Prof. dr. sc. Želimir Dulčić ORGANIZACIJA PODUZEĆA Predavanja 21. 10. 2005.g.

1. Prof. dr. sc. Želimir Dulčić ORGANIZACIJA PODUZEĆA Predavanja 21. 10. 2005.g.

2. ORGANIZACIJA • Pojam organizacije • Riječ organizacija jedna je od riječi koju upotrebljavamo u svakodnevnom govoru, stručnim razmatranjima i znanstvenim istraživanjima. Pojam organizacija u organizacijskoj teoriji i praksi upotrebljava se u više različitih značenja. Velik broj autora govori o organizaciji u užem smislu (svako povezivanje ljudi radi ostvarivanja ciljeva) i u širem smislu (povezivanje ljudi radi ostvarivanja gospodarskih – proizvodnih ciljeva). Najčešće se, ipak, pod pojmom organizacija podrazumijeva odgovarajuća aktivnost ili djelatnost. S tim u vezi govori se o organizaciji kao o jednoj od najstarijih aktivnosti čovjeka. • Uobičajeno je , također, da se pod pojmom organizacija podrazumijeva odgovarajuća ustanova ili organizacijski oblik, a pojedini teoretičari govore o organizaciji kao svojevrsnom procesu organiziranja ili, pak, o organizaciji kao stanju odnosno rezultatu tog procesa. Njima su bliski i teoretičari koji organizaciju shvaćaju kao uređen sustav. • I dok je za jedne autore organizacija znanost, a za druge vještina, za treće je i jedno i drugo – i znanost i vještina. U stručnom pogledu stoga se govori o organizaciji kao • ZNANSTVENOJ DISCIPLINI, DRUŠTVENOJ i EKONOMSKOJ ZNANOSTI.

3. Kao rezultat shvaćanja pojma organizacije pojavljuje se čitav • niz definicija organizacije, od kojih ćemo navesti samo najznačajnije. • L. Allen organizacija «mehanizam strukture koji omogućuje živim elementima da skupa djeluju efikasno» • R. Likter organizacija je «racionalna i svjesna formacija koja ima jasno određenu strukturu, cilj svoga djelovanja i način za ostvarenje tog cilja» • E. Dale konstruirao je jednu od najkraćih i najčešće korištenih definicija «Organizacija je sredstvo za postizanje ciljeva» • Zanimljiv je i način na koji je F. Lipovec definicije organizacije razvrstao u četiri skupine, a zatim, na temelju ključnih obilježja svake od njih izveo jedinstvenu definiciju organizacije. Prema njegovu mišljenju organizacija je (1) neki proces, (2) s određenim značenjem, (3) između unutarnjih elemenata, (4) s određenom namjenom i ciljem • E. Pusić konstatira da «organizaciju možemo promatrati sa tri stajališta: sa strukturnog, s materijalnog i s teološkog»

4. Iako su sva do sada navedena temeljna shvaćanja organizacije znanstveno bitna, smatra se da je najprihvatljivije i najsveobuhvatnije terminološko određenje pojma organizacije dao F. Hoffman, koji je naveo slijedeće četiri temeljne kategorije pojma organizacije: univerzalni, institucionalni, strukturni i funkcijski pojam organizacije • U skladu s navedenim pristupom organizacija se, smatra S. Kapustić, u univerzalnom smislu može shvatiti kao «jedinstvo međusobno povezanih dijelova» ovako shvaćen pojam organizacije najbliži je pojmu sustava.

5. U INSTITUCIONALNOM smislu se pod pojmom organizacije podrazumijevaju sve vrste socijalnih sustava koji egzistiraju i nastaju u svim područjima čovjekovog rada i stvaranja, a nisu rijetki ni autori – strukturalisti koji pod pojmom organizacije podrazumijevaju različite vrste strukture. FUNKCIJSKI pojam u teoriju su uveli predstavnici ekonomski orijentirane organizacijske znanosti. Oni smatraju da je organizacija temeljna funkcija u poduzeću i kao takva najvažnije sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva. Pored navedenih pojmova može se još spomenuti i instrumentalni pojam organizacije o kojem govore S. Kapustić i M. Buble za kojega je organizacija «instrument adaptacije poduzeća na endogene i egzogene utjecaje» Analizom navedenog dolazi se do zaključka da u literaturi dominira institucionalno shvaćanje pojma organizacije. Protagonisti ovakvog sustava su vodeći američki autori, za koje je organizacija prvenstveno socijalni sustav i odgovarajuća struktura odnosa među ljudima podlogu koje čine vrijednosni i motivacijski sustav.

6. Uvažavajući navedeno može se reći: • organizacija je stara koliko i ljudsko društvo, • organizacija je jedna od najstarijih aktivnosti čovjeka, • čovjek se koristi organizacijom, jer organizacija pomaže čovjeku da brže, kvalitetnije, ekonomičnije i racionalnije ostvaruje svoje ciljeve, • čovjek pripada organizaciji, jer je organizacija rezultata čovjekove potrebe za udruživanjem i povezivanjem što proizlazi iz prirode čovjeka kao društvenog bića, • čovjek oblikuje organizaciju, jer organizacijom čovjek nastoji uspostaviti skladne odnose između sebe i svoje okoline, • ciljevi i zadaci su obilježja svake organizacije, • organizacija nastaje strukturiranjem prirodnog, tehničkog, ekonomskog i organizacijskog podsustava

7. STRUKTURA ZADACI* TEHNOLOGIJA LJUDI Slika 1. Organizacija prema H. Leavittu «Leavitt-ov dijamant» Iako se prema Leavitt-ovu modelu organizacija sastoji od četiri komponente treba uvijek imati na umu DA ORGANIZACIJU PRIMARNO ČINE LJUDI!

