- Pa dobro, tko su bili Rimljani?! - upita slovo, posramljeno zbog svog neznanja.

2. Bila je topla ljetna noć. Tišina je vladala gradom. Moglo se čuti jedino udaranje mora o drevne dubrovačke zidine. Lagani povjetarac u večernjoj šetnji zaustavio se pokraj knjižnice, radoznalo zavirio unutra, a zatim ušao. Neočekivano zarobljen u tako malom prostoru, vjetrić je postajao sve snažniji. Svom je silinom počeo udarati po kutovima knjižnice. Od jačine njegova udarca, s jedne police srušila se stara, davno zaboravljena početnica. - Tras! Uuu! Auu! - začulo se. Izgubljeno i samo, glagoljično slovo koje je upravo ispalo iz početnice, plakalo je pokraj prozora dugo u noć. Okupano prvim jutarnjim zrakama sunca, dočekalo je novi dan.

3. Provirivši kroz otvoren prozor, nemalo se iznenadi kad ugleda nešto maleno zeleno, kako skakuće gore-dolje. Bio je to skakavac. Svježi zrak ušao je u prostoriju i od toga se našem slovu vrtjelo u glavi. Ljubazni skakavac priđe još uvijek pospanom i prilično zbunjenom slovu, prijateljski mu kimne glavom i pozove ga u šetnju gradom. – Maroje - predstavi se skakavac. -Glagoljično slovo, drago mi je - reče slovo. Juhuuuuuuu! Znatiželjno i sretno slovo sjedilo je na leđima skakavca, gospara Maroja, koji je veselo skačući krenuo prema središtu staroga grada. Maroje je bio ponosan što je mogao novom prijatelju pokazati ljepote Dubrovnika.

5. - Ala, ala mali pogledaj kako je lipo - reče skakavac. - Vidiš, ovo ti je Stradun, tu ti je Knežev dvor, palača Sponza, Ontarijeva česma, vela i mića, Orlandov stup, a oko nas su ti zidine dubrovačke. Slovo je na zastavi Orlandova stupa uspjelo pročitati Libertas, ali nije znalo što to znači. - E, mali moj, vidim ja, moraš ti još puno palente izist! - reče skakavac. - Reka je meni moj ćaća, a i dobri moj nono Mato, da ti je Dubrovnik bija jedini slobodni grad na ovin prostorima. Mudro se branija od Mletaka i Turaka i dugo, dugo čuva svoju slobodu. Lipi moj, libertas ti znači sloboda. - Ima ti je Dubrovnik najjaču mornaricu u svitu, treću po redu, sa trista brodova i pet iljada mornara - nastavi skakavac. - Da ne zaboravim još nešto jako važno! U franjevačkom samostanu u 14. stoljeću otvorena ti je, mali moj, jedna od prvih likarni u Europi i knjižnica u kojoj se čuvaju najvridnija djela stare dubrovačke književnosti.

7. Umorni od razgledavanja, novi prijatelji zaspali su. – Tu, tu, Uuu! - glasno je tulila brodska sirena. Uplašeni i pospani, slovo i Maroje shvatili su da se nalaze na palubi broda te su se nakon nekoliko sati plovidbe zaustavili u luci. - Ne boj se mali, samo hrabro, gospar Maro je s tobom - ponosno će skakavac. - Vidiš, ovo ti je Split. Pokazat ću ti Dioklecijanovu palaču. Mali, znaš li tko su bili Rimljani? - mudro će skakavac. - Je li to neko novo pismo? - upita slovo. - Ajme mali, ča nisi čuja za Cezara? Lipo je meni nono reka da su ovi današnji mladi potpuni injorati (neznalice). Vidim ja, puno kruva u mliko još tribaš udrobit'!

