doc. dr. sc. Andrea Russo

ETIČKA NAČELA I PROSOCIJALNO PONAŠANJE doc. dr. sc. Andrea Russo

Uvod • Etika (od grč. θος = običaj; lat. mos, moris, = običaj, pravilo), filozofska disciplina čiji je objekt proučavanja ljudsko djelovanje i norme po kojima se usklađuje ili bi se trebalo usklađivati. • Pojam uvodi Aristotel. U širem se smislu podudara sa "filozofijom prakse" koja želi zahvatiti ljudsko voljno djelovanje. Uključuje sve ljudske odrednice i vrijednosti koje se mogu odnositi na ljudsku volju i djelovanje. U užem smislu etika je sinonim moralu. • Moralna filozofija - znanost o onome što treba činiti a što treba izbjegavati, ona je dio filozofije koja promatra ljudsko djelovanje (etika). • Moralnost - u moralnoj filozofiji (etici) označuje ljudsko djelovanje koje je sukladno s moralnim normama i dobrim običajima. Prema Kantu čista sukladnost ljudskog djelovanje s nekom normom je legalnost, dok je moralnost poslušnost zakonu nutarnjim osjećajem koje potiče na ispunjavanje dužnosti radi dužnosti.

Moralni osjećaj - čovjekova urođena sposobnost da neposredno prepoznaje dobro i zlo. • Moralni principi - vrhovna moralna načela koja su po sebi svima očita: npr. "ne čini zlo" ili "ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi". • Vrijednosti su sastavni dio mehanizma integracije na normativnom području svijesti. Vrijednosti ograničavaju postojeći normativni sustav zahtjevom da se svaka operacionalna norma može svesti na postojeću i prihvaćenu vrijednost. Vrijednosti ograničavaju evoluciju normativnog sustava postulatom da se nove norme mogu izvoditi samo iz postojećeg i prihvaćenog skupa vrijednosti.

Vrijednosti – filozofska perspektiva • Sokrat iznosi stav da je vrlina znanje koja se može naučiti. • Vrline su pretpostavke društvenog postojanja i moraju se razvijati tako da ljudi razmišljaju o općem, a ne sebičnom dobru, čime se postiže blaženstvo. • Nitko ne griješi namjerno, već iz neznanja. • Ako društvenu devijantnost uzrokuje sebičnost, koja je rezultat nedovoljne promišljenosti tj. neznanja, primarni je društveni cilj, vrijednost kojoj cjelokupni društveni napori moraju težiti, podizanje opće razine znanja.

Vrijednosti – filozofska perspektiva • Platon ne drži realnim ostvarenje idealnih normi i vrijednosti u ljudima i društvenoj stvarnosti, ali svaka prirodno nesavršena djelatnost mora težiti svojoj savršenoj ideji, ideji dobra - najvišem cilju moralne djelatnosti, vrlini - dobru ostvarivom u pojedincu i državi, najvišem mogućem dobru ostvarivom u društvenom životu. • Idealna organizacija države identična je ljudskoj duši koju Platon dijeli na: • umni (vrlina mudrosti - filozofi), • voljni (vrlina hrabrosti - vojnici) i • požudni dio (vrlina umjetnosti i radišnosti- proizvođački sloj, tj. zanatlije).

Aristotel naglašava praktični smisao etike te najvišim dobrom i krajnjim životnim ciljem drži blaženstvo, kojemu uvijek treba težiti zbog njega samog i koje se ostvaruje djelovanjem duše prema vrlini. Vrline dijeli na dijanoetičke i etičke. U etičkim naglašava srednju mjeru, jer svaka krajnost sprječava ostvarenje svrhe. Vrlina je splet poželjnosti i kontekstualnosti ostvarenja. • Kant smatra da nikakvi institucionalni ili drugi autoriteti ne mogu nadvisiti vlastitu svijest, kojom se jedino istinski pokreće čudoredno djelovanje. Moralno djelovanje ne može biti sredstvom nikakvom praktičnom ili nagonskom cilju. Ono u sebi nosi svrhu, a u dužnosti svoj autonomni izvor. • Dužnost kao zakon vlastita uma, izrečena u Kantovom kategoričkom imperativu, poziva na djelovanje za temeljno načelo prema kojem uvijek možemo htjeti da ima važnost općeg zakona. Kant formulira i drugi imperativ, po kojem svoju čovječnost i čovječnost druge osobe uvijek treba doživljavati kao svrhu, i to najvišu, a nikada kao puko sredstvo za ostvarenje nekih drugih ciljeva. • Čovjek je prirodno i umno biće, koje se u svojoj prirodnosti orijentira načelima ugode i sreće, a u svojoj umnosti dužnošću i tako postaje moralno biće.

