Seksualno zlostavljanje djece – važnost ranog prepoznavanja i primjerene intervencije

1. Seksualno zlostavljanje djece – važnost ranog prepoznavanja i primjerene intervencije mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psiholog Dječji dom “Tić” Rijeka / Savjetovalište “Tić” Gradska vijećnica, 24. studenog 2011.g.

2. Rano prepoznavanje i primjerenaintervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta. • Odgovarajuća multidisciplinarna obrada / procjena može biti odlučujuća za posljedice kod djece, obitelji i društva u cjelini. • Brojni su faktori koju utječu na razotkrivanje seksualnog zlostavljanja djece.

3. Seksualno zlostavljanje započinje uvođenjem djeteta ili adolescenta u seksualne aktivnosti koje ono ne razumije, za koje nije razvojno pripremljeno i za koje ne može dati zreli pristanak pri čemu postoji razlika u dobi, snazi ili moći između zlostavljača i žrtve seksualnog zlostavljanja. • Najčešće su seksualni zlostavljači djetetu poznate osobe i muškog spola. Novija istraživanja su pokazala da su žene počinitelji u 20% - 25% slučajeva, a adolescenti u najmanje 20% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. • Često su djeca istovremeno izložena i drugim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja.

4. Seksualno zlostavljanje je za većinu djece snažno traumatsko iskustvo. Oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku. • Često je prva reakcija na zlostavljanje, mnogih odraslih i djece, želja da sve što prije zaborave. • To je vrlo očekivan i uobičajen način na koji se pokušavamo sačuvati od boli, straha i drugih intenzivnih osjećaja. • Iako je to možda djelotvoran način suočavanja u početku, pokazalo se, međutim, kako je puno korisnije suočiti se s traumatskim iskustvom. • Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta.

5. Kratkoročne posljedice • Emocionalne teškoće: npr. osjećaj krivnje, ljutnja, tuga, neprijateljstvo, anksioznost, strah, fobije, sram, nisko samopouzdanje • Problemi u ponašanju ili s kontrolom ponašanja – agresija, delinkvencija, poremećaj spavanja i/ili hranjenja, naglo povlačenje od okoline, autoagresivno ponašanje • Teškoće u školskom funkcioniranju, izostajanje s nastave • Zdravstveni problemi: npr. spolno prenosive bolesti, fizička ozljeda

6. Dugoročne posljedice • neurološki i intelektualni razvoj • zlostavljanje tijekom djetinjstva mijenja strukturu i funkcije mozga te dovodi do značajnih promjena u osobnosti, ponašanju i raspoloženju. • socio – emocionalni razvoj - smanjena samokontrola, povećana depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje • socijalni odnosi i ponašanje - slabo razvijene socijalne vještine; agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje • Utječe na mentalno zdravlje u cjelini - prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti. Moguća je pojava post – traumatske stresne reakcije.

7. Seksualno zlostavljano dijete nakon razotkrivanja treba stručnu pomoć kako bi se smanjile poteškoće u ponašanju povezane s traumom, traumatsko iskustvo ugradilo u životno iskustvo na način koji neće ometati normalno funkcioniranje i održao normalan tijek njegova razvoja. Kroz suočavanje s traumatskim iskustvom učimo kako prihvatiti to što se dogodilo i nastaviti kvalitetno živjeti.

8. Procjena(multidisciplinarna obrada) Prva faza – inicijalni kontakt (uspostaviti odnos povjerenja) Druga faza: • identificirati ona ponašanja i probleme relevantne za tretman • ispitati različita područja funkcioniranja i dosadašnje izvore podrške • identificirati moguća područja potrebe kako bi se pružila podrška Područja u fokusu pažnje: ponašanje, emocionalne reakcije, kognitivno funkcioniranje, samopoštovanje, socijalni odnosi Treća faza: pokazati djetetu da ga uvažavamo i da mu vjerujemo

9. Tretman zlostavljane djece i njihovih obitelji • individualni tretman djeteta • grupni tretman djece • individualni tretman nezlostavljajućeg roditelja • Podrška nezlostavljajućeg roditelja ključna je za djetetovu uspješnu prilagodbu. Stoga je uključivanje roditelja u tretman traumatiziranog djeteta nakon zlostavljanja ključno za njegov oporavak. • grupni tretman roditelja • tretman dijete – roditelj • obiteljska terapija • psihološko praćenje

10. ANATOMSKE LUTKE

11. Tijekom tretmana može doći do pogoršanja - dijete počinje (ponovno) pokazivati različite simptome (uznemirenost, tugu, strah, ljutnju, regresivno ponašanje itd.) • to je očekivano i događa se zato što je dijete kroz tretman na neki način ponovno izloženo teškim iskustvima kroz koja je prošlo • to je faza kroz koju dijete prolazi, a ne trajna promjena.

12. ZAVRŠETAK TRETMANA • Tretman je završen kada je smanjen intenzitet djetetovih simptoma tako da više ne ometa prilagođeno funkcioniranje. • Dijete bi u tom trenutku trebalo biti: • sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu neugodu, • ne bi smjelo pokazivati paralizu ponašanja ni spolno opterećena ponašanja i • moralo bi imati jasnu predodžbu o tome da nije krivo ni odgovorno za zlostavljnje. • Terapeut može predvidjeti potencijalne kritične situacije u budućnosti (početak puberteta, razvoj intimnih odnosa,…) koje mogu pogodovati ponovnom pojavljivanju simptoma.

13. Procjenjuje se da se tek oko 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manji postotak biva procesuiran i zlostavljači osuđeni. • Nužno je da sve institucije koje se bave djecom posvete veću pažnju informiranosti i edukaciji o (seksualnom) zlostavljanju djece kako bi znali prepoznati i pravovremeno reagirati jer se ranijim otkrivanjem može spriječiti daljnji utjecaj zlostavljanja i spriječiti dugoročne posljedice.

14. Hvala na pažnji!