K R I S T O L O G I J A

1. Designed by: ® Dino-Josip Car K R I S T O L O G I J A I N R I Prof. dr. sc. Ivan Karlić

2. PREGLED KROZ PREDMET: K R I S T O L O G I J A “Tko je Isus Krist ?” “Tko je Krist za nas danas?” “Kako danas upoznati osobu Krista?” Poganski autori govore o Kristu Kristologija i soteriologija

3. PREGLED KROZ PREDMET: I S U S K R I S T D A N A S Isus Krist u Katekizmu katoličke Crkve Pluralizam kristoloških usmjerenja “Model slave” u pravoslavnoj kristologiji “Model križa” luteranske kristologije

4. PREGLED KROZ PREDMET: Isus u nekršćanskim ambijentima Biblijska kristologija Otajstvo Krista u Svetom pismu Pokreti i religiozne zajednice u Isusovo vrijeme Isusova poruka o kraljevstvu Božjem

5. Isusova čudesa: povijest i znanost Implicitna kristologija Kristološki naslovi Isusova smrt na križu kao “savršeno pomirenje” čovjeka s Bogom Uskrsnuće/ proslava Isusa Krista PREGLED KROZ PREDMET:

6. Povijesno – dogmatski razvoj kristologije Tijekom proteklih dvadeset stoljeća pruža nam se panorama različitih slika istoga Isusa Krista Patristička kristologija (II.-VIII. st.) Kristologija u judeo-kršćanskom ambijentu Kristologija u helenističko-rimsko-europskom okružju Srednjovjekovna (IX.-XV. st.) Moderna (XVI.-XIX. st.) Suvremena kristologija (XX.-XXI. st.)

7. SUSTAVNA KRISTOLOGIJA • Otajstvo Isusa Krista Sina Božjega • Preegzistencija Logosa • Utjelovljenje Sina Božjega: smisao i svrha • Unio hypostatica • Communicatio idiomatum • “Nama u svemu jednak osim u grijehu”

8. I N R I K R I S T O L O G I J A Prof. dr. sc. Ivan Karlić

9. “Tko je Isus Krist ?” Različitost ambijenata u kojima je pitanje Krista bilo postavljano uvjetovalo je nastanak različitih odgovora na njega. Kršćani vjeruju da za upoznavanje Isusa Krista, po vjeri, valja “uprijeti pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” K R I S T O L O G I J A Heb 12,2 Upoznati Isusa Krista znači otkriti njegov pravi identitet i njegovo značenje za čovjeka, odnosno “stvarati kristologiju”, što je Crkva i činila od svojih početaka do danas: apostoli i njihovi učenici, crkveni oci, teolozi svih vremena i kultura, te crkveno učiteljstvo, nastojali su shvatiti i ispravno tumačiti otajstvo Isusa Krista.

10. Pitanje o Isusu “Tko je Isus Krist?” –središnji sadržaj novozavjetne kristologije Pitanje koje se spominje od Cezareje Filipove (usp. Mk 8,27-29 i par.) sve do današnjih dana... Na njega odgovara kristologija, kao središnja tema i stožer kršćanske teologije. Tko je Krist za nas danas? • Nema odgovora na to pitanje bez prethodnog odgovora tko je (bio) Isus Krist. • U isto vrijeme i konačni (eshatološki) navjestitelj Boga i konačni (eshatološki) čovjek; • On objavljuje pravu narav Božju i pravu narav ljudsku; • U njemu kršćanstvo nema samo svoje izvorište, nego i središte i trajni temelj: “nitko ne može postaviti drugogtemelja” (1 Kor 3,11).

