EUROPSKA UNIJA I MEDITERANSKE ZEMLJE EUROPSKA UNIJA I ACP ZEMLJE

1. EUROPSKA UNIJA I MEDITERANSKE ZEMLJEEUROPSKA UNIJA I ACP ZEMLJE

2. Grupacija mediteranskih zemalja obuhvaća pet zemalja članica EU-a: Grčka, Francuska, Italija, Portugal, Španjolska, te europske zemlje nečlanice (Sjeverni Mediteran) i arapske zemlje južnog Mediterana. • Politika EU prema grupi mediteranskih zemalja odnosi se na zemlje nečlanice Europske unije: Tursku, Cipar, Maltu, San Marino (?), zemlje Magreba (Alžir, Maroko, Tunis) i Mašreka (Egipat, Jordan, Libanon, Sirija) i Izrael. • Dvije grupacije zemalja ovisne o usmjerenosti prema EU: • Zemlje Mašreka ovisne su o međusobnom zajedničkom tržištu, njihove su privrede orijentirane prema Zaljevu. Alžir kao izvoznik nafte više ovisi o svjetskom nego europskom tržištu • Malta, Cipar i Turska, Izrael, Maroko i Tunis (više ovise o EU)

3. Interes EU za suradnjom s ovom grupom zemalja proizlazi iz ekonomske sfere: robna i nerobna razmjena, oblici znanstveno-tehničke suradnje. • Već je Rimski ugovor sadržavao protokol kojim se određuju carinske povlastice bivšim kolonijama (Maroko, Tunis), a 1972. godine u Parizu pojavljuje se termin «globalni pristup» politici prema zemljama Mediterana. • 1985. godine Europsko je vijeće zbog značajnosti ove regije za EU utvrdilo potrebu da se pokrene mediteranska politika • Cilj globalne mediteranske politike je unapređenje trgovine i financijskih odnosa EZ-a i mediteranskih nečlanica. Ona je trebala voditi razvoju cjelovitog, uravnoteženog odnosa sa zemljama regije, ali to se do početka 1990-ih nije desilo. • No u međuvremeno došlo je do ulaska Grčke, Porugala i Španjolske u EU.

4. Postoje tri vrste sporazuma koji su se sklapali između mediteranskih zemalja i EU-a: • Sporazumi o trgovini i/ili suradnji (sve med.zemlje osim Libije i Albanije) • Sporazumi o pridruženom članstvu (Cipar, Malta i Turska) • Euro-mediteranski sporazumi o pridruženom članstvu • Nova generacija Euro-mediteranskih sporazuma o pridruženom članstvu predviđa postupnu uspostavu zone slobodne trgovine (za industrijske proizvode i progresivnu liberalizaciju trgovinu za poljoprivredne proizvode), a uključuje i politički dijalog, poštivanje ljudskih prava i demokracije, ekonomsku suradnju u mnoštvu sektora, suradnju u području migracija i socijalnih poslova, suradnju u području kulture. • Sporazumi su zaključeni sa Tunisom, Izraelom, Marokom, Jordanom, Egiptom, Algerijom i Libanonom.

5. Nova mediteranska politika prihvaćena je 1992. godine te je uključivala tri bitna aspekta: • financijski paket za razdoblje 1992.-1996. godine i zaključivanje četvrte generacije financijskih protokola sa zemljama Magreba, Mašreka i Izraelom; • horizontalnu financijsku suradnju u sklopu koje bi se trebala omogućiti veća unilateralna pomoć regionalnim projektima u istom razdoblju; • unapređenje trgovinske suradnje sa zemljama regije.

6. 1995. godine započela nova faza u suradnji EU-a i zemalja Mediterana tzv. Euro-mediteransko partnerstvo (suradnja) ili Barcelona Process. • Ciljevi barcelonske deklaracije jesu: • uspostava zajedničkog euro-mediteranskog područja mira i stabilnosti temeljnog na osnovnim principima koji uključuju poštivanje ljudskih prava i demokracije; • stvaranje prostora za uspostavu zone slobodne trgovine između EU-a i mediteranskih partnera i između samih mediteranskih partnera; • razvoj ljudskih resursa, promoviranje razumijevanja između kultura, razvoj slobodnih društava. • do 2010. godine ostvarenje Euro-Mediteranske zone slobodne trgovine koja bi povezivala 15 zemalja EU-a i 12 zemalja Mediterana. Ako se tome pribroje EFTA i CEEC, trgovinska zona Europe obuhvaćala bi 600-800 milijuna potrošača i bila bi svjetski najznačajniji trgovinski blok.

