1.52k likes | 1.85k Views
Doc. dr. sc. Mladen Hraste Kineziološki fakultet Sveučilište u Splitu diplomski studij kolegij teorija i metodika vaterpola. POVIJEST I PRAVILA VATERPOLA Split, 2014. godina sva prava pridržana. POVIJEST VATERPOLA. ZAŠTO PROUČAVAMO POVIJEST (VATERPOLA)? POSTOJE BAR DVA GLAVNA RAZLOGA.
E N D
Doc. dr. sc. Mladen Hraste Kineziološki fakultetSveučilište u Splitudiplomski studij kolegij teorija i metodika vaterpola POVIJEST I PRAVILA VATERPOLA Split, 2014. godina sva prava pridržana
POVIJEST VATERPOLA • ZAŠTO PROUČAVAMO POVIJEST (VATERPOLA)? • POSTOJE BAR DVA GLAVNA RAZLOGA
Povijest vaterpola kroz analizu etapnog razvoja Vaterpolo se tijekom povijesnog razvoja profilirao sukladno : 1. izmjenama pravila igre, 2. unaprjeđenju materijalno tehničkih i organizacijskih uvjeta treninga i natjecanja; 3. aplikacijom novih i znanstveno utemeljenih trenažnih procesa.
RAZVOJ VATERPOLA Razvoj vaterpola od njegovih prvih dana, pa sve do danas bio je uvjetovan: 1. tehničko-taktičkim inovacijama i usavršavanjima; 2. promjenama pravila igre (kontinuirano mijenjanje pravila igre); 3. usavršavanjem sredstva i metode tehničko-taktičkog i kondicijskog treninga; 4. povećanjem intenziteta igre.
RAZVOJ VATERPOLA • Prateći povijest vaterpola uočljivo je da se vaterpolo razvijao naročito u „smjeru brzine, snage i brzinske izdržljivosti“. Moderni se vaterpolo odlikuje brzom cirkulacijom igre, koju obilježavaju protunapadi, snažni i precizni udarci na vrata, te čvrsta duel igra što od igrača zahtijeva da njihove sposobnosti, vještine, znanja i navike budu na izuzetno visokom nivou. Pravila i promjene vaterpolske igre donosi Svjetska plivačka federacija (FINA) na prijedlog tehničke komisije (TechnicalWater Polo Committee).
RAZVOJ VATERPOLA • Europska plivačka federacija (LEN), regionalne, nacionalne, sveučilišne i školske lige uz ponekad manje izmjene i dopune prihvaćaju FINA vaterpolo pravila. Eventualne razlike u pravilima su prisutne tek u trajanju posjeda lopte i vremena igre, te prostornom uređenju igrališta. Velike poteškoće postoje u interpretaciji pravila igre, što često dovodi do spornih i neujednačenih kriterija suđenja u nekim razvojnim etapama vaterpola.
Analiza etapnog razvoja vaterpolske igre Analiza etapnog razvoja vaterpolske igre proučava nastanak, promjene, evoluciju i razvoj koji se događao kroz cjelokupni povijesni kontinuum vaterpolske igre. Nužno je imati stalan uvid u uzročno-posljedični slijed odnosa između pravila igre i tehnike, te između pravila igre i taktike. Sa stanovišta vaterpolske prakse, presudno je razmatranje i produbljivanje prethodno navedenih relacija koje mogu kreirati nove principe organizirane igre koji će omogućiti stvaranje učinkovitog modela taktike igre.
Analiza etapnog razvoja vaterpolske igre Razvojne etape vaterpolske igre su se diferencirale : • prema obilježjima vremena i uvjeta u kojima je vaterpolo egzistirao; • prema značajnim promjenama i razlikama u pravilima i tehničko-taktičkoj strukturi igre.
Ciljevi analize etapnog razvoja vaterpolske igre • utvrditi povijesne etape i njihova obilježja kroz povijesni razvoj vaterpolske igre; • istražiti utjecaj promjena pravila igre na tehničko-taktičku strukturu vaterpolske igre ; • istražiti utjecaj tehničko-taktičke strukture vaterpolske igre na promjene pravila igre; • utvrditi moguće pravce narednih promjena pravila i razvoja tehničko-taktičke strukture vaterpolske igre.