11. Kako danas upoznati osobu Krista? 1. Isusa se može upoznati pozivajući se na njegove učenike i promatrajući njihov život – Isus i zajednica onih koji vjeruju u njega međusobno se prožimaju. 2. Isusa se može upoznati uvidom u najstarije izvore koji o njemu govore, odnosno na prve dokumente kršćanske vjere (Novi zavjet). Poganski autori govore o Kristu: Plinije Mlađi, Epistulae Kornelije Tacit, Annales Gaj Svetonije, Claudius

12. Pojmovlje ISUS hebr. Ješua ili Jehošua, što znači Jahve spasava Za hebrejski mentalitet ime osobe nije tek neka konvencionalna oznaka; ono predstavlja osobu, kazuje tko i što ta osoba jest, definira je. Krist – Pomazanik Božji hebr. Mašiah grč. Hristós lat. Christus Jedan od naslova koji kršćanska zajednica rabi od svojih početaka za izražavanje svoje vjere u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta kao utjelovljenog Sina Božjega i jedinog Spasitelja.

13. Kristologija je govor i tumačenje vjere u Isusa iz Nazareta kao Krista. • Vjera • prethodi kristološkom razmišljanju • temelj mu je, ali i cilj • konstitutivni element kristologije Pretpostavlja zajednicu vjernika-kršćana koji usmjeravaju svoj život prema Isusu Kristu, nasljeduju ga i svjedoče za njega riječju i životom.

14. Kristologija i soteriologija Kristologija je sustavno razmišljanje o osobi Isusa Krista koje nastoji odgovoriti na pitanje: “Tko je Isus Krist?” Soteriologija istražuje Kristovo djelo spasenja i nastoji odgovoriti na pitanje: “Što je Isus Krist učinio i koje značenje on ima za nas?”

15. Klasična podjela kristološkog traktata A) B) De Verbo incarnato O utjelovljenoj Riječi De Christo Redemptore O Kristu Otkupitelju Suvremena kristologija sve više izbjegava ovakvu podjelu i nastoji gledati na jedinstvo koje i postoji između otajstva Utjelovljenja Isusa Krista i njegova otajstva Otkupljenja, odnosno između osobe Isusa Krista i njegova spasenjskog djelovanja. Sveukupno razmišljanje o Isusu Kristu obuhvaća u isto vrijeme i kristologiju i soteriologiju .

16. Kristološke metode Tri su temeljna usmjerenja ili metode u kristologiji Metoda “iznutra” prema kojoj, kristološko razmišljanje, da bi doista bilo i ostalo pravo teološko razmišljanje, mora svjesno polaziti od odnosa vjere s Isusom Kristom Spasiteljem, i to one vjere koju danas ispovijeda zajednica vjernika. Metoda “odozgo” (discendentalna kristologija) polazi od ispovijesti vjere u utjelovljenje Riječi/Sina Božjega Metoda “odozdo” (ascendentalna kristologija) smatra da teološko razmišljanje o Isusu Kristu kao svoje polazište treba uzeti povijest Isusa iz Nazareta, odnosno povijesna događanja koja se odnose na njega, onako kako ih donose Evanđelja

17. I S U S K R I S T D A N A S Katekizam katoličke Crkve izlaže kristološko naučavanje: NAVJEŠTAJ O ISUSU KRISTU U DANAŠNJOJ CRKVI Kristološka koncentracija (glavna karakteristika suvremene kristologije) Čovjek Isus iz Nazareta koji je i Krist, njegova povijest, njegova smrt, uskrsnuće i proslava, njegov transcendentni osobni identitet, jest korijen i objekt onoga što zovemo biti kršćanin. Kristološki pluralizam u XX. st. Tako u tumačenju i izražavanju Kristova misterija neki autori davali su prednost utjelovljenju, neki Isusovom križu, drugi uskrsnuću Kristovom, drugi njegovoj slobodi, neki njegovoj ljubavi, odnosno njegovom pro-egsistere (biti-za-druge), itd.

18. U drugoj polovici XX. st. može se zapaziti polagano nestajanje razmimoilaženja između katolika i protestanata kao posljedica dvaju činitelja: a) povratak protestanata na izvorne pozicije Luthera i Calvina, koji su se u kristologiji uglavnom držali crkvenih dogmi; b) služenje istim konceptualnim instrumentima (egzistencijalizam, pozitivizam, neomarksizam itd.) i protestanata i katolika.

