PRUŽANJE PODRŠKE OSOBAMA U PROCESU TUGOVANJA

1. PRUŽANJE PODRŠKE OSOBAMA U PROCESU TUGOVANJA Studijski centar socijalnog rada Osnove kriznih intervencija u socijalnom radu dr.sc. Linda Rajhvajn Bulat Snježana Marohnić

2. Korisna, „ljekovita” ili djelotvorna načela pružanja podrške tugujućima temelje se na potrebama tugujućih ljudi: Faze tugovanja i potrebe tugujućih ljudi (Sanders, 1999.)

3. Načela na kojima se temelji djelotvorno pružanje podrške tugujućima: (1) • Griješiti je ljudski • Nekad ljudi odustaju od podrške tugujućima jer ih je strah da će reći ili učiniti “pogrešnu stvar” – Pa što onda? Na svijetu ne postoji čovjek koji ne griješi i greške nije moguće izbjeći • Griješimo i zato što reagiramo u skladu s tim kako mislimo da bismo trebali (morali) reagirati, a ne na temelju konkretne situacije, tj. spontano, iz empatije s tugujućim • Slušanje je mnogo važnije od govorenja • Kvalitetnim slušanjem šaljemo poruke “Tu sam. Stalo mi je do tebe i s tobom sam. Nisam sigurna što da kažem, ali sam spremna slušati.” • Slušanje je tih način dijeljenja doživljaja u procesu tugovanja, ali i način pomaganja tugujućem da nađe svoja rješenja

4. Načela na kojima se temelji djelotvorno pružanje podrške tugujućima: (2) • Reakcije tugujućeg ne treba shvaćati osobno • One ponekad znaju biti neugodne i teško podnošljive za osobe koje pružaju podršku, ali one nemaju veze s njima, odnosno osoba koja pruža podršku nije uzrok tim reakcijama • One su ponajviše odraz činjenice da tugujući ne zna što bi sa sobom i sa svojom boli, činjenice da je toliko usmjeren na sebe i na odnos koji je gubitkom izgubio da često nije niti svjestan da odbija sve oko sebe • Racionalni odgovori ustvari su iracionalni • Tugujući postavljaju različita pitanja povezana s gubitkom, na koja nema “točnog” odgovora i smrt voljene osobe se nikada ne može objasniti upotrebom logike • Tugujućem ne možemo dati nikakvo objašnjenje koje će mu biti “prihvatljivo” i “racionalna” objašnjenja koja se tiču smrti gotovo mu nikada ne pomažu

5. Načela na kojima se temelji djelotvorno pružanje podrške tugujućima: (3) • Preuzimanje odgovornosti za neke (praktične) stvari, ali ne i za život tugujućeg • Skloni smo preuzeti odgovornost za život i dobrobit tugujućih i njihove djece te odgovornost za teške i važne odluke koje mogu imati velike posljedice za život tugujućih • No, važno je postaviti granicu između toga što jest, a što nije naše područje odgovornosti • Ostavljanjem osobi da sama ostane odgovornom za svoj život, šaljemo joj poruku kako vjerujemo u njene snage i kapacitete iako su oni privremeno oslabjeli • Konkretnost u nuđenju podrške (i praktične pomoći) • Nema smisla podršku pružati tako da za svaki naš potez tražimo “dopuštenje” i mišljenje tugujuće osobe, a to naročito vrijedi za različite praktične stvari koje smo spremni učiniti • npr. bolje je reći “Sutra ću donijeti meso, salatu i kolač” nego pitati “Što bi htio jesti?”