Vrijednosti unutar sociologijskih teorijskih koncepata • Emil Durkheim misli kako čovjek djeluje odgovarajući moralnim obavezama, pokoravajući se društvenim pravilima i vjerujući u njihovu ispravnost. Norme postaju moralno obvezujuće, jer njihovo ispunjenje s vremenom više nije izvanjski prisilno, nego unutarnja individualna potreba. • Durkheim je u podjeli rada vidio integrirajući činitelj društva, međutim, odmah je uočio i problem: ako se društvo ne integrira na moralnim načelima, predstoji mu anomijsko stanje bez normi i vrijednosti.

Max Weber svrstava prosvjetiteljske ideale razuma i slobode među temeljne civilizacijske vrijednosti, ali one nisu objektivne, nego su produkt individualnog, subjektivnog odnosa prema stvarnosti. • Vrijednosti su vječna borba između dobra i zla. Weber slobodu pretpostavlja razumu jer se samo slobodnom voljom razum može postaviti najvišim načelom življenja. • On nudi četiri čista, „idealna tipa“, društvenog djelovanja s obzirom na izraženost unutarnje subjektivnosti: ciljno racionalno djelovanje, vrijednosno racionalno djelovanje, afektivno djelovanje, tradicionalno djelovanje (razlikuju se prema navedenoj vrsti opravdanja).

Talcott Parsons naglašava nemogućnost analize socijalne akcije van sustava temeljnih vrijednosti, a za pojedince su one obavezujuće, ne kao sredstva, nego po sebi. • Društvo promatra kao cjelinu sastavljenu od dijelova koji su međusobno povezani i u međusobnom odnosu. • Preduvjet opstanka je međusobna uskladivost i usklađenost dijelova. Poput Parsonsa, mnogi funkcionalisti dokazuju da se integracija društva temelji na „vrijednosnom konsenzusu“, tj. na sporazumu pripadnika društva o vrijednostima. • Kada su vrijednosti institucionalizirane, a ponašanje strukturirano u njihovim okvirima, rezultat je stabilan sistem - stanje društvene ravnoteže.

Socijalna kontrola • Kada se pojave tendencija kršenja normi i konkretna odstupanja, pokreću se mehanizmi socijalne kontrole, koji pojedinca i skupine trebaju prisiliti na konformističko ponašanje, sukladno društvenim očekivanjima i zahtjevima. • Socijalna kontrolajest proces kojim članovi grupe daju podršku poželjnim oblicima djelovanja i obeshrabruju nepoželjne oblike djelovanja, a obuhvaća mnoštvo raznolikih mehanizama, postupaka,sredstava, tj. pozitivnih i negativnih sankcija. • Razlikujemo dva osnovna oblika djelovanja socijalne kontrole: • neformalni- spontana reakcija socijalne okoline i • formalnikoji pokreće pozitivne reakcije u obliku priznanja i pohvala (šport, kultura) ili negativne koje su sustavno utemeljene: kazneni zakon, policija, sud... • S obzirom na izvor socijalna kontrola može biti: • izvanjska- socijalno uvjetovani formalni i neformalni poticaji, pritisci i sankcije, kojima društvena sredina želi sve oblike individualnog ili grupnog djelovanja prilagoditi postojećim, općeprihvaćenim i zadanim standardima; • unutarnja - postoji i djeluje sustavom internaliziranih i nametnutih normi.

Devijantnost • Sveprisutan fenomen, nema društva u povijesti koje ne poznaje devijantnost. • Devijantnim možemo nazvati svako djelovanje koje odstupa od normi i vrijednosti prihvaćenih u nekoj vrsti zajedništva ili društvenosti. • Odstupanje može imati pojedinačne i opće pozitivne posljedice, može imati bezazlene posljedice, a može izazvati štetu, trpljenje duševne ili fizičke boli, te konačno i nepopravljivo narušavati bioprogram, tj. zdravlje i život.

Prosocijalno ponašanje • Svako djelovanje počinjeno s ciljem osiguravanja dobrobiti drugoj osobi. • Nečije prosocijalno ponašanje može biti potaknuto vlastitim interesima, tj. željom da se nešto dobije zauzvrat. • Ipak, može se temeljiti i na altruizam, željom da se pomaže drugoj osobi, čak i ako ono podrazumijeva gubitak za onu osobu koja pomaže.