19. Isus Krist u Katekizmu katoličke Crkve KKC 430-455 KKC 571 • “Isus” (Jahve spasava) • Pashalno otajstvo • “Krist” (Pomazanik) KKC 574-594 • Sekundarni uzroci Kristove smrti • “Jedinorođeni Sin Božji” • “Gospodin” KKC 598 • Stvarni uzrok Kristove smrti KKC 469 • Pravi Bog i pravi čovjek KKC 599 KKC 515 • Smrt pripada otajstvu nauma Božjega” • Kristovo čovještvo –’sakrament’ spasenja KKC 600-611 • Božji naum spasenja se ostvaruje KKC 516-518 • “Kristova otajstva” objavljuju Boga i čovjeka KKC 631-637 • Silasku nad pakao KKC 525-570 • Glavna otajstva Isusova života KKC 659-667 • Isusovo uzašašće na nebo KKC 543-547 KKC 668-682 • Navještaj i početak kraljevstva Božjeg • Kristov ponovni dolazak u slavi

20. KKC • “Kristova otajstva” su, dakle, određeni momenti njegove povijesne egzistencije, a svako od njih objavljuje Boga i čovjeka (usp. 516-518). • Sve je u Isusovom životu znak njegova Otajstva. Kroz njegove čine, njegova čudesa, njegove riječi, objavljeno je da ’u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva’ (Kol 2,9).

21. U KKC – u su naglašena neka otajstva Isusova života KKC Isusova smrt “nije plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti”, nego “pripada otajstvu nauma Božjega” (599), po kojem se taj Božji naum spasenja ostvaruje (usp. 600-611) Pashalno otajstvo “vazmeno otajstvo Križa i Uskrsnuća Kristova u središtu je Radosne vijesti koju apostoli, i Crkva slijedeći njih, moraju naviještati svijetu” (571) • Silazak nad pakao • taj izraz govori o Isusovoj stvarnoj smrti, te o njegovu “silasku” među mrtve (usp. 631-637), da bi “pravednicima koji su mu prethodili otvorio vrata nebeska” (637). • Uskrsnuće • povijesna i nadpovijesna (nadnaravna) zbilja koja ima • značenje za spasenje ljudi i svijeta (usp. 638-658). • Uzašašće na nebo • konačni ulazak njegova čovještva u Božje nebesko gospodstvo i kraljevstvo, gdje će i svi spašenici doći (usp. 659-667)

22. Pluralizam (mnoštvo) kristoloških usmjerenja a) Klasični kristološki model /J. Galot/ b) Egzistencijalni model (ili egzistencijalna kristologija) /R. Bultmann/ c) Evolutivno-kozmički model (ili “kozmička” kristologija) /P. Teilhard de Chardin/ d) Transcendentalni model (ili “transcendentalna” kristologija) /K. Rahner/ e) Estetski model (ili estetska kristologija) /H. U. von Balthasar/ f) Povijesni model (ili “povijesna” kristologija) /W. Kasper/ g) Humanistički model (ili humanistička kristologija) h) Kontekstualni model (ili kontekstualna kristologija) i) Model oslobođenja (ili kristologija oslobođenja) j) Psihološki model /V. Frankl , S. Freud/ k) Feministički model l) Inter-religiozni model

23. “Model slave” u pravoslavnoj kristologiji Pravoslavna kristologija je “kristologija odozgo” i polazi od Ivanova izričaja: “Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14) Grčki pravoslavni teolozi inzistiraju uvijek samo na božanstvu Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, i gotovo uvijek ga nazivaju Theos-Lógos (Bog-Riječ)

24. “Model križa” luteranske kristologije Za protestantsku tradiciju do K. Bartha i J. Moltmanna, križ je najprimjereniji “obrazac” za razumijevanje kristološke poruke. Theologia crucis : križ nije tek jedan dio kršćanske poruke, on je formalni kriterij za tumačenje događaja Isusa Krista (“crux probat omnia”). Luther skolastičkoj teologiji slave pretpostavlja biblijsku teologiju križa: u Kristu Bog se i objavljuje i “skriva”.