6. Što nije djelotvorna podrška nakon gubitka? (1) • U trenutku kada je tugujuća osoba saznala za gubitak (neposredno i kratko nakon toga): • tješenje i time umanjivanje težine gubitka (npr. “Ne brini, sve će biti dobro”) • “ojačavanje” tugujućeg (npr. “Ti si jaka, ti ćeš to moći podnijeti”) • izražavanje nerealističnih očekivanja (npr. “Moraš biti jaka radi svoje djece”) • odvraćanje misli od gubitka i obeshrabrivanje pokazivanja osjećaja (npr. “Nemoj stalno misliti na to”) • mijenjanje teme razgovora kad tugujući počne govoriti o izgubljenoj osobi • nagovaranje tugujućeg da se nečim zaposli, da spava, nađe neku aktivnost kojom će se zabaviti • postavljanje neprikladnih pitanja (npr. je li umrla osoba bila vezana pojasom, je li bila pijana/drogirana, …)

7. Što nije djelotvorna podrška nakon gubitka? (2) • Mjesec, dva ili dulje nakon gubitka: • pokazivanje čuđenja što tugujući “ne funkcionira”, što plače pri spomenu na umrlu osobu (npr. “Sad bi već trebao…”) • Neovisno o tome kada se gubitak dogodio: • uspoređivanje različitih gubitaka (npr. “Znam kako ti je. I moj je tata umro.”) • davanje savjeta koje tugujući ne traži (npr. “Bilo bi dobro da nabaviš psa. Oni su izvrsno društvo.”) • prestanak slušanja ili slušanje “s pola uha” • požurivanje tugujuće osobe da se “što prije sabere i vrati u normalan život” (npr. “Trebala bi češće izlaziti među ljude.”) • nametanje vlastitih reakcija, postupaka i rješenja jer su oni “bolji” • izbjegavanje tugujuće osobe • “optuživanje” tugujućih ljudi da su krivi za smrt

8. Zašto tugujućima pružamo podršku na neprikladan način? • Ne znamo što bismo rekli tugujućima • Bojimo se osjećaja tugujućih • Bojimo se vlastitih osjećaja i reakcija u susretu s tugujućim • Ne želimo razgovarati o smrti • Slušamo, ali ne čujemo tugujućeg • Imamo iluziju da se bol tugujućih može ublažiti (nekim posebnim) riječima

9. Kako pružiti podršku drugima?

10. Početak razgovora npr. “Jako mi je žao što ti je tata umro. Je li bio dugo bolestan?”, “Ne znam što bih rekla, ali vidim da ti je jako teško.”, “Puno sam razmišljala o tebi i htjela sam vidjeti/čuti kako si.” • Ako osoba trenutno nije spremna razgovarati, ponudite neko drugo vrijeme • Slušanje bez vrednovanja, prihvaćanje i poštovanje tugujuće osobe • umjesto tješenja je mnogo bolje prihvatiti stanje tugujućeg takvo kakvo jest i izdržati njegovu bol i patnju • dopuštanje da pred vama smije pokazati kako se osjeća i da se vi nećete izbezumiti i početi ga/ju tješiti • Održavanje “dobrog” kontakta s tugujućom osobom • ponajviše neverbalnim znakovima • Puštanje tugujućeg da govori • mnogo je važnije “biti tu”, čak i u tišini, nego nešto reći

11. (Povremene) verbalne reakcije na ono što tugujući govori • pitanja radi pojašnjavanja • traženje dodatnih informacija • parafraziranje • reflektiranje osjećaja • Zadržavanje pozitivnog ozračja • npr. razgovorom o ugodnim i zabavnim situacijama povezanim s umrlom osobom ili o svakodnevnim zbivanjima • Ako nešto “krivo” kažete ili postupite  kratko se ispričajte, recite da vam je žao i da tugujućeg niste htjeli povrijediti i - zašutite • ne očekujte od sebe savršenstvo jer ono ne postoji • Normalizacija reakcija na gubitak i strpljenje • ponekad nekoliko puta moramo ponoviti rečeno • Upornost, ali ne i nametljivost • ukoliko osoba ne želi podršku kada ju pružimo, važno je ne dignuti u potpunosti od nje ruke, već ponovno ponuditi podršku i vrlo je vjerojatno da će ona u jednom trenutku biti prihvaćena