8. 1.2.ORGANIZACIJSKE TEORIJE 1.2.1. Prethodna proučavanja organizacije Organizacija je stara koliko i ljudsko društvo, primarno je vezana uz čovjekove radne aktivnosti, uz podjelu rada kao temeljni princip svake organizirane aktivnosti. U tom smislu se i najčešće govori o organizaciji rada kao specifičnoj djelatnosti. Počeci proučavanja organizacije sežu u početke razvoja ljudske zajednice, preko starih civilizacija, do dostignuća koja prethode osmišljavanju znanstvenog pristupa proučavanja organizacije. Nastanak potrebe za empirijskim, a kasnije i teorijskim bavljenjem organizacijskim pitanjima i problemima uvjetovao je, prvenstveno, brzi razvoj ljudskog društva, kao i povećanje broja i složenosti ljudskih zajednica. Najznačajnija područja primjene organizacijskih principa i načela bila su u početku vezana uz učinkovitu organizaciju državne uprave i religijskih institucija kao i uz odgovarajuće vojne potrebe, velike javne radove i građevinske pothvate. Postavljeni ciljevi i sudjelovanje velikog broja ljudi u spomenutim aktivnostima, uz postojeću razinu znanja i sposobnosti, te raspoloživa tehnička sredstva, zahtijevala su i odgovarajuću organizaciju. Iz ovoga proizlazi da je upravo primjena odgovarajućih organizacijskih rješenja, i to davno prije pojave znanstvenih teorija, omogućila nastanak djela kojima se i danas divimo. Organizacija je na taj način ne samo podstakla opći razvitak društva, nego je i obilježila vremensko razdoblje u kojem su ta djela nastala.

9. Doprinosi organizacije i organizacijske teorije tzv. predznanstvenog razdoblja: • egipatski zapisi o gradnji piramida, grobnica, hramova • babilonski zapisa, Hamurabijev zakonik • zapisi kineskih mislilaca o organizaciji vojne i državne uprave • grčki filozofi Ksenon – o vođenju ljudi i podjeli rada, Aristotel – o upravljanju • rimski filozofi Katon i Voron vezani uz pragmatična pitanja organizacije rada na velikim poljoprivrednim imanjima • arapski mislioci Abu Jusuf i Al Gazali o uređenju državne organizacije i upravljanju državom • doprinosi srednjovjekovnih mislilaca poput Galilea i da Vincia, koji su se univerzalno bavili organizacijom rada

10. doprinosi prvih autora iz vremena prve industrijske revolucije: Maršala Vaubana i J. R. Peronneta, koji su započeli detaljno proučavati organizaciju ljudskog rada • Razvojem industrijske proizvodnje krajem 19. stoljeća proizvodnja postaje temeljna funkcija tadašnjeg poduzeća, a organizacija dobiva neslućeni zamah. • Razdoblje pojave inženjera Charlesa Babbagea, Daniela McCalluma i Henrya Townea, koji organizaciji pristupaju kao praktičnoj djelatnosti. Stoga su i njihovi radovi, prije svega, rezultat primjene teorijskih spoznaja na rješavanje praktičnih organizacijskih problema. Oni i njihovi radovi predstavljaju preteče znanstvenog pristupa proučavanju organizacije.

11. 1.2.2 Klasifikacija organizacijskih teorija Organizacijska teorija vrlo je mlada znanost, a kao posebna znanstvena disciplina počela se oblikovati na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Svoj brzi napredak organizacijska teorija može zahvaliti naglom razvoju proizvodnih snaga početkom 20.stoljeća, koji je bio posebno izražen u industriji. Traženje pouzdanijih rješenja u organizaciji industrijske proizvodnje podstaknulo je potrebu za znanstvenim istraživanjima, naročito u području organizacije rada, što je omogućilo do tada neslućen razvoj organizacijske misli. Mnogi autori bavili su se organizacijom i to sa različitih gledišta. Stoga se, uvjetno, može govoriti o različitim teorijama, pristupima, pravcima ili školama. Izuzetno je teško ponuditi jednu potpuno preciznu i dovoljno sveobuhvatnu klasifikaciju, ne samo zbog broja i različitosti pristupa ili pravaca, već i zbog njihove međusobne povezanosti, pri čemu se pojedini autori, odnosno teoretičari pojavljuju u više teorija ili škola.