7. EU je prema zemljama Mediterana razvila program pomoći MEDA koji nudi tehničku i financijsku potporu za reformu gospodarskih i socijalnih struktura. • Od 1995. do 1999. godine kroz ovaj program odobreno je 3,4 milijarde eura pomoći, od čega je 15% bilo namijenjeno strukturnim prilagodbama; 30% ekonomskoj tranziciji i razvoju privatnog sektora; 41% klasičnim razvojnim projektima (obrazovanje, zdravstvo, razvoj ruralnog područja itd.) i 14% regionalnim projektima.

8. Europska unija i Turska • 1963. Sporazum o pridruživanju • Carinska unija 1995.godine • Turkey's share in EU's total exports was 2.3% in 1995 and 2.7% in 1999 (the latest available figure). The same figure for imports was 1.7% in 1995 and 1.9% in 1999. • As of 1999, Turkey is the EU's 7th biggest export destination (up from 9 in 1990) and 13th biggest exporter to the EU (up from 17 in 1990). This shows that both sides profited from the Customs union agreement. • 1999.godine Turskoj se priznaje status kandidata • 2001. Accession Partnership za Tursku • 2001. godine Turska donosi Nacionalni program za pridruživanje EU i usvajanje zakonodavstva EU

9. EU i Cipar • 1972.godine Sporazum o suradnji (+ Protokol 1987.) • 1990.godine Cipar podnosi zahtjev za članstvo u EU • 1995.godine Vijeće ministara daje pozitivno mišljenje • 1998.godine započinju pregovori • Pregovori su zaključeni u prosincu 2002.godine

10. EU i Malta • 1971.godine Sporazum o suradnji • 1990.godine zahtjev za punopravno članstvo u EU • U veljači 2000. započeli su pregovori o 31 poglavlju acquis • Pregovori su zaključeni u prosincu 2002.godine

11. Currency: • Maltese Lira (Lm)2000 average exchange rate against US$ = 2.28552000 average exchange rate against € = 2.4741 • Capital: • Valletta • Languages: • Maltese is the national language; English is the second official language • Area of Maltese archipelago: • Total of 316 km˛ for the 3 islands (Malta: 246 km˛, Gozo: 67 km˛, Comino: 3 km˛) • Population: • 0.39 million (end 2000)89% urban • GDP per capita:11,900 in PPS (2000)53% of EU average (2000) • Association Agreement:Entered into force in April 1971 • Application for EU membership: • 16th July 1990Frozen in 1996 and re-activated in 1998Official opening of Accession Conference with Malta in February 2000

12. EUROPSKA UNIJA I ACP ZEMLJE • Dugoročna suradnja • ACP (Afrika, Karibi, Pacifik) • Zemlje izvoznice sirovina • 1963.godine Konvencija (Yaounde Convention) o pridruživanju 18 afričkih zemalja (bivše kolonije Francuske) • Odnosila se na trgovinu, ekonomsku i tehničku pomoć, investicije i osnivanje određenih zajedničkih institucija za olakšavanje međusobne suradnje

13. Ostale zemlje tog područja također su pokazale interes za pristupanje toj konvenciji (pogotovo bivše kolonije V.B.) • 1975.godine u Lomeu (Togo) potpisama je Konvencija Lome sa 46 zemalja u razvoju Afrike, Pacifika i Kariba

14. Lome I – za razdoblje od 1975. do 1980. godine (nerecipročne preferencije za izvoz ACP-a u EZ, jednakost među partnerima, pravo svake države da odredi svoju politiku, sigurnost odnosa; STABEX sistem- kompenzacije ACP zemljama za pad u zaradi od izvoza zbog fluktuacija cijena ili ponude dobara) • Lome II – za razdoblje od 1980. do 1985. godine (+ SYSIM sistem- pomoć rudarstvu u ACP zemljama) • Lome III. – za razdoblje od 1985.-1990. godine (pažnja se usmjerava na samostalan razvoj na principu samodovoljnosti hrane) • Lome IV – za razdoblje od 1990.-1995. godine (promocija ljudskih prava, demokracije, jačanje uloga žena, zaštita okolina, diverzifikacija ACP zemalja, promoviranje privatnog sektora itd.) • Lome IV revidirana – za razdoblje od 1995.-2000. godine (poštivanje ljudskih prava, demokratskih principa i vladavine prava)

15. Lome konvencije su značajne jer se njima definira liberalizacija trgovine i bliža regionalna suradnja, financijska pomoć, suradnja u području kulture, razvoj infrastrukture itd. • Rezultati svih Lome konvencija nisu bili zadovoljavajući • 1998.godine – dogovoren je novi Ugovor o suradnji koji je potpisan s rokom od dvadeset godina (revizije svakih 5 godina i financijski protokoli svakih pet godina), potpisan u Cotonou (Benin) 2000. Godine • Temelji se na pet međuovisnih stupova: • opsežna politička dimenzija; • pristup sudjelovanja; • naglasak na smanjenju siromaštva; • novi okvir za ekonomsku i trgovinsku suradnju; • reforma financijske suradnje.