SOCIOLOGIJA EMILA DURKHEIMA

1. SOCIOLOGIJA EMILA DURKHEIMA Siniša Zrinščak Predavanje 5 Ožujak 2014.

2. Emil Durkheim (1858.-1917.) • Utemeljitelj, “otac” moderne sociologije • Idejno- društveni kontekst: • 19. st. i društvene promjene – diferencijacija + nestablnosti, patologija • utjecaji / dijalog s Comteom, J.J. Russeauom, Saint-Simonom, Spencerom • zanima se za pitanja socijalne pravednosti; moderno društvo ne potvrđuje ideju napretka; društvo se ne objašnjava kroz prizmu pojedinca • javni angažman (afera Dreyfus, moralna obnova Treće Republike...) Utjecaj Wundtove ideje psihologije kao moderne znanosti

3. Skromna židovska obitelj • Od 1887. profesor pedagogije i društvenih znanosti, Bourdeaux • 1906. – katedra na Sorbonni, od 1913. katedra za sociologiju • O podjeli društvenog rada (1893.) • Pravila sociološke metode (1895.) • Samoubojstvo (1897.) • Elementarni oblici religijskog života (1912.)

4. Društvo, društvene činjenice • „Društvena je činjenica svaki, utvrđen ili ne, način djelovanja koji je kadar izvršiti izvanjsku prinudu; ili još, koji je općenit u cjelokupnom danom društvu u isti mah posjedujući vlastitu opostojnost, neovisno o njezinim pojedinačnim očitovanjima“ • Izvanjske • Prinuda • Tri skupine: • morfološka struktura • društvene institucije • struje mišljenja

5. Društvene činjenice nisu, zapravo, stvari, ali ih se promatra kao stvari • Do biti društvenih činjenica dolazi se samo znanstvenom analizom • Prisila – izvanjski prepoznatljiva značajka • Kolektivno = društvo ima vlastiti život; ono se obuhvaća putem kolektivnih predodžbi = ukupnost vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnom čovjeku čini određeni sustav, sustav na razini društva koji ima svoj vlastiti život

6. Podjela rada i solidarnost • „Kako se događa da pojedinac, i pored toga što postaje samostalniji, u sve većoj mjeri zavisi od društva? Kako on može u isti mah bivati sve više osobnost i sve više solidaran?“ • “Usklađivanje” pojedinca i društva? • Dva tipa: Mehanička Nerazvijena, neizdiferencirana podjela rada; uključenost u sve oblike djelovanja, povezanost zajedničkim iskustvom i vjerovanjima Kolektivni osjećaji i vjerovanje, ne individualna svijest

7. „Solidarnost koja proizlazi iz sličnosti u svom je maksimumu kada kolektivna svijest potpuno prekrije našu cjelokupnu svijest i kad se podudara u svim točkama s njom: u tom trenutku naša individualnost je jednaka ništici. Ona se može roditi samo ako zajednica zauzme mjesta u nama.“ Represivnost zakona, društvena osuda Mehanička solidarnost = struktura sličnosti koja pojedinca izravno i skladno povezuje s društvom

8. Organska • Različitost + jačanje društvenih veza; diferencirane i specijalizirane funkcije; ekonomska recipročnost i uzajamnost • „Sasvim je drukčija solidarnost koju stvara podjela rada. Dok prethodna podrazumijeva da su pojedinci međusobno slični, ova traži da se jedan od drugoga razlikuje. Prva je moguća samo onoliko koliko se individualna osobnost poistovjetila s kolektivnim; druga je moguća samo ako svatko ima svoje područje djelovanja koje mu je svojstveno, što znači da svatko ima svoju osobnost.