12. U osnovi se, pak, organizacijske teorije mogu razvrstati na dva osnovna načina, odnosno dva temeljna kriterija: • po srodnosti ideja ili po naglasku na pojedine komponente ili gledišta organizacijske teorije; • po vremenskom razdoblju u kojem se pojavila pojedina teorija, pravac ili škola. • Po prvom kriteriju (srodnosti ideja) organizacijske se teorije prema M. Žugaju mogu razvrstati po školama i to na slijedeći način (Žugaj, Cingula, 1992.): • bihevioristička škola • 1.1. međuljudski odnosi • 1.2. sociološki sustavi • empirička škola • škola teorije odlučivanja • kvantitativna škola • škola upravljačkih procesa

13. Slika 2. Prikaz škola organizacije s najznačajnijim autorima prema M. Žugaju Biheviorističkaškola Škola upravljačkih procesa Međuljudski odnosi Sociološki sustavi Empirička škola Škola teorije odlučivanja Kvantitativna škola 1900. 1915. 1930. 1945. 1960. 1975. Weber Taylor Gilberth Gannt Fayol Hawthorne eksperimenti Urwick Gullick Barnard Oružane snage Mayo Roethlisberger Von Neumann Maslow Schlafier Hitch Argyris Simon Herzberg Likert Simon March Cyert McGregor Koontz Dale

14. Bihevioristička škola, u okviru koje su se razvile dvije podskupine, naglasak stavlja na ponašanje ljudi u organizaciji, čovjekove potrebe i motivacijske čimbenike. Glavni predstavnici ove škole su D. McGregor, A. Maslow i F. Herzberg. • 2. Empirička škola, se još naziva i škola «na temelju iskustva», a razvila se na Harward Business School. U okviru ove škole prvi put se primjenjuje metoda case study, odnosno metoda proučavanja slučajeva, koja se od tada vrlo često koristi u istraživanju organizacije. • 3. Škola teorije odlučivanja, u središte postavlja proces odlučivanja i čimbenike s njim povezane. Glavni predstavnik ove škole je H. Simon

15. 4. Kvantitativna škola, organizacijske probleme pokušava riješiti s pomoću matematičkih relacija, metoda i modela, težeći pronalaženju optimalnih rješenja. Najveći nedostatak ove škole je uvjerenje da se složenost organizacijske stvarnosti može izraziti i, što je još iluzornije, postaviti u čvrste ali apstraktne matematičke okvire. Ona pri tome zaboravlja na brojnost i složenost organizacijskih fenomena i nepredvidljivost ponašanja ljudi koji čine organizaciju. 5. Škola upravljačkih procesa u središte proučavanja stavlja rukovoditelja – managera, upravljački proces i njegove temeljne odrednice. Glavni predstavnik ove škole je H. Fayol, te L. Urwick i L. Gulick, kao sljedbenici ideje H. Fayola.

16. Po drugom kriteriju (vremenskog razdoblja), moguće je razlikovati slijedeće teorije organizacije: • klasičnu teoriju organizacije: od 1900. do (1930.). • neoklasičnu teoriju organizacije: od 1930. do 1950. • modernu teoriju organizacije: od 1950. do danas. • Ovo je ujedno i najčešće korištena klasifikacija organizacijskih teorija, pa će se, shodno tome, svaka od njih potanko obraditi u točkama koje slijede. • Pored već navedenih klasifikacija moguće je govoriti i o slijedećim dvjema klasifikacijama: • o novim tendencijama u organizacijskoj teoriji, • o pobočnim pravcima razvoja organizacijske teorije.

17. Nove tendencije u razvoju organizacijske teorije obuhvaćaju koncepte prilagodljivih proizvodnih sustava, mrežne organizacije i «tvornice bez ljudi», kao i suvremene teorije tvrtke od kojih posebno treba istaknuti transakcijsku teoriju i teoriju agencije. • Pobočnim pravcima razvoja organizacijske teorije smatraju se: • organizacijske teorije u Njemačkoj između dva svjetska rata, • organizacijske teorije i praksa u socijalističkim zemljama, • organizacijske teorije i praksa u Japanu. • Doprinosi spomenutih teorija istinski su obogatili spoznaje o organizaciji kao jedinstvenom fenomenu vremena u kojem živimo

18. 1.2.3. Klasična teorija organizacije • Klasična teorija organizacije nastavlja se na izvjestan način na rezultate prethodnih proučavanja organizacije, a njezin nastanak omogućio je nagli razvoj proizvodnih snaga i industrijske proizvodnje početkom 20. stoljeća. Do tada se razvoj organizacije temeljio na iskustvu ljudi i upravo početkom 20. stoljeća započinje razdoblje znanstvenog proučavanja organizacije rada. • Klasična teorija organizacije naziva se još i teorijom znanstvenog upravljanja (scientific management). • Prema jednoj skupini teoretičara u okviru klasične teorije moguće je razlikovati dvije varijante: • fiziološka varijanta i • administrativna varijanta

19. 1. Fiziološka varijanta, koja je značajno doprinijela razvoju znanosti o radu (machine theory of organisation) orijentirana je na organizaciju i racionalizaciju procesa rada u radionici, s posebnim naglaskom na razvoj metoda proizvodnje, studiju vremena, pokreta i zamora, te konceptu nadnice. Glavni predstavnici fiziološke varijante su F. Taylor, F. i L. Gilberth. • 2. Administrativna varijanta, (administrative management theory) poglavito je orijentirana na razradu administrativne strukture, odnosno strukture upravljanja. Njeni glavni predstavnici su H. Fayol i L. Urwick. • Obje varijante bave se samo formalnom organizacijom, a čovjeka tretiraju pasivnim subjektom. • Navedena podjela ima brojne nedostatke, te se predlaže slijedeća klasifikacija pravaca, odnosno usmjerenja unutar klasične teorije organizacije: • teorija znanstvene organizacije rada • teorija administrativnog upravljanja • teorija birokratske organizacije