ETAPE U RAZVOJU VATERPOLA • Prva etapa predstavlja vremenski interval od 1869. do 1907. godine. • Druga etapa obuhvaća razdoblje od 1908. do 1949. godine. • Treća etapa obuhvaća razdoblje od 1950. do 1969. godine. • Četvrta etapa obuhvaća razdoblje od 1970. do 1986. godine. • Peta etapa obuhvaća razdoblje od 1987. do 2012. godine. • Šesta etapa obuhvaća razdoblje od 2013. do 2020. godine.
Prva razvojna etape vaterpolske igre od 1869. do 1907. godine Prva etapa predstavlja vremenski interval od 1869. do 1907. godine. Ovu etapu se može obilježiti kao traženje identiteta vaterpola i ujednačavanje pravila igre. U tom razdoblju prve vaterpolske utakmice imale su karakter nekontrolirane i neobuzdane igre pune ronjenja i potapanja, bez naročite tehnike i pravila. Sustav igre i pravila su doprinijeli dominacijom obrane nad napadom. Nošenje lopte ispod vode je bilo uobičajeno na utakmicama (Juba, 2008, p. 26). Vaterpolo kao novi sport u godinama inicijacije je tek tražio pravi naziv, tako da su ga u početku zvali nogomet u vodi ili ragbijaški vaterpolo na što je po prvim utakmicama najviše nalikovao (Juba, 2008, p. 10). Prve utakmice su se odigravale bez golova, sa po tri igrača u svakoj momčadi, a cilj napadačkog dijela utakmice je bio s dvije ruke staviti loptu na platformu ili čamac koji se nalazio na kraju igrališta.
Prva razvojna etape vaterpolske igre od 1869. do 1907. godine Prva razvojna etape vaterpolske igre • Pokušaji takve igre bili su neuspješni i neatraktivni. Često je bio na programima pomorskih svečanosti uz veslanje i plivanje. Tek po prvim odigranim utakmicama formirana je komisija koja je imala zadatak proučiti mogućnost uvođenja pravila. S vremenom su se pojmovi o igri razjasnili. Utakmice su se igrale sa po sedam igrača u svakoj momčadi. Dužina igrališta iznosila je 50 yardi, a vrata su bila označena zastavicama. Prva vaterpolska pravila izdana su 1876. godine. Godinu kasnije odigrana je prva utakmica po tim pravilima, koja je značajna po tome što su granice igrališta bile označene. Iste godine pravila se dopunjuju, te se propisuju vrata, igrači se ne smiju odupirati od dna, niti bacati loptu s dvije ruke. Iako su se ujednačila pravila zabilježeno je da su klubovi iz Škotske i Engleske igrali po različitim pravilima.
Prva razvojna etape vaterpolske igre od 1869. do 1907. godine
Prva razvojna etape vaterpolske igre od 1869. do 1907. godine • Vaterpolo se proširio i na Ameriku. Igra je obilovala dozvoljenim radnjama kao što su: ronjenje s loptom, potezanja, povlačenja, potapanja i držanja (Lord, 2008, p. 49). Igra je često bila popraćena s brutalnostima što je ponekad bila glavna atrakcija u igri. „International bord“ je 1892. godine utvrdio jedinstvena pravila, ne unijevši ništa novog u postojećim pravilima. U ovoj etapi vaterpolo se širi van granica Velike Britanije i SAD-a. Tako su Njemačka, Austrija, Francuska, Belgija, Mađarska i Italija do kraja 19. stoljeća usvojile vaterpolsku igru. Vaterpolo utakmica se sastojala od dva poluvremena po 10 minuta.