Teorijski pristupi prosocijalnom ponašanju • Evolucijski psiholozi smatraju kako se socijalno ponašanje temelji na genetskoj osnovi koja je evoluirala tijekom vremena kako bi se osiguralo preživljavanje vrste (odbacuju se oni geni koji umanjuju ovu mogućnost, a prosljeđuju oni koji je pospješuju). • Nekoliko je psihologa pristalo uz ova shvaćanja, a i Darwin je na vrijeme uvidio poteškoće objašnjenja altruizma kroz evolucijsku teoriju jer je ono trebalo kroz stoljeća iščeznuti ako je osnovni cilj preživljavanje pojedinaca. • Evolucijski psiholozi to objašnjavaju tzv. selekcijom srodnika, tj. shvaćanjem da prirodna selekcija preferira ponašanja kojima pomažemo svojim genetskim srodnicima. Ljudi mogu povećati vjerojatnost preživljavanja svojih gena tako da imaju djecu, ali i ako pomažu svojim genetskim srodnicima koji također mogu imati djecu.

Dakle, prirodna selekcija trebala bi preferirati altruistična ponašanja prema genetskim srodnicima. Sami primjeri požara, potresa i drugih katastrofa pokazuju da su ljudi skloniji tada pomagati genetske srodnike nego druge ljude. Zanimljivo je da su tako postupali i muškarci i žene, te ljudi iz Amerike, ako i Japana. Kada se ne radi o pitanju života i smrti, to nije slučaj, tj. ljudi neće nužno prije pomoći genetske srodnike. • Evolucijski psiholozi smatraju kako ljudi ne vode precizne izračune o biološkoj važnosti prije negoli odluče hoće li pomoći. Ipak, tijekom tisućljeća, selekcija srodnika vjerojatno je postala usađena u ljudsko ponašanje jer geni takvih ljudi imaju veću vjerojatnost preživljavanja od gena ljudi koji ne slijede ovaj princip. • Kako bi objasnili altruizam, evolucijski psiholozi ističu i normu uzajamnosti, odnosno shvaćanje da će pomaganje drugima povećati vjerojatnost da će oni nama pomoći u budućnosti. Ljudi su od vremena špilje lakše preživljavali pomažući se međusobno, nego djelujući isključivo individualno. Ipak, kako ih se ne bi iskorištavalo, takvo pomaganje odavno je vodilo sporazumima među ljudima. Takva je norma uzajamnosti vjerojatno postala genetski utemeljena.

Iako se neki socijalni psiholozi ne slažu s evolucijskom teorijom prosocijalnog ponašanja, oni prihvaćaju stajalište kako ljudi mogu pomagati iz vlastitog interesa. • Teorija socijalne razmjene pretpostavlja da je ono što činimo u velikoj mjeri određeno željom da maksimalno povećamo svoje dobitke i maksimalno smanjimo gubitke. • Razlika u odnosu na evolucijski pristup je u tome da se ne pokušavaju pronaći evolucijski korijeni ovakve potrebe i ne pretpostavlja se da je takva potreba evolucijski utemeljena. • Teoretičari socijalne razmjene pretpostavljaju da ljudi u odnosima s drugima pokušavaju maksimalno povećati omjer socijalnih dobitaka i gubitaka, jednako kao što na ekonomskom tržištu pokušavaju maksimalno povećati omjer svojih novčanih dobitaka i gubitaka.

Ovo ne znači da ljudi stalno kalkuliraju dobitke i gubitke, no teorija socijalne razmjene smatra kalkulabilnost principom međuljudskih odnosa na dubljoj razini. • Ovi teoretičari da su mnogi ljudi uznemireni kada vide drugu osobu da pati te pomažu makar djelomično kako bi ublažili osjećaj nelagode. • Temeljni je princip da gubici ne premašuju gubitke, pa ljudi pomažu rjeđe ako su izloženi fizičkoj opasnosti, ako im pomaganje oduzima previše vremena i sl. • U osnovi, ova teorija smatra kako ne postoji stvarni altruizam zbog kojeg ljudi pomažu i kada stvarno gube.