20. 1. Teoriju znanstvene organizacije rada utemeljili su, svojim praktičnim i teorijskim doprinosima, slijedeći autori, koji su ujedno i glavni predstavnici znanstvene organizacije rada: Frederic Winslow Taylor, Henry Ford, Frank i Lilian Gilbreht, Henry Gantt i Harington Emerson. F. W. Taylor je otac znanstvene organizacije rada. On je prešao životni put od radnika do glavnog inženjera. I sam je radio u proizvodnji te je promatrao kako njegovi ljudi rade, pratio njihovo ponašanje pri radu i analizirao ostvarene rezultate. Zaključio je da ljudi ne rade dovoljno djelotvorno. Kako bi povećao njihovu djelotvornost Taylor je razradio metodu znanstvenog kreiranja poslova, a znalački je odvojio funkciju planiranja od pripreme proizvodnje. Također se zalagao da se metode «odmjeravanja rada odoka» zamijene znanstvenim metodama, tj. Pronalaženjem najboljih metoda rada i odgovarajućih alata. Njegov osnovni pristup temeljio se na zahtjevu da se svaki posao, operacija ili proces moraju detaljno prostudirati, kako bi se odredio najbolji način za njihovo izvršenje. Nadalje, ističe da se svaki posao mora podijeliti na niz manjih pojedinačnih dijelova ili elemenata, te štopericom odrediti najkraće potrebno vrijeme za njihovo izvršenje.

21. Stoga Taylora i smatraju začetnikom studija rada i studija vremena. Taylor je primjenjujući u praksi znanstvena načela organizacije rada (podjela rada, mehanizacija, racionalizacija, normizacija i koordinacija) i provjeravajući na taj način svoje teorijske postavke, prvi razradio ideju zadatka. On je nastojao precizno odrediti što treba raditi, kako treba raditi i u kom vremenu treba izvršiti postavljeni zadatak. Rad na temelju zadatka predstavlja novi pristup u odnosu na rad po komadu ili na dnevni rad. To posebno treba imati u vidu ako se zna da je uz cilj, zadatak jedno od osnovnih obilježja svake organizacije.

22. Na prvoj konferenciji o znanstvenom upravljanju, 1911. u Parizu, Taylor je definirao slijedeće principe znanstvenog upravljanja: • razvoj znanstvenih metoda kao zamjena za empirijske metode, • selekcija radnika na znanstvenoj osnovi, • prenošenje znanstvenih saznanja na radnika, • podjela rada između rukovoditelja i radnika

23. Rezimirajući Taylorov doprinos razvoju organizacijske teorije može se ustvrditi da se Taylor, težeći povećanju djelotvornosti neposrednog ljudskog rada u proizvodnji s dominantno ručnim radom zalagao za: • optimalnu organizaciju procesa rada zasnovanu na detaljnoj podjeli rada, pojednostavljenju i racionalizaciji svakog elementa rada i sredstva za rad, specifikaciji zadataka i standardizaciji, • obučavanje radnika za obavljanje zadataka na standardizirani, prostudirani i najbolji način, • materijalno stimuliranje radnika za postizanje što većeg radnog učinka, a u skladu s ispunjenjem norme (pri čemu je norma utvrđena prema najboljem radniku), • funkcionalno upravljanje umjesto linijskog upravljanja

24. Rezultate svojih istraživanja Taylor je objavio u slijedećim radovima: • Sustav plaćanja po komadu – A Price Rate System (1895.), • Upravljanje radionicom – Shop management (1903.), • Principi znanstvenog upravljanja – The Principles of Scientific Management (1911.) • H. Ford je u svojim tvornicama primijenio većinu Taylorovih metoda, dograđujući u praksi neke od njih i otkrivajući nove. On je izgradio svoj vlastiti sustav organizacije rada, kojemu su osnovne značajke: primjena novih tehničkih rješenja, detaljna podjela i pojednostavljenje rada te dobra priprema rada. • Njegov najveći doprinos je uvođenje pokretne trake, što je uz primjenu načela i metoda znanstvene organizacije rada omogućilo razvoj velikoserijske i masovne proizvodnje.

25. Sljedbenici Taylorovog učenja također su znatno doprinijeli afirmaciji znanstvene organizacije rada. Tako se supružnici F. i L. Gilbreht smatraju osnivačima studija pokreta (17 osnovnih) i mikropokreta. Oni su u područje tehničkog procesa uveli praćenje redoslijeda događaja putem dijagrama. H. Gant se bavio sustavom praćenja (radnog učinka i nadnica), sustavom kontrole i planiranjem vremena. Rezultat njegovih istraživanja su Ganttove karte ili gantogrami. H. Emerson se također bavio sustavom plaćanja ali je najveći prinos dao razvoju teorije upravljanja, odnosno organizacije funkcije upravljanja, u okviru koje je detaljno razradio linijsko-štabsku strukturu upravljanja.