Prva razvojna etape vaterpolske igre od 1869. do 1907. godine
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine Druga etapa obuhvaća razdoblje od 1908. do 1949. godine. Ovu etapu se može obilježiti kao period strukturiranja i internacionalizacije igre. Godine 1908. osnovana je svjetska plivačka federacija FINA (FederationInternationale de Natation). Te godine i službeno se odbacio naziv nogomet u vodi i definiran je vaterpolo kao novi oficijelni naziv. Inicijalnim pravilima se, uz izmjene i dopune između koje su se odnosile na izvođenje kaznenog udarca i isključenje igrača u prekršaju igralo do 1949. godine. Vaterpolska tehnika se usavršavala. Tek 1928. godine počela se primjenjivati tehnika hvatanja lopte u zraku. Nova tehnika hvatanje lopte u zraku učinila je igru ofenzivnom i dinamičnijom (Lord, 2008, p. 51). U ovoj je etapi uspostavljen sustav igre temeljen na fizičkoj snazi i vještini kontrole lopte, uz vrlo ograničenu plivačku mobilnost. Igrao se vrlo spor, grub i iznimno statičan vaterpolo (Petanjek & Šimenc, 1988, p. 7).
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine • U tom razdoblju obrana je apsolutno dominirala nad napadom. Igrači su bili primarno zaduženi za izvršavanje zadataka u obrani. Isticali su se snažni i teški igrači, a spori plivači. Dominacija takvih igrača proizlazila je iz pravila igre. Naime, igrači su morali ostati na mjestu gdje su se nalazili u trenutku prekida igre, odnosno zvižduka suca. Pozicije u igri su bile koncipirane prema ulozi u igri. U ovoj etapi igrači su bili specijalizirani na igrače obrane i igrače napada. Trajanje posjeda lopte bilo je neograničeno što je dodatno omogućavalo igranje sporog i statičnog vaterpola. U kontekstu taktičkih sustava igre, nastaje igra čovjek na čovjeka. U ovoj etapi snažan utjecaj nogometa bio je prisutan u oblikovanju sustava vaterpolske igre i ulogama igrača (Bonačić, 2010). S druge strane iz košarke su preuzeti različiti tipovi zonske i kombinirane obrane (Asić, 2010).
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine • Prema Bonačiću (2010) najuobičajeniji sustav igre u tom periodu je bio 2-1-2-1, koji se sastojao od stražnje linije s dva beka i jednim centarhalfom. Centarhalfova osnovna pozicija je bila na udaljenosti 7 do 8 metara od vlastitog gola, a primarna uloga mu je bila organizacija napada. Preostali igrači su bili dva igrača sredine igrališta - spojke i jedan centralni napadač. Takvom je rasporedu igrača na terenu i njihovim ulogama značajno doprinio utjecaj nogometne igre. Taktika igre u fazi napada uglavnom se sastojala od dodavanje lopte od vratara do centra napada, koji je raznovrsnim šutovima nastojao postići pogodak . Taktika igre u fazi obrane se svodila na pokrivanje igrača po igralištu i sprječavanju dodavanja lopte centru napada.
Druga razvojna etape vaterpolske igreod 1908. do 1949. godine Glavna prevaga u utakmici često je bio rezultat duela centralnog napadača i beka (Petanjek & Šimenc, 1988, p. 7). Bekovi su u kontroliranju igre centra najviše primjenjivali taktiku brzog starta prema lopti s pokušajem oduzimanja i presijecanja ili blokiranje šuta jednom rukom. Pred kraj ovog perioda pokazalo se da je vaterpolo stagnirao, što je bilo i razumljivo, s obzirom na tek završen rat (Petanjek & Šimenc, 1988, p. 7). Pred kraj ove etape sustav igre se obogaćuje uvođenjem drugog napadača. Taj sustav igre, poznat kao sustav 2-2-2 bio je raspoređen u cik-cak liniji s dva beka, dva igrača na sredine igrališta i dva igrača u napadačkoj polovini igrališta.
