160 likes | 441 Views
Debljina kao faktor rizika za dijabetes tip 2.
E N D
Prema mišljenju stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije, debljina je zbog epidemijskih razmjera danas najveći problem javnog zdravstva. Tip 2 šećerne bolesti i hipertenzija 2,9 puta su češći u osoba s debljinom nego u općoj populaciji, a hiperlipidemija je češća 1,5 puta. S ekonomske strane, izravni i neizravni troškovi liječenja debljine velik su teret za proračune zdravstvenih sustava.
O debljini • Bolest debljina uzrokuje brojne komplikacije; od različitih zdravstvenih problema poput artritisa i bolova, poremećaja spavanja, dispneje pri najmanjem zamoru, pojačanog znojenja, do socijalne stigmatizacije i diskriminacije koje se odražavaju na kvalitetu života osoba s debljinom i povećavaju rizik za razvoj depresije. Osim toga, značajan je rizičan čimbenik za razvoj danas vodećih uzroka pobola i pomora; kardiovaskularnih bolesti, hipertenzije, moždanog udara, šećerne bolesti i određenih sijela raka1
Debljina, jedan od najvećih javnozdravstvenih problema i izazova današnjeg društva, globalno je prihvaćena kao važan promjenljiv zdravstveni rizičan faktor kroničnih bolesti, kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim zemljama. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), koja definira indeks tjelesne mase (ITM) od 25,00 kg/m² do 29,99 kg/m² kao prekomjernu tjelesnu masu, a ITM ≥ 30,00 kg/m² kao debljinu, identificirala je istu kao jedan od deset vodećih rizičnih faktora1
Debiljina kao rizičan faktor dijabetesa tip 2 Tip 2 šećerne bolesti je, uz debljinu, jedan od najtežih problema javnog zdravstva u razvijenom svijetu, a očekuje se da će postati još teži u nadolazećim godinama. Međunarodna dijabetička federacija (International Diabetes Federation - IDF) procjenjuje da trenutno 366,2 milijuna ljudi na svijetu boluje od šećerne bolesti te da je ona 2011. godine bila odgovorna za smrt 4,6 milijuna ljudi na svijetu, više nego HIV/AIDS, malarija i tuberkuloza zajedno12
Šećerna bolest važan je rizični faktor za razvoj kardiovaskularnih bolesti koje ujedno predstavljaju i najčešću kroničnu komplikaciju i vodeći uzrok smrti u osoba sa šećernom bolesti. Više od 50% smrti osoba sa šećernom bolešću uzrokovano je kardiovaskularnim bolestima. Smatra se da su one najvećim dijelom odgovorne za opaženo skraćenje očekivanog trajanja života za 5-10 godina u oboljelih. U osoba s šećernom bolešću rizik od ateroskleroze i do četiri je puta viši, a od srčanog udara dvostruko viši14. • Smatra se da je šećerna bolest, zbog rizika od koronarnog incidenta, ekvivalentna bolesti srca.
Većina bolesnika sa šećernom bolešću, njih preko 85-90% boluje od tip 2 bolesti za koju debljina predstavlja jedan od najvažnijih rizičnih čimbenika15. Relativni rizik razvoja šećerne bolesti tip 2 u žena s ITM=30 kg/m2 u odnosu na one s ITM=20 kg/m2 11.2 puta je veći16, dok muškarci s ITM ≥ 35 kg/m2 imaju do 42 puta veći rizik u odnosu na one s ITM< 23 kg/m2 17. Istraživanje Nurses' Health također pokazuje da je osim dobne starosti ITM glavni rizični čimbenik za tip 2 šećerne bolesti te da se s porastom ITM-a tijekom života povećava rizik razvoja šećerne bolesti čak i u žena prosječne tjelesne mase (ITM = 24,00 kg/m2). U usporedbi sa ženama čija je tjelesna masa stabilna, rizik od šećerne bolesti tip 2 bio je dvostruko veći u žena koje su dobile od 5 do 7,9 kilograma nakon 18. godine, a trostruko veći u žena koje su dobile 8 kilograma ili više. Žene koje su pak izgubile više od 5 kilograma dvostruko su smanjile taj rizik. Ti su rezultati dobiveni neovisno o obiteljskoj anamnezi šećerne bolesti18.