26. 2. Teorija administrativnog upravljanja drugi je važan pravac u okviru klasične teorije organizacije. Glavni predstavnik ove teorije je Henry Fayol, a dosljedni nastavljači njegov učenja su Luther Gulick i Lyndai Urwick. H.Fayol je bio upravitelj u rudnicima i rudarskim korporacijama. Prešao je put od rudarskog inženjera do upravitelja korporacije, baveći se pretežno problematikom upravljanja. Fayol promatra industrijsko poduzeće kao skup 6 klasa ili skupina poslova. • Te skupine poslova su: • Tehnička • Komercijalna • Financijska • Administrativna • Računsko izvještavanje • Sigurnost imovine i osoba • Treba naglasiti da su skupine poslova preteče današnjih funkcija: tehnička – funkcije proizvodnje, komercijalna – funkcije nabave i funkcije prodaje, financijska- financijske funkcije, računsko izvještavanje – funkcije računovodstva i administrativna- funkcije upravljanja.

27. Fayol najveće značenje pridaje administrativnoj skupini poslova, odnosno funkciji upravljanja, pa ga se stoga i smatra utemeljiteljem «administrativne doktrine». U svojim daljnjim razmatranjima definira i 5 ključnih elemenata administrativne skupine poslova, odnosno funkcije upravljanja: predviđanje, organiziranje, zapovijedanje, koordiniranje i kontroliranje, koji predstavljaju ujedno i pet temeljnih zadataka svakog upravitelja koji su veoma bliski onome što danas nazivamo «temeljnim managerskim funkcijama» (PLANIRANJE, ORGANIZIRANJE, KADROVANJE, VOĐENJE I KONTROLA).

28. Uz Navedenih 5 elemenata Fayol je postavio i • 14 načela ili principa upravljanja. To su: • podjela rada, • autoritet, • disciplina, • jedinstvo naređivanja (zapovijedanja), • jedinstvo upravljanja, • podčinjavanje osobnog interesa općim interesima, • nagrađivanje, • centralizacija, • hijerarhija autoriteta, • red (urednost), • pravednost, • stalnost osoblja, • inicijativa, • duh tijela (jedinstvo osoblja).

29. Fayol je definirao i optimalne raspone upravljanja: 1:4 na višim razinama i 1:15 na izvršnoj, najnižoj razini. Razvio je također linijsku, štabnu i kombiniranu strukturu upravljanja, smatrajući da je moguće propisati i tipizirati optimalnu organizacijsku strukturu. Taylora u SAD-u i Fayola u Francuskoj su zaokupljali pretežno isti problemi, vezani uz učinkovitost proizvodnje s tima da je rješavanju Taylor prišao s operativne a Fayol s najviše upravljačke razine. • Fayolovu administrativnu doktrinu dalje su u svojim radovima razvijali L. Gullick i L. Urwick. Oni su se bavili podjelom rada i razvrstavanjem poslova, a njihov je glavni doprinos u tome što su razradili 4 principa s pomoću kojih se može izvršiti podjela i razvrstavanje poslova. • Ti principi su: • predmetni princip – prema svrsi proizvoda ili usluge, • fazni princip – prema tehničko-tehnološkom procesu, • teritorijalni princip – prema tržištu, • teritorijalni princip – prema mjestu i vremenu.

30. 3. Teorija birokratske organizacije vezuje se uz ime njemačkog sociologa Maxa Webera. U djelu Privreda i društvo, razradio je koncept birokratske organizacije koja po njemu predstavlja idealan tip organizacije (formalizirane, profesionalne i stabilne). • Osnovne postavke birokratske organizacije su: • hijerarhija, • pravila i procedure, • autoritet, • struktura. • Na hijerarhijskom načelu postavljeni su svi odnosi nadređenosti i podređenosti, a pravilima i procedurama potanko se razrađuju i propisuju radni postupci i ponašanje članova organizacije. Kako autoritet nije vezan uz sposobnost osobe, nego uz mjesto koje ona zauzima na hijerarhijskoj ljestvici, pod autoritetom se ovdje podrazumijeva formalni autoritet. Sve je podređeno strukturi jer ona podrazumijeva bit birokratske organizacije. • Kao svaka teorija i teorija birokratske organizacije ima svoje prednosti i nedostatke.

31. Negativne konotacije birokratska organizacija dobiva kada se prenaglašavaju formalizam, hijerarhija i kontrola. Najveći nedostaci ove teorije: • zapostavljanje ljudske dimenzije, • zanemarivanje psiho-socijalnog aspekta, • svođenje čovjeka na dodatak stroju i sredstvo za povećanje učinkovitosti, • tretiranje čovjeka kao isključivo ekonomskog bića, • promatranje organizacije kao zatvorenog sustava, • …

32. 1.2.4. Neoklasična teorija organizacije • Neoklasična teorija organizacije se u praksi još naziva teorijom međuljudskih odnosa, a poznata je i kao human relation pristup. Ona predstavlja prvu kritiku postavki klasične teorije. Nju karakterizira psiho-socijalni pristup, dakle, upravo ono što je nedostajalo klasičnoj teoriji organizacije. • U osnovi se sastoji od dva slijedeća dijela: • teorije o međuljudskim odnosima, • teorije o ponašanju u organizaciji koja se još naziva školom socijalnog sustava.