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine
Druga razvojna etape vaterpolske igre od 1908. do 1949. godine • Novi taktički sustav igre donekle je omogućavao da se u igri istaknu brzi i spretni igrači, te vješti u manipulaciji loptom u mjestu i kretanju. Na nemogućnost igranja dinamičnijeg vaterpola dodatno je utjecalo što se u ovom razdoblju vaterpolo trenirao i igrao sezonski tijekom ljeta, te je većini sportaša vaterpolo bio tek sekundarni sport (Bonačić, 2010). Pretežno su se primjenjivali situacijski treninzi s vrlo malo plivačkih treninga i treninga snage. Utakmice iz tog doba obilježavao je vrlo mali broj isključenja. U ovoj etapi zabilježeni su i prvi počeci zonske obrane, koja je bila formirana od 4 igrača koja su se postavljala na udaljenosti oko 6 metara paralelno se gol linijom (Bonačić, 2010). Takvim postavljenjem su nastojali primorat protivničke igrače na igranje u napadačkoj polovini igrališta, da bi poslije osvojene lopte u obrani koristili protunapad. Radijus radnog djelovanja u igri je bio vrlo nizak, a psihomotoričke sposobnosti u odnosu na današnjeg vaterpolistu bile se minorne, naročito u brzinskoj izdržljivosti i brzinsko-snažnoj izdržljivosti (Asić, 2010).
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine • Treća etapa obuhvaća razdoblje od 1950. do 1969. godine. U tom periodu je učinjena prva značajna intervencija u pravilima igre koja je predstavljala revoluciju za daljnji razvitak i unaprjeđenje vaterpola. Najznačajnije u tim pravilima je uvođenje principa da se igračima u “mrtvom vremenu” dozvolilo kretanje nakon prekida igre, odnosno zvižduka suca (Lord, 2008, p. 51). Nova pravila su doprinijela bržoj igri (Juba, 2008, p. 58), a u njoj su igrači morali biti fizički jaki i dobri plivači (Lord, 2008, p. 51). Do 1956. godine vaterpolo se uglavnom igrao kožnim loptama koje su bile vrlo teške, klizave, nesimetrične i crvene boje, što je dodatno usporavalo igru.
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine • U ovoj etapi službeno se uvodi žuta lopta izrađena od gume koja je bila hrapava i nije apsorbirala vodu. Lopta novih karakteristika omogućila je igračima bolju vidljivost i manipulaciju loptom, što je rezultiralo bržom cirkulacijom igre s više zgoditaka. Bez obzira na promjenu obilježja igre u odnosu na prethodni period, ova etapa se može promatrati kao razdoblje spore i statične igre, u kojoj je obrana i dalje dominirala nad napadom.
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine • Nova pravila su eliminirala iz igre spore igrače. U ovoj su etapi svi igrači u polju sudjelovali i u fazi napada i u fazi obrane tako da novoformirani taktički sustavi igre više nisu dijelili igrače isključivo na igrače obrane i igrače napada. Uloga centra bitno se promijenila, te više nije bila vezana samo za držanje pozicije ispred protivničkog gola i realizacije iz tog prostora. Centar je postao organizator napada s dodatnom ulogom distributera lopti suigračima koji su nastojali uplivavanjima prema protivničkom golu ostvarivati prednost u odnosu na protivnika i osigurati povoljne uvjete za prijem lopte i realizaciju.
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine • U taktici igre u fazi obrane se najčešće primjenjivala obrana čovjek na čovjeka. Po pravilima igra je trajala 2 poluvremena po 10 minuta bez zamjene igrača, a zbog „teškog“ prekršaja igrač je bio isključen do postignutog gola. Ovo je pravilo usporilo razvoj vaterpola u bržu i temperamentniju igru (Petanjek & Šimenc, 1988, p. 8). Od 1961. godine umjesto poluvremena uvode se četvrtine, a igra traje 4 četvrtine po 5 minuta. Svaku momčad je činilo 11 igrača od čega 7 igrača u polju i 4 rezervna igrača. Posjed lopte bio je ograničen na 1 minutu. Uvela se mogućnost da rezervni igrač može ući u igru nakon pogotka ili između četvrtina. U tom periodu postignut je daljnji napredak u taktici. Izmjene igrača su omogućile česte promjene načina igre. Mogućnost čestih izmjena bila je efikasna u igri protiv plivački inferiornijih protivnika. U tim uvjetima bolje pripremljene momčadi imale su mogućnost razvitka protunapada i diktiranja većeg tempa igre.