25. Moltmann pokušava izbjeći tradicionalnu protestantsku jednostranost teologije križa, gledajući Kristov križ u svjetlu i u kontekstu njegova uskrsnuća. Japanski teologKitamori - Teologija Božje patnje: Bog nije samo Otac koji rađa Sina, nego je Bog koji kao Otac prepušta Sina patnji i smrti, i kao takav on sam pati. Svrha te “Božje patnje” jest otklanjanje i iskorjenjivanje patnje svijeta i čovjeka. Luther: “in Christo crucifixo est vera theologia et cognitio Dei” M. Luther : solus Deus, solus Christus, sola gratia, sola fides

26. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA • tijekom povijesti i u današnje vrijeme, za Isusa se zanimaju na različite načine pojedinci, grupe, pokreti i religije i o njemu se govori u različitim ambijentima, koji formalno nisu dio kršćanskog svijeta i kršćanskih crkava i njihova kristološkog naučavanja kristologija izvana isusologija • pokazuje da se čovječanstvo na neki način želi, unatoč drugačijoj religijskoj pripadnosti ili vjerovanju, unatoč indiferentizmu ili ateizmu, obratiti i pozvati se na Isusa Krista kao na ključni model tumačenja čovjekova misterija

27. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA 1. Isus u suvremenoj književnosti – 3 osnovna modela U modelu “skrivenog Krista” odnos i govor o Isusu je neizravan. U stvarnim ili imaginarnim likovima prikriva se neka nepoznanica, nekakav “X”; s jedne strane, odsutnost “X-a” se doživljava kao uzrok apsurdnosti čovjekove egzistencije, s druge strane njegova prisutnost rješava ljudsku enigmu. Figura “zamišljenog (ili izmišljenog) Krista” prisutna je u tzv. tradicionalnim romanima i u književnim “biografijama” Isusa iz Nazareta; u takvoj književnosti, koja se služi i Evanđeljima i nekim drugim povijesno-arheološkim istraživanjima, susreće se Krist “iz mašte”, onako kako ga se zamišlja da je bio, a često se tu radi i o subjektivnim istraživanjima autora, koji Isusu u usta stavlja piščevo razmišljanje o motivima, vrednotama, ponašanju... “Aktualizirani Krist” također je prisutan u modernoj književnosti, koja si postavlja pitanje: Kako bi se ponašao Nazarećanin da živi u današnjem svijetu?

28. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA 2. Isus u filozofiji Pogled i razmišljanje na figuru i osobu Isusa iz Nazareta usmjeravali su i mnogi filozofi modernog doba; možemo ih podijeliti u dvije kategorije: a) Oni koji gledaju i tumače misterij Isusa u svjetlu razuma i vjere, priznavajući ovoj posljednjoj prvenstvo u otkrivanju otajstva Boga, Krista i čovjeka (npr. Pascal, Leibniz, Kierkegaard, Husserl, Blondel, Bergson, Stein, Lotz); b) Oni koji interpretiraju Nazarećanina samo razumski; za njih Isus je običan, ali i vrlo mudar, čovjek (Spinoza, Feuerbach), učitelj moralnog života (Kant, Schleiermacher i Lessing), naivni prorok (Nietzsche), jedan od velikih filozofa u rangu Buddhe, Sokrata ili Konfucija (Jaspers). Današnja filozofija se čini prilično indiferentnom, ponekad i “neprijateljski” raspoloženom, pred pitanjem o Isusu Kristu.