33. 1. Teorija o međuljudskim odnosima se temelji na rezultatima Hawthorne eksperimenata (Hawthorne studije) koje su proveli Elton Mayo, psiholog i Fritz Roethlisberger, sociolog, u razdoblju od 1927. do 1932. godine u Hawthorne radionicama pri Western Electric Company u Chicagu. Oni su proučavajući uvjete radne sredine došli do brojnih zaključaka o motivaciji, zadovoljstvu i radnom moralu zaposlenih, te o odnosima unutar radne skupine. 2. Teoriju o ponašanju u organizaciji svojim su doprinosima obilježili slijedeći teoretičari Abraham Maslow, Chris Argyris, Frederick Herzberg, Rensis Likert i Douglas McGregor. Iako je u središtu njihova zanimanja ponašanje ljudi u organizaciji kao socijalnom sustavu, riječ je, u biti o motivacijskim pristupima.

34. Maslow poznat je po tome što je prikazao hijerarhiju temeljnih • ljudskih potreba. • Sve potrebe Maslow dijeli na: • fiziološke potrebe, ili potrebe ljudskog organizma; • sigurnosne potrebe ili potrebe zaštite; • potrebe ljubavi ili socijalne potrebe; • potrebe poštovanja ili psihološke potrebe; • potrebe samoostvarenja ili potrebe samopoštovanja. • Sve navedene vrste potreba međusobno su u hijerarhijskom odnosu, pri • čemu potrebe niže kategorije imaju jaču motivacijsku snagu. • Zadovoljavanjem pojedine potrebe gubi se njena motivacijska snaga, pri • čemu valja imati na umu da se ni jedna potreba ne može potpuno • zadovoljiti. Maslow također smatra da navedene potrebe nisu jedina • determinanta ljudskog ponašanja. • Njegova teorija temeljnih potreba ima karakter opće teorije motivacije.

35. C. Argyris na izvjestan način nadopunjuje spoznaje o teoriji potreba do kojih je došao A. Maslow. On polazi od stava da je pretežno zadovoljenje potreba pretpostavka za razvitak zdrave osobe. Argyris povezuje ostvarenje ljudskih potreba s psihološkim razvojem i sazrijevanjem pojedinca. On također promatra potrebe pojedinca u kontekstu organizacije i ustvrđuje da se, ako organizacija u kojoj djeluje ne zadovolji njegove potrebe, pojedinac prilagođava toj situaciji ravnodušnošću, što negativno djeluje na organizacijsko funkcioniranje i djelotvornost.

36. F. Herzberg je autor teorije dvojnog čimbenika motivacije ili higijensko-motivacijske teorije. • Prema F. Herzbergu postoje dvije skupine čimbenika: • higijenski čimbenici • motivacijski čimbenici • Higijenski čimbenici, u prenesenom značenju, predstavljaju odgovarajuće uvjete kao pretpostavke za neometan rad, ali oni ne motiviraju. Herzberg svu svoju pažnju koncentrira na problem radne motivacije, pa s tim u vezi ukazuje na motivacijske čimbenike koji su, ne samo glavni motivatori nego i čimbenici zadovoljstva.

37. R. Likert je organizacijsku teoriju obogatio sa dva doprinosa. • Prvi se njegov doprinos odnosi na pokušaj dorade organizacijske strukture putem modela (strukture) povezujućeg klina. • Struktura povezujućeg klina temelji se na dvjema glavnim postavkama: prvoj po kojoj je svaki čovjek grupovođa nižih jedinica ujedno i član više jedinice, te drugoj po kojoj se suprotno linijskoj strukturi odnosa čovjek-čovjek razvijaju i odnosi skupina-skupina. • Drugi Likertov doprinos mnogo je značajniji a odnosi se na njegova 4 sustava upravljanja, koji su nazvani sustavom 4M, po prvim slovima njihovih engleskih izraza. • Riječ je o slijedećima sustavima upravljanja: • eksploatirajuće-autokratskom, • dobrovoljno autokratskom, • participativnom, • demokratskom. • Navedeni stilovi su vrlo slični današnjim stilovima upravljanja.

38. D. McGregor je razvio teoriju X i teoriju Y, kao dvije različite filozofije upravljanja. Za svaku od njih on navodi odgovarajuće pretpostavke po kojima se ljudi ponašaju. Tako prema postavkama teorije X ljudi imaju nesklonost prema radu i žele ga izbjeći. Nasuprot tome, prema postavkama teorije Y, ljudi shvaćaju da je rad prirodna stvar, trošenje fizičkih i psihičkih snaga i ne žele ga izbjeći. I dok teorija X predstavlja klasičan pristup problemima motivacije, teorija Y se nudi kao poželjan pristup.

39. Na poslijetku je potrebno ukazati na doprinose neoklasične teorije razvitku organizacijske teorije, odnosno naznačiti po čemu se neoklasična teorija bitno razlikuje od klasične teorije. • Njezini doprinosi su: • povećala je saznanja o ljudskom ponašanju, pogotovo kada je riječ o uvjetima rada i zadovoljstvu na radu; • otkrila je neformalnu organizaciju, temelj koje čini individualno i skupno ponašanje; • potvrdila je da mehanicistička struktura ne može zadovoljiti funkcionalne potrebe organizacije; • otvorila je raspravu o pitanjima centralizacije i decentralizacije; • podstakla je formiranje biheviorističkog pristupa; • modificirala je i poboljšala načela koja su činila temelj klasične teorije organizacije rada (podjela rada, hijerarhija, struktura i raspon kontrole).