9. Potrebno je, dakle, da kolektivna svijest ostavi otkriven jedan dio individualne svijesti kako bi se tu ustanovile posebne funkcije koje se ne propisuju naredbom i, ukoliko je to područje šire, utoliko je jača kohezija koja proizlazi iz te solidarnosti.“ Restitutivno pravo Organska se solidarnost ne uspostavlja automatski Moralni vakum – ne proizvod podjele rada kao takve, već nepostojanja moralnog konsenzusa

10. Anomija • Anomija = odsustvo normi – a događa se kada je društvo pogođeno nekom velikom krizom ili naglim promjenama • Prohtjevi i sredstva / mogućnosti – aspiracije koje nije moguće djelotvorno obuzdati • „S povećanjem prosperiteta rastu i želje. U samom trenutku kad tradicionalna pravila gube autoritet, bogatija nagrada koja se nudi tim apetitima stimulira ih, te oni postaju još pohlepniji i sve teže podnose zauzdavanje“ = potreba za moralnim konsenzusom – potreba društva, društvenog autoriteta

11. Samoubojstvo • Individualan čin – društveni uzroci • Izvor: Durkheim: Samoubojstvo, prema: Cvjetičanin, V., Supek, R. (2003.) Emile Durkheim i francuska sociološka škola. Zagreb: Naklada Ljevak, str. 262

12. Tipovi samoubojstva • Egoističko – neintegriranost u grupu; nesputanost društvenim normama • Altruističko – poistovjećivanje s normama, potpuna integriranost • Anomijsko – nepostojanje regulacije, poretka, normi... • (Fatalističko)

13. Etiološka i morfološka klasifikacija društvenih tipova samoubojstava (str. 293)

14. Integracija... (+ kritike pristupa) • „Sve te činjenice ukazuju na to da se društvena stopa samoubojstava razjašnjava jedino sociološki. Udio dragovoljnih smrti u svakom trenutku određen je moralnim ustrojem društva. Postoji dakle za svaki narod jedna kolektivna sila, određene snage, koja ljude nagoni da se ubiju. Bolesnikove pobude, koje na prvi pogled iskazuju samo osobni temperament, zapravo su nastavak i produžetak društvenog stanja o kojemu svjedoče izvana. .... Svaka društvena skupina doista ima kolektivno nagnuće prema tom činu koji joj je svojstven i iz kojega potječu individualna nagnuća, umjesto obrnuto. Čine ga egoistične, altruistične ili anomijske struje koje dotično društvo izjedaju sa sklonostima prema umrtvljenoj melankoliji ili aktivnom odbacivanju ili očajničkom zamoru kao posljedicama. Prodirući u pojedinca, težnje zajednice navode ga da se ubije.“

15. Funkcija religije • Evolucionistička pretpostavka – antropološko-etnografski pristup • Klan – najjednostavniji oblik društvene organizacije, totemizam – najprimitivniji religijski sustav • Klan – zajednica kojoj je totem simbol i koji označava njihovu zajedničku pripadnost • Totem – ne samo predmet obožavanja, već slika, simbol, amblem • Zabrane - stroge • Dva svijeta - sveto i profano = ključna odrednica religije

16. Religijski rituali – zajednica • Rituali povezuju pojedinca u zajednicu; obveze, pravila i norme koje pojedinca vezuju uz kolektiv • Društvo je ono što se časti u religiji • „čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji se odnose na svete, to jest izdvojene i zabranjene stvari, naime sistem vjerovanja i običaja koji sve svoje pristalice sjedinjuju u istu moralnu zajednicu zvana crkva“

17. Općenita funkcija – podruštvljavanje – religija jača kolektivnu svijest, jedinstvo skupine... • Općenita se funkcija dijeli u parcijalne: • integrativna (pripadnost pojedinca kolektivu) • normativna (zajedničke norme i vrijednosti) • psihološko-kognitivna (strukturira mišljenje pojedinca i upravlja njegovim osjećajima) • Upitnost uloge religije u modernom društvu – Elementarne funkcije religije neodvojive od postojanja društva, ali rituali mogu izgubiti religijski karakter (politčke ideologije, znanost...)

18. Funkcionalizam • Podjela rada, samoubojstvo, religija – nužnost moralnog poretka • Društvo nastaje konsenzusom, kolektivnom sviješću • Kritike: • - ne može razjasniti društvene sukobe ili druge nestabilnosti jer sve društvene djelatnosti shvaća kao neometane interakcije s ciljem stabilizacije društva (+ koncept „disfunkcije“) • postojanje društvenih djelovanja objašnjava njihovim posljedicama ili učincima - zanemaruje značenje koje pojedinci pridaju svom djelovanju jer su usredotočeni samo na posljedice tog djelovanja