29. 3. Isus u nekršćanskim religijama ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA U govoru o Nazarećaninu, od prezirnog izraza “onaj čovjek”, prešlo se na drugačiji način izražavanja o Isusu: on je “veliki brat” (M. Buber), “vječni brat” (S. Ben-Chorin), “rabin” i “učitelj” (P. Lapide, H. Falk, G. Vermès) ŽIDOVSTVO

30. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA ISLAM • u islamskoj “svetoj knjizi”, Kuranu, Isusa (Isa; naziva ga se i Mesih = Mesija, Krist) se spominje u 14 sura (poglavlja) • kaže se da je rođen od Merjeme (Marije) (usp. sura 3,47) i to posebnim Božjim “zahvatom”, tj. bez udioništva oca, što je za Muhameda izraz Božje stvarateljske moći (usp. 21,91) • Kuran drži da je Isus bio najsvetiji prorok prije Muhameda, no niječe mu božanstvo i božansko sinovstvo (usp. 5,17; 9,30) • Bog ga je čudesno spasio od smrti na križu, i on će se vratiti na zemlju na kraju vremena; na sudu će se odreći svojih nasljedovatelja koji su ga proglasili, odnosno “učinili Bogom”

31. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA HINDUIZAM religija koja prilično lako integrira u svoj religijski i doktrinalni sustav vjerske istine različite provenijencije. Od kraja XIX. st. nadalje mnogi hinduistički teolozi, monasi i “obični” vjernici počeli su se jako zanimati za Isusa iz Nazareta. Ostali su oduševljeni njegovim visokim moralnim vrednotama i naučavanjem, posebice Govorom na gori, u kojem je sam Gandhi vidio sažetak svekolike kršćanske poruke. Za Gandhija, Isus je bio mučenik, utjelovljenje žrtve, veliki učitelj čovječanstva, kao Buddha, Muhamed, Râmakrišna; za Gandhijevog učenika Vinôbâ, Isus je najveći satyagrahi (= onaj koji se zauzima za druge i vjeruje u snagu istine i nenasilja); za nemali broj hinduističkih teologa Isus je avatâra, tj. “potpuno utjelovljenje Boga” Kao vođa koji pokazuje put spasenja, no ne smatra ga se spasiteljem, a posebno ne Sinom Božjim i osobnom objavom Svevišnjega u povijesti.

32. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA BUDIZAM Spominjući Isusa, čini se da budisti nemaju nekog velikog interesa za njega “osobno”, za njegov povijesni lik, nego ih više zanima kršćanstvo kao “religiozni sustav” i kao “škola duhovnosti”.

33. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM AMBIJENTIMA Isus i «nova religioznost» (Jean Vernette) Tri su temeljna načina shvaćanja Isusa Krista i govora o njemu: 1.Sektekoje svoje korijene imaju u judeo-kršćanstvu. S jedne strane, zagovaraju povratak “izvornom Isusu i kršćanstvu”, odbacivajući i suvremeno društvo kao potpuno “iskvareno”, i Crkvu koja se previše “kompromitirala”. S druge pak strane, Isusa smatraju doduše Mesijom, Spasiteljem i Sinom Božjim, ali potpuno “zaboravljaju” njegovo čovještvo. Čini se kao da su se razbudila neka kristološka krivovjerja gnostičkog usmjerenja iz prvih stoljeća Crkve. 2. Sekte koje se nadahnjuju, na orijentalnoj mistici.Radi se o kompleksnom fenomenu nazvanom New Age, sa svim njegovim ograncima i strujama. S jedne strane, Isusa se tu ocrtava pojmovima kao Inicirani, Prosvijetljeni, Učitelj, Vođa, Guru, Yogi, te ga se stavlja rame uz rame s drugim mudracima iz povijesti ljudskog roda. S druge pak strane, Isusa se u nekim sektama New Age-tipa više gleda u kozmičkoj perspektivi: Isus bi bio poseban slučaj manifestacije božanskoga, jedna od mnogih inkarnacija božanskog. Osim toga, u sektama takvog usmjerenja osjeća se i (neo)gnostički trag. 3. Ezoterija i ezoterici:Tipičan primjer je djelo M. Smitha o Isusu kao čarobnjaku. I drugi ezoterici također su pisali “Isusove životopise”. Klasičan primjer je Isusov životopis kojeg je napisao još krajem XIX. st. Nicola Notovitch. I prema njemu Isus bi naučio razne spiritističke i magijske vještine u Kašmiru i Tibetu, te ih rabio u Palestini.