40. 1.2.5. Moderna teorija organizacije • O modernoj teoriji organizacije može se govoriti na tri različita načina, tj. Tako da se govori o: • teorijama, odnosno pravcima koji čine modernu teoriju organizacije; • osnovama koje čine modernu teoriju organizacije; • pristupima koji dominiraju modernom teorijom organizacije. • 1. Teorije, odnosno pravci koji čine modernu teoriju organizacije • Izuzetno je teško iz mnoštva različitih doprinosa velikog broja autora-teoretičara organizacije izdvojiti ključne teorije koje čine osnovu moderne teorije, ali će se s obzirom na obuhvat ovog prikaza, ukazati na one značajnije.

41. Dakle, modernu teoriju organizacije, koja se počela javljati 1950. godine i čiji razvoj još uvijek traje, pri čemu se u njoj miješaju i isprepliću doprinosi, spoznaje i stavovi iz svih prethodnih teorija čine slijedeće teorije (Shafritz, Ott, 1992.): • a) Strukturalna teorija • mehanički i organski sustavi, Tom Burns i G.M.Stalker; • koncept formalne organizacije, Peter M. Blau i W. Richard Scott; • veza organizacija – ambijent, Paul. R. Lawrence i Jay W. Lorsch; • sustav 5S, Henry Mintzberg; • b) Teorija sustava kontingencije i populacijske ekologije • organizacija i teorija sustava, Daniel Katz i Robert L. Kahn; • opća teorija sustava, Fremont E. Kast i James E. Rosenzweig; • model informacijskog procesa, Jay Galbraight; • koncept organizacijske ekologije, Eric Trist; • c) Teorija višestrukih faktora • razumijevanje radnih odnosa, Oliver E. Williamson; • d) Teorija moći i politike • moć u odlučivanju, Jeffery Pfeffer; • igra moći i njeni igrači, Henry Mintzberg; • e) Organizacijska kultura i simbolički management • definiranje organizacijske kulture, Edgar H. Schein.

42. Slika 3. 2. Osnove koje čine modernu teoriju SUSTAVNI PRISTUP RAZVIJENI BIHEVIORISTIČKI PRISTUP NOVI STRUKTURNI MODELI MODERNA TEORIJA ORGANIZACIJE KVANTITATIVNE (MATEMATIČKE) METODE RACIONALNO ODLUČIVANJE TEORIJA KONTINGENCIJE

43. 3. Pristupi koji dominiraju modernom teorijom organizacije • U osnovi se može govoriti o 4 pristupa koji dominiraju modernom teorijom organizacije. To su: • klasični, • bihevioristički, • sustavni, • kontingencijski. • Sa slike 4. je uočljivo da je kontingencijski pristup nastao pod utjecajem klasičnog, biheviorističkog i sustavnog pristupa. kontingencijski pristup je uključio neke od postavki spomenutih pristupa, ali je, unijevši značajne novine doprinio napuštanju univerzalističkih, optimalistčkih i determinističkih principa u oblikovanju organizacijske strukture poduzeća.

44. Slika 4. Utjecaj klasičnog, biheviorističkog i sustavnog pristupa na nastanak kontigencijskog pristupa BIHEVIORISTIČKI PRISTUP KLASIČNI PRISTUP SUSTAVNI PRISTUP KONTINGENCIJSKI (SITUACIJSKI) PRISTUP

45. Da je riječ o relativno novom pristupu govori i vremenska ljestvica na Slici 5. KONTINGENCIJSKIPRISTUP SUSTAVNI PRISTUP BIHEVIORISTIČKI PRISTUP KLASIČNI PRISTUP 1890 1900 1910 1920 1930 1940 1950 1960 1970 1980 1990 Prikazana vremenska ljestvica potvrđuje tezu da su u današnjoj organizacijskoj praksi prisutni gotovo svi pristupi, odnosno da se u okviru moderne teorije može govoriti o svojevrsnoj mješavini svih spomenutih pristupa.

46. Sustavni pristup značajno je doprinio razvoju organizacijske teorije i njenoj konceptualnoj integraciji. Ovaj pristup tretira organizaciju kao otvoren sustav ističući u prvi plan važnost međudjelovanja poduzeća s njegovim ambijentom. Poduzeće se promatra sveobuhvatno, kao cjelina različitih podsustava: prirodnog, tehničkog, ekonomskog i kadrovskog. Spomenuti podsustavi sastavljeni su od elemenata između kojih se uspostavljaju komunikacijski tokovi i veze. Na Slici 6 prikazan je sustavni model organizacije, kojemu su autori F. E. kast i J. E. Rosenzweig. Prema njihovu shvaćanju organizacija se sastoji od pet podsustava, pri čemu se i sama organizacija tretira kao podsustav ambijenta nadsustava. Sustavni pristup, kojeg su teorijski uobličili i zaokružili upravo spomenuti autori, nastao je pod utjecajem opće teorije sustava. U središtu ovog pristupa je sustav kao misaona konstrukcija cjeline. Promatrano s gledišta sustava organizacija je, po ovom pristupu organizirana struktura, otvorena prema ambijentu s kojim vrši razmjenu materije, energije i informacija. Značajno je još istaknuti da je sistemski pristup posebnu pažnju poklonio upravo međudjelovanjem organizacije kao sustava i njezinog ambijenta postavljajući sustavni model integralne organizacijske strukture.