Treća razvojna etape vaterpolske igre od 1950. do 1969. godine • Prema pravilima iz 1967. godine, treći uzastopni teški prekršaj je rezultirao prekršajem za kazneno bacanje. Igra od tada postaje znatno siromašnija taktičkim kombinacijama, jer igrači teže iznuđivanju teških prekršaja, umjesto postizavanja pogodaka iz kombinacije igre. Najčešće pobjeđuje ekipa s dobrim vratarom, uvježbanim za obranu kaznenog bacanja i igračem, specijalistom za izvođenje kaznenog bacanja. Kraj ove etape je obilježilo igru s puno kontakta i suđenih prekršaja. Ponekad je igra obilovala grubostima i brutalnostima. Može se reći da je vaterpolo u ovom periodu stagnirao u svim elementima igre, a posebno je bio siromašan u taktičkim varijantama obrane i napada (Petanjek & Šimenc, 1988, p. 11).
Četvrta razvojna etape vaterpolske igre od 1970. do 1986. godine • Četvrta etapa obuhvaća razdoblje od 1970. do 1986. godine. Pred kraj treće etape interes gledalaca za vaterpolo opada, pa se 1970. uvode nove promjene u pravilima. Tako se, 1970. godine ukida pravilo o dosuđenom četvercu nakon tri teška prekršaja. Model taktike igre se bitno mijenja u ovoj etapi u kojoj nova pravila ograničavaju pravo na posjed lopte jednoj ekipi do 45 sekundi, a isključeni igrač nakon jedne minute ulazi ponovno u igru ili do pogotka. Ove promjene pravila znatno su utjecale na razvoj taktike u fazi obrane i napada, a posebno na taktiku igre s igračem više, odnosno s igračem manje, što je igru učinilo bržom i zanimljivijom. Ovu etapu se može obilježiti kao etapu ravnoteže između napada i obrane. Sudački kriterij je u ovoj fazi favorizirao igru napadača, dok se obrambenog igrača beskompromisno sankcioniralo teškim prekršajem prema pravilima igre, a naročito za prekršaje u vidu potezanja, držanja, povlačenja i potapanja.
Četvrta razvojna etape vaterpolske igre od 1970. do 1986. godine • Prema Nitzukowskom (2009) nakon Olimpijskih igara 1968 u Meksiku, mnoge zemlje koje igraju vaterpolo osjetile su da je igra bila u opasnosti i učinile su svjestan napor kako bi usavršili vaterpolo kroz bolju i jasniju interpretaciju pravila igre, uz nekoliko važnih promjena pravila igre. Tijekom većeg dijela 1970-ih i dijelom 1980-ih vaterpolo je bio podjednako divan period za igrače i gledatelje (“RENESANSA VATERPOLA”).
Četvrta razvojna etape vaterpolske igre od 1970. do 1986. godine • Prijenos lopte pred vrata protivnika je bio brz, a igrači su čestim uplivavanjima nastojali u relativno kratkom i ograničavajućem vremenu stvoriti priliku za realizaciju. Napadači su bili posebno aktivni u prekidu igre, kada su nastojali izboriti isključenje igrača na jednu minutu. U tom slučaju momčad koja je izborila isključenje imala je pravo na novi napad u trajanju od 45 sekundi. Poklanjala se velika pažnja taktici završnice u fazi napada koja je bila usmjerena na upućivanje snažnih i preciznih udaraca iz srednjih i većih udaljenosti u same gornje kutove gola, primoravajući golmana na odbijanje takvih udaraca u igralište ili korner čime je momčad u napadu imala pravo na novi napad u trajanju od 45 sekundi. Repertoar tehničkih elemenata manipulacije lopte u vidu dodavanja i šutiranja na gol bio je velik. U taktici s igračem više posebno se vodilo računa o racionalnom korištenju vremena radi uspješne realizacije. Momčad koja je došla u posjed lopte poslije neiskorištenog igrača više od strane protivnika u pravilu je držala loptu u posjedu sve do kraja vremena predviđenog isključenjem.