12. Dijeljenje uspomena na pokojnika s tugujućom osobom • Davanje savjeta kada ih tugujući traži • prije nego damo traženi savjet, dobro je pitati ga je li on razmišljao o tome što bi učinio pa tako postajemo partner za razgovor o dvojbama koje ima i pružamo mu podršku u procesu donošenja odluke koja će za njega biti najbolje • kada nije moguće izbjeći izravan odgovor, najbolje početi riječima “Da sam ja na tvom mjestu, ja bih…” • Moć dodira – ponekad tugujućima odgovara lagani dodir po ruci, ramenu ili zagrljaj • s dodirom valja biti jako oprezan, naročito ako s tugujućom osobom niste bliski • ako zamijetite da joj je dodir nelagodan, lagano se povucite • Predlaganje aktivnosti koje je tugujući nekada volio • Pozivanje tugujućih ljudi u društvo • za početak ih pozvati na mjesta gdje će biti malo, i to bliskih, ljudi, a postupno u veća društva

13. Ohrabrivanje na nove aktivnosti i podrška kad one “ne uspiju” • nije nužno riječ o novim aktivnostima, ali kako ih je tugujući ranije obavljao s izgubljenom osobom, sada ih doživljava nepoznatima i zastrašujućima • ohrabrivanje i poticanje moguće je započeti riječima “Kako ti se čini da…?”, “Mislila sam da danas odemo tu i tu. Što misliš o tome?” • važno je prihvatiti odbijanje, ali ne i odustati • ukoliko osoba ne uspije u pokušaju, važno je da zna kako to ne smatramo znakom njene slabosti, nemoći, nesposobnosti, već kao pokazatelj da još nije u potpunosti spremna za ono što je pokušala • tugujućem važno jasno dati do znanja da vjerujemo u njega i njegove snage

14. Podrška glede stvari koje su pripadale umrloj osobi • važno utvrditi što osoba misli i osjeća glede pospremanja stvari osobe koje više nema, a ne voditi se nekim općim pravilima o tome • ako tugujućoj osobi te stvari nisu stalan izvor izrazite patnje, ne treba ju tjerati da ih ukloni • ako osjetite da jesu spremni za to, tada im podršku možete pružiti tako da im u tome pomognete • ponekad je to vrlo spor i dugotrajan proces, koji se započinje i prekida i po nekoliko puta i to treba poštovati • Tugujućeg je važno razuvjeravati da nije kriv za nečiju smrt, odnosno gubitak, ali najprije treba prihvatiti činjenicu da se osjeća krivim i tek potom reći kako se u datim okolnostima nije moglo ništa učiniti

15. Ukoliko vam se čini da razmišlja o samoubojstvu, recite mu to i pitajte ima li takve misli • ako netko ne razmišlja o samoubojstvu, nećete ga postavljanjem takvog pitanja navesti na taj čin • ako o tome jest razmišljao, pružit ćete mu veliko olakšanje jer će se osjećati slobodnim da s nekim govori i o tako teškim stvarima • bojite li se da bi zaista mogao počiniti samoubojstvo, recite mu to, ali svoj strah svakako podijelite i s nekim drugim tko mu je blizak te nagovorite tugujućeg da ode stručnjaku • Tugujućima valja reći da ne očekuju čuda, tj. poboljšanje preko noći • neka ne žive samo “dan po dan”, već “sat po sat” • S tugujućima je važno postupati što je “normalnije moguće” • ne tretirati ih kao da su s doživljenim gubitkom trajno izgubili svoje vještine, sposobnosti i kapacitete

16. literatura • Arambašić, L. (2005). Gubitak, tugovanje, podrška. Jastrebarsko: Naklada Slap. • Podrška u procesu tugovanja (305. – 423. str.)

17. REAKCIJE I POTREBE TRAuMATIZIRANIH OSOBA I ADEKVATNI ODGOVORI POMAGAČA

18. Osnovni principi nošenja s TRAUMATSKIM REAKCIJAMA • Ići “sa” simptomom, a ne protivnjega • Pustiti ljude da izraze osjećaje unutar sigurnih okvira • Poštivati njihove obrambene mehanizme

19. NE ČINITI tijekom akutne faze: • Neželjena i nepotrebna konfrontiranja • Previše informacija ili pružanje informacija koje nisu tražene • Raditi protiv simptoma • Tretirati osobu kao da je nesposobna • Predviđati buduće simptome