47. AMBIJENT CILJNO – VRIJEDNOSNI PODSUSTAV TEHNIČKI PODSUSTAV AMBIJENT AMBIJENT UPRAVLJAČKI PODSUSTAV STRUKTURNI PODSUSTAV PSIHO – SOCIJALNI PODSUSTAV AMBIJENT Slika 6. Prikaz modela organizacije-poduzeća kao podsustava u sklopu nadsustava njegovog ambijenta

48. Situacijski pristup polazi od sustavnog pristupa i temeljne postavke da se organizacijske varijable nalaze u složenoj međuovisnosti jedna s drugom, kao i s uvjetima u ambijentu. Najznačajniji teorijski doprinos izučavanju ove problematike dali su Lawrence i Lorsch, koji su još 1967. godine izvršili empirijsko istraživanje i razvili situacijski pristup. Svoja saznanja oni su uobličili u teoriju kontingencije. Po njihovom mišljenju treba napustiti modeliranje idealne organizacije i odreći se apstraktnih rješenja koja bi odgovarala svim uvjetima. Nastanak situacijskog pristupa vezuje se, pored imena već navedenih autora, i uz imena kao što su J. Woodward, A. Chandler i J. Child. Jedan od najnovijih i najzanimljivijih radova, koji slijedi postavke situacijskog pristupa, vezan je uz ime H. Mintzberga. On je razradio model dizajniranja organizacijske strukture poduzeća koji se zasniva na višedimenzionalnoj determinaciji organizacijskih struktura. U razradi modela H. Mintzberg polazi od tri hipoteze: hipoteze podudarnosti, hipoteze konfiguracije i proširene hipoteze konfiguracije, koje, ujedno predstavljaju i samu bit situacijskog pristupa.

49. 1.2.6. Od konačne spoznaje o organizaciji do organizacije budućnosti Povezujući ono što je do sada rečeno o organizaciji i organizacijskim teorijama, treba istaknuti da se, kako tvrdi P. Drucker, već dva puta u povijesti mislilo da se došlo do konačnih dogovora, odnosno do konačne spoznaje o organizaciji. Prvi put je to bilo u razdoblju od 1895. do 1910. godine, kada su najprije G. Siemens u Njemačkoj, te J. P. Morgan, A. Carnegie i J. D. Rockfeller Jr. u SAD, odvojivši upravljanje od vlasništva, pristupili temeljnoj rekonstrukciji svojih poduzeća u smislu profesionalizacije, što je, sve zajedno, kulminiralo 1910. godine, kada je H. Fayol oblikovao koncept funkcionalne organizacije. Druga prekretnica se vezuje uz dvadesete godine ovoga stoljeća. Započela je s Pierre S. Du Pontovom rekonstrukcijom obiteljske korporacije, a nastavila se Alfred P. Sloanovim istraživanjima u kompaniji General Motors. Ta istraživanja rezultirala su A. P. Sloanovim konceptom federalne decentralizacije. Pokušavajući pronaći odgovarajući organizacijski odgovor za poslovanje složene i velike kompanije, kakva je bila General Motors, A. P. Sloan je definirao novi koncept, koristeći pri tome H. Fayolovu funkcionalnu organizaciju za manje organizacijske jedinice, dok je poslovanje većih jedinica organizirao na principu federalne decentralizacije.

50. Sloanov koncept postao je, neposredno nakon II. svjetskog rata, općeprihvaćeni model organizacije u gotovo cijelom svijetu. Dorađen je i usavršen početkom pedesetih godina u kompaniji General Electric, koji model i danas primjenjuju mnoge kompanije širom svijeta, čak i neke poznate japanske kompanije. Dvadesetih godina ovog stoljeća nove znanstvene spoznaje gotovo su u potpunosti izmijenile dotadašnja saznanja o svijetu koji nas okružuje. Pojava novog načina gledanja na svijet utemeljenog na Einsteinovoj teoriji relativnosti i kvantnoj mehanici, koja proučava gibanje čestica mnogo manjih od atoma, imala je za posljedicu napuštanje znanstvenog determinizma zasnovanog na Newtonovoj ideji o svijetu kao velikom stroju, ponašanje kojega se može točno predvidjeti. Time su dovedena u pitanje i mnoga saznanja iz područja organizacijske teorije, a prije svih Taylorov koncept organizacije, koji se najvećim dijelom zasnivao na pretpostavci da je znanost o upravljanju zapravo jednako deterministička kao fizika ili bilo koja druga prirodna znanost. To je dovelo do pojave novih teorija, pravaca i škola, kojih su predstavnici svojim istraživanjima i znanstvenim promišljanjem organizacijske stvarnosti nastojali dati puni doprinos utemeljenju novih znanstvenih spoznaja i razvoju znanosti o organizaciji.