodžbom ili je inkompatibilno – tj. da li je vjerojatno da pripada danome tipu ambijenta ili možda pripada posve drugom ambijentu: • je li prijelaz unutarambijentalni– pa je vjerojatno riječ o istom prizoru • ili je međuambijentalni - pa je vjerojatno riječ o različitom prizoru, različitoj sceni

9. STANDARDNO UVOĐENJE AMBIJENTA • PRIMJER: Uvođenje u ambijent - štand i trgovina (ch. 4) • Ambijent se uvodi tipično – temeljnim kadrom, orijentacijskim kadrom • orijentacijski kadar, temeljni kadar (eng. establishing shot) - kadar koji obuhvaća veći, ili najvažniji dio ambijenta (i važne prizorne situacije) • Zašto je početak scene s temeljnim kadrom koristan? • U njemu se može razabrati sve što dostatno tipski specificira ambijent – identifikacija ambijenta je pouzdanija • Tj. vidi se većina sastojaka ambijenta, njihov konkretni prostorni raspored (uzajamni razmještaj) • U daljim, bližim, kadrovima istog prizora razabire se ono što se je već vidjelo u orijentacijskom kadru, potvrda istovjetnosti je konkretnija • Omogućava nam pojedinačnu (ne samo tipsku) identifikaciju ambijentalne (prizorne) istovjetnosti onoga što vidimo u uzastopnim kadrovima

10. DODATNA DVA OBLIKA POVEZIVANJA AMBIJENATA U DVA UZASTOPNA KADRA: • A) načelo ambijentalnog orijentira / ambijentalnog preklapanja(ch. 7 – malo unatrag) • u oba nadovezana kadra vidi se isti uočljiv/zapamtljiv dio ambijenta • ograda • B) načelo prethodne upoznatosti s ambijentom + ambijentalna kompatibilnost • Kad već scena traje (pratimo isti prizor kroz niz kadrova) – kad smo dakle već upoznati s ambijentom, daljnje vizurne fragmente ambijenta prihvaćamo kao ‘isti ambijent’ – ako je kompatibilnost očuvana • Ne mora odgovarati snimateljskoj situaciji – onoj na objektu

11. KAKO SE POVIJESNO KORISTILO NAČELO AMBIJENTALNE KOMPATIBILNOSTI 1. Konstrukcija ‘nepostojećeg ambijenta’ od različitih lokacija uz korištenje načela kompatibilnosti • Kulješovljevi eksperimenti – Kulješovljeva ‘kreativna geografija’ • Scenografska konstrukcija ambijenta • PRIMJER: Američka noć, F. Truffaut – fragmentarno iskonstruiran ambijent (ch. 16) 2. Nadrealističko iznevjerenje pripremljena načela kompatibilnosti • PRIMJER: Andaluzijski pas, L. Buñuel

12. VIDOVI TIPSKE AMBIJENTALNE KOMPATIBILNOSTI • Arhitektonska kompatibilnost– arhitektura pozadine pripada istotipskom – moguće jedinstvenom - arhitektonskomkompleksu • Kompatibilnost scenske rekvizite – predmeta koji karakteriziraju ambijent • Krajolična kompatibilnost (ambijentalne okoline: onoga što se vidi kroz otvore - prozore, vrata - ili u pozadini neposrednog ambijente) • Kompatibilnost rasporeda predmeta– raspored je isti kao u prethodnom kadru (ako gledamo iz različitih kutova)

13. U SLJEDEĆEM PREDAVANJU: • Vidovi ambijentalne atmosfere i njihova važnost u montažnom povezivanju i razdvajanju prizora (scena)