8. - Pa dobro, tko su bili Rimljani?! - upita slovo, posramljeno zbog svog neznanja. - Slušaj, mali, Rimljani su ti bili veliki, najbolji vojnici i ratnici na ovin prostorima za dugo vrimena. I ne samo to! Bili su i odlični graditelji. Jedan njihov car koji se zva Dioklecijan izgradija je ovu palaču i živija ovdi lipo u penziji do svoje smrti. Tu ti je kasnije nasta grad Split. To ti je jedini grad u svitu koji je nasta iz nečije kuće za stanovanje. Slovu se vrtjelo po glavi: car, penzija, Dioklecijan,Rimljani….Bilo je zbunjeno od tolikih podataka. Nakon boravka u Dioklecijanovoj palači skakavac se odlučio vratiti u Dubrovnik zbog nekog neobavljenog posla, a slovo je ostalo samo u podrumima palače. Pošto podrume palače posjećuju mnogi turisti, tamo su i suvenirnice. Slovo je bilo oduševljeno suvenirima te je sjelo na jedno drveno magare da se malo odmori. Nije dugo potrajalo i jedan turist je kupio upravo ono magare na kojem je sjedilo slovo i stavio ga u torbu. Avanturama nikad kraja! – pomislilo je slovo i počelo razgledavati unutrašnjost torbe. Bio je tu netom kupljeni drveni magarac, dvije autobusne karte za Šibenik, fotoaparat i različite sitnice koje se mogu naći u torbi.

10. Odjednom se čuo žamor. Autobus je stao, netko je otvorio torbu te je bilo zaslijepljeno sunčevom svjetlošću. U polumraku torbe slovo je gledalo autobusnu kartu, magare, pa opet kartu i osjetilo se uplašeno i usamljeno. Što li će sada biti? - I'm very glad because of visiting Sibenik for the first time. It is city with the biggest number of organs in Croatia - reče turistkinja u čijoj torbi je slovo doputovalo u Šibenik. (- Jako se veselim našem prvom obilasku Šibenika. To je grad s najviše orgulja u Hrvatskoj.) - People say that kathedral of st. Jacob is marvellous! Have you checked batteries in your camera? We shouldn't miss anything of that beauty. (Kažu da je katedrala sv. Jakova čudesna. Jesi li provjerila baterije u fotoaparatu? Ne bismo smjeli propustiti išta od te ljepote.) Ispred Katedrale sv. Jakova slovo je ostalo bez daha. Sjedeći na fotoaparatu turista promatralo je ljepotu građevine. Bljesak fotoaparata toliko ga je zaslijepio da je izgubilo ravnotežu i palo na kameni pločnik.

12. Znatiželja je prevladala strah i zbunjenost pa je ipak krenulo u razgledavanje katedrale. Iščekujući što će sve vidjeti, slovo se nastojalo neprimijećeno šetati katedralom kad odjednom… - Bum, traas!!! - začula se buka. Slovo je ugledalo četiri slova koja mu nisu bila slična. Iako su mu izgledala čudnovato, slutilo je da je s njima na neki način povezano. Prepirala su se i ljutito spremala svoje stvari. Pokušavalo se predstaviti i uspostaviti prijateljski odnos s njima, ali se novi poznanici nisu obazirali na njega. I dalje su skakali i vikali sve dok jedno od njih nije palo na glagoljično slovo i srušilo ga te je ono od siline udarca palo u nesvijest. - Hajde mali, probudi se! - vikala su slova, odjednom zainteresirana za pridošlicu. - Brže, zakasnit ćemo na vlak! - Tko, tko ste vi? - javilo se isprepadano slovo. - Kako tko smo? Zar ne vidiš, mi smo slova latinice. Hajde, hajde, brže, idemo do Trogira!