Četvrta razvojna etape vaterpolske igre od 1970. do 1986. godine • U taktici igre u fazi obrane osim presinga primjenjivala se i zonska obrana, kojom se uspješno neutralizirala igra centralnog napadača. Zonska igra uglavnom se svodila na igru bez prekršaja s pretenzijom razvijanja kolektivnog protunapada u trenutku osvojene lopte u obrani. Taktika individualne obrane se odnosila na razvijanju vještina pokrivanja protivničkog igrača bez nepotrebnih prekršaja. Taktika igre s igračem manje je razradila i usavršavala kretanje igrača na pojedinim igračkim pozicijama. Nova pravila iz 1977. godine unijela su mnoge promjene u razradi taktike. Ograničenje vremena napada sa 45 na 35 sekundi zahtijevalo je brz prijenos lopte u polje napada, a od svih igrača u polju brzo prebacivanje u napadačku polovicu igrališta. Taktika igre u fazi napada se svodila na brze i iznenadne taktičke kombinacije.
Četvrta razvojna etape vaterpolske igre od 1970. do 1986. godine • Kao rezultat novih pravila igra je bila dinamičnija, povezanija i temperamentnija, kao nikad do tada. Posebna pažnja pridavala se igri u fazi obrane, s naglašenim zahtjevom da bude „čista“, t.j. bez teških prekršaja. U ovoj etapi se uvodi pravilo da utakmicu sude umjesto jednog dva suca. Po pravilima bilo koji igrač može izvesti prekršaj uz uvjet da je najbliži mjestu prekršaja i da to napravi bez zadržavanja. Od 1981. godine vrijeme trajanja igre se produžuje i igra traje 4 četvrtine po 7 minuta. Od 1986. godine kazna isključenom igraču smanjuje se na 35 sekundi. Isključeni igrač se može vratiti u igru i prije isteka vremenske kazne ako njegova ekipa uđe u posjed lopte, a na znak suca.
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine • Peta etapa obuhvaća razdoblje od 1987. do 2013. godine. Ovu etapu se može obilježiti kao igru visokog intenziteta. Profesionalizacija vaterpola u ovoj etapi povećava obim i intenzitet treninga, što je dovelo do značajnog povećanja ukupnog intenziteta plivanja u igri te unapređivanje spremnosti za kontakt u igri. U ovoj je etapi trening s utezima i na trenažerima dobio puno veći značaj, što je doprinijelo iznimnom razvoju svih oblika snage kod vaterpolista. Po pravilima iz 1991. godine kazna isključenom igraču se smanjuje i traje 20 sekundi. Golman, koji to do tada nije smio, direktnim šutom na protivnička vrata može postići pogodak. Posjed lopte ograničava se na 30 sekundi. Trajanje igre produžuje se na 4 četvrtine po 8 minuta.
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine • Uvodi se linija od sedam metara izvan koje se nakon dosuđenog prekršaja dozvoljava direktno šutiranje na gol. Za blokiranje s obje ruke unutar linije četiri metra igračima osim vratara dosuđuje se teški prekršaj. Uvodi se pravilo izmjene igrača tijekom igre i “time out”. Linija 7 metara iza koje je nakon prekršaja dozvoljeno direktno šutiranje na gol se pomiče na 5 metara, odakle se izvodi i kazneni udarac. Sve promjene pravila učinjene su radi ubrzanja igre, pa posredno i podizanja njene atraktivnosti čemu je najviše doprinijelo skraćenje posjeda lopte na 30 sekundi, isključenje na 20 sekundi, ulazak isključenog igrača odmah nakon promjene posjeda lopte, mogućnost direktnog šutiranja na gol nakon prekršaja iza linije 5 metara, mogućnost letećih izmjena i zabrana dvoručnog bloka.