20. Traumatske stresne reakcije • “glasne” reakcije • plakanje, vikanje, agresija, strah • “tihe” reakcije • npr. zbunjenost, zamrzavanje, nemogućnost plakanja, otupjelost

21. PLAKANJE • može biti tolerirano od strane rodbine i prijatelja u određenoj mjeri, ovisno o dobi i spolu osobe, kao i njihove kulture • ako vidimo osobu da plače, možemo osjetiti poriv da je tješimo, možemo biti preplavljeni time i željeti je zaustaviti, ili se maknuti iz te situacije što je prije moguće • često rodbina i prijatelji govore osobi da prestane plakati ili predlažu lijekove za smirenje što može dovesti do eskalacije simptoma

22. PLAKANJE • može biti tolerirano od strane rodbine i prijatelja u određenoj mjeri, ovisno o dobi i spolu osobe, kao i njihove kulture • ako vidimo osobu da plače, možemo osjetiti poriv da je tješimo, možemo biti preplavljeni time i željeti je zaustaviti, ili se maknuti iz te situacije što je prije moguće • često rodbina i prijatelji govore osobi da prestane plakati ili predlažu lijekove za smirenje što može dovesti do eskalacije simptoma KAKO REAGIRATI? ostanite mirni pustite osobu da plače poštujte privatnost: ne dodirujte osobu prije nego što ste pitali za dozvolu poštujte kulturalne i spolne specifičnosti vezane uz način izražavanja tuge i očaja

23. STRAH • ekstreman strah može potaknuti razne reakcije, koje onda otežavaju razumijevanje emocija i zbog toga mogu dovesti do poteškoća u komunikaciji i odnosu • strah može dovesti do toga da ljudi pobjegnu ili se “zamrznu”, zakoče, no može ih navesti i na agresivnost

24. STRAH • ekstreman strah može potaknuti razne reakcije, koje onda otežavaju razumijevanje emocija i zbog toga mogu dovesti do poteškoća u komunikaciji i odnosu • strah može dovesti do toga da ljudi pobjegnu ili se “zamrznu”, zakoče, no može ih navesti i na agresivnost KAKO REAGIRATI? ostanite mirni i samouvjereni držite se na odstojanju nemojtepodizatiglasnaosobu ili se ponašatinervozno i uznemireno slušajte što vam osoba govori – pokušajte razumjeti razlog straha te osobe, iako se vama čini neobičnim/ neosnovanim

25. UZNEMIRENOST/AGRESIVNO PONAŠANJE • ponekad osobe postanu vrlo uznemirene i agresivne u situacijama ekstremnog stresa • viču, bacaju predmete, prijete drugima, hodaju uznemireno,…

26. UZNEMIRENOST/AGRESIVNO PONAŠANJE KAKO REAGIRATI? (1) ODNOS: držite distancu, ostanite mirni, ne uzimajte stvari osobno, ne dajte se isprovocirati, ali budite uz osobu, hodajte s njom ako je u pokretu, “držite oko” na osobi, osobna zaštita i zaštita vašeg tima je prioritet SAMOKONTROLA : stav tijela, disanje, kontakt očima (ne cijelo vrijeme), rutinske aktivnosti, bez brzih pokreta, bez prijetećih facijalnih ekspresija, gesta GOVOR: govoritepolagano, smireno i ne previšeglasno, izgovorite ime osobe, dajte jasne informacije, a ne procjenu ili savjete, koristite jednostavan i razumljiv jezik, postavite otvorena pitanja • ponekad osobe postanu vrlo uznemirene i agresivne u situacijama ekstremnog stresa • viču, bacaju predmete, prijete drugima, hodaju uznemireno,…

27. UZNEMIRENOST/AGRESIVNO PONAŠANJE • ponekad osobe postanu vrlo uznemirene i agresivne u situacijama ekstremnog stresa • viču, bacaju predmete, prijete drugima, hodaju uznemireno,… KAKO REAGIRATI? (2) RAZUMIJEVANJE vs. KONTROLA: uzmite osobu za ozbiljno, izrazite razumijevanje, aktivno slušajte, pričajte o svojim emocijama, koristite ja-poruke POSTAVLJANJE JASNIH GRANICA: ne prihvaćajte uvrede ili prijetnje, ostanite na razini činjenica, ne ugrožavajte osobu, ne odbijajte osobu, nego samo njeno ponašanje RAZLIČITE OPCIJE ZA DALJNJU AKCIJU: ne inzistirajte, predlažite, ne dajte lažna obećanja