13. - Latinica? - slovo je već po tko zna koji put bilo zbunjeno. Njegov miran život u knjizi bio je zaboravljen pokraj tolikih uzbuđenja i novih prijatelja. Što li će još novoga vidjeti i naučiti? Zvuk lokomotive najavio je polazak. Put je bio zanimljiv jer je glagoljično slovo bolje upoznalo slova Č, Ć , R i B. Slova Č i Ć su se cijelim putem jadala jer nisu znala zašto mnogim ljudima stvaraju tolike probleme u pismu i govoru. - Znaš mali, ponašaju se kao da smo blizanci, uopće nas ne razlikuju. Reci, jesmo li isti? - Naravno da niste - odgovorilo je glagoljično slovo. - Stalno nas brišu gumicama u školi, jer ne znaju hoće li napisati kuća ili kuča, mačka ili maćka, a da ne govorimo kakva zbrka nastaje u riječima čučnuti, očekujući, poskakujući. Uopće ne shvaćaju koliko nas boli to što neki ne razlikuju spavaćicu od spavačice. Kažu da su kupili novu spavačicu, a to ti je žena koja spava. Jedan je napisao da mu je supruga prava spavaćica, drugim riječima, da je ona zapravo pidžama. Ostala dva slova pravila su se kao da se cijela priča njih uopće ne tiče jer problemi s izgovorom nestaju kad se krene u školu. Tada više nije Zabreg, nego Zagreb, a i trambaj ubrzo postane tramvaj.

15. Slovo je s novim prijateljima stiglo do Trogira. Putovanje mu je brzo prošlo u razgovoru i druženju sa slovima latinice. Više mu nisu izgledala tako svadljiva kao kad ih je tek upoznao. Slova su bila zadivljena ljepotom grada, zidinama, uskim uličicama, starim kućama. Šetajući zidinama na jednom trgu ugledali su ploču posvećenu hrvatskoj himni Lijepa naša. Latinična slova uspjela su pročitati: Kud li šumiš svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi. - 1935. godina? Vidiš mali, te je godine obilježeno sto godina postojanja hrvatske himne – reče slovo R. - Tako me boli glava. - požalilo se Č. - Ako tebe boli glava, daj zamisli kako ostale boli kad pišu, a nisu sigurni ideš li u pismo ti ili tvoj prijatelj Ć. - zabavljalo se R. - Prestanite! - umiješalo se B. - Idemo do ljekarne po lijek protiv bolova, a usput možete naučiti da je 1271. godine u Trogiru otvorena prva ljekarna u Hrvatskoj.

16. Putem do ljekarne slova su zastala pokraj spomenika simbolu sreće bogu Kairosu, grčkom božanstvu. Trebalo je uhvatiti pramen nad čelom Kairosa, jer tko ga uhvati bit će sretan. To se mora učiniti brzo jer je i sreća kratkotrajna. Najprije su skakala slova Č i Ć, a zatim i sva ostala slova. Znatiželjno su krenuli dalje i ugledali skupinu ljudi koji su podvikivali, poskakivali i pjevali, a zatim i zaplesali u kolu. Slovo se malo odvojilo od svoja četiri nova prijatelja, te se približilo ljudima ne bi li vidjelo zašto su skakanje i ples tako zanimljivi. Poneseno glazbom, vrtjelo se na rukavu jedne plesačice i završilo u džepu njezine haljine. Sve je bilo isprepleteno šarenim nitima. Zaneseno slovo više nije pratilo što se s njime događa. Nakon nekog vremena postalo mu je vruće i obuzela ga je panika kad je shvatilo da se odvojilo od prijatelja. Nalazilo se u nečijem koferu i ponovo putovalo u nepoznatom smjeru.

18. Sljedeće jutro probudio ga je poznati šum mora i cvrčanje cvrčaka. Udahnulo je svježi morski miris i krenulo u šetnju. Nalazilo se u Poreču. - Vauu, Rimljani su stvarno bili prave face – reče zadivljeno. Ispred njega uzdizala se Eufrazijeva bazilika. Gotovo se izgubilo među kamenčićima šarenih boja koji su činili lik ribe. Riba je jedan od najstarijih simbola ranokršćanskih zajednica. - Tu je i Maurov oratorij, jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana“ – začulo je slovo glas vodiča na čelu jedne skupine turista. - Oratorij je izgrađen u drugoj polovici 3. st., a sveti Mauro bio je prvi porečki biskup i mučenik te do danas zaštitnik grada Poreča i biskupa. U Eufrazijevoj bazilici čuvaju se njegove moći – saznalo je slovo i ostale zanimljive činjenice o prekrasnoj bazilici. Razmišljalo je kako bi bilo lijepo kad bi imalo takve moći da se može vratiti među svoje prijatelje, ostala glagoljična slova. Također mu je silno nedostajao njegov stari prijatelj skakavac.