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine • Od 2005. godine lopta odbijena u korner od obrambenog igrača u polju se tretira kao gol-aut, što je doprinijelo dinamičnijoj igri. Ograničenje posjeda lopte na 30 sekundi značajno je smanjilo vrijeme za pripremu i organizaciju pozicijskog napada. Obilježja ovog razdoblja vaterpola su visok intenzitet igre i velika energetska potrošnja kod sudionika igre.
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine • Ovu etapu se može označiti kao igru visokog ritma i tempa, međutim u istom trenutku prevladava statičan vaterpolo u pozicijskom napadu odnosno obrani s puno kontakata i duel igre “na granici incidenta”, s malo uplivavanja i malo taktičke kombinatorike u fazi napada. Razlog tome je u činjenici što se prema sudačkoj interpretaciji vaterpola često tolerira teški prekršaj u vidu potapanja, držanja i povlačenja, što je doprinijelo selekciji igrača primarno prema energetskim zahtjevima, a tek sekundarno prema vaterpolskim vještinama. To je dodatno uzrokovalo redukciju tehničkih elemenata vaterpola i smanjivanje atraktivnosti same igre.
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine
Peta razvojna etape vaterpolske igre od 1987. do 2013. godine • Momčadi nastoje stvoriti polivalentne igrače, ali i igrače specijaliste za pojedine uloge u igri. U ovoj etapi prvenstveno se odabiru visoki igrači (Lozovina i Pavičić, 2004) s visokom razinom genetski uvjetovanim psihomotoričkim sposobnostima (brzina, eksplozivna snaga i koordinacija). Tehnologija i metodologija rada, u ovoj fazi razvoja, omogućile su programiranje transformacijskih procesa, a posebno metodičkih postupaka za razvoj relevantnih antropoloških obilježja, kao i usvajanje, usavršavanje, stabilizaciju i automatizaciju tehničko-taktičkih znanja bez kojih nije moguće uspješno obavljanje poslova u igri s obzirom na mjesto i ulogu pojedinog igrača u momčadi unutar određenog modela taktike igre (Hraste, 2010).
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine • Šesta etapa obuhvaća razdoblje od 2013. do 2020. godine. Izmjenom vaterpolskih pravila za razdoblje od 2013. do 2020.godine, može se pretpostaviti pojavljivanje šeste etape u razvoju vaterpolske igre. U ovom periodu vjerojatno će se pospješit struktura vaterpolske igre s tendencijom uspostave ravnoteže između faze napada i faze obrane u poziciji i tranziciji. Kod nekih autora (Hraste i sur., 2013) postoje ideje za promjenom postojećih pravila u vaterpolu, a odnose se na: • Povećavanje posjeda lopte s 30 na 35 sekundi. Budući da tranzicija obrane u napad traje u prosjeku između 15 i 18 sekundi, vremensko povećanje pozicijskog napada ostavlja više vremena za kreiranje napada. Prema trenutnim pravilima puno se forsira iznuđenje faula i šut iz faula iza linije od 5 metara, čime igra gubi na kombinatorici i ljepoti izvedbe.
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine • Vraćanje kaznenog udarca na 4 metra. „Četverac“ je bio sinonim za vaterpolo, a namjera trenutnih pravila za smanjenje efikasnosti realizacije kaznenog udarca s 5 metara u odnosu na prethodnih 4 metra nije se značajno izmijenila. • Formiranje linije 6 metara umjesto linije 5 metara. Uspostavljanjem linije 6 metara djelomično bi se smanjila mogućnost isforsiranog prijema faula i šuta iz faula izvan linije 5 metara. Linija 5 metara je previše blizu gola čime se omogućava igračima forsirano šutiranje, a traženje rješenja kombinatorikom u napadu se stavlja u drugi plan. Stvorili bi se uvjeti da kod kaznenog udarca s 4 metra svi igrači osim izvođača kaznenog udarca i vratara moraju biti iza linije od 6 metara čime bi se eliminiralo sučevo udaljavanje igrača radi smetanja prilikom izvođenja kaznenog udarca. Uspješni primjeri već postoje u rukometu (kazneni udarac se izvodi sa sedam metara, a svi igrači osim izvođača kaznenog udarca i vratara moraju se nalaziti iza linije devet metara) i nogometu (kazneni udarac je „jedanaesterac“, a svi igrači osim izvođača kaznenog udarca i vratara moraju se nalaziti izvan kaznenog prostora koji iznosi 16 metara).