28. EMOCIONALNA OBAMRLOST • u situacijama ekstremnog stresa, jedna od prvih reakcija može biti nemogućnost da se u potpunosti shvati što se zapravo dogodilo • to može dovesti do osjećaja emocionalne otupljenosti/obamrlosti, kao i do drugih disocijativnih simptoma • ti simptomi nam pomažu da se nosimo s ekstremnim stresom, štiteći nas od njegovog trenutnog i potpunog utjecaja

29. EMOCIONALNA OBAMRLOST • u situacijama ekstremnog stresa, jedna od prvih reakcija može biti nemogućnost da se u potpunosti shvati što se zapravo dogodilo • to može dovesti do osjećaja emocionalne otupljenosti/obamrlosti, kao i do drugih disocijativnih simptoma • ti simptomi nam pomažu da se nosimo s ekstremnim stresom, štiteći nas od njegovog trenutnog i potpunog utjecaja KAKO REAGIRATI? nemojte interpretirati obamrlost kao nedostatak emocija prema pokojniku/žrtvi budite smireni, strpljivi i umiriteosobu govoritepolagano i ponoviteakojepotrebno, no nemojte se konfrontirati poštujte reakciju kao obrambeni mehanizam, budite strpljivi

30. RIZIK ZA SAMOUBOJSTVO (1) • PROCIJENITI: • Postoje li pokušaji samoubojstva u prošlosti? • Koliko je čvrsta socijalna mreža? • Postoji li specifičan suicidalni plan (vrijeme, način, sredstva, …)? • Koliko uspješno osoba upravlja suicidalni mislima?

31. RIZIK ZA SAMOUBOJSTVO (2) • KAKO SE PONAŠATI: • budite otvoreni prema znakovima koje osoba šalje (sram, krivnja, osoba koja se čini rizičnom napušta prostoriju, najave samoubojstva,…) • ako sumnjate na visok rizik od suicida, ne ostavljajte osobu samu! • razgovarajte o svojim sumnjama o riziku od suicida sa svojim kolegama i s članovima obitelji osobe za koju sumnjate da je rizična za suicid (pitajte je li osoba ikad prije bila suicidalna ) • hospitalizirati osobu

32. Pričanje priča Za kraj...

33. Zašto priče? • Naš mozak se znatno više aktivira slušanjem priče • ne aktiviraju se samo područja u mozgu odgovorna za govor i jezik, već i sve druge strukture koje su aktivne kad doživljavamo neko iskustvo (desna hemisfera) • priča može cijeli mozak potaknuti na bolji rad, dosjećanje, razumijevanje, proživljavanje • aktiviraju se sva osjetilna područja – doživljaj priče kao vlastitog iskustva • slušajući priču nastojimo ju povezati s osobnim iskustvom • pomaže sinkronizaciji aktivnosti našeg mozga s mozgom osobe koja priča priču • dobra priča uključuje vezu između uzroka i posljedice, a upravo po tom sistemu naš mozak radi

34. Kako koristiti priče? (1) • Individualno, u grupi ili s obitelji • Kao nadopuna i/ili poticaj drugim oblicima rada (npr. TF-KBT) • Za „probijanje leda”, imaju psihoedukativnu svrhu, ali su i terapeutske/ljekovite • Koriste se priče s kojima se K može povezati i potaknuti razmišljanje o vlastitoj situaciji i doživljajima – novo gledanje na situaciju, potencijalna rješenja problema i mogućnosti, povezivanje s nesvjesnim

35. Kako koristiti priče? (2) • Odabir priče treba biti u skladu s fazom oporavka u kojoj je K • Nužan razgovor nakon priče – što je K čuo i kako je to povezano s njegovim iskustvom PRIMJERI...