34. POVIJESNO PITANJE O ISUSU Tko je Isus Krist za nas danas? Tko je Isus Krist? Svrha im je opravdati i obnoviti vjeru.

35. Povijest u kristologiji Izraz “povijest” shvaća se na dvostruki način: on ne označava samo običnu rekonstrukciju susljednih povijesnih događaja i činjenica koji su se stvarno dogodili u određenom vremenu i prostoru, nego se shvaća i kao “mjesto” Božjeg spasenjskog djelovanja, zbog čega povijest postaje povijest spasenja. Ono što možemo znati o Isusu iz Nazareta jest sljedeće: on je važna povijesna osoba, živio je u Palestini na početku nove (kršćanske) ere, o čemu govore i neki izvankršćanski spisi. Pozivanja na Isusov konkretni zemaljski život u evanđeoskim spisima i u Djelima apostolskim sastavni su dio misionarskog propovijedanja prve Crkve, te se može zaključiti sa H. Küngom, da svaka manipulacija, ideologizacija i mitizacija Krista nalazi svoj limit upravo u povijesti; kršćanski Krist nije tek nekakva ideja “izvan vremena i prostora”, nego je konkretna, ljudska i povijesna osoba.

36. Problematika rođena u protestantskom ambijentu krajem XVIII. st. , vrijeme iluminizma. Je li Krist kojeg navješćuje Crkva (Krist vjere) različit od povijesnoga (zemaljskog) Isusa? KONTINUITET IZMEĐU POVIJESNOG ISUSA I NAVJEŠĆIVANOG KRISTA Nije li možda prva kršćanska zajednica neopravdano “obogatila” Isusa iz Nazareta božanskim atributima, koji mu zapravo ne pripadaju? Ako bi to tako bilo, onda bi između povijesnog Isusa i Krista vjere postojao ogroman raskorak, a samim tim i potpuni raskid osobnog kontinuiteta između autentičnoga povijesnog Isusa i “neautentičnog” Krista vjere.

37. Hermann S. Reimarus (1694.-1768.); on razlikuje, s jedne strane, naum i propovijedanje Isusovo, te nakanu apostola i prve Crkve, s druge strane. U svom spisu, objavljenom tek poslije njegove smrti od Gotthalda E. Lessinga, Reimarus je ocrtao osobu Isusa iz Nazareta kao političkog mesiju, koji je kao jedini cilj imao oslobođenje izraelskog naroda od rimske dominacije. Interpretirajući Isusove riječi na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si meostavio?” (Mk 15,34) kao priznanje promašaja i sloma vlastite ideje, Reimarus zaključuje da su učenici ukrali Isusovo tijelo nakon njegove smrti, i potom razglasili da je uskrsnuo, da je on zapravo apokaliptički Mesija o kojem govori prorok Danijel (usp. Dan 7). Ta prevara učenika bila bi uzrok “rođenja” Krista vjere i same Crkve. Njegov zaključak bio je: predpashalni Isus i postpashalni Krist bili bi dvije različite stvarnosti; među njima je očit jedan “duboki ponor” (kako je govorio Lessing), te bi se trebalo osloboditi od vjere koja je u biti mit i ideologija.

38. To oslobađanje, po njihovom mnijenju, moralo bi se postići vrednovanjem “pravog Isusa” kojeg nudi povijesno istraživanje, odnosno “otkrivanjem” povijesnog Isusa. To “otkriće” trebalo bi biti rezultat Leben-Jesu-Forschung-akoje je i započelo krajem XVIII. st. upravo s Reimarusom i Lessingom i koje će uvjetovati cijelo XIX. st.