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine • Eliminacija pravila „novih 35 sekundi“ posjeda lopte nakon isključenja igrača. S tim pravilom igrač više bi trajao puno kraće. Na taj način bi se povećala kombinatorika i maštovitost pri završetku napada te bi se izbjegao stereotipni igrač više. S tim pravilom bi se prisililo igrače na brže i veće kretanje kako bi prisilili protivnika na isključenja u ranijoj fazi tranzicijskog i pozicijskog napada omogućavajući svojoj ekipi više vremena za pripremu napada s igračem više. Pretpostavka je da bi se skraćivanjem vremena za realizaciju igrača više prisililo igrače na riskantniju igru u dodavanjima, a pokušaj iznuđenja isključenja bio bi u ranijoj fazi tranzicijskog i pozicijskog napada. Riskantnija igra bi doprinijela većem broju prisiljenih grešaka što bi dodatno činilo igru zanimljivijoj. • Uvođenje bonusa za određeni broj običnih prekršaja po pojedinoj četvrtini nakon čega bi se izvodio slobodni udarac sa šest metara. Vaterpolo je kolektivni sport kod kojeg se previše često sudi običan prekršaj. Obični prekršaji u današnjem vaterpolu isprekida igru što dodatno čini igru sporom i nezanimljivom. Uvođenje bonusa (akumulirani broj običnih prekršaja) bi vjerojatno prisililo igrače da ne čine nepotrebne obične prekršaje. U takvim okolnostima obrambeni igrači bi žešće reagirali u situacijama direktne opasnosti za postizanje zgoditka što implicira prekršaj za isključenje ili kazneni udarac koji ne bi ulazili u kvotu bonusa.
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine • Namjera novih pravila je doprinijeti vaterpolu da bude više u skladu s popularnim kolektivnim sportovima s loptom. Najočitija potreba za promjenama je kada se statistički podaci o količini i frekvenciji faula te podaci o tranzicijskoj fazi vaterpolskih utakmica kompariraju i analiziraju sa utakmicama košarke, nogometa i hokeja na ledu (Wigo, 2012 b). Prema navedenom istraživanju, u prosjeku 60% vaterpolske utakmice na visokom nivou otpada na dosadne tranzicijske faze utakmica što je dvostruko više u odnosu na utakmice košarke, nogometa i hokeja na ledu. Zaprepašćujući je podatak da se na vaterpolskim utakmicama u prosjeku sudi oko 120 običnih faula što je tri puta više nego kod nogometa, četiri puta više nego u košarci i čak dvanaest puta više nego u hokeju na ledu. Upravo zbog toga u projekciji igre primjenom novih pravila značajno bi se smanjio broj običnih faula kao i vremensko smanjenje tranzicijskih faza igre.
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine • U „novim uvjetima“, vaterpolske utakmice bi trebale doživjeti nove dimenzije atraktivnosti i kreativnosti. Dobar primjer atraktivnog i kreativnog vaterpola su iskustva NCAA (National CollegiateAthleticAssociation) liga iz perioda od 1940. do 1970 (Wigo, 2012c).. U tom periodu školski i sveučilišni vaterpolo u SAD-u se igrao po pravilima koji su bili bitno drugačiji od FINA vaterpolskih pravila (Wigo, 2012 d). U daljnjem razvoju vaterpola vjerojatno će se tražiti nova rješenja u pravilima i interpretaciji pravila u kojem bi se pospješila struktura igre s tendencijom postizanja ravnoteže između napada i obrane u dva bazična stanja igre pozicije i tranzicije (Hraste, 2010).
Šesta razvojna etape vaterpolske igre od 2013. do 2020. godine