Daniel Bateson (1991) naglašava kako ljudi ponekad pomažu zato što imaju dobro srce, tj. zato što doživljavaju empatiju s drugom osobom kojoj je potrebna pomoć, postavljanjem u njenu poziciju i doživljavajući osjećaje koje je ona doživjela. • On postavlja hipotezu empatija-altruizam, tj. ako se suživljavamo s nekom osobom onda ćemo joj pomoći iz altruističkih razloga. • Bateson naglašava da kada ne doživljavamo empatiju, ipak često pomažemo uzimajući u obzir socijalnu razmjenu.

Osobne odrednice prosocijalnog ponašanja: zašto neki ljudi pomažu više od drugih? • Ovi motivi nisu jedini jer postoje i situacijske odrednice ljudskog ponašanja, no svakako pripomažu objašnjenju prirode ljudskog pomaganja. • Značajan čimbenik pružanja pomoći drugima je i raspoloženje osobe u određenom trenutku. Kulturološke i spolne razlike su također značajne. Muškarci su skloniji pomoći u aktivnostima koje traže kratkoročno junaštvo, a žene u situacijama koje zahtijevaju pažnju i skrb. • Dok zapadnjačka društva njeguju individualistički pogled na osobu, istočnjačka su kolektivistička, tj. pojedinci se snažno identificiraju kroz zajednicu pa su skloniji pomoći ostalim članovima. • Ipak, sve su kulture manje sklone pomagati „strancima“ nego pripadnicima vlastite grupe, a što naročito dolazi do izražaja kod kolektivističkih kultura jer je izražena razlika između „nas“ i „njih“.

Isen i Levin (1972) eksperimentom utvrdili su kako dobro raspoloženje značajno povećava stopu prosocijalnog ponašanja. Kada je ljudima ostavljen novac na podu da ga pronađu, mnogo su češće pomagali ljudima kojima su (namjerno) ispadale stvari, nego kada to nije bio slučaj. • Oni su potvrdili princip „osjećaš se dobro, činiš dobro“ jer su tada dostupnije pozitivne asocijacije, a također ljudi nastoje održati dobro raspoloženje. • Harris i sur. (1975) – otkrili su u istraživanjima da su ljudi skloniji pomoći drugima kada osjećaju krivnju. Primjerice, tako vjernici puno više darivaju novac prije ispovjedi nego nakon nje. Istraživanja također pokazuju kako je pomaganje ponekad i način kojim ljudi nastoje prevladati tugu i loše raspoloženje, posebno ako se uz djelovanje povezuje određena nagrada koja će popraviti naše loše raspoloženje.

Situacijske odrednice prosocijalnog ponašanja • Istraživanja pokazuju kako su ljudi mnogo više spremni pomoći u situacijama gdje je prisutno manje ljudi (efekt promatrača). Zbog prisustva drugih, može doći do nemara zbog mnoštva, tj. izostajanja percipiranja situacije kao opasne jer nitko ne izgleda zabrinuto. Nadalje, izostanak pomoći može uslijediti zbog difuzije odgovornosti, odnosno ne preuzimanja osobne odgovornosti zbog prisutnosti drugih koji trebaju pomoći. • Ljudi su skloniji pomagati u ruralnim područjima i manjim gradovima, s manjom gustoćom naseljenosti, nego u velegradovima. To Milgram određuje kao hipotezu urbane prenapučenosti. U velikim gradovima ljudi su izloženi brojnim podražajima i ne dopuštaju da ih isti preplave, već se drže za sebe. Isti ljudi češće pomažu kada se nađu u manjim gradovima ili seoskom području.

Kako u većoj mjeri potaknuti pomaganje? • Ljudi često ne žele da im se pomogne ili nerado prihvaćaju pomoć jer ne žele ostaviti dojam da su nesposobni. Stoga, često odlučuju patiti u tišini, čak i ako to umanjuje vjerojatnost da će uspješno obaviti zadatak. • Ipak, svijet bi bio bolje mjesto kada bi ljudi učestalije pomagali. • Mogućnost poticanja takvog ponašanja krije se u naglašavanju njegovih izvora (teorije o prosocijalnom ponašanju). Ipak, treba naglasiti kako niti altruistične osobe neće uvijek pomoći, primjerice u situaciji urbane napučenosti ili u situaciji s brojnim promatračima. • Istraživanja pokazuju kako ljudi koji imaju znanja o prosocijalnom ponašanju lakše uklanjaju osobne i situacijske čimbenike koje onemogućavaju pomaganje, te češće pomažu u potrebnim situacijama

HVALA!

doc. dr. sc. Andrea Russo