20. A skakavac? I on je mislio na svog malog prijatelja i odlučio ga potražiti ubrzo nakon što je obavio posao u Dubrovniku. Za nekoliko dana skakavac je doskakutao do Aleje glagoljaša gdje je dobro pregledao deset kamenih obilježja posvećenih glagoljici. Dugo se odmarao na stolu sa četiri kamena stolca posvećena Ćirilu i Metodu. Razmišljao je pri tome o svom prvom susretu sa slovom, o Dubrovniku, putovanju do Splita… Suza mu je pala na kameni stol, ali ju je brzo obrisao plašeći se da ga netko ne bi vidio. Sjetio se svog none Mate i brzo odskakutao dalje. Našao se pred velikom kamenom pločom na kojoj su bila uklesana slova abecede latiničnim, ćiriličnim i glagoljičnim pismom. Prepoznao je lik svog prijatelja i opet ga je obuzela tuga.

21. Skakao je, i skakao, i tako došao do Huma u kojem se nalazi spomenik slobodi i miru. - Vidi, vidi i u najmanjem gradu na svitu slave slobodu i mir, isto ka i mi doli na jugu. Prošao je cijeli dan, noć i pred zoru, potpuno iznemogao od putovanja, skakavac na kamenu ugleda svog prijatelja. - Alo, mali, jesi li me zaboravio? - Skakavče, skakavče!!! - od sreće je klicalo slovo. - Nisi me zaboravio, puno si mi nedostajao! - reče slovo i počne skakati od sreće. - Ajde, smiri se. I ti si meni puno falija. Ne'š virovat kakva san sve čuda vidija - reče skakavac. - Znaš, skakavče, razmišljao sam cijeli dan, volio bih nešto napraviti od svog života. - Šta, tija bi bit zvijezda, super talent?! Ala mali mani se ćorava posla i uvati se ti lipo libra (knjige)! - ponosno i uvjereno će skakavac.

23. - Mnim (znam) ća ćemo činit. Idemo do Zagreba. To ti je naša metropola. Tamo ćemo nać' remedijo (lijek, pomoć) tvojoj nevolji! Ukrcali su se na vlak i gospara Maroja je obuzela tuga jer je znao da će uskoro opet ostati sam. A u Zagrebu…velika gužva, buka, škripa automobila, gomila ljudi… Sve je to bilo previše za dvojicu prijatelja. Mir su pronašli u prolazu nedaleko od glavnog trga, Trga bana Josipa Jelačića. - Evo mali, naša si svoje misto. Tu su svi tvoji, tuj ćeš steć' reputacijon (ugled) i postat poznat u svitu! Skakavac se osvrnuo i dobro zapamtio mjesto gdje će ostaviti slovo. - Slušaj mali, brzo se penji na onu kravatu i ne pitaj više ništa, sve ćeš naučit' kad se smjestiš u prvom redu u sredini.

24. Slovo je vjerovalo skakavcu, popelo se i nije skrivalo suze radosnice i oduševljenje kada se rukovalo s ostalim slovima glagoljice na kravati. Također je plakalo ne skrivajući tugu zbog rastanka. Skakavac je svom prijatelju, slovu udijelio još mnogo dobrih i pametnih savjeta a zatim se približio trenutak rastanka. Okrenuo se i nasmiješio slovu skrivajući suze, mahnuo i zadovoljno rekao: - Eto mene ponovo k tebi, Dubrovniče moj! Zatim je odskakutao do njemu najdražeg i najljepšeg grada na svijetu.

27. Godina proizvodnje: 2010. Autori slikovnice:4. d i učiteljica Tatjana Farac Slikovnica je posvećena braniteljima iz Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – Dubrava. Njezina digitalizirana verzija dio je školskog projekta Dubrava u Domovinskom ratu (Šk. god. 2010./2011.).