39. Veliko negodovanje izazvalo je također i pisanje D. F. Straußao Isusu. Prema njemu, tradicionalno nadnaravno tumačenje Isusa neprihvatljivo je za suvremenog čovjeka, a moderna racionalistička tumačenja previše su površna; zbog toga on izabire “treći put” za tumačenje Isusa iz Nazareta: mitsku interpretaciju. Mitskim tumačenjem Strauß ne niječe povijesnu srž stvari koje se odnose na Isusa, ali on razlikuje između “povijesne jezgre” i “mitske interpretacije” koja se na njoj temelji, odnosno i on strogo razlikuje povijesnog Isusa i Krista vjere. Međutim, njegovo mitsko tumačenje vodi zapravo prema izgrađivanju “religije Krista” u nekakvu “religiju humaniteta”, a to pak vodi kršćanstvo i kršćane prema potpunom gubljenju identiteta.

40. Krajem XIX. i početkom XX. st. njemačka protestantska teologija pokušavala je naći kulturni sporazum s modernim racionalizmom preko tzv. liberalne teologije, koja se inspirirala hegelijanizmom i religijskom filozofijom F. Schleiermachera.“Liberalni” pokret nastavio je primjenjivati povijesno-kritičku metodu u teologiji i raspravljati kompleksno pitanje kontinuiteta između povijesnog Isusa i Krista vjere. Držalo se da je moguće doći do povijesnog Isusa preko pripovijedanja sinoptika (posebno Marka), koje su smatrali pouzdanim povijesnim svjedočanstvima. Takvim pristupom “rekonstruiran” je Isus koji je bio sasvim različit od Krista kojeg navješćuju ostali izvori Novog zavjeta i dogmatska tradicija Crkve.

41. Predstavnici liberalne teologije, kao Alfred Ritschl (1822.-1869.), Ernst Tröltsch (1865.-1923.), Adolf von Harnack (1857.-1930.) i drugi, smatrali su povijesnu osobu Isusa, njegov život, njegov primjer, njegovo moralno naučavanje i njegovu religioznost kao temelj vjere Crkve i kao začetak jednoga novog iskustva Boga osloboditelja. Vjera u Isusa, po njihovu mišljenju, imala je svoj začetak u djelovanju i u utjecaju koji je njegova moralna figura izazivala u ljudima; stoga je njegova povijest temelj vjere, koja se rađa po susretu savjesti s Isusovom osobom.

42. Martin Kähler (1835.-1912.) objavljuje svoj studij protiv liberalne teologije i njezinih pokušaja rekonstruiranja povijesnog Isusa i protiv njezine tendencije odjeljivanja povijesnog Isusa od apostolskog propovijedanja o Kristu. Kähler skreće pozornost upravo na primat propovijedanja prve kršćanske zajednice i u njezinoj vjeri nalazi polaznu točku za svaki govor o Isusu Kristu. Već naslov njegova djela daje naslutiti polemički ton u odnosu na prethodne studije. On razlikuje između historisch i geschichtlich: izrazom historisch podrazumijeva bruta facta povijesti, tj. kronološke činjenice, one koje daje povijesna znanost; izrazom geschichtlich podrazumijeva njima imanentna značenja koja imaju stalnu vrijednost.

43. Kähler razlikuje, dakle, izraze povijesni Isus (historisch) i povijesni biblijski Krist (geschichtlich), onaj kojeg je navješćivala prva Crkva. Za njega je razumljiv samo biblijski Krist, jer samo on ima stalno značenje za život vjernika; važan je dakle Krist naviješten po Evanđeljima.

44. William Wrede(1859.-1906.) prigovara liberalnoj teologiji i Leben-Jesu-Forschung-u uopće, da je ocrtala figure povijesnog Isusa koje se ne temelje na povijesnim izvorima, nego prije svega na ideološkim pretpostavkama. On zastupa da evanđelist nema nekoga većeg interesa za povijest, njegovo djelo je prvotno teološke naravi. Dakle, služeći se i novom metodom povijesti književnih vrsta (Formgeschichte) oba ova teologa su mišljenja da se ne možemo puno približiti povijesnom Isusu; svaki od njih, na svoj način, zastupa da Evanđelja nisu povijesni izvori u modernom smislu riječi te da su nedostatna da bi se napisala vita Jesu, jer donose premalo povijesnih činjenica; ona nemaju nakanu iznositi biografske detalje o Isusu, među sobom su kontradiktorni i, napokon, ne žele pričati tko je bio Isus, nego navijestiti tko je i što znači Isus za vjeru.