Rezistencija na inzulin glavni čimbenik koji povezuje debljinu s intolerancijom glukoze, hipertenzijom i dislipidemijom • Rezistencija na inzulin glavni je faktor koji povezuje debljinu s intolerancijom glukoze, hipertenzijom i dislipidemijom. Ona je posljedica metaboličkog defekta koji se odvija u skeletnim mišićima i drugim tkivima. Taj se poremećaj može uočiti kod četvrtine »normalne« populacije, što znači da je genetski determiniran. Stupanj rezistencije na inzulin povećava se debljanjem, a opada gubitkom tjelesne mase20-23. Rezistencija na inzulin i hiperinzulinemija početni su okidači cijelog niza problema što će dovesti do hipertenzije izazvane debljinom i dislipidemijom, iako su neka istraživanja iz druge polovice devedesetih godina dovela tu hipotezu u pitanje24-27. • Debljina nije povezana samo s rezistencijom na inzulin, nego i s povećanom aktivnosti renin-angiotenzina i simpatičkog živčanog sustava te smanjenim odgovarajućim lučenjem atrijskog peptida natriureze. Debele osobe imaju, u usporedbi s osobama koje to nisu, povišeni intravaskularni volumen, srčani minutni i udarni volumen. Svi ti čimbenici, uz genetsku predispoziciju, mogu dovesti do hipertenzije.
U osoba s debljinom adipozno tkivo otpušta povećanu količinu ne-esterificiranih masnih kiselina, citokina, hormona i drugih čimbenika uključenih u inzulinsku rezistenciju. Ukoliko se navedenom stanju pridruži i disfunkcija β-stanica dolazi do insuficijentne regulacije glikemije i porasta vrijednosti glukoze u krvi29
Osobe sa šećernom bolešću, unatoč činjenici da gubitak tjelesne mase predstavlja jedini odgovarajući etiološki terapijski pristup liječenju, gube na masi isključivo tijekom prvih godina po postavljanju dijagnoze. Duljim trajanjem bolesti i primjenom inzulina u liječenju dolazi do ponovnog dobivanja na masi33. Kao što su istraživanja pokazala, debljina ne samo da povećava rizik obolijevanja već utječe i na tijek šećerne bolesti povećavajući rizik razvoja kroničnih komplikacija bolesti32, kao i povišen mortalitet33 oboljelih.
Novosti o debljini • Došlo se do novih spoznaja o progresiji debljine koje bi mogle omogućiti pronalaženje novijih načina liječenja. Naime, otkriveno je kako se razvija rezistencija na hormon leptin, ključni uzročnik debljine. • Naše tijelo stvara leptin kao odgovor na povećanje naslaga masti. Leptin tada djeluje na hipotalamus i daje „instrukcije" tijelu da poveća potrošnju energije i da smanji unos hrane, i time pomaže u očuvanju zdrave tjelesne mase.U debljini taj učinak leptina izostaje, odnosno razvija se rezistencija na leptin. Uz dva već poznata inhibitora leptina u mozgu, sada je otkriven i treći protein, koji postaje sve aktivniji kako se povećava tjelesna masa, pojačavajući rezistenciju na leptin. • Stoga bi se liječenje debljine lijekovima, kao potpora zdravoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti, trebalo usmjeriti na neutralizaciju sva 3 proteinska inhibitora.
Brzina unosa hrane povezana je s indeksom tjelesne mase Žene srednjih godina koje brzo jedu često imaju više problema s težinom od onih koje jedu sporije. Smanjenje brzine unosa hrane moglo bi spriječiti povećanje tjelesne težine, te smanjiti indeks tjelesne mase.
Odgovore su dobili od 1600 žena koje su sebe opisale kao:• osobe koje jedu srednjom brzinom (niti presporo, niti prebrzo) - 50%• osobe koje jedu brzo ili jako brzo - 35%• osobe koje jedu polako ili jako polako - 15%
Rezultati su objavljeni u časopisu Američke nutricionističke udruge te pokazuju da žene koje jedu sporo ili jako sporo imaju najniži ITM. • Za svaku kategoriju gledano od najsporije do najbrže, ITM je rastao za 2.8% što predstavlja povećanje od 2,72 kg po kategoriji.