45. U našem stoljeću, između dva svjetska sukoba i neposredno nakon drugog rata, dolazi do nove faze u kristološkom razmišljanju. S katoličke strane valja spomenuti K. Adama, R. Guardinia, É. Merscha, J. R. Geiselmanna i druge, dok s protestantske strane nezaobilazna su imena Karla Bartha, Paula Tillicha, Emila Brunnera, Friedricha Gogartena i Rudolfa Bultmanna, koji kritiziraju liberalnu teologiju i Leben-Jesu-Forschung. Kritika teološke pozicije koja temelji vjeru u Isusa Krista na povijesnim činjenicama, posebice je proširena od K. Bartha, začetnika tzv. dijalektičke teologije i od R. Bultmanna.

46. Dvadesetih godina našeg stoljeća pojavila se nova metoda u novozavjetnom istraživanju, metoda povijesti oblika (formgeschichtliche Methode), vezana uz imena Karla L. Schmidta, Martina Dibeliusa i Rudolfa Bultmanna. Tom metodom, Formgeschichte, oni su htjeli pokazati da Evanđelja nisu povijesni izvori (u suvremenom smislu tog pojma), nego da su prije svega svjedočanstva vjere prve kršćanske zajednice; njihov interes nije usmjeren na povijesnog Isusa, nego na Krista prisutnog u navješćivanju vjere i propovijedanju, u liturgiji i u svekolikom životu zajednice. Jedini trag koji je Isus ostavio iza sebe jest vjera njegovih učenika; po toj vjeri Krist djeluje u povijesti.

47. Za Bultmanna je bila važna samo kerygma, a teološki važnim je smatrao Daß(da) povijesnog Isusa, ali ne i Was (što) ili Wie (kako) o Isusovom životu. • Bultmannova kristologija je kristologija značenja koje Raspeti ima za vjernika. • E. Käsemann smatra da se može znati ponešto o povijesnom Isusu i da su to za vjeru važna pitanja – je li prva zajednica imala valjane razloge u svom Gospodinu prepoznati Isusa iz Nazareta. • J. Moltmann, W. Pannenberg i dr. smatraju da se NZ zanima za povijesnog Isusa i da se polazeći od kerygme prve zajednice dolazi do samog Isusa čime se naglašava kontinuitet između povijesnog Isusa i Krista kerygme.

48. Na katoličkoj strani R. Schnackenburg, H. Küng, J. B. Metz i dr. Postavljaju novo pitanje o povijesnom Isusu ne vraćajući se na pozicije stare liberalne teologije. Za noviju generaciju teologâ, između predpashalnog (povijesnog) Isusa i postpashalnog Krista (vjere), postoji kontinuitet i u osobi i u navještaju. Ne postoji kontradikcija između povijesti i vjere jer su u događaju Isusa Krista povijest i vjera nerazdruživo povezani.

49. Krist je isti i u svojoj povijesti i u vjeri kršćanske zajednice, premda se metodološki mogu razlikovati tri “teološka nivoa”: 1.Teologija samoga povijesnog Isusa 2. Teologija prve kršćanske zajednice 3. Teologija pojedinog evanđelista Sadržaj i primarni kriterij kristologije jest, u isto vrijeme, povijesni Isus i uskrsnuli, proslavljeni Krist.

50. DOGMATSKO PITANJE O ISUSU KRISTU Dogmatsko pitanje ili dogmatski pristup događaju Isusa Krista, prema smjernicama saborskog dokumenta Optatam Totius, ostvaruje se trima momentima ili stupnjevima: Temeljni stupanj jest Sv. pismo Optatam Totius Normativni stupanj crkvene tradicije (patristička tradicija, saborski izričaji, teološka istraživanja), Sintetski stupanj, tj. sadašnja sistematizacija vjere i vjerskih istina.